#1 Na veceri kod Emira Kusturice
Posted: 18/06/2005 08:57
Senad Pecanin
Kustino imanje: Prostire se na oko tri i po hektara. Ulazi se kroz kapiju napravljenu od drveta, što je osnovni građevinski materijal za sve objekte u selu. Ulaznica je dva eura, a momak na kapiji nam objašnjava da možemo platiti i u "bosanskim markama"
Na nekih dvjestotinjak kilometara od Beograda, iza Čačka, skretanja za Ravnu Goru i Užice, odnedavno je zasjala nova tačka na mapi turističke ponude Srbije: Drven-grad, Mećavnik, koji je sagradio poznati filmski režiser Emir Kusturica.
Do Kustinog grada, kako seljaci okolnih sela nazivaju novu turističku atrakciju, dolazi se asfaltiranim putem koji vodi prema obližnjoj granici sa Bosnom i Hercegovinom. Cesta vijuga kroz predivne brežuljkaste predjele netaknute prirode.
Proročanstvo i ekskurzije Region Mokre Gore, koji je Kusturica otkrio pripremajući se za snimanje svog posljednjeg filma Život je čudo, smješten je između tri planine (Zlatibora, Tare i Šargana) i tri rijeke (Belog i Crnog Rzava i Kamešine).
Kroz historiju je poznat kao kapija kroz koju su prolazili narodi, povezivala je Srbiju i Bosnu, a drumovi su se spuštali i do mora. Tim putem su u davna vremena prolazili Rimljani, o čemu svjedoče ostaci rimskih grobova, a kasnije i turska vojska, po kojoj je, najvjerovatnije, Gora i dobila ime.
Prema informacijama iz turističkih vodiča, predanje kaže da su na tom prostoru na svojim pohodima zanoćili turski vojnici. Pokušavajući da se ugriju, skupili su drva, nastojeći da zapale vatru. Međutim, vatra nikako nije mogla da plane: drvo je bilo toliko vlažno od mnogih podzemnih voda da ga nije bilo moguće zapaliti. Krenuvši dalje, nastavili su da pominju Mokru Goru, te se ime zadržalo i do danas.
Na ovom području nalazi se i selo Kremna, čuveno po proročanstvu jednog od njegovih žitelja s kraja 19. vijeka Mitra Tarabića. Granice vjerovanja u Kremansko proročanstvo puno su šire od granica Mokre Gore, pa, ipak, dalekovidi prorok nije ni sanjao da će početkom 21. vijeka jedan nekadašnji Sarajlija čitav kraj učiniti odredištem mnogih đačkih ekskurzija, parova koji se upravo tu žele vjenčati, te turista, ne samo iz Srbije, već i iz čitavog svijeta.
Domaćinova kuća Kusturicino imanje prostire se na oko tri i po hektara. Ulazi se kroz kapiju napravljenu od drveta, što je osnovni građevinski materijal za sve objekte u selu. Ulaznica je dva eura, a momak na kapiji nam objašnjava da možemo platiti i u "bosanskim markama". Sa obje strane široke kamene staze, koja se završava malim trgom, crkvom i zvonikom, nalaze se drvene kuće pokrivene daskama. Sa desne strane se nalazi prodavnica: u njoj se mogu kupiti ručni radovi (vuneni džemperi, čarape i priglavci), metalno posuđe sa znakom sela, domaći med, razglednice, CD-ovi Zabranjenog pušenja... Do nje je Galerija sa izloženim rukotvorinama sličnim onim izloženim u prodavnici.
Prekoputa se nalazi slastičarna, koja poput nekoliko drugih objekata u selu ime duguje prepoznatljivim imenima iz Andrićevih djela. Dok ekskurzija dobrodržećih nastavnica iz Užica naručuje "burek sa sirom", ja ostajem pri bozi.
Pametno, jer ću se kasnije u restoranu tako puno najesti da sam jedva vozio do nekih pola sata udaljenog Višegrada.
Kino u podrumu Jedan od dvadesetak uposlenika sela nudi nam da krenemo u kino, koje se nalazi u podrumu Kusturicine kuće. U njemu je održana svjetska premijera njegovog posljednjeg filma. Bila je prava fešta: uveličali su je i predsjednik i premijer Srbije, Boris Tadić i Vojislav Koštunica, Matija Bećković, Momo Kapor, filmska ekipa, orkestri trubača i hor "Svetog vladike Nikolaja Velimirovića" iz Kosjerića.
Kino ima najsavremeniju opremu u čitavoj Srbiji i stotinjak mjesta. Operater nam kaže da prikazuje film sa snimcima najljepših golova i poteza iz karijere argentinskog vanzemaljca, novog velikog Kustinog prijatelja, Diega Maradone. No, prije toga, pustit će nam i film koji još nije prikazan u Srbiji, a namijenjen je inostranom tržištu - reklamu za Next sokove, koju je radio "lično Profesor".
I film-reklama je zaista pravo remek-djelo: traje četiri i po minuta, sniman je u studiju, na njujorškom Times Squeru, pariškoj Trijumfalnoj kapiji, stadionu u Italiji... Izgleda mi da je angažirano na desetine hiljada statista, efekti su, da oprosti režiser, kao holivudski, a siguran sam da je budžet za proizvodnju ove reklame veći od zbira budžeta za Remake i Gori vatra.
Nakon reklame, dvadesetominutni snimci iz karijere "malog, zelenog" bez daha ostavljaju i one koji nisu ljubitelji fudbala.
Iznad kina je Kusturicina kuća, koja predstavlja jedini objekat u selu koji nije dostupan posjetiteljima. Operater mi kaže da Kusta živi u njoj, ponekad dođu i supruga Maja i sin Stribor. Stidljivo, ne znam bi li se Emir obradovao nenajavljenim bivšim sugrađanima, pitam je li on u selu. "Nije, prekjuče je otišao u Herceg Novi, bolesna mu je majka."
Kuća je jako velika, lijepa, sa predivnim velikim engleskim travnjakom.
Pod Emirovim nadzorom Na padinama ispod kuće nalazi se desetak bungalova-apartmana, koji će primiti svoje prve goste nekoliko dana nakon naše posjete. Švicarska ambasada je najavila održavanje trodnevnog seminara, a učesnici će biti smješteni u selu.
"Apartmani su namijenjeni za učesnike konferencija, seminara, radionica... i neće se izdavati pojedinačnim gostima", objašnjava nam uposlenik Drven-grada, dodajući da se gradi još dvadesetak bungalova, velika dvorana pod zemljom sa filmskim studijem, skijaška staza, pošta, ambulanta, banka... sva infrastruktura potrebna, između ostalog, i za ljetnju školu filmske režije.
Kusturica je ambasador dobre volje UNICEF-a i selo se gradi pod njihovim pokroviteljstvom. Užička opština mu se zahvalila tako što je donijela odluku da Kusturici naknadu za uređivanje građevinskog zemljišta umanji za 99,99 posto od pune cijene. U obrazloženju odluke navodi se da je izgradnja pomenutih objekata od značaja za razvoj opštine Užice, posebno u oblasti turizma i zapošljavanja.
No, Emir je poklon i zaslužio: za potrebe snimanja filma izgradio je zidani objekat u stanici Golubići, koju je poklonio Mokroj Gori, a koja će biti pretvorena u etno-muzej, a do tog objekta je izgradio 300 metara puta, doveo vodu i struju, finansirao nasipanje puta do Miloševca na Tari od nekoliko stotina metara, izmještanje dalekovoda, polaganje telefonskog kabla do Mećavnika, izradu vjerne kopije "Spomenika srpskom vojniku" iznad tunela na Vardištu...
"Računajući i sredstva koja su uložena za snimanje filma, Emir Kusturica je u ovaj poduhvat uložio sredstva koja se mere milionima evra", stoji u obrazloženju odluke.
Desetine radnika koji grade nove apartmane ne prekidaju rad ni sa prvim sumrakom. Pričaju da ih Kusturica stalno obilazi i budno nadgleda radove. Na pitanje plaća li dobro, smiju se i odgovaraju:
"E, to bi moglo i bolje!"
Razgledam unutrašnjost crkve. Pažnju mi privlači Knjiga utisaka. Posjetioci su oduševljeni i ne kriju zahvalnost ktitoru: "Emire, care!" "Hvala ti, Kusturice!" "Hristos se rodi!"
Al' se nekad dobro jelo... Večeru ostavljamo za kraj. Ljubazni konobar prekida našu narudžbu i kaže da je siguran da će nam biti dosta i ono što smo već poručili, čak i bez čvaraka, slanine i pršuta, koji inače ulaze u specijalitet kuće. Naručujemo Coca-Colu, ali u skladu sa Kusturicinim antiglobalizacijskim i antikorporacijskim opredjeljenjem, u selu nema ničeg uvoznog. Nikakva šteta: nikad u životu nisam pio bolje sokove od jagode, maline i kupine.
Trpeza je poput one opisane u Balaševićevoj pjesmi Al' se nekad dobro jelo, a ni ja nisam loš. Ne zna se šta je bolje: jagnjeća čorba, nekoliko vrsta hljeba, somun, uštipci, kiselo mlijeko koje se nožem može rezati, pravi paradajz, rotkvice, krastavci, ljute paprike, goveđa pršuta, prebranac, kačamak, nekoliko vrsta sira, opasan kajmak, ajvar, pindžur...
Večera za dvoje (od kojih sam jedno ja!), a komotno se moglo najesti još dvoje... pedesetak maraka!
Odlazimo iz restorana "Kod Lotike", ostavljamo Drven-grad, a ja razmišljam kolika je šteta što Andrić nije živ da napiše priču o čovjeku iz Mećavnika.
Osvještana crkva
Bećković, Kapor, Tadić i Kusta
I široj svjetskoj javnosti poznato je koliko Emir drži do svojih korijena, svoje pravoslavne vjere, te kulture i tradicije svojih predaka. Zato je posebnu pažnju u svom selu Kusturica posvetio izgradnji drvene crkve i zvonika koji se nalazi pored nje. Krajem januara ove godine crkvu posvećenu Svetom Savi osvještao je episkop žički Hrizostom. U trenutku kada je vladika stigao na Mećavnik zvonilo je, kao što je i red u pravoslavnoj tradiciji, zvono sa velikog zvonika. Nešto ranije na osvještenje "Kustine crkve", kako je zovu mediji u Srbiji, stigli su i režiserovi prijatelji Matija Bećković, Momo Kapor i Aleksandar Tijanić.
I sam početak čina osvještanja i bogosluženja označen je zvonjavom sa zvonika, a iz vladike i svještenstva, kako stoji u Glasniku manastira Lepavine, među prvima su u crkvu ušli Emir, sa suprugom Majom, te Bećković i još nekoliko zvanica. Ostali gosti službu su pratili s drvenog trga ispred crkve, koju je od brvana podigao majstor Miloš Milovanović iz Gornjeg Milanovca. Poslije bogosluženja, pošto je sa svještenicima, ktitorima i narodom obišao krug oko crkve, a zatim osveštanom vodicom pokropio zvonik, vladika Hrizostom je čestitao i zahvalio Emiru, proglasivši ga "ktitorom hrama". Akademik Bećković je rekao da su crkve brvnare "veliki dragulj srpskog graditeljstva".
Književnik Kapor je dodao da ovim činom nije osvještana samo crkva, nego "i ova brda, i sam Mećavnik i svi ovi ljudi koji su ovdje našli svoj put ka duhovnosti".
Novinarima je stigao da se obrati i Kusturica: "Važno je zabilježiti da je danas otvorena jedna perspektiva koja je, manje-više, u posljednje vrijeme zanemarena, a to je da je dio kulture i tradicije jednog naroda i njegova religija. Ova crkva kao najvidljiviji znak te religije mene je opsjedala pri samom kreiranju ovog gradića, tačnije njegovog zaseoka na obronku Mećavnika. Možda zvuči anahrono, arhetipski, ali u duhovnosti je sakrivena suština ljudskog bića. Značajno je što će ova crkva na Mećavniku na najbolji način uokviriti kulturnu sliku Mokre Gore, opštine Užice i Republike Srbije", rekao je Kusturica.
Senade spao si na niske grane
Kustino imanje: Prostire se na oko tri i po hektara. Ulazi se kroz kapiju napravljenu od drveta, što je osnovni građevinski materijal za sve objekte u selu. Ulaznica je dva eura, a momak na kapiji nam objašnjava da možemo platiti i u "bosanskim markama"
Na nekih dvjestotinjak kilometara od Beograda, iza Čačka, skretanja za Ravnu Goru i Užice, odnedavno je zasjala nova tačka na mapi turističke ponude Srbije: Drven-grad, Mećavnik, koji je sagradio poznati filmski režiser Emir Kusturica.
Do Kustinog grada, kako seljaci okolnih sela nazivaju novu turističku atrakciju, dolazi se asfaltiranim putem koji vodi prema obližnjoj granici sa Bosnom i Hercegovinom. Cesta vijuga kroz predivne brežuljkaste predjele netaknute prirode.
Proročanstvo i ekskurzije Region Mokre Gore, koji je Kusturica otkrio pripremajući se za snimanje svog posljednjeg filma Život je čudo, smješten je između tri planine (Zlatibora, Tare i Šargana) i tri rijeke (Belog i Crnog Rzava i Kamešine).
Kroz historiju je poznat kao kapija kroz koju su prolazili narodi, povezivala je Srbiju i Bosnu, a drumovi su se spuštali i do mora. Tim putem su u davna vremena prolazili Rimljani, o čemu svjedoče ostaci rimskih grobova, a kasnije i turska vojska, po kojoj je, najvjerovatnije, Gora i dobila ime.
Prema informacijama iz turističkih vodiča, predanje kaže da su na tom prostoru na svojim pohodima zanoćili turski vojnici. Pokušavajući da se ugriju, skupili su drva, nastojeći da zapale vatru. Međutim, vatra nikako nije mogla da plane: drvo je bilo toliko vlažno od mnogih podzemnih voda da ga nije bilo moguće zapaliti. Krenuvši dalje, nastavili su da pominju Mokru Goru, te se ime zadržalo i do danas.
Na ovom području nalazi se i selo Kremna, čuveno po proročanstvu jednog od njegovih žitelja s kraja 19. vijeka Mitra Tarabića. Granice vjerovanja u Kremansko proročanstvo puno su šire od granica Mokre Gore, pa, ipak, dalekovidi prorok nije ni sanjao da će početkom 21. vijeka jedan nekadašnji Sarajlija čitav kraj učiniti odredištem mnogih đačkih ekskurzija, parova koji se upravo tu žele vjenčati, te turista, ne samo iz Srbije, već i iz čitavog svijeta.
Domaćinova kuća Kusturicino imanje prostire se na oko tri i po hektara. Ulazi se kroz kapiju napravljenu od drveta, što je osnovni građevinski materijal za sve objekte u selu. Ulaznica je dva eura, a momak na kapiji nam objašnjava da možemo platiti i u "bosanskim markama". Sa obje strane široke kamene staze, koja se završava malim trgom, crkvom i zvonikom, nalaze se drvene kuće pokrivene daskama. Sa desne strane se nalazi prodavnica: u njoj se mogu kupiti ručni radovi (vuneni džemperi, čarape i priglavci), metalno posuđe sa znakom sela, domaći med, razglednice, CD-ovi Zabranjenog pušenja... Do nje je Galerija sa izloženim rukotvorinama sličnim onim izloženim u prodavnici.
Prekoputa se nalazi slastičarna, koja poput nekoliko drugih objekata u selu ime duguje prepoznatljivim imenima iz Andrićevih djela. Dok ekskurzija dobrodržećih nastavnica iz Užica naručuje "burek sa sirom", ja ostajem pri bozi.
Pametno, jer ću se kasnije u restoranu tako puno najesti da sam jedva vozio do nekih pola sata udaljenog Višegrada.
Kino u podrumu Jedan od dvadesetak uposlenika sela nudi nam da krenemo u kino, koje se nalazi u podrumu Kusturicine kuće. U njemu je održana svjetska premijera njegovog posljednjeg filma. Bila je prava fešta: uveličali su je i predsjednik i premijer Srbije, Boris Tadić i Vojislav Koštunica, Matija Bećković, Momo Kapor, filmska ekipa, orkestri trubača i hor "Svetog vladike Nikolaja Velimirovića" iz Kosjerića.
Kino ima najsavremeniju opremu u čitavoj Srbiji i stotinjak mjesta. Operater nam kaže da prikazuje film sa snimcima najljepših golova i poteza iz karijere argentinskog vanzemaljca, novog velikog Kustinog prijatelja, Diega Maradone. No, prije toga, pustit će nam i film koji još nije prikazan u Srbiji, a namijenjen je inostranom tržištu - reklamu za Next sokove, koju je radio "lično Profesor".
I film-reklama je zaista pravo remek-djelo: traje četiri i po minuta, sniman je u studiju, na njujorškom Times Squeru, pariškoj Trijumfalnoj kapiji, stadionu u Italiji... Izgleda mi da je angažirano na desetine hiljada statista, efekti su, da oprosti režiser, kao holivudski, a siguran sam da je budžet za proizvodnju ove reklame veći od zbira budžeta za Remake i Gori vatra.
Nakon reklame, dvadesetominutni snimci iz karijere "malog, zelenog" bez daha ostavljaju i one koji nisu ljubitelji fudbala.
Iznad kina je Kusturicina kuća, koja predstavlja jedini objekat u selu koji nije dostupan posjetiteljima. Operater mi kaže da Kusta živi u njoj, ponekad dođu i supruga Maja i sin Stribor. Stidljivo, ne znam bi li se Emir obradovao nenajavljenim bivšim sugrađanima, pitam je li on u selu. "Nije, prekjuče je otišao u Herceg Novi, bolesna mu je majka."
Kuća je jako velika, lijepa, sa predivnim velikim engleskim travnjakom.
Pod Emirovim nadzorom Na padinama ispod kuće nalazi se desetak bungalova-apartmana, koji će primiti svoje prve goste nekoliko dana nakon naše posjete. Švicarska ambasada je najavila održavanje trodnevnog seminara, a učesnici će biti smješteni u selu.
"Apartmani su namijenjeni za učesnike konferencija, seminara, radionica... i neće se izdavati pojedinačnim gostima", objašnjava nam uposlenik Drven-grada, dodajući da se gradi još dvadesetak bungalova, velika dvorana pod zemljom sa filmskim studijem, skijaška staza, pošta, ambulanta, banka... sva infrastruktura potrebna, između ostalog, i za ljetnju školu filmske režije.
Kusturica je ambasador dobre volje UNICEF-a i selo se gradi pod njihovim pokroviteljstvom. Užička opština mu se zahvalila tako što je donijela odluku da Kusturici naknadu za uređivanje građevinskog zemljišta umanji za 99,99 posto od pune cijene. U obrazloženju odluke navodi se da je izgradnja pomenutih objekata od značaja za razvoj opštine Užice, posebno u oblasti turizma i zapošljavanja.
No, Emir je poklon i zaslužio: za potrebe snimanja filma izgradio je zidani objekat u stanici Golubići, koju je poklonio Mokroj Gori, a koja će biti pretvorena u etno-muzej, a do tog objekta je izgradio 300 metara puta, doveo vodu i struju, finansirao nasipanje puta do Miloševca na Tari od nekoliko stotina metara, izmještanje dalekovoda, polaganje telefonskog kabla do Mećavnika, izradu vjerne kopije "Spomenika srpskom vojniku" iznad tunela na Vardištu...
"Računajući i sredstva koja su uložena za snimanje filma, Emir Kusturica je u ovaj poduhvat uložio sredstva koja se mere milionima evra", stoji u obrazloženju odluke.
Desetine radnika koji grade nove apartmane ne prekidaju rad ni sa prvim sumrakom. Pričaju da ih Kusturica stalno obilazi i budno nadgleda radove. Na pitanje plaća li dobro, smiju se i odgovaraju:
"E, to bi moglo i bolje!"
Razgledam unutrašnjost crkve. Pažnju mi privlači Knjiga utisaka. Posjetioci su oduševljeni i ne kriju zahvalnost ktitoru: "Emire, care!" "Hvala ti, Kusturice!" "Hristos se rodi!"
Al' se nekad dobro jelo... Večeru ostavljamo za kraj. Ljubazni konobar prekida našu narudžbu i kaže da je siguran da će nam biti dosta i ono što smo već poručili, čak i bez čvaraka, slanine i pršuta, koji inače ulaze u specijalitet kuće. Naručujemo Coca-Colu, ali u skladu sa Kusturicinim antiglobalizacijskim i antikorporacijskim opredjeljenjem, u selu nema ničeg uvoznog. Nikakva šteta: nikad u životu nisam pio bolje sokove od jagode, maline i kupine.
Trpeza je poput one opisane u Balaševićevoj pjesmi Al' se nekad dobro jelo, a ni ja nisam loš. Ne zna se šta je bolje: jagnjeća čorba, nekoliko vrsta hljeba, somun, uštipci, kiselo mlijeko koje se nožem može rezati, pravi paradajz, rotkvice, krastavci, ljute paprike, goveđa pršuta, prebranac, kačamak, nekoliko vrsta sira, opasan kajmak, ajvar, pindžur...
Večera za dvoje (od kojih sam jedno ja!), a komotno se moglo najesti još dvoje... pedesetak maraka!
Odlazimo iz restorana "Kod Lotike", ostavljamo Drven-grad, a ja razmišljam kolika je šteta što Andrić nije živ da napiše priču o čovjeku iz Mećavnika.
Osvještana crkva
Bećković, Kapor, Tadić i Kusta
I široj svjetskoj javnosti poznato je koliko Emir drži do svojih korijena, svoje pravoslavne vjere, te kulture i tradicije svojih predaka. Zato je posebnu pažnju u svom selu Kusturica posvetio izgradnji drvene crkve i zvonika koji se nalazi pored nje. Krajem januara ove godine crkvu posvećenu Svetom Savi osvještao je episkop žički Hrizostom. U trenutku kada je vladika stigao na Mećavnik zvonilo je, kao što je i red u pravoslavnoj tradiciji, zvono sa velikog zvonika. Nešto ranije na osvještenje "Kustine crkve", kako je zovu mediji u Srbiji, stigli su i režiserovi prijatelji Matija Bećković, Momo Kapor i Aleksandar Tijanić.
I sam početak čina osvještanja i bogosluženja označen je zvonjavom sa zvonika, a iz vladike i svještenstva, kako stoji u Glasniku manastira Lepavine, među prvima su u crkvu ušli Emir, sa suprugom Majom, te Bećković i još nekoliko zvanica. Ostali gosti službu su pratili s drvenog trga ispred crkve, koju je od brvana podigao majstor Miloš Milovanović iz Gornjeg Milanovca. Poslije bogosluženja, pošto je sa svještenicima, ktitorima i narodom obišao krug oko crkve, a zatim osveštanom vodicom pokropio zvonik, vladika Hrizostom je čestitao i zahvalio Emiru, proglasivši ga "ktitorom hrama". Akademik Bećković je rekao da su crkve brvnare "veliki dragulj srpskog graditeljstva".
Književnik Kapor je dodao da ovim činom nije osvještana samo crkva, nego "i ova brda, i sam Mećavnik i svi ovi ljudi koji su ovdje našli svoj put ka duhovnosti".
Novinarima je stigao da se obrati i Kusturica: "Važno je zabilježiti da je danas otvorena jedna perspektiva koja je, manje-više, u posljednje vrijeme zanemarena, a to je da je dio kulture i tradicije jednog naroda i njegova religija. Ova crkva kao najvidljiviji znak te religije mene je opsjedala pri samom kreiranju ovog gradića, tačnije njegovog zaseoka na obronku Mećavnika. Možda zvuči anahrono, arhetipski, ali u duhovnosti je sakrivena suština ljudskog bića. Značajno je što će ova crkva na Mećavniku na najbolji način uokviriti kulturnu sliku Mokre Gore, opštine Užice i Republike Srbije", rekao je Kusturica.
Senade spao si na niske grane