#1 Bregovic Vs. Pecanin Analiza Andreja Nikolaidisa
Posted: 18/06/2005 08:35
BH DANI
Andrej Nikolaidis
Mladi crnogorski pisac, autor sjajne knjige Mimesis, analizira intervju Gorana Bregovića objavljen u prošlom broju našeg magazina
Jesu li baš stihovi "bekrija sam cijelo selo viče, e pa jesam šta se koga tiče", baš Lipe cvatu, ona trajna civilizacijska vrijednost u njegovom vlasništvu, koja Bregoviću daje pravo da prezir sipa onako kako kod Joicea pada snijeg - na sva živa bića i na mrtve? Je li baš Selma taj trijumf ljudskog duha, taj dragulj koji je u stratosferu kreativnosti i intelekta baš on postavio, pa da ga puk, vazda sklon da svojim velikanima prašta sve svinjarije, zadivljeno gleda i pravda svaku moralnu nedosljednost? Je li baš Bregović taj genije koji je svojim djelom iskoračio izvan granica ljudskog vremena i morala, pa iz tih daljina i visina može reći "jebo Aliju"?
Ako jeste - jebo ti nas. Ima u Sarajevu ljudi koji mogu reći "jebo Aliju". Ali Bregović, koji je sa JNA u Beogradu snimao čudo Miloševićeve propagande pod imenom Underground, dok je Alija sa svojim narodom pokušavao da preživi tu armiju i taj Beograd, svakako nije jedan od njih. Ako bih morao birati između Alijinog i Bregovićevog Sarajeva, svakako bih odabrao Alijino. A najviše me strah da je to isto Sarajevo.
Šta je Senad Pećanin uspio svojim intervjuom sa Bregovićem? Da čitava priča sa take the money and run povratkom "Bijelog dugmeta" ne bude zapamćena po koncertu u Sarajevu, nego po tom intervjuu. Ili će Bosna, budući temeljito podijeljena zemlja, i tu ostati podijeljena - ovoga puta ne po etničkim ili ratnim granicama, nego po odnosu prema Bregoviću, koji prestaje da bude pitanje nostalgije i kristališe se kao pitanje samopoštovanja.
Pećaninov razgovor sa Bregovićem u početku je nalik na Celanov odlazak Heideggeru. Ako je tačno ono što mi prijatelj kaže, da je Bregović diplomirao upravo na Heideggeru, to analogiju koja slijedi čini još uvjerljivijom.
Dakle: Celan 1967. odlazi kod Heideggera, u njegovu šumsku kolibu; Pećanin odlazi u Beograd kod Bregovića, u njegovu senjačku vilu. Heidegger je važan Celanu; Pećaninu je, iz posve drugih razloga, važan Bregović. I jedan i drugi žele saznati zašto se onaj koji im je bio bitan tako sramno ponio u ratu. Celan je od Heideggera dobio samo šutnju. Pećanin je od Bregovića izvukao istinu, jasno vidljivu ispod svih naslaga laži i poricanja.
Ali Bregovićev razgovor sa Pećaninom nije bio hajdegerovski. Prije lakanovski, na tragu onoga što Lacan zove šizoanalizom. Jer Bregović je u razgovoru sa Pećaninom subjekt koji izmiče svakoj analizi - gotovo da nema stava koji je tu iznio, a da ga malo kasnije nije sam pobio.
Na primjer: "Moraš biti glupo tašt" da bi vjerovao da je muzika na ovim prostorima, nakon svih ratova, nešto važno - tako kaže Bregović na početku intervjua. Nedugo potom, saznajemo da ipak jeste nešto važno - jer Bregović Pećaninu objašnjava kako je za Sarajevo važno to što je on otišao u svijet i stvarao svoja - biće važna - djela, dok bi bilo posve nevažno da je išao na Pivaru po podu. "Uostalom, nije ni važno da veliki umjetnik bude i veliki čovjek. Nije... nije bitno. Nikome to nije važno", poručuje Bregović. A Bregović je taj veliki umjetnik? U rangu Pounda ili Leni Riefenstahl? Jer Pound je iznova stvorio poeziju, Leni je stvorila savremeni TV prenos. Bregović je pak stvorio turbo-folk. Ali on vjeruje da turbo-folk jeste nešto veliko. On kaže da ne vidi ništa bolje od turbo folka - a u svijetu u kom nema ničeg boljeg od Cece, doista nije važno kakav je ko čovjek. Bregović kaže da želi da bude zapamćen kao rodonačelnik turbo-folka. Zato je bilo značajno da on ne bude u Sarajevu - da bi mogao da stvara svoju veliku muziku, svoj turbo folk. Koji je, uzgred, autentični umjetnički izraz Miloševićeve ratne Srbije. Pa nešto mislim: da nije stvorio turbo-folk, možda niko ne bi morao ići na Pivaru po vodu.
Bregović je čovjek koji se na šao na bocama coca-cole koje se pune u Zemunu. On je tolika franšiza da u mekdonaldsovim restoranima ljudi gledaju u njegovu fotografiju dok žvaću ubijena goveda. To je onaj Bregović kojega masa obožava. Ali u razgovoru sa Pećaninom on je moralizovao. A takav Bregović ne treba nikome - čak ni sebi. Jer ishod njegovog moralizovanja jeste odbijanje da svira za Alijino Sarajevo, i pristajanje da svira za Miloševićev Beograd.
Bilo bi upravo ljupko da za prigodu Bregovićevih koncerata iz pritvora puste sve haške zatvorenike: od Sloba, preko Šešelja i Tute, do Nasera Orića. Jer nešto mi govori da svi oni vole "Bijelo dugme". Vala bi se iznenadio da saznam da se Dugme nije sviđalo Aliji. K tome, u razlozima popularnosti "Bijelog dugmeta" leži objašnjenje zašto su baš oni izabrani da vode svoje vojske i zemlje. Ista je pamet kupovala Bregovićeve ploče i za njih glasala. Otud je komično kada se Bregović Pećaninu jada kako je lobirao za Anta Markovića, a na vlast došao Alija. Jer u samoj srži "Bijelog dugmata" je populizam, onaj isti koji je izrodio nacionalne stranke - otud je Alija Bregoviću bliži nego Marković. Bregović je, uz Konstantinovića, najveći poznavalac ovdašnjeg palanačkog duha. S tim što se Konstantinović protiv njega borio, dok se Bregović na njemu obogatio i unaprijedio ga. Svaka Bregovićeva nota računala je na ono najslabije u nama - zato niko nije mogao biti veći od "Bijelog dugmeta".
Andrej Nikolaidis
Mladi crnogorski pisac, autor sjajne knjige Mimesis, analizira intervju Gorana Bregovića objavljen u prošlom broju našeg magazina
Jesu li baš stihovi "bekrija sam cijelo selo viče, e pa jesam šta se koga tiče", baš Lipe cvatu, ona trajna civilizacijska vrijednost u njegovom vlasništvu, koja Bregoviću daje pravo da prezir sipa onako kako kod Joicea pada snijeg - na sva živa bića i na mrtve? Je li baš Selma taj trijumf ljudskog duha, taj dragulj koji je u stratosferu kreativnosti i intelekta baš on postavio, pa da ga puk, vazda sklon da svojim velikanima prašta sve svinjarije, zadivljeno gleda i pravda svaku moralnu nedosljednost? Je li baš Bregović taj genije koji je svojim djelom iskoračio izvan granica ljudskog vremena i morala, pa iz tih daljina i visina može reći "jebo Aliju"?
Ako jeste - jebo ti nas. Ima u Sarajevu ljudi koji mogu reći "jebo Aliju". Ali Bregović, koji je sa JNA u Beogradu snimao čudo Miloševićeve propagande pod imenom Underground, dok je Alija sa svojim narodom pokušavao da preživi tu armiju i taj Beograd, svakako nije jedan od njih. Ako bih morao birati između Alijinog i Bregovićevog Sarajeva, svakako bih odabrao Alijino. A najviše me strah da je to isto Sarajevo.
Šta je Senad Pećanin uspio svojim intervjuom sa Bregovićem? Da čitava priča sa take the money and run povratkom "Bijelog dugmeta" ne bude zapamćena po koncertu u Sarajevu, nego po tom intervjuu. Ili će Bosna, budući temeljito podijeljena zemlja, i tu ostati podijeljena - ovoga puta ne po etničkim ili ratnim granicama, nego po odnosu prema Bregoviću, koji prestaje da bude pitanje nostalgije i kristališe se kao pitanje samopoštovanja.
Pećaninov razgovor sa Bregovićem u početku je nalik na Celanov odlazak Heideggeru. Ako je tačno ono što mi prijatelj kaže, da je Bregović diplomirao upravo na Heideggeru, to analogiju koja slijedi čini još uvjerljivijom.
Dakle: Celan 1967. odlazi kod Heideggera, u njegovu šumsku kolibu; Pećanin odlazi u Beograd kod Bregovića, u njegovu senjačku vilu. Heidegger je važan Celanu; Pećaninu je, iz posve drugih razloga, važan Bregović. I jedan i drugi žele saznati zašto se onaj koji im je bio bitan tako sramno ponio u ratu. Celan je od Heideggera dobio samo šutnju. Pećanin je od Bregovića izvukao istinu, jasno vidljivu ispod svih naslaga laži i poricanja.
Ali Bregovićev razgovor sa Pećaninom nije bio hajdegerovski. Prije lakanovski, na tragu onoga što Lacan zove šizoanalizom. Jer Bregović je u razgovoru sa Pećaninom subjekt koji izmiče svakoj analizi - gotovo da nema stava koji je tu iznio, a da ga malo kasnije nije sam pobio.
Na primjer: "Moraš biti glupo tašt" da bi vjerovao da je muzika na ovim prostorima, nakon svih ratova, nešto važno - tako kaže Bregović na početku intervjua. Nedugo potom, saznajemo da ipak jeste nešto važno - jer Bregović Pećaninu objašnjava kako je za Sarajevo važno to što je on otišao u svijet i stvarao svoja - biće važna - djela, dok bi bilo posve nevažno da je išao na Pivaru po podu. "Uostalom, nije ni važno da veliki umjetnik bude i veliki čovjek. Nije... nije bitno. Nikome to nije važno", poručuje Bregović. A Bregović je taj veliki umjetnik? U rangu Pounda ili Leni Riefenstahl? Jer Pound je iznova stvorio poeziju, Leni je stvorila savremeni TV prenos. Bregović je pak stvorio turbo-folk. Ali on vjeruje da turbo-folk jeste nešto veliko. On kaže da ne vidi ništa bolje od turbo folka - a u svijetu u kom nema ničeg boljeg od Cece, doista nije važno kakav je ko čovjek. Bregović kaže da želi da bude zapamćen kao rodonačelnik turbo-folka. Zato je bilo značajno da on ne bude u Sarajevu - da bi mogao da stvara svoju veliku muziku, svoj turbo folk. Koji je, uzgred, autentični umjetnički izraz Miloševićeve ratne Srbije. Pa nešto mislim: da nije stvorio turbo-folk, možda niko ne bi morao ići na Pivaru po vodu.
Bregović je čovjek koji se na šao na bocama coca-cole koje se pune u Zemunu. On je tolika franšiza da u mekdonaldsovim restoranima ljudi gledaju u njegovu fotografiju dok žvaću ubijena goveda. To je onaj Bregović kojega masa obožava. Ali u razgovoru sa Pećaninom on je moralizovao. A takav Bregović ne treba nikome - čak ni sebi. Jer ishod njegovog moralizovanja jeste odbijanje da svira za Alijino Sarajevo, i pristajanje da svira za Miloševićev Beograd.
Bilo bi upravo ljupko da za prigodu Bregovićevih koncerata iz pritvora puste sve haške zatvorenike: od Sloba, preko Šešelja i Tute, do Nasera Orića. Jer nešto mi govori da svi oni vole "Bijelo dugme". Vala bi se iznenadio da saznam da se Dugme nije sviđalo Aliji. K tome, u razlozima popularnosti "Bijelog dugmeta" leži objašnjenje zašto su baš oni izabrani da vode svoje vojske i zemlje. Ista je pamet kupovala Bregovićeve ploče i za njih glasala. Otud je komično kada se Bregović Pećaninu jada kako je lobirao za Anta Markovića, a na vlast došao Alija. Jer u samoj srži "Bijelog dugmata" je populizam, onaj isti koji je izrodio nacionalne stranke - otud je Alija Bregoviću bliži nego Marković. Bregović je, uz Konstantinovića, najveći poznavalac ovdašnjeg palanačkog duha. S tim što se Konstantinović protiv njega borio, dok se Bregović na njemu obogatio i unaprijedio ga. Svaka Bregovićeva nota računala je na ono najslabije u nama - zato niko nije mogao biti veći od "Bijelog dugmeta".
za mene su Sandze govna obicna 
