#1 Da li terapeut smije/treba govoriti o sebi?
Posted: 21/02/2019 10:24
U nekoliko navrata mi se desilo da prilikom pregleda kod raznih specijalista koje vidim prvi put (prvo mi pada na pamet jedna internistica) da mi ničim izazvani počnu pričati o svojim teškoćama, problemima, manjku slobodnog vremena a jedanput mi se baš ta ista internistica i rasplakala dok je trebalo da pregledava mene i priča o meni. Umorna, iscrpljena, ne može sinu da nađe posao blabla...zbrisala sam i ne bih ponovo otišla na pregled kod nje.
Međutim, ovo radi čega otvaram temu je nešto mnogo ozbiljnije i nešto što nikako ne mogu da svarim.
Bliska osoba posjećuje neuropsihijatra radi kombinacije problema s kojima se nosi (raspadnuta porodica, ratne traume, ovisnost). Uprkos svemu osoba je dosta jaka i funkcioniše u svakodnevnom životu. Radi, uredna je i stvarno želi da vodi uredan život. U javnom zdravstvu joj se dodjeljuje neurospihijatar koji joj pomaže u nekim segmentima života ali u posljednje vrijeme svi odlasci kod tog neuropsihijatra se pretvaraju u uglavnom monologe tog neuropsihijatra koji priča pogrdno o svojoj porodici, i iz svega što mrzi o članovima svoje porodice daje otrovne komentare i "savjete" toj osobi kojoj treba da pomogne kao neuropsihijatar. Sugeriše neke po meni destruktivne savjete, daje jako ružna i negativna mišljenja o današnjim ženama, govori za sebe da bi bila najsretnija da nikad nije rodila svoju djecu i slično i kroz tu prizmu opisuje i porodicu i bliske ljude tog pacijenta.
Osim očite potrebe da se promijeni takav terapeut, može li se u našem društvu sankcionisati takvo ponašanje ljekara ili se kod nas može naći opravdanje i za to?
Međutim, ovo radi čega otvaram temu je nešto mnogo ozbiljnije i nešto što nikako ne mogu da svarim.
Bliska osoba posjećuje neuropsihijatra radi kombinacije problema s kojima se nosi (raspadnuta porodica, ratne traume, ovisnost). Uprkos svemu osoba je dosta jaka i funkcioniše u svakodnevnom životu. Radi, uredna je i stvarno želi da vodi uredan život. U javnom zdravstvu joj se dodjeljuje neurospihijatar koji joj pomaže u nekim segmentima života ali u posljednje vrijeme svi odlasci kod tog neuropsihijatra se pretvaraju u uglavnom monologe tog neuropsihijatra koji priča pogrdno o svojoj porodici, i iz svega što mrzi o članovima svoje porodice daje otrovne komentare i "savjete" toj osobi kojoj treba da pomogne kao neuropsihijatar. Sugeriše neke po meni destruktivne savjete, daje jako ružna i negativna mišljenja o današnjim ženama, govori za sebe da bi bila najsretnija da nikad nije rodila svoju djecu i slično i kroz tu prizmu opisuje i porodicu i bliske ljude tog pacijenta.
Osim očite potrebe da se promijeni takav terapeut, može li se u našem društvu sankcionisati takvo ponašanje ljekara ili se kod nas može naći opravdanje i za to?