12.MART 1955, SIROTIŠTE "HAPPINESS": Spušteni zastori ne dozvoljavaju niti jednoj zraci sunca da se probiju u prostoriju. Jedini izvor svjetlosti predstavlja stona lampa na ćošku stola uperena direktno prema njegovom licu otkrivajući posljedice te večeri. U mrklom mraku, njen radni sto zakrčen kojekakvim dokumentima i nepreglednim profilima vršnjaka koji poput njega sa nestrpljenjem čekaju svoj sretan dan i njene proporan pogled, jedino je na čemu dječak ima fokus.
-Ah...da, da, ure...du je – dječak, potpuno izgubljen u mislima, odgovara.
-Sestra mi se požalila na tvoj neposluh, kaže mi da odbijaš ostati u sobi...
Posmatra svoju sjenu potiho pjevušeći riječi koje nije mogao izbaciti iz svojih misli: „...znam da ćemo se sresti jednog sunčanog dana“
-..da li je to istina?
-Mra...čna je, mračna je...promucao je
-Da li je sve uredu Josh? – ponovila je pitanje
Svoj pogled je fokusirao na dokument o posvajanju.
-Još uvijek ništa – zagledao se u njene oči – ali ne gubi nadu
„Isto sranje svaki put“, pomislio bi. Posmatra krvave zavoje na dlanovima. Njegovim tijelom proširi se toplota kao da je obasjan vrelim sunce, dok njegova prsta se ubrzano grče, a potom opuštaju. Grubo se zakašlja i nastavi posmatrati njene tirkizno zelene oči dok obrve padaju na njene oči.
Kraljevsko plavi sako u svoj svojoj svečanosti odavao je posebnost kojom taj dan odiše. Bio je to veliki dan, veći i važniji od bilo kog drugog – dan posvajanja. U ogledalu je posmatra staru, pohabanu pidžamu: „Proklet bio ovaj dan...“ prošaputa kroz kašalj.
12.MART 1955, DOM WILLOWIH
-Šta nije uredu mila? – starac pripalio je debelu cigaru
-A? Ma sve je uredu tata! Zašto ne bi bilo?
-O čemu razmišljaš, kolibriću?
Nježni stihovi Vere Lynn, njena su inspiracija dok mlada prelazi kistom preko bijelog platna. Ono je njen najbolji prijatelj, a boje njena najveća ljubav. Vannesa, kćerka jedinica starog Willowa. Bi mršava poput lipine mladice, tankih ruku ko stabla, a noge poput korijena čvrsto položene na tlo. Lice bijelog poput snijega, krupne rumene usne poput slatkih plodova proljeća. Uvijek zaljubljena, a nikad u ljubavi – dovoljna sama sebi.
Stari Willow ranije je bio vojnik. Sada jedina bitka koju vodi jeste ona lična, unutranja bitka. Nerijetko se ona najkrvavija, smatra i najtežom bitkom, ali tek sa godinama bivamo uvjereni u suprotno. Ispred stravične opasnosti, bježao je brži od samog metka. Noge bile su mu najpozdaniji adut, njegovo najjače oružje. A onda...kao što prijatelj izdaje prijatelja – njegove noge su ga izdale. Napunjena puška ostala je bez metaka. Noge zamjenjene su točkovima, zdravlje zamjenila bolest.
-Tata, stvarno ne bi trebao pušiti!
Iako je tijelo svojom naglom izdajom, osujetilo njegove životne puteve, nije dozvoljavao svom umu da učini isto. Posmatra je kako raste i umom u tijelom. Pomenuti prizori bili su melem, ali i otrov.Punilo je dušu srećom, punilo je oči suzama. Očev dom svakodnevno je posjećivala nepozvana gošća koja sa sobom je donosil jednaki dar. Pomenuta dama voljela je držati monologe dok, poput zmije, provlači se između polica sa knjigama. šarmantna ali nadasve podla žena prepuna skrivenih namjera. Upoznala ju je još u djetinjstvu, ali njeno prijateljstvo nikada joj nije predstavljalo zadovoljstvo. Bila je to đavolja ljubavnica, njegova desna ruka – zvali su se krivnjom. Vijekovima omražena, svoj dobronamjeran dar vezala je istom ukrasnim papirom, onim satkanim od bola. Nadarena lukavošću, činila je brigu bolnom, bolnijom od same smrti.