Forum Klix.ba

Chischo wrote: ↑04/01/2019 01:06 Sorry, nemojte me osuđivati, nešto me stislo večeras.

U meni postoji taj zvuk koji je uvijek dolazio ujutro, prije škole, dok sam bio mlađi, a poslije kada sam postao čovjek, uvijek prije odlaska na posao, dok još uvijek ležim, nevoljan da ustanem. Kao da i on negdje ide, pa prolazi pored mene i pozdravi me, ili ukori što još spavam, nisam siguran. Opisao bih ga kao tupi udarac, koji nagovještava da će poslije njega biti čitav niz sličnih, zvukova udara i sudara velikih željeznih predmeta, ingota, kontejnera, željeznih odlijevaka, velikih cijevi, vagona, čeličnih konstrukcija. Uvijek iz istog pravca, odozdo, kako smo zvali pravac kuda se ide prema željezari, iako bez nekog posebnog razloga jer taj dio srednje Bosne je, barem na tom dijelu gdje se prostire Zenica i željezara savršeno ravan. I uvijek bih znao da je tada svanulo, za mene nije bilo bitno je li sunce ispod ili iznad horizonta, jesam li ustao iz kreveta ili ne, za mene je u tom trenutku dan počinjao.

Danas živim 2000 km daleko od Zenice i željezare i taj zvuk sam ponio sa sobom. Svaki dan ga čujem, svaki put mi bude drago, iako razum zna da to nije isti zvuk, ja želim da vjerujem da jest. I to je taj trenutak kada ne znaš jesi li sretan, tužan, kakve su suze koje idu niz lice. Nisam bio svjestan da imam taj zvuk, nisam znao da postoji, nisam znao da je dio mene i da ću ga morati nositi, da ću pisati o njemu, da ću razmišljati je li stvaran ili nestvaran. Prokleti zvuk, prokleta nostalgija.

Stav drugi, početak decembra, hladno sivo njemačko jutro, vozim se sa trojicom kolega na poslovni sastanak, gužva na autobahnu, sa desne strane rijeka Rajna, napaćena, umorna, jedva čeka da se ulije u more i onda se ponada nekom boljem pejzažu. Ulazimo u grad Duisburg, željezara na ulazu u grad, kao od Vrace kad pogledaš preko Bosne, sve isto. Aglomeracija boje narandže koja danima u kuhinji stoji nepojedena. Ograde nemoćno stoje da odbrane ono što već odavno ne mogu da odbrane.
„Wir fahren hier schneller, wegen des Geruchs der Stahlfabrik.” reče jedan od kolega i skrenu u lijevu traku. A u meni vrišti neka nova osoba, moli da stanemo, da se uslikam, da prstima opipam narandžastu prašinu, da vidim je li ima šljokice kao naša zenička, da vidim kakvi su im portiri, ima li Rajna branu, kaskadu i napušteni njemački bunker na svojoj obali. Primjetiše kolege da ne skidam pogled sa koksare, sa konvertorske čeličane i vjerovatno valjaonice, one niske, dugačke, široke hale, pa mi pođoše objašnjavati. „To je fabrika čelika, a ti široki niski dimnjaci sa skelom oko sebe, to su ti čeličane, tu se topi željezna ruda...”. Znam, sve znam...

Chischo wrote: ↑04/01/2019 01:06 Sorry, nemojte me osuđivati, nešto me stislo večeras.

U meni postoji taj zvuk koji je uvijek dolazio ujutro, prije škole, dok sam bio mlađi, a poslije kada sam postao čovjek, uvijek prije odlaska na posao, dok još uvijek ležim, nevoljan da ustanem. Kao da i on negdje ide, pa prolazi pored mene i pozdravi me, ili ukori što još spavam, nisam siguran. Opisao bih ga kao tupi udarac, koji nagovještava da će poslije njega biti čitav niz sličnih, zvukova udara i sudara velikih željeznih predmeta, ingota, kontejnera, željeznih odlijevaka, velikih cijevi, vagona, čeličnih konstrukcija. Uvijek iz istog pravca, odozdo, kako smo zvali pravac kuda se ide prema željezari, iako bez nekog posebnog razloga jer taj dio srednje Bosne je, barem na tom dijelu gdje se prostire Zenica i željezara savršeno ravan. I uvijek bih znao da je tada svanulo, za mene nije bilo bitno je li sunce ispod ili iznad horizonta, jesam li ustao iz kreveta ili ne, za mene je u tom trenutku dan počinjao.

Danas živim 2000 km daleko od Zenice i željezare i taj zvuk sam ponio sa sobom. Svaki dan ga čujem, svaki put mi bude drago, iako razum zna da to nije isti zvuk, ja želim da vjerujem da jest. I to je taj trenutak kada ne znaš jesi li sretan, tužan, kakve su suze koje idu niz lice. Nisam bio svjestan da imam taj zvuk, nisam znao da postoji, nisam znao da je dio mene i da ću ga morati nositi, da ću pisati o njemu, da ću razmišljati je li stvaran ili nestvaran. Prokleti zvuk, prokleta nostalgija.

Stav drugi, početak decembra, hladno sivo njemačko jutro, vozim se sa trojicom kolega na poslovni sastanak, gužva na autobahnu, sa desne strane rijeka Rajna, napaćena, umorna, jedva čeka da se ulije u more i onda se ponada nekom boljem pejzažu. Ulazimo u grad Duisburg, željezara na ulazu u grad, kao od Vrace kad pogledaš preko Bosne, sve isto. Aglomeracija boje narandže koja danima u kuhinji stoji nepojedena. Ograde nemoćno stoje da odbrane ono što već odavno ne mogu da odbrane.
„Wir fahren hier schneller, wegen des Geruchs der Stahlfabrik.” reče jedan od kolega i skrenu u lijevu traku. A u meni vrišti neka nova osoba, moli da stanemo, da se uslikam, da prstima opipam narandžastu prašinu, da vidim je li ima šljokice kao naša zenička, da vidim kakvi su im portiri, ima li Rajna branu, kaskadu i napušteni njemački bunker na svojoj obali. Primjetiše kolege da ne skidam pogled sa koksare, sa konvertorske čeličane i vjerovatno valjaonice, one niske, dugačke, široke hale, pa mi pođoše objašnjavati. „To je fabrika čelika, a ti široki niski dimnjaci sa skelom oko sebe, to su ti čeličane, tu se topi željezna ruda...”. Znam, sve znam...

Zmaj_od_Panonije wrote: ↑19/01/2020 16:46 Danas kad me spuca nostalgija, dođem na klix, otvorim neki članak i pročitam komentare - bude mi odmah jasno zašto sam otišao i zašto se ne planiram vratit. Najbolji lijek protiv nostalgije je doza realnosti.

Russki wrote: ↑12/02/2020 02:19 Jesam li ja jedini ovdje kojeg pukne nostalgija za zemljama u kojim sam bio (ili zemlje u kojima ste bili)?

sve_ovo_ja wrote: ↑13/04/2020 13:25 Od novembra do marta sam jedna osoba (težak sam sebi, kamo li drugima), često padne na pamet uspomena iz djetinjstva, škole, faxa, porodica...
Od marta do novembra skroz drugačije, ljepši i duži dani, mir neki unutrašnji.
Opet što neko napisa, izgubi se realnost o stanju dole kad se čovjek prisjeća samo ljepih stvari...

jOFLA wrote: ↑06/05/2020 20:06 Nostalgija za rodnim krajem me je dobro drmala prvih deset godina, zatim sam postao svjestan da to ni najmanje nije nostalgija za rodnim krajem već nešto drugo, i jednako bih bio nostalgičan i da sam u sred Bosne, da nigdje nikad nisam otišao, opet bi me drmala ista nostalgija.

Samo zato što je to bila i ostala nostalgija za djetinjstvom (što je neko gore već spomenuo), za prohujalim vremenima, onda nostalgija za ljudima od kojih mnogi više uopšte nisu u BiH nego svukud po svijetu, nostalgija za momentima doživljenim s tim ljudima, a od onih koji su ostali neki su naglo i radikalno promijenili svoje nacional-etno stavove tako da za njima nisam nostalgičan.

Nijedna od tih mojih nostalgija nema nikakve veze sa životom u inostranstvu. Sad kad bih se vratio u BiH i živio u komšiluku u kojem sam odrastao, ništa se ne bi promijenilo, ista nostalgija trajala bi i dalje.

jOFLA wrote: ↑06/05/2020 20:06 Nostalgija za rodnim krajem me je dobro drmala prvih deset godina, zatim sam postao svjestan da to ni najmanje nije nostalgija za rodnim krajem već nešto drugo, i jednako bih bio nostalgičan i da sam u sred Bosne, da nigdje nikad nisam otišao, opet bi me drmala ista nostalgija.

Samo zato što je to bila i ostala nostalgija za djetinjstvom (što je neko gore već spomenuo), za prohujalim vremenima, onda nostalgija za ljudima od kojih mnogi više uopšte nisu u BiH nego svukud po svijetu, nostalgija za momentima doživljenim s tim ljudima, a od onih koji su ostali neki su naglo i radikalno promijenili svoje nacional-etno stavove tako da za njima nisam nostalgičan.

Nijedna od tih mojih nostalgija nema nikakve veze sa životom u inostranstvu. Sad kad bih se vratio u BiH i živio u komšiluku u kojem sam odrastao, ništa se ne bi promijenilo, ista nostalgija trajala bi i dalje.