I evo bez daljneg peglanja, da pocnem sa filmom s kojim me nekoliko forumasa vec mjesecima peglaju.
1. Blade Runner 2049 (2017)
https://www.imdb.com/title/tt1856101/?ref_=nv_sr_1

Kratki sazetak radnje:
Mladi Blade Runner otkriva dugo cuvanu tajnu, sto ga potice da pronadje Rick Deckarda, koga nema tri'es godina.
Cjelokupna Reakcija:

Prve scene filma su bile popracene dobrom dozom entuzijazma, pogotovo zato sto je Roger faking Deakins tata kinematografije. Njegovi wide-space shotovi su cista poezija, nevjerovatan merak za gledat'. Medjutim, kako je film odmicao, sve je bilo manje entuzijazma, a sve vise razocarenja, izmedju ostalog zbog ovoga:
1. Villeneuve-ov pokusaj da docara atmosferu prvog filma po mom misljenju nije uspio. Ta neka guzva, mrak, galama, kisa, i generalna depresija Los Angelesa prvog filma po mom misljenju se nije vidjela ovdje. Previse je tu svjetla dana, boje, tisine, sirokih mjesta bez icega u njima, i to mi sve nekako kontrira "magiji" prvog filma. Nova tehnologija je u nekim momentima ofirno upakovana u staru (analiza kostiju i drveta npr.), da se k'o fol ispostuje prvi dio, al' to mi je ispalo skroz slabo.
2. DECKARD NIJE REPLIKANT, MAMU LI VAM NABIJEM!!! Cijelo vrijeme sam se nad'o da nece ic' sa Scott-ovom budalastom vizijom jeftinog twista prvog dijela, al' to su ovdje uradili, i to je cak ogroman dio price. Ovo me je strasno razocaralo, jer sam uvijek podrzav'o teoriju da Deckard nije replikant, zbog razloga o kojima sam vec pric'o vise puta na ovom forumu.
3. Muzika u filmu je faking uzasna, uzasna. Ogroman dio cara prvog filma se po mom misljenju zasniva na fenomenalnoj muzici Vangelisa, koju i danas slusam cesto, i za koju tvrdim da je najbolja filmska muzika ikada uradjena, bez premca. Ovaj sund u nastavku mi je toliko smet'o da vam to opisat' ne mogu. Nisam stvarno ocekiv'o nesto maestralno k'o iz prvog filma, jer sam znao da je Vangelis odbio da radi na nastavku (i to se ispostavilo k'o dobra odluka), al' ovo je stvarno bio toliki odron da nemam pojma kako/zasto je postalo dio filma. Dno dna.
4. Prica je lose uradjena. Ta cijela frka oko Deckardovog djeteta mi je djelovala skroz neubjedljiva i glupa. Imamo slucaj teskog iskoristavanja i diskriminiranja jedne klase, imamo brojeve na svojoj strani i hocemo revoluciju, al' prave revolucije zahtijevaju biblijsko cudo u stilu Isusa da se sprovedu u djelo.
5. Gluma u nekih odlicna, u nekih grozna. Gosling i Leto standardno dobri, Ford nezainteresovan i tu samo zbog plate, a Ana de Armas mi je jos jednom potvrdila da je najgora ispreka za glumicu na ovom svijetu. Stvarno nemam pojma kako ta zena uloge dobija. Glumica sto je glumila Luv me je malo nasmijala, jer me je ulogom, brutalnoscu, i pomalo izgledom podsjetila na Richter-a iz filma "Total Recall" sa Arnoldom.

Kad smo vec oko Richtera i Total Recall, ne mogu ga spomenut' a da ne postavim najbolju scenu filma.

Ahhh, memories.
Sve u svemu, moram rec' da je Niho bio u pravu sa njegovim skepticizmom (iako mu se sada navodno svidja) i mislim da je film jako slab u odnosu na prvi. Zao mi je raja, al' meni je ovo tanko bilo.
Ocjena: 2/5




