#1 Kad proslost pokuca na vrata
Posted: 18/01/2018 19:53
Hoce li ova tema biti jos jedna u nizu onih tema gdje cemo se podijeliti u dva tabora i krvnicki braniti svoje stavove o tome treba li ici iz BiH ili ne?
Nece, odmah da kazem. Nema potrebe za tim.
Svako zna svoje razloge i dovoljno poznaje sebe i svoje motive zasto treba nesto uciniti ili ne. Postoji citava lepeza odluka koje mogu odrediti ljudsku svijest i podesiti je na nacin da covjek djeluje na svoju dobrobit i zadovoljstvo.
Postoji citav niz razloga zasto su ljudi frustrirani, ogorceni i nesretni. Mozda idealiziraju imaginarni svijet i traze utopisticki krajolik koji ce im pruziti ruku i uvesti ih u carobni film dasaka koje zivot znace na kojima ce moci izraziti sebe bez straha od osude.
Jer ljudi kad osudjuju, osudjuju da povrijede. I tako im to dobro ide.
Znas , desi se u zivotu da se covjek isprazni. I onda kad osjeti da vise to nije to, i da vise ljudi nisu ljudi i da sve sto je zelio, postane trvijalno i beznacajno u tolikoj mjeri da mu postane svejedno za sve. Zasto osudjivati nekoga ko nije uspio?
Ali vidi vraga, pojam uspjeha je sasvim relativan, usudjujem se reci i subjektivan sto je sasvim legitimno za misliti i na sasvim drugacije nacin se moze dozivljavati. Je li dozvoljeno dozivljavati sebe bez straha od osude drugih?
Pa trebalo bi da bude dozvoljeno sve dok je u skladu sa zakonom.
Ali hajde, ko sam ja da ti sudim zasto si ti uradio tako kako si uradio, moj dobri djecace.
Ali mislim da si se dobro zajeb'o.
Ali, vidi koji je djavo u pitanju..
Svi se nesto ovih dana furaju na pljuvanje.
Znas, danas ti je IN popljuvati Zlatka Lagumdziju jer je obavio umru, ali je totalno OUT popljuvati Francka Riberya jer je i on obavio umru.
Vidi, nije bitna umra, bitno je da postujes tudje odluke.
Zlatko Lagumdzija i Franck Ribery, obojica su ljudi.
Postuj ljude, pa ces nauciti postovati sebe.
Nikad mi vala nece biti jasno otkud potreba da se bjezi?
Zasto bjezis, djecace?
Pa moram li dici dva prsta da odgovorim?
Moras, i odgovori mi bez okolisanja.
Djecak zeli da kaze da mu je zao sto bjezi, ali vrijeme je dragocjena stvar, i vrijeme je ono sto djecaka obavezuje da kaze da je vrijeme.
Vrijeme za sta ?
Vrijeme je za odluku. Zasto si ti donio takvu odluku kakvu si donio, zasto ne ostanes tamo gdje je tvoj dom?
Ti si ostao, a jesi li pogrijesio? Moram li ja slijediti tvoj put ili ipak ne? Kakav je moj , tvoj , njegov , nas izbor?
Mozda pogrijesio jesi, mozda i nisi. Vrijeme je najbolji lijek i vrijeme ce reci.
Sjecam se vremena kad sam ubrao ruzu u Velikom parku i kad sam sa drugom smisljao veliki maestralni plan da tu ruzu isporucim onoj ljupkoj Maji iz kladionice u cije sam grudi tako zrelo buljio pitajuci se za sta sluze.
Sjecam se kad mi je otipkala listic na 1 KM, igro Portugal protiv Lihtenstajna na domacem terenu.
Dobitak bio 1,05 KM.
Ali hajde klinac je bio zaljubljen.
Ali vidi vraga, biti zaljubljen u Sarajevu je znacilo nesto.
Znacilo je da si volio ono prokleto sarajevsko sunce koje te je svaki dan zvalo na druzenje, samo zato jer si uvijek bio i ostao njegovo dijete.
Zlatni su to bili dani. Kad se sjetim samo koliko je lijepo bilo biti besposlen.
U tom Velikom parku si igrao bejzbol. Otkud bejzbol u Sarajevu, pobogu? O cemu pricas ti, ljudi ce te osudit! Ma nek me i osude , sta me briga.
Svjetla Sarajeva niko ugasit ne moze.. Pa cak ni Henda.
Pitam se , je li Henda volio svoje Sarajevo kao sto ga volim ja? Njegova i moja ljubav ne blijedi jer je to njegov i moj grad.
Moze li se grad prisvojiti?
Ma nije bitno.. Nemoj Boga ti tvog prosipat onu suplju o rodjenim Sarajlijama i pridoslicama..
Svi smo mi ljudi.
Cekaj, imam repliku na to.
Kako je moguce da su svi ljudi ljudi, a sta bi onda bili (ne)ljudi?
Ne seri, meteorit, jos nisi ni otisao a vec te puca nostalgija..
Da , apsolutno se slazem.
Nostalgican sam jer zelim imati nesto sto sam vec odavno izgubio..
Nema vise gospode u Sarajevu.
Dani idu, godine prolaze, Henda jos uvijek pjeva.
Izgubio sam sretne godine svog zivota, kad sam bio besposlen.
Frei von... a jbg, drug moj, vrijeme ce reci jesi li pogrijesio.
Jel te strah, meteorit?
A cega da me bude strah? Strah me je nepoznatog, tamnog i mracnog.
Mnogo se bojim zmija. Ned'o Bog da me ujede zena-zmija..
Ma hajde, predevero je Mujo i gore.. pa ce i meteorit
Pitam se za cim covjek moze da zali...
Kazu ljudi da proslost covjeka moze da oblikuje na nacine koje on ne moze da zamisli..
Jer vidi vraga, tanka je nit izmedju ljubavi i mrznje...
Mrzio sam bronhi bombone, riblje ulje , i ljubitelje STAR WARS-a.
Danas mrzim budzetlije, Zeljka Komsica, i biro za zaposljavanje.
A zasto moras da mrzis, meteorita?
Mrznja ubija ljude. Zar nisi rekao da su svi ljudi ljudi ?
Pa jesam , ali ja mrzim nesto mnogo vise od ljudi.
Mrzim ovu svoju crvenu torbu u koju cu spakovati nesto malo odjece sto imam i krenuti trbuhom za kruhom..
Ne seri, zar i ti?
Pa jos par dana, cekam svoj voljeni pasos i u njemu ce me cekati jedan poklon.
Hier ist ein Geschenk fur dich, mein Freund.
A onda cu valjda prestati da mrzim sebe, jer valjda mrznja moze ubiti samu sebe.
Pa zar mrznja moze mrziti mrznju?
Mrzite li vi mrznju ?
Nece, odmah da kazem. Nema potrebe za tim.
Svako zna svoje razloge i dovoljno poznaje sebe i svoje motive zasto treba nesto uciniti ili ne. Postoji citava lepeza odluka koje mogu odrediti ljudsku svijest i podesiti je na nacin da covjek djeluje na svoju dobrobit i zadovoljstvo.
Postoji citav niz razloga zasto su ljudi frustrirani, ogorceni i nesretni. Mozda idealiziraju imaginarni svijet i traze utopisticki krajolik koji ce im pruziti ruku i uvesti ih u carobni film dasaka koje zivot znace na kojima ce moci izraziti sebe bez straha od osude.
Jer ljudi kad osudjuju, osudjuju da povrijede. I tako im to dobro ide.
Znas , desi se u zivotu da se covjek isprazni. I onda kad osjeti da vise to nije to, i da vise ljudi nisu ljudi i da sve sto je zelio, postane trvijalno i beznacajno u tolikoj mjeri da mu postane svejedno za sve. Zasto osudjivati nekoga ko nije uspio?
Ali vidi vraga, pojam uspjeha je sasvim relativan, usudjujem se reci i subjektivan sto je sasvim legitimno za misliti i na sasvim drugacije nacin se moze dozivljavati. Je li dozvoljeno dozivljavati sebe bez straha od osude drugih?
Pa trebalo bi da bude dozvoljeno sve dok je u skladu sa zakonom.
Ali hajde, ko sam ja da ti sudim zasto si ti uradio tako kako si uradio, moj dobri djecace.
Ali mislim da si se dobro zajeb'o.
Ali, vidi koji je djavo u pitanju..
Svi se nesto ovih dana furaju na pljuvanje.
Znas, danas ti je IN popljuvati Zlatka Lagumdziju jer je obavio umru, ali je totalno OUT popljuvati Francka Riberya jer je i on obavio umru.
Vidi, nije bitna umra, bitno je da postujes tudje odluke.
Zlatko Lagumdzija i Franck Ribery, obojica su ljudi.
Postuj ljude, pa ces nauciti postovati sebe.
Nikad mi vala nece biti jasno otkud potreba da se bjezi?
Zasto bjezis, djecace?
Pa moram li dici dva prsta da odgovorim?
Moras, i odgovori mi bez okolisanja.
Djecak zeli da kaze da mu je zao sto bjezi, ali vrijeme je dragocjena stvar, i vrijeme je ono sto djecaka obavezuje da kaze da je vrijeme.
Vrijeme za sta ?
Vrijeme je za odluku. Zasto si ti donio takvu odluku kakvu si donio, zasto ne ostanes tamo gdje je tvoj dom?
Ti si ostao, a jesi li pogrijesio? Moram li ja slijediti tvoj put ili ipak ne? Kakav je moj , tvoj , njegov , nas izbor?
Mozda pogrijesio jesi, mozda i nisi. Vrijeme je najbolji lijek i vrijeme ce reci.
Sjecam se vremena kad sam ubrao ruzu u Velikom parku i kad sam sa drugom smisljao veliki maestralni plan da tu ruzu isporucim onoj ljupkoj Maji iz kladionice u cije sam grudi tako zrelo buljio pitajuci se za sta sluze.
Sjecam se kad mi je otipkala listic na 1 KM, igro Portugal protiv Lihtenstajna na domacem terenu.
Dobitak bio 1,05 KM.
Ali hajde klinac je bio zaljubljen.
Ali vidi vraga, biti zaljubljen u Sarajevu je znacilo nesto.
Znacilo je da si volio ono prokleto sarajevsko sunce koje te je svaki dan zvalo na druzenje, samo zato jer si uvijek bio i ostao njegovo dijete.
Zlatni su to bili dani. Kad se sjetim samo koliko je lijepo bilo biti besposlen.
U tom Velikom parku si igrao bejzbol. Otkud bejzbol u Sarajevu, pobogu? O cemu pricas ti, ljudi ce te osudit! Ma nek me i osude , sta me briga.
Svjetla Sarajeva niko ugasit ne moze.. Pa cak ni Henda.
Pitam se , je li Henda volio svoje Sarajevo kao sto ga volim ja? Njegova i moja ljubav ne blijedi jer je to njegov i moj grad.
Moze li se grad prisvojiti?
Ma nije bitno.. Nemoj Boga ti tvog prosipat onu suplju o rodjenim Sarajlijama i pridoslicama..
Svi smo mi ljudi.
Cekaj, imam repliku na to.
Kako je moguce da su svi ljudi ljudi, a sta bi onda bili (ne)ljudi?
Ne seri, meteorit, jos nisi ni otisao a vec te puca nostalgija..
Da , apsolutno se slazem.
Nostalgican sam jer zelim imati nesto sto sam vec odavno izgubio..
Nema vise gospode u Sarajevu.
Dani idu, godine prolaze, Henda jos uvijek pjeva.
Izgubio sam sretne godine svog zivota, kad sam bio besposlen.
Frei von... a jbg, drug moj, vrijeme ce reci jesi li pogrijesio.
Jel te strah, meteorit?
A cega da me bude strah? Strah me je nepoznatog, tamnog i mracnog.
Mnogo se bojim zmija. Ned'o Bog da me ujede zena-zmija..
Ma hajde, predevero je Mujo i gore.. pa ce i meteorit
Pitam se za cim covjek moze da zali...
Kazu ljudi da proslost covjeka moze da oblikuje na nacine koje on ne moze da zamisli..
Jer vidi vraga, tanka je nit izmedju ljubavi i mrznje...
Mrzio sam bronhi bombone, riblje ulje , i ljubitelje STAR WARS-a.
Danas mrzim budzetlije, Zeljka Komsica, i biro za zaposljavanje.
A zasto moras da mrzis, meteorita?
Mrznja ubija ljude. Zar nisi rekao da su svi ljudi ljudi ?
Pa jesam , ali ja mrzim nesto mnogo vise od ljudi.
Mrzim ovu svoju crvenu torbu u koju cu spakovati nesto malo odjece sto imam i krenuti trbuhom za kruhom..
Ne seri, zar i ti?
Pa jos par dana, cekam svoj voljeni pasos i u njemu ce me cekati jedan poklon.
Hier ist ein Geschenk fur dich, mein Freund.
A onda cu valjda prestati da mrzim sebe, jer valjda mrznja moze ubiti samu sebe.
Pa zar mrznja moze mrziti mrznju?
Mrzite li vi mrznju ?
