Forum Klix.ba

Memorandum Srpske akademije nauka i umetnosti (skraćeno Memorandum SANU) je dokument koji je izradila Srpska akademija nauka i umetnosti (SANU) između 1985. i 1986. godine, kao strateški program srpske inteligencije. Nacrt dokumenta je objavljen u javnosti preko dnevnih novina Večernje novosti u dva nastavka 24. i 25. septembra 1986.[1]


Zgrada Srpske akademije nauka i umetnosti, podignuta 1922.
Memoradum je odmah izazvao burne reakcije u SFRJ, zbog svojih pogleda na stanje nacije i zahteva za temeljnom reorganizacijom države.[1] Njegova je osnovna tvrdnja da decentralizacija vodi dezintegraciji Jugoslavije i da su Srbi diskriminisani jugoslovenskim ustavom.[2] Memorandum je tvrdio da je u Hrvatskoj na djelu mračan program asimilacije kojem je cilj pohrvaćivanje Srba, a bilo je i pritužbi na račun toga što srpski pisci u Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini ne pripadaju više srpskoj književnosti, nego "crnogorskoj" i "bosanskohercegovackoj".[3] Memorandum posebno insistira na "celovitosti" srpskog naroda:

"Pitanje celovitosti srpskog naroda i njegove kulture u čitavoj Jugoslaviji postavlja se kao suštinsko pitanje za opstanak i razvoj tog naroda."[4]



Temeljni je argument "Memoranduma" da je srpski narod u cijeloj Jugoslaviji neka vrsta primarnog entiteta koji ima jedinstveni niz prava što nadilaze sve obične političke i geografske podjele.[3] U Memorandumu je "kukanje nad Kosovom" bilo povezano s otvorenom optužbom da je politika pokojnog Tita išla za slabljenjem Srbije.[3] Memoradum navodi da se na Kosovu i Metohiji sprovodi „fizički, politički, pravni i kulturni genocid nad srpskim stanovništvom“.[5]

Nekoliko godina kasnije, ekspertska komisija Ujedinjenih nacija je ovaj Memorandum ocenila kao „sredstvo širenja anti-albanskih osećanja“.[6] Među mnogima u Jugoslaviji, uključujući i Srbiju, ovaj dokument se smatra izrazom velikosrpskog nacionalizma.[7] Latinka Perović ovaj memorandum, po sadržaju i po karakteru kreatora, poredi sa platformom Srpskog kulturnog kluba iz 1939. godine.[8] Noel Malcolm smatra da je upravo težnja za "cjelovitošću" srpskog naroda na kraju upropastila Jugoslaviju.[3] Već duže vreme EU pokušava da skine sa sebe odgovornost za raspadu SFR Jugoslavije i jugoslovenske ratove, pa se vodi žestoka kampanja da se ovaj Memorandum predstavi kao dokument koji je raspirivao ratne strasti.[2]

U izradi dokumenta su učestvovali:[9] Pavle Ivić, Antonije Isaković, Dušan Kanazir, Mihailo Marković, Miloš Macura, Dejan Medaković, Miroslav Pantić, Nikola Pantić, Ljubiša Rakić, Radovan Samardžić, Miomir Vukobratović, Vasilije Krestić, Ivan Maksimović, Kosta Mihailović, Stojan Ćelić i Nikola Čobeljić. Tadašnji predsednik ove institucije je bio Dušan Kanazir.

Islamska deklaracija je naziv knjige koju je objavio Alija Izetbegović 1970. godine. Godine 1969. Alija Izetbegović je napravio nacrt za tekst Islamske deklaracije, koju je tokom 1970. završio i objelodanio. Nakon "Sarajevskog procesa" 1983. godine djelo je doživjelo interesovanje te je Izetbegović po drugi put osuđen za tzv. islamski fundamentalizam. Iako napisana u Jugoslaviji, odnosno u Bosni i Hercegovini, Deklaracija pažnju nije usmjerila na ovdašnje političke prilike, nego prema tzv. islamskom svijetu, koji je u knjizi tretiran kao koherentan duhovni, politički i administrativni prostor.

Sadržaj knjige je podijeljen na tri dijela. Prvi dio "Zaostalost muslimanskih naroda" opisuje ideje islamske obnove između konzervativaca i modernista, uzroke nemoći te ravnodušnost muslimanskih masa. U drugom dijelu knjige Alija Izetbegović opisuje vjeru i zakon osvrćući se na definiciju šta u bistvu znači islamski poredak. Također, Izetbegović u drugom dijelu napominje da Islam nije samo religija nego i istovremeno unutrašnji i vanjski, moralni i društveni te duhovni i fizički dio života osvrćući se na 77 ajet sure El-Kasas. U dijelu knjige "Islamski poredak" Alija Izetbegović govori o islamskom poretku našeg vremena, čovjeku u zajednici, jednakosti ljudi, bratstvu i jedinstvu muslimana, zekjatu i kamati, republikanskim principima, Allahu kao jedinom božanstvu, odgoju, obrazovanju, slobodi savjesti, islamskoj nezavisnosti, radu i borbi, ženi i porodici, manjinama i odnosima prema drugim zajednicama. U trećem dijelu knjige Alija Izetbegović opisuje probleme islamskog poretka danas bazirajući se na islamski preporod kao vjersku odnosno političku revoluciju. Također, u ovom dijelu Alija Izetbegović opisuje islamsku vlast navodeći primjere prvenstveno Pakistana ali i ostalih muslimanskih zemalja te pri tome ističe:

U muslimanskom svijetu bez islama nema ni patriotizma.

Što se tiče kršćanstva, Alija Izetbegović pozdravlja nove tendencije koju je deklarirao posljednji Vatikanski koncil te ih ocjenjuje kao izvjesno približavanje prvobitnim osnovicama kršćanstva. Alija Izetbegović također naglašava da se islamski stav prema židovstvu zasniva na istom principu kao i na odnosu prema kršćanstvu gdje su islamska i židovska kultura međusobno isprepleću sličnim, ili pak istim historijskim vrijednostima. Na kraju, Alija Izetbegović govori o kapitalizmu i socijalizmu u svijetu.[4]

insomnia78 wrote:ID ima snagu kao i ona laprdanja Busuladzica o nadmocnosti islamske omladine
Dovoljno da vidis da “islamski svijet” tretira “kao koherentan duhovni, politički i administrativni prostor” pa da ti bude jasno o kakvom djelu se to radi

Stari_demagog wrote:

insomnia78 wrote:ID ima snagu kao i ona laprdanja Busuladzica o nadmocnosti islamske omladine
Dovoljno da vidis da “islamski svijet” tretira “kao koherentan duhovni, politički i administrativni prostor” pa da ti bude jasno o kakvom djelu se to radi

Pa ako je toliko bezopasno i bezvezno djelo zbog čega je čovjek robijao ?

Stari_demagog wrote:

insomnia78 wrote:ID ima snagu kao i ona laprdanja Busuladzica o nadmocnosti islamske omladine
Dovoljno da vidis da “islamski svijet” tretira “kao koherentan duhovni, politički i administrativni prostor” pa da ti bude jasno o kakvom djelu se to radi

Pa ako je toliko bezopasno i bezvezno djelo zbog čega je čovjek robijao ?

Ove samozvane reformatore u današnjim muslimanskim zemljama prepoznat ćete po tome što se obično ponose
onim čega bi trebali da se stide, a stide se onoga čime bi trebali da se ponose. U većini su to “tatini
sinovi”, koji se školuju u Europi i odatle se vraćaju s osjećajem duboke inferiornosti prema
bogatom Zapadu i osobite superiornosti prema siromašnoj i zaostaloj sredini iz koje su nikli. Bez
islamskog odgoja i bez duhovne i moralne veze s narodom, oni brzo gube elementarne kriterije, pa
umišljaju da će rušenjem domaćih shvaćanja, običaja i uvjerenja, a uvođenjem tuđih, na tom tlu
preko noći stvoriti Ameriku, kojoj se inače pretjerano dive. Umjesto standarda oni donose kult
standarda, umjesto razvijanja mogućnosti toga svijeta oni razvijaju želje i tako utiru put korupciji,
primitivizmu i moralnom kaosu. Njima nije jasno da moć zapadnog svijeta nije u tome kako on živi,
nego u tome kako on radi, da ta snaga nije u modi, bezboštvu, noćnim klubovima, raspuštenoj
mladoj generaciji, nego u izvanrednoj radinosti, upornosti znanju i odgovornosti njegovih ljudi.
Nije, dakle, glavna nevolja u tome što su naši zapadnjaci koristili tuđe obrasce, nego u tome što ih
nijesu znali koristiti ili – bolje rečeno – što pri tome nijesu razvili dovoljno jak osjećaj za ono što
valja. Oni nijesu preuzeli korisni proizvod, nego štetni, zagušljivi nusprodukt jednog civilizacijskog
procesa.
Među rekvizitima sumnjive vrijednosti koje naš zapadnjak nosi kući, nalaze se obično i razne
“revolucionarne” ideje, programi reformi i slične “spasilačke doktrine” koje “rješavaju sve
probleme”. Među ovim “reformama” ima primjera nevjerovatne kratkovidosti i improvizacije.
Tako na primjer, Mustafa Kemal, koji je očigledno bio veći vojskovođa nego kulturni reformator i
čije zasluge za Tursku treba svesti na pravu mjeru, jednom od svojih reformi zabranjuje nošenje
fesa. Pokazalo se vrlo brzo da se izmjenom oblika kapa ne može izmijeniti ono što je u glavama ili
navikama ljudi, a još manje ono što čini njihov stvarni položaj, pa su svi problemi Turaka,
jučerašnjih u fesu i današnjih u šeširu, ostali potpuno isti.

Hafis wrote:Kakva ba crna Islamska deklaracija u ova nesigurna vremena.
Hajde nek sad neki pametnjaković nešto slično napiše.

mO k3 wrote:Jeli islamskom deklaracijom nastao ikakav Udruzeni zlocinacki poduhvat za koje je politicki i vojni vrh bosnjaka osudjen??

Drvosjeca iz Dejcica wrote:

mO k3 wrote:Jeli islamskom deklaracijom nastao ikakav Udruzeni zlocinacki poduhvat za koje je politicki i vojni vrh bosnjaka osudjen??

Ne! Ja sam na jednoj drugoj temi pitao jednog diskutanta da mi kaže konkretno šta je to A.I poduzeo konkretno da sprovede ID u djelo? Nisam dobio odgovor.

mO k3 wrote:

Drvosjeca iz Dejcica wrote:

mO k3 wrote:Jeli islamskom deklaracijom nastao ikakav Udruzeni zlocinacki poduhvat za koje je politicki i vojni vrh bosnjaka osudjen??

Ne! Ja sam na jednoj drugoj temi pitao jednog diskutanta da mi kaže konkretno šta je to A.I poduzeo konkretno da sprovede ID u djelo? Nisam dobio odgovor.

onda cemu tema??

Stari_demagog wrote:

insomnia78 wrote:ID ima snagu kao i ona laprdanja Busuladzica o nadmocnosti islamske omladine
Dovoljno da vidis da “islamski svijet” tretira “kao koherentan duhovni, politički i administrativni prostor” pa da ti bude jasno o kakvom djelu se to radi

Pa ako je toliko bezopasno i bezvezno djelo zbog čega je čovjek robijao ?

ABH017 wrote:

Stari_demagog wrote:

insomnia78 wrote:ID ima snagu kao i ona laprdanja Busuladzica o nadmocnosti islamske omladine
Dovoljno da vidis da “islamski svijet” tretira “kao koherentan duhovni, politički i administrativni prostor” pa da ti bude jasno o kakvom djelu se to radi

Pa ako je toliko bezopasno i bezvezno djelo zbog čega je čovjek robijao ?

Zbog čega je robijao Alija Nametak?
Zbog pisanja.

http://www.bosnjackooko.com/index.php?o ... &Itemid=54

Zbog čega je Adil Zulfikarpašić, inače istaknuti partizanski oficir, napustio Jugoslaviju?

Tada sam shvatio, da sam nemoćan. Plivati uz bujicu meni samome bilo je nemoguće. To nisu bili dani mojih sumnja, to su bili momenti, kada sam bio na rubu definitivnoga prekida i tada mi je sinula u glavu misao da napustim redove partizana. Ali ja sam znao, ako tu namjeru pokažem, biti ću nemilosrdno srijeljan. Da pobjegnem? Tada se nije moglo birati. Oko mene bili su samo ustaše, četnici i Nijemci.

Možda sam trebao svoj stav zatajiti. Ne protiviti se stavu Vrhovnog štaba i tek sa čvrste pozicije jednog komandnog položaja nastojati učiniti, što se može. Ali ja sam tada smatrao za svoju dužnosti, da upozorim na pogreške pokreta i komande.

ABH017 wrote:

Stari_demagog wrote:

insomnia78 wrote:ID ima snagu kao i ona laprdanja Busuladzica o nadmocnosti islamske omladine
Dovoljno da vidis da “islamski svijet” tretira “kao koherentan duhovni, politički i administrativni prostor” pa da ti bude jasno o kakvom djelu se to radi

Pa ako je toliko bezopasno i bezvezno djelo zbog čega je čovjek robijao ?

Zbog čega je robijao Alija Nametak?
Zbog pisanja.

http://www.bosnjackooko.com/index.php?o ... &Itemid=54

Zbog čega je Adil Zulfikarpašić, inače istaknuti partizanski oficir, napustio Jugoslaviju?

Hafis wrote:Još je Alija imao pogodaka u sridu u ovoj knjizi.
Ova mu je stvarno bila proročanska:

Prvi i najvažniji takav zaključak svakako je zaključak o nespojivosti Islama i neislamskih sistema.
Nema mira ni koegzistencije između “islamske vjere” i neislamskih društvenih i političkih institucija.

Ha ja. Tko je vidio da to dvoje može ikako biti spojivo. Ili-ili. Nema tu sredine.
Šteta što nije stigao napisati i drugi dio koji bi obuhvatio današnje stanje ta dva različita sustava.

insomnia78 wrote:

ABH017 wrote:

Stari_demagog wrote:Pa ako je toliko bezopasno i bezvezno djelo zbog čega je čovjek robijao ?

Zbog čega je robijao Alija Nametak?
Zbog pisanja.

http://www.bosnjackooko.com/index.php?o ... &Itemid=54

Zbog čega je Adil Zulfikarpašić, inače istaknuti partizanski oficir, napustio Jugoslaviju?

Adil je to objasnio u onoj prici “put u Foču”
Razocaran odnosom Tita i vrhovnog staba prema koljacima u Foci koji su vecinom primljeni u partizanske redove Adil kaze

Tada sam shvatio, da sam nemoćan. Plivati uz bujicu meni samome bilo je nemoguće. To nisu bili dani mojih sumnja, to su bili momenti, kada sam bio na rubu definitivnoga prekida i tada mi je sinula u glavu misao da napustim redove partizana. Ali ja sam znao, ako tu namjeru pokažem, biti ću nemilosrdno srijeljan. Da pobjegnem? Tada se nije moglo birati. Oko mene bili su samo ustaše, četnici i Nijemci.

Možda sam trebao svoj stav zatajiti. Ne protiviti se stavu Vrhovnog štaba i tek sa čvrste pozicije jednog komandnog položaja nastojati učiniti, što se može. Ali ja sam tada smatrao za svoju dužnosti, da upozorim na pogreške pokreta i komande.