#1 Ovako je pisao i mislio Alija...
Posted: 26/05/2005 18:30
Ovo je PDF file koji sam dobio tako da ne znam da li broj strane odgovora pisanom materijalu.
Nije lose da se neki na forumu podsjete na deklaraciju bez obzira na religioznu pripadnost. Ima tu stvari koje su cesto razlog prepucavanja medju nama, posebno kada neko samo citira dijelove Kur'ana. Ali i on je bio protiv praznog ucenja napamet (citat): Stvorili su opsirnu i pedantnu znanost o tome kako se Kur'an izgovara, da bi pobjegli od pitanja kako da ga provedu u zivot.
Naznaceno u crvenom i bold je moje.
A Izetbegovic:
Islamska Deklaracija
(Strana 7)
Mi (misli na muslimane) smo neprosvijeceni: ni u jednoj muslimanskoj zemlji pismenost izmedu dva velika svjetska rata nije iznosila vise od 50%. Pakistan je docekao nezavisnost sa 75% nepismenih, Alzir sa 80%, a Nigerija sa svih 90%. Nasuprot tomu, u islamskoj Spanjolskoj X i XI vijeka--prema Dreperu--nije bilo nepismenih. (Cak se i Alija ovdje kao "ogradjuje" od ove izmisljotine.).
Mi smo siromasni: nacionalni dohodak po glavi stanovnika iznosi u Iranu 220 dolara, u Turskoj 240, Maleiji 250, Pakistanu 90, Afganistanu 85, Indoneziji 70, prema 3000 u USA (stanje 1966.). Udio industrijskog sektora u nacionalnom dohotku vecine muslimanskih zemalja krece se izmedu 10 i 20%. Broj kalorija u svakodnevnoj ishrani iznosi u prosjeku 2000 prema 3000-3500 u zemljama zapadne Europe.
Mi smo podijeljena zajednica: umjesto da bude drustvo bez bijede i bez raskosi, muslimansko drustvo se pretvorilo u svoju suprotnost. Protivno kuranskoj naredbi ...da ova bogatstva (dobra) ne ostanu u krugu bogatih medu vama. (Kur'an 39/7), bogatstva su se postupno akumulirala u rukama malog broja njih. Pred agrarnu reformu u Iraku godine 1958., od 22 milijuna dunuma obradive zemlje, oko 18 milijuna dunuma ili 82% drzali su velikoposjednici. Istovremeno je 1,4 milijuna seljaka bilo potpuno bez zemlje.
(Strana 8)
U ovoj cinjenici treba traziti psiholosko objasnjenje pojave pretjeranog recitiranja Kur'ana. Kur'an recitiraju, tumace pa recitiraju, proucavaju pa opet recitiraju. Ponavljaju po tisucu puta jednju njegovu recenicu, da ne bi morali ni jedan jedini put da je primijene. Stvorili su opsirnu i pedantnu znanost o tome kako se Kur'an izgovara, da bi pobjegli od pitanja kako da ga provedu u zivot. Na kraju, Kur'an su pretvorili u goli zvuk bez razumljivog smisla i sadrzaja.
Citava stvarnost muslimanskog svijeta sa svojim raskorakom izmedu rijeci i djela; sa svojim razvratom, prljavstinom, nepravdom i kukaviclukom; sa svojim monumentalnim ali praznim dzamijama; s velikim bijelim calmama bez ideala i hrabrosti; s licemjernom islamskom frazom i vjerskom pozom; s ovom vjerom bez vjere, samo je vanjski izraz ove temeljne proturjecnosti u kojoj se nasao Kur'an i u kojoj je gorljiva odanost prema ovoj Knjizi postupno kombinirana s apsolutnim ignoriranjem njenih principa u praksi.
(Strana 14)
Uz vjeru u Boga u ovome je sadrzana glavna poruka Kur'ana i u njoj je citav Islam. Sve drugo je samo njena razrada i objasenjenje. Ovaj aspekt Islama, pored toga sto sadrzi sam princip islamskog poretka, kao jedinstva vjere i politike, vodi i drugim vaznim zakljuccima, ciji je nacelni i prakticni znacaj ogroman.
Prvi i najvazniji takav zakljucak svakako je zakljucak o nespojivosti Islama i neislamskih sistema. Nema mira ni koegzistencije izmedu islamske vjere i neislamskih drustvenih i politickih institucija. Nefunkcioniranje ovih institucija i nestabilnost rezima u muslimanskim zemljama, koja se manifestira u cestima promjenama i drzavnim udarima, najcesce je posljedica njihove apriorne opozicije prema Islamu, kao fundamentalnom i vodecem osjecaju naroda u ovim zemljama. Polazuci pravo da sam ureduje svoj svijet, Islam jasno iskljucuje pravo i mogucnost djelovanja bilo koje strane ideologije na svom podrucju. Nema, dakle, laickog principa, a drzava treba da bude izraz i da podrzava moralne koncepte religije. Pred svakim vremenom i svakom generacijom stoji zadatak da novim oblicima i sredstvima ostvaruje poruke Islama.
(Strana 23)
Kod ovih razmatranja uvijek ce se makar na cas, pojaviti dilema da bi kraci put do islamskog poretka vodio preko osvajanja vlasti, koja bi zatim stvorila odgovarajuce ustanove i sprovela sistematsko vjersko, moralno i kulturno odgajanje naroda, kao preduvjet za izgradnju islamskog drustva.
Ova dilema je samo iskusenje. Povjest ne poznaje nijedan istinski prevrat koji je dosao od vlasti. Svaki je zapoceo od odgoja i u svojoj biti znacio je moralni poziv.
(Strana 28)
Ne postoji povijesni cilj--osim ako je u suprotnosti s prirodnim ili povijesnim cinjenicama--koji ljudi zajednickom voljom i zajednickim radom ne bi mogli ostvariti. Utopija u koju se vjeruje i za koju se radi, prestaje biti utopija. A nasi slabici niti mogu vjerovati, niti hoce raditi, i u tome treba traziti objasnjenje njihovog degradirajuceg "realizma". Kada oni kazu da je jedinstvo Muslimana san koji se ne moze ostvariiti, oni u stvari samo izrazavaju nemoc koju sami osjecaju. Ta nemogucnost nije u svijetu, nego u njihovim srcima. Ideja o jedinstvu svih Muslimana nije
niciji izum, niti je lijepa zelja ovog ili onog reformatora ili ideologa. Nju je utemeljio sam Kur'an poznatom devizom "Muslimani su braca", a Islam neprekidno odrzavao i obnavljao u svijesti ljudi kroz zajednicki post, hodocasce Meke i Kabu kao jedinstveno duhovno srediste stvarajuci
na ovaj nacin jedno stalno i istovjetno osjecanje pripadnosti i zajednistva sirom muslimanskog svijeta. Tko je ikada nakon kakve nesrece koja je zadesila neki udaljeni muslimanski narod sisao medu obicne ljude, mogao se uvjeriti kakav naboj imaju ova osjecanja sucuti i solidarnosti.
(Strana 29)
Mulimanski narodi nemaju, dakle "dara" za nacionalizam. Da li treba da se zalosti nad ovom cinjenicom?
Cak i kada bismo za cas zanemarili jasnu istinu da je princip duhovne zajednice superiorniji od principa nacije, morali bismo, s obzirom na trenutak kad pisemo ovu poruku, savjetovati nasim narodima da se i ne trude da ovladaju ovom "sposobnoscu". I od naroda koji vijekovima zive u nacionalnim zajednicama buducnost trazi da se postupno privikavaju novim formama zajednickog zivota, koje omogucavaju okupljanje na siroj osnovi. Dalekovidni ljudi u danasnjoj Francuskoj i Njemackoj savjetuju svojim sugradanima da se manje osjecaju Francuzima ili Nijemcima, a vise Europljanima. Stvaranje Europske Ekonomske Zajednice--mada ovo tvrdenje moze na prvi pogled izgledati neprihvatljivo--predstavlja najkonstruktivniji dogadaj europske
povijesti XX vijeka. A stvaranje ove nadnacionalne strukture je prva stvarna pobjeda europskih naroda nad nacionalizmom. Nacionalizam postaje luksuz, preskup za male, pa cak i za srednje velike nacije. Suvremeni svijet nalazi se pred razvojem, koji je u izvjesnom pogledu bez usporedbe u povijesti.
Sa svojim nevjerovatno skupim programima obrazovanja, istrazivanja, privrede, obrane i drugog, ovaj razvoj zahtijeva dosad nezapamcenu i neslucenu koncentraciju ljudi i sredstava i objektivno daje sansu samo velikim nacijama, ili, jos tocnije, savezima nacija. Svijetom trenutno vladaju dvije unije--americka i sovjetska--a treca u procesu nastajanja--europska, sve jasnije najavljuje svoje stupanje na scenu. Zajednica koja ne moze okupiti 200 milijuna stanovnika i stvoriti 200
milijardi dolara nacionalnog dohotka--a ove velicine imaju tendenciju porasta--ne moze odrzati korak u ovom kretanju i morat ce se pomiriti s podredenim polozajem. Ona ne moze reflektirati ne da vlada drugima, nego ni da vlada sama sobom. Stupanj razvijenosti prestaje biti odlucan
faktor. Njega zamjenjuju ove apsolutne velicine. Kina po svom razvoju stoji znatno iza Francuske ili Engleske, ali zahvaljujuci ogromnoj koncentraciji ljudi i sredstava, ona u tekucoj utakmici pokazuje izrazitu nadmoc. Ova situacija predstavlja sansu za muslimanski svijet, koji nije razvijen, ali je velik.
Postoji jos jedna stvar koja alarmantno poziva na okupljanje i udruzene napore muslimanskih zemalja.
Privrednu i kulturnu zaostalost muslimanskih zemalja iz dana u dan pogorsava pojava naglog porasta stanovnistva. Dvije muslimanske zemlje--Egipat i Pakistan--drze trenutno dva prva mjesta na ljestvici nataliteta u svijetu. Prema nekim proracunima, svake godine na svijet dolazi 20 milijuna Muslimana, i ako se porast nastavi ovim tempom, muslimanski svijet ce se u postojecim granicama udvostruciti do kraja ovog vijeka. Mozemo li primiti, ishraniti, skolovati i otvoriti radna mjesta za tolike milijune koji cekaju da se rode? Ovaj dramatski demografski
razvoj, ako ne bi bio pracen isto tako brzim ekonomskim i drustvenim razvojem, pun je potencijalnih opasnosti i neizvjesnosti. Za proteklih 20 godina ova "demografska inflacija" uglavnom je apsorbirala sav porast proizvodnje, tako da je u vecini muslimanskih zemalja nacionalni dohodak po glavi danas manji nego prije dva desetljeca. Tako porast stanovnistva,
umjesto da bude faktor moci u ujedinjenom muslimanskom svijetu, postaje izvor kriza i ocajanja za razjedinjene muslimanske zemlje.
Nije lose da se neki na forumu podsjete na deklaraciju bez obzira na religioznu pripadnost. Ima tu stvari koje su cesto razlog prepucavanja medju nama, posebno kada neko samo citira dijelove Kur'ana. Ali i on je bio protiv praznog ucenja napamet (citat): Stvorili su opsirnu i pedantnu znanost o tome kako se Kur'an izgovara, da bi pobjegli od pitanja kako da ga provedu u zivot.
Naznaceno u crvenom i bold je moje.
A Izetbegovic:
Islamska Deklaracija
(Strana 7)
Mi (misli na muslimane) smo neprosvijeceni: ni u jednoj muslimanskoj zemlji pismenost izmedu dva velika svjetska rata nije iznosila vise od 50%. Pakistan je docekao nezavisnost sa 75% nepismenih, Alzir sa 80%, a Nigerija sa svih 90%. Nasuprot tomu, u islamskoj Spanjolskoj X i XI vijeka--prema Dreperu--nije bilo nepismenih. (Cak se i Alija ovdje kao "ogradjuje" od ove izmisljotine.).
Mi smo siromasni: nacionalni dohodak po glavi stanovnika iznosi u Iranu 220 dolara, u Turskoj 240, Maleiji 250, Pakistanu 90, Afganistanu 85, Indoneziji 70, prema 3000 u USA (stanje 1966.). Udio industrijskog sektora u nacionalnom dohotku vecine muslimanskih zemalja krece se izmedu 10 i 20%. Broj kalorija u svakodnevnoj ishrani iznosi u prosjeku 2000 prema 3000-3500 u zemljama zapadne Europe.
Mi smo podijeljena zajednica: umjesto da bude drustvo bez bijede i bez raskosi, muslimansko drustvo se pretvorilo u svoju suprotnost. Protivno kuranskoj naredbi ...da ova bogatstva (dobra) ne ostanu u krugu bogatih medu vama. (Kur'an 39/7), bogatstva su se postupno akumulirala u rukama malog broja njih. Pred agrarnu reformu u Iraku godine 1958., od 22 milijuna dunuma obradive zemlje, oko 18 milijuna dunuma ili 82% drzali su velikoposjednici. Istovremeno je 1,4 milijuna seljaka bilo potpuno bez zemlje.
(Strana 8)
U ovoj cinjenici treba traziti psiholosko objasnjenje pojave pretjeranog recitiranja Kur'ana. Kur'an recitiraju, tumace pa recitiraju, proucavaju pa opet recitiraju. Ponavljaju po tisucu puta jednju njegovu recenicu, da ne bi morali ni jedan jedini put da je primijene. Stvorili su opsirnu i pedantnu znanost o tome kako se Kur'an izgovara, da bi pobjegli od pitanja kako da ga provedu u zivot. Na kraju, Kur'an su pretvorili u goli zvuk bez razumljivog smisla i sadrzaja.
Citava stvarnost muslimanskog svijeta sa svojim raskorakom izmedu rijeci i djela; sa svojim razvratom, prljavstinom, nepravdom i kukaviclukom; sa svojim monumentalnim ali praznim dzamijama; s velikim bijelim calmama bez ideala i hrabrosti; s licemjernom islamskom frazom i vjerskom pozom; s ovom vjerom bez vjere, samo je vanjski izraz ove temeljne proturjecnosti u kojoj se nasao Kur'an i u kojoj je gorljiva odanost prema ovoj Knjizi postupno kombinirana s apsolutnim ignoriranjem njenih principa u praksi.
(Strana 14)
Uz vjeru u Boga u ovome je sadrzana glavna poruka Kur'ana i u njoj je citav Islam. Sve drugo je samo njena razrada i objasenjenje. Ovaj aspekt Islama, pored toga sto sadrzi sam princip islamskog poretka, kao jedinstva vjere i politike, vodi i drugim vaznim zakljuccima, ciji je nacelni i prakticni znacaj ogroman.
Prvi i najvazniji takav zakljucak svakako je zakljucak o nespojivosti Islama i neislamskih sistema. Nema mira ni koegzistencije izmedu islamske vjere i neislamskih drustvenih i politickih institucija. Nefunkcioniranje ovih institucija i nestabilnost rezima u muslimanskim zemljama, koja se manifestira u cestima promjenama i drzavnim udarima, najcesce je posljedica njihove apriorne opozicije prema Islamu, kao fundamentalnom i vodecem osjecaju naroda u ovim zemljama. Polazuci pravo da sam ureduje svoj svijet, Islam jasno iskljucuje pravo i mogucnost djelovanja bilo koje strane ideologije na svom podrucju. Nema, dakle, laickog principa, a drzava treba da bude izraz i da podrzava moralne koncepte religije. Pred svakim vremenom i svakom generacijom stoji zadatak da novim oblicima i sredstvima ostvaruje poruke Islama.
(Strana 23)
Kod ovih razmatranja uvijek ce se makar na cas, pojaviti dilema da bi kraci put do islamskog poretka vodio preko osvajanja vlasti, koja bi zatim stvorila odgovarajuce ustanove i sprovela sistematsko vjersko, moralno i kulturno odgajanje naroda, kao preduvjet za izgradnju islamskog drustva.
Ova dilema je samo iskusenje. Povjest ne poznaje nijedan istinski prevrat koji je dosao od vlasti. Svaki je zapoceo od odgoja i u svojoj biti znacio je moralni poziv.
(Strana 28)
Ne postoji povijesni cilj--osim ako je u suprotnosti s prirodnim ili povijesnim cinjenicama--koji ljudi zajednickom voljom i zajednickim radom ne bi mogli ostvariti. Utopija u koju se vjeruje i za koju se radi, prestaje biti utopija. A nasi slabici niti mogu vjerovati, niti hoce raditi, i u tome treba traziti objasnjenje njihovog degradirajuceg "realizma". Kada oni kazu da je jedinstvo Muslimana san koji se ne moze ostvariiti, oni u stvari samo izrazavaju nemoc koju sami osjecaju. Ta nemogucnost nije u svijetu, nego u njihovim srcima. Ideja o jedinstvu svih Muslimana nije
niciji izum, niti je lijepa zelja ovog ili onog reformatora ili ideologa. Nju je utemeljio sam Kur'an poznatom devizom "Muslimani su braca", a Islam neprekidno odrzavao i obnavljao u svijesti ljudi kroz zajednicki post, hodocasce Meke i Kabu kao jedinstveno duhovno srediste stvarajuci
na ovaj nacin jedno stalno i istovjetno osjecanje pripadnosti i zajednistva sirom muslimanskog svijeta. Tko je ikada nakon kakve nesrece koja je zadesila neki udaljeni muslimanski narod sisao medu obicne ljude, mogao se uvjeriti kakav naboj imaju ova osjecanja sucuti i solidarnosti.
(Strana 29)
Mulimanski narodi nemaju, dakle "dara" za nacionalizam. Da li treba da se zalosti nad ovom cinjenicom?
Cak i kada bismo za cas zanemarili jasnu istinu da je princip duhovne zajednice superiorniji od principa nacije, morali bismo, s obzirom na trenutak kad pisemo ovu poruku, savjetovati nasim narodima da se i ne trude da ovladaju ovom "sposobnoscu". I od naroda koji vijekovima zive u nacionalnim zajednicama buducnost trazi da se postupno privikavaju novim formama zajednickog zivota, koje omogucavaju okupljanje na siroj osnovi. Dalekovidni ljudi u danasnjoj Francuskoj i Njemackoj savjetuju svojim sugradanima da se manje osjecaju Francuzima ili Nijemcima, a vise Europljanima. Stvaranje Europske Ekonomske Zajednice--mada ovo tvrdenje moze na prvi pogled izgledati neprihvatljivo--predstavlja najkonstruktivniji dogadaj europske
povijesti XX vijeka. A stvaranje ove nadnacionalne strukture je prva stvarna pobjeda europskih naroda nad nacionalizmom. Nacionalizam postaje luksuz, preskup za male, pa cak i za srednje velike nacije. Suvremeni svijet nalazi se pred razvojem, koji je u izvjesnom pogledu bez usporedbe u povijesti.
Sa svojim nevjerovatno skupim programima obrazovanja, istrazivanja, privrede, obrane i drugog, ovaj razvoj zahtijeva dosad nezapamcenu i neslucenu koncentraciju ljudi i sredstava i objektivno daje sansu samo velikim nacijama, ili, jos tocnije, savezima nacija. Svijetom trenutno vladaju dvije unije--americka i sovjetska--a treca u procesu nastajanja--europska, sve jasnije najavljuje svoje stupanje na scenu. Zajednica koja ne moze okupiti 200 milijuna stanovnika i stvoriti 200
milijardi dolara nacionalnog dohotka--a ove velicine imaju tendenciju porasta--ne moze odrzati korak u ovom kretanju i morat ce se pomiriti s podredenim polozajem. Ona ne moze reflektirati ne da vlada drugima, nego ni da vlada sama sobom. Stupanj razvijenosti prestaje biti odlucan
faktor. Njega zamjenjuju ove apsolutne velicine. Kina po svom razvoju stoji znatno iza Francuske ili Engleske, ali zahvaljujuci ogromnoj koncentraciji ljudi i sredstava, ona u tekucoj utakmici pokazuje izrazitu nadmoc. Ova situacija predstavlja sansu za muslimanski svijet, koji nije razvijen, ali je velik.
Postoji jos jedna stvar koja alarmantno poziva na okupljanje i udruzene napore muslimanskih zemalja.
Privrednu i kulturnu zaostalost muslimanskih zemalja iz dana u dan pogorsava pojava naglog porasta stanovnistva. Dvije muslimanske zemlje--Egipat i Pakistan--drze trenutno dva prva mjesta na ljestvici nataliteta u svijetu. Prema nekim proracunima, svake godine na svijet dolazi 20 milijuna Muslimana, i ako se porast nastavi ovim tempom, muslimanski svijet ce se u postojecim granicama udvostruciti do kraja ovog vijeka. Mozemo li primiti, ishraniti, skolovati i otvoriti radna mjesta za tolike milijune koji cekaju da se rode? Ovaj dramatski demografski
razvoj, ako ne bi bio pracen isto tako brzim ekonomskim i drustvenim razvojem, pun je potencijalnih opasnosti i neizvjesnosti. Za proteklih 20 godina ova "demografska inflacija" uglavnom je apsorbirala sav porast proizvodnje, tako da je u vecini muslimanskih zemalja nacionalni dohodak po glavi danas manji nego prije dva desetljeca. Tako porast stanovnistva,
umjesto da bude faktor moci u ujedinjenom muslimanskom svijetu, postaje izvor kriza i ocajanja za razjedinjene muslimanske zemlje.
