Satori wrote:
K'o da bi neko bi citao Kafku da nije bilo obavezno
Svaka čast na ovom postu. Sve si objasnio.Osmi Socrates wrote: ↑22/04/2023 07:47 Ne bih ja izbacivao ništa.
Ali, da treba neke stvari oko ove dvojice pisaca dobro razjasniti i djeci i odraslima, treba. To pišem nakon rasprave sa kockoglavom jugonostalgičarskom balavurdijom, koja je ostala i jugonostalgična i balavurdija do današnjeg dana. Neki nisu ni svjesni.
Udri glavom u kamen, pa kako bilo. Na pravi jugonostalgičarski način. Kad kažem razjasniti, to se manje odnosi na Njegoša, koji jeste genocidan ali i produkt svog vremena. Mnogi su bili genocidni tada. On je i potpuno jasan.
Andrić, međutim, zaslužuje posebnu pažnju, jer se provlači kroz "više vremena", pa je tako do dana današnjeg. Ovo što ću napisati su potvrđeni detalji iz njegove biografije. Fakti. Na više mjesta ih možete naći, ali, recimo, da navedem knjigu Nijemca Michaela Martensa U Požaru Svjetova. Čovjek je detaljno izučavao Andrićevu biografiju i nekoliko godina je živio u Beogradu da bi pripremio knjigu. Niko ne negira ove podatke. Nije ni moguće negirati.
Dakle, Andrić 1918 izbija na društvenu scenu, a već 1919 postaje važna ličnost u političkim krugovima, dakle, po nastanku SHS.
Već 1921 je izaslanik u Vatikanu, gdje prati i piše o usponu Musollinija. U ovom periodu vuče paralele između fašizma i komunizma, i odvratni su mu i jedan i drugi. Objavljuje nekoliko tekstova o tome, pod pseudonimom. Fair enough, nije čak ni puno pogriješio, kritički izvlačeći veoma zanimljive zajedničke tačke između komunizma i fašizma. Vjerovatno, da je pisao pod svojim imenom, Tito bi ga pogubio 1945. Zbog sličnih stvari je pogubljen, recimo, Mustafa Busuladžić.
Da bi nastavio sa ambasadorskim poslom, Andrić je 1923., zbog novodonešenog zakona, morao imati univerzitetsku diplomu. Bira i temu za disertaciju. Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine
Hajd' dobro. Mogao je izabrati milion drugih tema, jer je to ionako bila formalnost, mogao je izabrati i da to obrađuje na drugačiji način. Pročitajte sami. Nije teško naći. Istina, tu nije izrazio želju da "siluje nečije kćerke ili truje nekome vodu", kao što je napisao u pismu prijatelju deceniju ranije, ali očigledna je namjera. Sami je nađite. Nije, naravno, riječ ni o kakvom naučnom radu, mada je dobio najvišu ocjenu, nego uglavnom o ciljanoj žalopojki zbog dolaska "Turaka" na Balkan, pa čak i ismijavanju. Al' hajde. Sam Martens, koji nema izrazito negativan stav o Andriću, iznosi ocjenu da se u ovom radu osjeća mržnja prema muslimanima.
Oprostiće mu kockoglavi i to. Zašto ne bi? Nobelovac čovjek. Busuladžiću slične stvari ne bi oprostili, jer njega drugi kockoglavi veličaju. Ne bi ni njima oprostili što ga veličaju, jer, pobogu, kako samo mogu? Andrić je, međutim, zaštićen k'o panda, a i oni koji su naučeni da onaniraju na njegov lik i djelo.
Prevrtimo deceniju or so unaprijed. Nakon nekoliko ambasadorskih pozicija širom Evrope, Andrić postaje treći čovjek jugoslovenske diplomatije. To se poklapa sa dolaskom Milana Stojadinovića na vlast. Stojadinović je neskriveni jugoslovenski fašista i vođa je Jugoslovenske Radikalne Zajednice. Ne možeš biti treći čovjek njegove diplomatije a da ne dijeliš njegove ideje. Apsolutno nemoguće. Andrić je vremenom, i zbog dešavanja u Jugoslaviji, prihvatio da cilj opravdava sredstva, i da primjena fašističkih metoda u svrhu opstanka Jugoslavije i nije tako negativna.
Pozitivna strana (?) Stojadinovića je što je Jugosloven. Negativna strana je što je fašista i što njegovo jugoslovenstvo ne uključuje muslimane. Ne uključuje ni neke druge, recimo, Jevreje.
Dakle, neskriveno se u toj vladi priča o progonu muslimana, pregovara se sa Turskom da ih primi. Sam Ivo Andrić the Nobelovac piše;
“Socijalni razlozi naročito nalažu da se što pre ostvari plan o iseljavanju turskog življa. Iseljavanjem Turaka oslobodile bi se velike površine ziratnog zemljišta na kome bi se mogao smestiti veliki broj naših sunarodnika”.
Ovo je, između ostalog, napisano 1938. godine, i odnosi se na iseljavanje muslimana sa Kosova i BiH. Nekih pet godina prije nego što će mali nedužni Ivan napisati Na Drini Ćuprija.
U drugom referatu piše, između ostalog, kako bi Jugoslavija trebala napasti Albaniju u isto vrijeme kada i Italija. Istina, nekoliko stotina hiljada Albanaca bi završilo u Jugoslaviji, ali, kao što on kaže, to nisu muslimani nego katolici, a sa njima neće biti toliko problema, a i oni sami imaju mržnju prema Albancima muslimanima. Nimalo se Andrić ne ustručava da veliča fašizam u ovom periodu svog humanitarnog rada u fašističkoj Stojadinovićevoj vladi. Da ne zaboravimo, Stojadinović je tada donio niz anti-jevrejskih zakona i postao Hitlerov miljenik.
Zbog ovoga, smjena Stojadinovića, koja je došla 1939. je u Njemačkoj smatrana anti-njemačkim činom. Da smire Hitlera, oni šalju Andrića u Njemačku, jer on je preživio smjenu i blizak je sa Stojadinovićem. U Njemačkoj, the future Nobelovac from Bosnia ne krije uopšte da je simpatizer Hitlera. Počasni gost je na Hitlerovom pedesetom rođendanu. Hitler mu čak dodjeljuje i orden koji je namjenjen inostranim diplomatama, političarima i drugim poznatim ličnostima koje izrazito simpatiziraju nacional socijalizam. Isti orden je dobio i Ante Pavelić.
I tako, dan po dan, mjesec po mjesec, Jugoslavija počinje pregovore o pristupanju Trojnom Paktu. Andrić je, zbog veze sa Stojadinovićem koji je pao u nemilost, isključen iz pregovora, i, u znak protesta, traži da ga smjene. Nije on to tražio zato što je imao moralne primjedbe na pristupanje Trojnom Paktu, nego zato što mu je povrijeđen ego zbog isključenja iz direktnih pregovora. Na kraju, njegov potpis ipak jeste na dokumentu. Postoji i slika za koju je tražio da se ukloni sa neke izložbe u Titovoj Jugoslaviji.
Međutim, svi znamo šta se poslije desilo. Andrić se vraća u okupirani Beograd i počinje rad na knjigama koje će mu donijeti Nobelovu nagradu. Par godina nakon što je bio fašistički ambasador u Njemačkoj.
Busuladžiću ništa ovo kockoglavi komunisti ne bi oprostili. Andriću bi. Zašto? Zato što je ovaj naučio da bolje piše? Da se bolje uvlači u dupe svakom novom vladaru koji dođe? Da šupljira? Zato što je Jugoslavija bila srbocentrična? Da li ste vi i danas srbocentrični jer su vas tako naučili Tito, a pogotovo partija?
Uostalom, toliko važni nisu ni Busuladžić ni Andrić. Ali, kako se bogati pogledate u ogledalo kad pristalice Busuladžića samozadovoljno proglašavate kockoglavim, a u isto vrijeme veličate čovjeka sa ovakvom biografijom? Za mene ste i jedni i drugi kockoglavi.
Zanimljiva bi bila i usporedba Andrića sa Kusturicom. Zašto je jedan opravdano zaslužio kritike, a drugog veličate?
E zato to treba detaljno obraditi. Nikako ne izbacivati. Djeca treba sve da znaju.
Djecu zarana naucit za koga glasat i skola je odradila svoje, ko ima nafake od objasnjavanja komplikovani stvari djeci...moke_31 wrote: ↑22/04/2023 17:45 Izbaciti jašta, pa ne možeš djecu zamarati objašnjavajući ove stvari, posebno u osnovnoj školi. Ni kod Njegoša ni fašiste Andrića ne ništa plemenito, moralno ni civilizacijski vrijedno da bi djeca učila.
Andrića ni zbog stila pisanja i izražavanja jer je puno bitnija njegova poruka koju šalje djelima i ideološka pozadina istih.
Za stil ima Meša koji je čak i bolji od njega i možda više zaslužio Nobelovu nagradu, ili Krleža. Zna se kako i zašto je Andrić dobio Nobelovu nagradu.
Andrića i njegova opus je najbolje analizirao rhm. Muhsin Rizvić u svom djelu "Bosanski muslimani u Andrićevom svijetu".
Btw, odličan ovaj post iznad, samo fali činjenica da je Andrić tursko kopile. Činjenica koja je izgleda predodredila čitav njegov život ne samo književni opus.
Sidran i Nura Bazdulj-Hubijartranquil wrote: ↑24/04/2023 13:18 Ja sam za izbacivanje Andrića, ali samo pod jednim uslovom.
Ako izbacujemo sadržaj, onda mora da se pronađe bolji sadržaj od izbačenog. Nećemo izbacivati nešto što ima literarnu težinu, a ubacivati smeće. Novi sadržaj mora da bude bolji od Andrića.
Shodno tome, nominujem pisca koji je noviji, još živ i aktivan, a veoma poznat i cijenjen, i za kojeg sam siguran da će biti prihvaćen od strane svih.
Salman Rushdie.
Ja sam ga imala, ali ja sam rođena davno, davno.
U kojem si ga razredu morao procitat?Vaya wrote: ↑24/04/2023 13:32 Ni pod tačkom razno da se izbacuju, nego ono sto treba uraditi je slijedeće... Naci par studenata na doktorskim studijama bosanskog jezika i književnosti, filologije, historije, filozofije, eventualno na ovim religijskim studijama i odabrati po 5-6 studenata da naprave doktorske disertacije o djelu i zivotu i Njegoša i Andrića, sa fokusom na njihova djela poput Gorskog vijenca i Na Drini ćuprija...te da svaki od tih doktoranata naprave disertacije iz svog ugla, da to bude jedan interdisciplinarni pristup...
Nakon toga, izmiksati navedene disertacije, te zaključke iz tih disertacija ugraditi u curiculume za predmete Bosanskog jezika, Historije i srodnih predmeta u osnovne, srednje skole i pojedine fakultete...
Te konstantno djeci spominjati, kako su njihovi roditelji morali da uče Gorski vijenac na pamet u skoli, a koji govori o njihovom genocidisanju i istrebljenju...
Poseban akcenat staviti u celofan zamotanog fašistu Andrića...
Ja ga nisam čitao kao obavezno stivo u skoli, a vise svjedoka imam, da su određene dijelove Gorskog vijenca morali učiti na pamet, u pitanju su starije generacije ljudi, koji su svoje osnovno i srednje obrazovanje imali 60-im i 70-im... U pitanju su ljudi koji su zivjeli u Visegradu, Trebinju i u Tuzli... Ja sam u osnovu skolu krenuo 94, tako da tu nisam citao Gorski vijenac kao obavezno stivo, međutim, u 7 i 8 razredu osnovne sam od Ive Andrića pročitao i Travniču hroniku, Gospođicu, Omer pašu Latasa, Prokletu avliju i Na Drini ćuprija kao obavezno štivo, jer mi je nastavnica bosanskog svrsavala na Ivu Andrića kao bezvremenskog i vandimenzionalnog genijalca...dr_Evil wrote: ↑24/04/2023 14:17U kojem si ga razredu morao procitat?Vaya wrote: ↑24/04/2023 13:32 Ni pod tačkom razno da se izbacuju, nego ono sto treba uraditi je slijedeće... Naci par studenata na doktorskim studijama bosanskog jezika i književnosti, filologije, historije, filozofije, eventualno na ovim religijskim studijama i odabrati po 5-6 studenata da naprave doktorske disertacije o djelu i zivotu i Njegoša i Andrića, sa fokusom na njihova djela poput Gorskog vijenca i Na Drini ćuprija...te da svaki od tih doktoranata naprave disertacije iz svog ugla, da to bude jedan interdisciplinarni pristup...
Nakon toga, izmiksati navedene disertacije, te zaključke iz tih disertacija ugraditi u curiculume za predmete Bosanskog jezika, Historije i srodnih predmeta u osnovne, srednje skole i pojedine fakultete...
Te konstantno djeci spominjati, kako su njihovi roditelji morali da uče Gorski vijenac na pamet u skoli, a koji govori o njihovom genocidisanju i istrebljenju...
Poseban akcenat staviti u celofan zamotanog fašistu Andrića...
Pogrešan je pristup, umjetnička i znanstvena djela, stavljati i vrednovati u kontekstu društveno -političkog uređenja ili režima, koji je tad vladao, na način da npr. ljudi koji su djelovali u umjetnosti i kulturi i ništa što je objavljeno u Italiji za vrijeme Musolinija, Španjolskoj za vrijeme Franka, Jugoslaviji za vrijeme okupacije i sl. nema umjetničku ili ljudsku vrijednost, jer je eto, stvarano pod fašističkom "kapom i šinjelom".sehohari wrote: ↑22/04/2023 19:54Svaka čast na ovom postu. Sve si objasnio.Osmi Socrates wrote: ↑22/04/2023 07:47 Ne bih ja izbacivao ništa.
Ali, da treba neke stvari oko ove dvojice pisaca dobro razjasniti i djeci i odraslima, treba. To pišem nakon rasprave sa kockoglavom jugonostalgičarskom balavurdijom, koja je ostala i jugonostalgična i balavurdija do današnjeg dana. Neki nisu ni svjesni.
Udri glavom u kamen, pa kako bilo. Na pravi jugonostalgičarski način. Kad kažem razjasniti, to se manje odnosi na Njegoša, koji jeste genocidan ali i produkt svog vremena. Mnogi su bili genocidni tada. On je i potpuno jasan.
Andrić, međutim, zaslužuje posebnu pažnju, jer se provlači kroz "više vremena", pa je tako do dana današnjeg. Ovo što ću napisati su potvrđeni detalji iz njegove biografije. Fakti. Na više mjesta ih možete naći, ali, recimo, da navedem knjigu Nijemca Michaela Martensa U Požaru Svjetova. Čovjek je detaljno izučavao Andrićevu biografiju i nekoliko godina je živio u Beogradu da bi pripremio knjigu. Niko ne negira ove podatke. Nije ni moguće negirati.
Dakle, Andrić 1918 izbija na društvenu scenu, a već 1919 postaje važna ličnost u političkim krugovima, dakle, po nastanku SHS.
Već 1921 je izaslanik u Vatikanu, gdje prati i piše o usponu Musollinija. U ovom periodu vuče paralele između fašizma i komunizma, i odvratni su mu i jedan i drugi. Objavljuje nekoliko tekstova o tome, pod pseudonimom. Fair enough, nije čak ni puno pogriješio, kritički izvlačeći veoma zanimljive zajedničke tačke između komunizma i fašizma. Vjerovatno, da je pisao pod svojim imenom, Tito bi ga pogubio 1945. Zbog sličnih stvari je pogubljen, recimo, Mustafa Busuladžić.
Da bi nastavio sa ambasadorskim poslom, Andrić je 1923., zbog novodonešenog zakona, morao imati univerzitetsku diplomu. Bira i temu za disertaciju. Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine
Hajd' dobro. Mogao je izabrati milion drugih tema, jer je to ionako bila formalnost, mogao je izabrati i da to obrađuje na drugačiji način. Pročitajte sami. Nije teško naći. Istina, tu nije izrazio želju da "siluje nečije kćerke ili truje nekome vodu", kao što je napisao u pismu prijatelju deceniju ranije, ali očigledna je namjera. Sami je nađite. Nije, naravno, riječ ni o kakvom naučnom radu, mada je dobio najvišu ocjenu, nego uglavnom o ciljanoj žalopojki zbog dolaska "Turaka" na Balkan, pa čak i ismijavanju. Al' hajde. Sam Martens, koji nema izrazito negativan stav o Andriću, iznosi ocjenu da se u ovom radu osjeća mržnja prema muslimanima.
Oprostiće mu kockoglavi i to. Zašto ne bi? Nobelovac čovjek. Busuladžiću slične stvari ne bi oprostili, jer njega drugi kockoglavi veličaju. Ne bi ni njima oprostili što ga veličaju, jer, pobogu, kako samo mogu? Andrić je, međutim, zaštićen k'o panda, a i oni koji su naučeni da onaniraju na njegov lik i djelo.
Prevrtimo deceniju or so unaprijed. Nakon nekoliko ambasadorskih pozicija širom Evrope, Andrić postaje treći čovjek jugoslovenske diplomatije. To se poklapa sa dolaskom Milana Stojadinovića na vlast. Stojadinović je neskriveni jugoslovenski fašista i vođa je Jugoslovenske Radikalne Zajednice. Ne možeš biti treći čovjek njegove diplomatije a da ne dijeliš njegove ideje. Apsolutno nemoguće. Andrić je vremenom, i zbog dešavanja u Jugoslaviji, prihvatio da cilj opravdava sredstva, i da primjena fašističkih metoda u svrhu opstanka Jugoslavije i nije tako negativna.
Pozitivna strana (?) Stojadinovića je što je Jugosloven. Negativna strana je što je fašista i što njegovo jugoslovenstvo ne uključuje muslimane. Ne uključuje ni neke druge, recimo, Jevreje.
Dakle, neskriveno se u toj vladi priča o progonu muslimana, pregovara se sa Turskom da ih primi. Sam Ivo Andrić the Nobelovac piše;
“Socijalni razlozi naročito nalažu da se što pre ostvari plan o iseljavanju turskog življa. Iseljavanjem Turaka oslobodile bi se velike površine ziratnog zemljišta na kome bi se mogao smestiti veliki broj naših sunarodnika”.
Ovo je, između ostalog, napisano 1938. godine, i odnosi se na iseljavanje muslimana sa Kosova i BiH. Nekih pet godina prije nego što će mali nedužni Ivan napisati Na Drini Ćuprija.
U drugom referatu piše, između ostalog, kako bi Jugoslavija trebala napasti Albaniju u isto vrijeme kada i Italija. Istina, nekoliko stotina hiljada Albanaca bi završilo u Jugoslaviji, ali, kao što on kaže, to nisu muslimani nego katolici, a sa njima neće biti toliko problema, a i oni sami imaju mržnju prema Albancima muslimanima. Nimalo se Andrić ne ustručava da veliča fašizam u ovom periodu svog humanitarnog rada u fašističkoj Stojadinovićevoj vladi. Da ne zaboravimo, Stojadinović je tada donio niz anti-jevrejskih zakona i postao Hitlerov miljenik.
Zbog ovoga, smjena Stojadinovića, koja je došla 1939. je u Njemačkoj smatrana anti-njemačkim činom. Da smire Hitlera, oni šalju Andrića u Njemačku, jer on je preživio smjenu i blizak je sa Stojadinovićem. U Njemačkoj, the future Nobelovac from Bosnia ne krije uopšte da je simpatizer Hitlera. Počasni gost je na Hitlerovom pedesetom rođendanu. Hitler mu čak dodjeljuje i orden koji je namjenjen inostranim diplomatama, političarima i drugim poznatim ličnostima koje izrazito simpatiziraju nacional socijalizam. Isti orden je dobio i Ante Pavelić.
I tako, dan po dan, mjesec po mjesec, Jugoslavija počinje pregovore o pristupanju Trojnom Paktu. Andrić je, zbog veze sa Stojadinovićem koji je pao u nemilost, isključen iz pregovora, i, u znak protesta, traži da ga smjene. Nije on to tražio zato što je imao moralne primjedbe na pristupanje Trojnom Paktu, nego zato što mu je povrijeđen ego zbog isključenja iz direktnih pregovora. Na kraju, njegov potpis ipak jeste na dokumentu. Postoji i slika za koju je tražio da se ukloni sa neke izložbe u Titovoj Jugoslaviji.
Međutim, svi znamo šta se poslije desilo. Andrić se vraća u okupirani Beograd i počinje rad na knjigama koje će mu donijeti Nobelovu nagradu. Par godina nakon što je bio fašistički ambasador u Njemačkoj.
Busuladžiću ništa ovo kockoglavi komunisti ne bi oprostili. Andriću bi. Zašto? Zato što je ovaj naučio da bolje piše? Da se bolje uvlači u dupe svakom novom vladaru koji dođe? Da šupljira? Zato što je Jugoslavija bila srbocentrična? Da li ste vi i danas srbocentrični jer su vas tako naučili Tito, a pogotovo partija?
Uostalom, toliko važni nisu ni Busuladžić ni Andrić. Ali, kako se bogati pogledate u ogledalo kad pristalice Busuladžića samozadovoljno proglašavate kockoglavim, a u isto vrijeme veličate čovjeka sa ovakvom biografijom? Za mene ste i jedni i drugi kockoglavi.
Zanimljiva bi bila i usporedba Andrića sa Kusturicom. Zašto je jedan opravdano zaslužio kritike, a drugog veličate?
E zato to treba detaljno obraditi. Nikako ne izbacivati. Djeca treba sve da znaju.
Dopuna prijedloga: Andrića se dakle u školama smije koristiti isključivo uz propisno propratno pljuvanje, ali je necenzurisanog Andrića dozvoljeno koristiti u medicinske svrhe, konkretno, za svrhe liječenje seksualnih disfunkcija.
