irac300 wrote:Za obojicu se veže kult ličnosti, za jednog čak i božanstvo, dok i drugi lagano ulazi u taj rang. Za jednog se zna da je postojao, za drugog nijedan jedini vjerodostojan zapis ne postoji.
Postoje mnogi!Zašto Novi Zavjet nebi bio vjerodostojan?Pisali su ga njegovi slušatelji i promatrači,osobe koje su tri g. bile sa njim dan i noć!
Izvanbiblijski izvori
Za nekoga tko bi i dalje sumnjao u vjerodostojnost izvora koji nastaju u kršćanskom miljeu, vjerojatno će snažnije biti svjedočanstvo nekršćanskih izvora koje ovdje donosimo kronološki.
Prva povijesna svjedočanstva o Isusu i događajima oko njega donosi židovski vojskovođa u Prvom židovskom ustanku protiv Rimljana, koji je potom prešao na rimsku stranu i nastojao Rimljanima približiti Židove, njihovu povijest i njihova vjerovanja. Riječ je o Josipu Flaviju koji je živio od oko 37. do oko 103. godine. U svome djelu „Židovske starine“ pisanom 93. ili 94. godine on neizravno govori o Isusu kad spominje nezakonito kamenovanje apostola Jakova, tadašnjeg predvodnika jeruzalemske kršćanske zajednice. Flavije ondje piše: „Hanan […] sazva Sanhedrin te onamo predvede brata Isusa zvanog Krista, imenom Jakova, optuživši ga da je prekršio Zakon i osudivši ga na kamenovanje“ (Ant. XX, 200). U drugom odlomku Josip Flavije spominje i Ivana Krstitelja i njegovo mučeništvo (Ant. XVIII, 116-119), o čemu izvješćuju i evanđelja. Najpoznatiji je tekst onaj koji se obično naziva Testimonium flavianum, a nalazi se također u Flavijanovim Židovskim starinama. Ondje se kaže: „Negdje u to vrijeme bio je Isus, mudar čovjek, ako ga uopće valja nazivati čovjekom. Bio je tvorac čudesnih djela, učitelj ljudi koji rado prihvaćaju istinu, te je privukao uza se mnoge Židove i mnoge Grke. On je bio Krist. I kad je Pilat, nakon što su ga ugledni ljudi među nama prijavili, kaznio križem, nije nestalo onih koji su ga od početka ljubili. On im se ukazao trećega dana ponovno živ, budući da su već božanski proroci bili navijestili ove i tisuće drugih čudesa vezanih uza nj. Još i danas nije nestalo plemena onih koji se po njemu nazivaju kršćanima“ (Ant. XVIII, 63-64). Ipak, ovaj posljednji odlomak barem djelomično odaje kasnije dodatke nekoga kršćanskoga autora pa se ne bi mogao u cijelosti držati vjerodostojnim. Možda bi se kao autentičan tekst trebao prihvatiti onaj koji je došao u arapskoj inačici, sadrži iste informacije, ali ne i kršćansku točku gledišta. Unatoč ovim nedoumicama, Josip Flavije ostaje i temeljem prvoga navedenoga odlomka izvor koji svjedoči o postojanju povijesnoga Isusa.
Drugi je izvor svjedočanstvo Kornelija Tacita, rimskoga povjesničara koji je živio od 54. do 119. godine. Bio je pretor, govornik i prokonzul Azije, a oko 112. godine napisao je 16 knjiga ljetopisa poznatih kao Annali. U njima je opisana rimska povijest od 14. godine s Augustom, pa do Neronove smrti 68. godine. Kad govori o požaru koji je 64. godine zahvatio Rim, Tacit piše: „Stoga, kako bi zatomio govorkanje [da je on sam zapalio Rim], Neron je okrivio i podvrgnuo teškim kaznama one koje je narod, ne podnoseći ih zbog njihove različitosti, nazivao kršćanima. Izvor je toga imena bio Krist, koji je pod carem Tiberijem bio osuđen na mučilo od strane prokuratora Poncija Pilata“ (Ann. XV, 44). U nastavku Tacit spominje kako je velik broj kršćana bio u samom Rimu, a njihovo vjerovanje drži praznovjerjem. Poznato je da je Tacit bio vrlo pažljiv u prikupljanju podataka, pa je tako moralo biti i ovdje gdje spominje Krista.
Plinije Mlađi koji je živio od 61. do 112. ili 113. godine ostavio je veliku zbirku pisama uglavnom iz razdoblja kad je bio upravitelj Bitinije u zadnje tri godine svoga života. U jednom od tih pisama on se obraća Trajanu tražeći naputke kako da se odnosi prema kršćanima u Bitiniji i Pontu. U zbirci je sačuvan i Trajanov odgovor. Iz ove prepiske vidljivo je da su postojali sudski procesi protiv kršćana, ali ni Plinije Mlađi ni Trajan nisu bili skloni općem progonu kršćana. Ipak, ovaj izvor ne govori izričito o Kristu, osim kao o nekomu kome su ovi kršćani upravljali svoje molitve ili su prilikom rimskih procesa protiv njih morali prokleti njegovo ime.
Svetonije koji je živio otprilike od 70. do 126. godine, bio je arhivar, tajnik i bibliotekar cara Hadrijana do 122. godine. Oko 120. godine u svome djelu „Život dvanaestorice careva“ dvaput spominje kršćane. Za povijesnost Isusa važan je tekst koji govori o caru Klaudiju: „Izgnao je iz Rima Židove koji su po Krestovu poticanju bili uzrokom nereda“ (Vita Claudii XXIII, 4). Ne treba iznenaditi što Krista ovdje naziva Krestom, jer su se u to vrijeme grčke riječi hrestos (dobar, izvrstan) i hristos (pomazanik, mesija) izgovarale jednako.
Kršćanski filozof i mučenik, sveti Justin, oko 160. godine napisao je „Dijalog s Trifonom“ Židovom u kojem donosi upozorenje koje su palestinski Židovi uputili Židovima u dijaspori u kojem se kaže: „Podiglo se krivovjerje bez Boga i bez Zakona od strane nekoga Isusa, galilejskoga nametljivca. Nakon što smo ga razapeli njegovi su učenici noću ukrali tijelo iz groba gdje je bio pokopan nakon što su ga skinuli s križa, pa varaju ljude govoreći da je uskrsnuo od mrtvih i uzašao na nebo“ (Tryph. CVIII, 2).
Ovo je zgodno mjesto da se spomenu i ostala židovska svjedočanstva. Osobito je zanimljiv tekst babilonskoga Talmuda: „Predaja kaže: u petak o večeri Priprave obješen je Isus (neki rukopisi ovdje dodaju „Nazarećanin“). Glasnik je četrdeset dana izlazio pred njim: ‘On će biti kamenovan jer je sudjelovao u magiji i zavodio Izraela. Tkogod bi znao što u njegovu korist neka dođe i svjedoči za njega.’ No, nisu našli ništa u njegovu korist, pa su ga objesili u petak u večer Priprave. Ula reče: ‘Vjeruješ li da je on bio netko u čiju bi se korist moglo nešto očekivati? On je bio promicatelj idolopoklonstva, a Milosrdni je rekao: ‘Ne smiješ imati milosrđa i pokriti njegov grijeh!’. S Isusom je bilo drugačije, jer je bio blizu kraljevstvu” (Sanhedrin B, 43b). Valja ipak reći da oko ovog odlomka postoje i neke dvojbe, kao i oko ostalih nekoliko mjesta koja bi se u Talmudu mogla odnositi na Krista.
C/P
