Hajmo malo i ovako razmisljat cisto hipoteticki (svaka slicnost sa stvarnim dogadjajima je plod nesretnog slucaja):
Imamo firmu X koja nije radila u ratu, zastarila tehnologija, izgubljeno trziste, itd. Vlada nema novca da sama pokrece proizvodnju, a i da ima problem je ponovo naci trziste, tj. pokusati povratiti izgubljenu poziciju. Umjesto toga, firma se proda vrlo jeftino, npr. za 1 KM stranoj kompaniji koja otvara ovdje kcerku firmu, tje zaseban pravni subjekt i koja se bavi slicnim poslom u svijetu i koja ce, jel obezbijediti trziste. Firma se obaveze da zadrzi neki broj radnika i da izvrsi milionska ulaganja. I onda proces krece na slijedeci nacin:
- Uloze se sredstva u djelimicnu modernizaciju (npr. 1/10 dio od obecanog), ali dovoljno da se proizvodnja pokrene, plate krecu redovne ali minimalne optimizam puca na sve strane,
- Ne ulazu se iznosi na koje se investitor obavezao ugovorom, niti se vracaju nagomilani dugovi, ali hej firma radi i radnici dobijaju kakve takve plate (haj bolje to nego da sve stoji i truhne, jelte placaju se doprinosi porezi...). Vrijeme prolazi, investitor potpisuje ugovore sa dobavljacima sirovine (od kojih su neki cak u njegovom cjelokupnom ili djelimicnom vlasnistvu i obicno registrovani u drugim drzavama). Ti ugovori nisu bas najpovoljni, ali hej proizvodnja ipak ide.
- Sve je ociglednije da nema daljih ulaganja i da se ugovor sklopljen sa agencijom za privatizaciju ne postuje, medjutim nema akcija da se taj ugovor raskine, jer fabrika ipak radi i ljudi rade dobijaju plate minimalne ali redovne. Rukovodeci ljudi sa nase strane (pretpostavimo da su svi posteni) jos ne reaguju jer ne zele ugroziti radna mjesta, a politicari vrse pritisak da se cuti jer ne zele ljude pod svojim prozorima. Pocinju rasti novi dugovi, optmizam jenjava, a Investitor uzima kredit od banke i stavlja masine, halu i zemlju pod hipoteku. Dobavljaci povecavaju cijene (po instrukciji samog investitora/vlasnika), dugovi rastu, zapada se u teskoce, ne placaju se vise neki domaci dobavljaci, place pocinju kasniti. Ljudi pocinju negodovati, ali tiho, jer je bilo dobro krenulo, ovo su samo mali tmurni prolazni oblaci.
- Dugovi su narasli, ne placaju se rate kredita, novac od kredita potrosen kroz raznorazne sanacije ili palacanja dobavljaca, ne placaju porezi, blokiraju se racuni i pokrece stecaj. Banka aktivira hipoteku i prisvaja masine i zemlju.
- Posto bankama ne trabaju ni masine ni proizvodne hale ni zemlja, pokrece se aukcija da banka vrati svoj novac. Na aukciji se obicno masine prodaju ispod cijene. Firma Y kupuje vecinu masina (nekim cudom isti investitor je vlasnik ili osnivac firme Y ili njemu bliski ljudi). Firma Y koristi kupljene masine, a ostalo presuje u staro zeljezo i prodaje ko kg/t ili po cemu vec.
- Prevareni radnici protestuju, slikaju se, kmece, ali iz stecane mase se prvo moraju namiriti porezi i dobavljaci ako je to moguce, a cesto nije. Sudske tuzbe nisu podnijete na vrijeme, a finansijska potrazivanja zastarjevaju.
Hajmo da opet malo zamisljamo, pa da kazemo sta bi uradili sa npr. koksarom.
Imamo staru fabriku, stare masine, dugove. Renomirani investitor X kupuje manjinski udio u koksari. Investitor X je renomirani svjetski proizvodjac koksa. Vlada mu predaju fabriku na upravljanje iako ima vecinu u nadzornom/upravnom odboru. Vlada ne zna sta da radi sa starom fabrikom i nada se da to Investitor zna. Investitor se obavezao uloziti velika sredstva u modernizaciju. Investitor kupuje sirovine i to prikazuje kao investiciju cime formalno ispunjava ugovor ili cak povecava svoj udio u vlasnistvu kompanije. Investitor X sklapa stetne ugovore cija se vrijednost tesko moze procijeniti (npr. konsultantska uslugem planovi strateskog razvoja, strategije q...ci, palci) ili cak nabavlja ugalj od firmi ciji je vlasnik ili suvlasnik po posebnim cijenama. Dugovi rastu, vlada reaguje, a Investitor kaze, ok, povlacim se vi ovo zatvorite, ali svi ljudi vama pod prozore. Vlada se povlaci i ostavlja kako jeste. Dobavljac repormaterijala pokrece medjunarodnu arbitrazu i sud xyz presudjuje u nj. korist. Dugovi se ne mogu vratiti, pokrece se stecaj. Investitor se povlaci tako sto je u pravilu isisao novac kroz stetne ugovore s dobavljacima, a radnici strajkuju, slikaju se, daju izjave za novine, TV itd. Agonija dugo traje, svi su umorni, pojavljuje se Investitor Z koji kupuje zemlju i koksaru, radnicima uvezuje staz i salje ih na biro, prodaje sve nekretnine, vraca dug, poreze, presuje i prodaje staro zeljezo, a na atraktivnoj lokaciji gradi trazni centar ili hotel visoke B kategorije.
Zasto nadlezni nisu reagovali i raskidali ugovore prije nagomilavanja dugova? Mozda za malu pinku? Zasto sudovi ako su i pokretani sporovi to rjesavaju godinama ili nikako?
Eto malo ideja samo, sve su naravno samo plod maste.
Pogledati malo ovo
naucno-fantasticno stivo!
Pogledaj i ovo (od 16 min), vrlo edukativno!
Teško ćeš to naći igdje, osim onoga što finacijska policija/tužilaštva ili neki mediji objave kao pronađene indikacije kriminalnih radnji po tim kompanijama. 
