Forum Klix.ba

Dozer wrote:Eh, hajde da vidimo sta su ove vlasti (SDA/SBB/HDZ) uradile u proteklih 2,5 godine, kao i koliko je sve to realno pozitivno za sve gradjane... Slobodno dodajte sve sto sam fulio...

URADJENO:
1. Smanjen broj nezaposlenih za, kako tvrde, skoro 20.000 ljudi.
Realnost: Laz.
Ovo "smanjenje" je postignuto tako sto su s biroa, a samim tim i iz statistickih podataka, jednostavno obrisali sve one koji su u toku godine imali prihod od, cini mi se, 300 KM. Svi oni su, zapravo, i dalje nezaposleni jer taj jednokratni prihod nije = stalno saposlenje.
U realnosti je broj nezaposlenih, zapravo, dodatno povecan.

2. Reforma zdravstvenog sistema, za koji tvrde da je pozitivna i da napreduje.
Realnost: Laz.
Pod "reformom" se, ocigledno, kriju iskljucivi uskostranacki ciljevi postavljanja svojih ljudi na kljucne pozicije, a sve radi osiguravanja upravljanja sredstvima ZZO. Rezultat toga je vidljiv svima:
- Nema lijekova, repromaterijala za operacije i lijecenja.
- Pacijenti u bolnicama leze sedmicama bez ikakvog tretmana, lijecenja ili obavljanja planirane operacije (a sto bolnice uredno naplacuju od ZZO).
- Pacijenti sami donose u bolnice sve sto je potrebno, od lijekova do posteljine.
- Budzet ZZO je prazan
- Procedure lijecenja pacijenata su daleko od pojednostavljenih, itd.

3. Izgradnja autoputeva, za koju stalno slusamo da "se ceka kredit i investotori".
Realnost: Za 2,5 g. nije izgradjen ni 1 km autoputa (osim Dodikovih 35 na relaciji Doboj-Prnjavor, ali ovdje pricam o vlastima u FBiH).

4. Podsticaji ekonomiji, o kojima stalno slusamo da su odlicni i da su tu veliki pomaci naprijed.
Realnost: Laz.
Otvaranje firme i dalje traje mjesecima. Strani investitori se tjeraju trazenjem "tala". Poslodavcima se konstantno uvode novi nameti, a sve pod krinkom "pozitivnih rjesenja", dok su ona sustinski klasicna dugorocno lihvarska i vode otpustanju radnika, smanjenju obima poslovanja, i na kraju zatvaranju privrednih subjekata.

5. Poboljsanje ekoloskih uslova i smanjenje zagadjenja, za koje tvrde da ce se popraviti kroz nove nacine registracije, tj. testiranja vozila.
Realnost: Laz.
Ovo je samo bilo opravdanje za uvodjenje novih nameta u visini od 30 KM po registraciji vozila, a na ime "ekoloskog testiranja", za sta se dobije naljepnica na vozilu.
Sustinski, ta naljepnica ne znaci apsolutno nista, jer bez obzira na EURO normu i tu naljepnicu koja se nalijepi, svako vozilo i dalje uredno prolazi tehnicki pregled, ukljucujuci i ona koja ne potpadaju ni pod jendu EURO normu (0).
Ali, ovo je samo jos jedna pljacka naroda, jer se taj Eko test vec godinama radio u okviru tehnickog pregleda, samo sto se nisu izdavali papiri posebno za to, i nije bilo naljepnica. Ovime ce pojedini tajkuni bliski vlastima, a koji su vlasnici centara za tehnicki pregled, godisnje inkasirati oko 45.000.000 KM.

6. Poboljsanje obrazovnog sistema, za koji se tvrdi da se na njemu kontinuirano radi.
Realnost: Laz.
Obrazovni sitem nikada nije bio gori, s vise polupismenog obrazovnog kadra, i losijim realnim rezultatima svrsenih ucenika osnovnih i srendjih skola.
Iz osnovnih skola djeca izlaze bukvalno nepismena, a nakon srednjih jedva dostizu nivo polupismenih. U skolama se djeca ne uce kako da razmisljaju, nego kako da bubaju i slijede sta im se kaze. Nemaju nikakvih prakticnih usmjeravanja i osposobaljavanja, tako da, realno, nakon zavrsenog osnovnog i srednjeg obrazovanja na ulicama imamo nove generacije polupismenih i za zivot i rad potpuno nesposobnih mladih ljudi. Oni koji su toga svjesni zele napustiti zemlju, i takvih je oko 70%, medjutim manje od 10% ih ima tu realnu mogucnost (finansijsku, na prvom mjestu).

7. Sigurnosna situacija, generalno, po vlastima je sasvim zadovoljavajuca.
Realnost: Laz.
Broj krivicnih djela je ili identican ili u porastu, sudstvo i tuzilastvo nisu u stanju ni procesuirati sva desavanja, a kaznena politika je takva da osudjenicima sluzi vise kao nagrada, nego kazna.

8. Vodosnabdijevanje glavnog grada drzave, za sta tvrde da je problem u neredovnom placanju, prevelikom brou korisnika, itd.
Realnost: Laz.
Najveci problem je u nesposobnosti odgovornih (ViK), kao i nespremnosti na ulaganje nadleznih, tj. vlasnika (Vlada KS - SDA), te dugogodisnjem nemaru, nerazmisljanju, izostanku planiranja i strategije razvoja. Jednom rijecju - nesposobnost.

Itd., nastavite niz...

ŠTA BIH MOŽE NAUČITI OD ESTONIJE: Kako je uništena socijalistička država postala najbrže rastuća ekonomija EU

Piše: Danijal Hadžović
Pripadnici generacija koje se sjećaju Tita nerijetko će vam s nostalgijom pričati o vremenima kada smo za Čehe, Slovake ili Poljake bili ‘Zapad’, ismijavajući se i danas primjerice s njihovim jajima koja bi, brižljivo obmotana spužvom i naslagana na zadnjem sjedištu njihovih lada i trabanta, sa sobom dovlačili čak iz matične domovine prilikom dolaska na ljetovanje na jugolovensko more.
Ima u tom smijehu i zluradosti i nadmenog nipodaštavanja ljudi kojima je nekoć, ne njihovom voljom, nametnut komunističkim režim koji je do kraja unizio njihovo ljudsko dostojanstvo, ali i euforičnog i nostalgičnog zahvaljivanja Bogu, te Titu, što smo živjeli u zemlji “naprednog samoupravnog socijalizma” koji nam je, ipak, omogućavao mnogo bolji životni standard doli stanovnicima zemalja zastrtih “Željezne zavjesom”.
Ipak, gotovo 27 godina nakon rušenja te „Željezne zavjese“ situacija je, i to najboljem slučaju, potpuno obrnuta. Sve zemlje koje su nekoć spadale u tzv. „Istočni blok“, a koje su se nakon epohalnih promjena okrenule ka Zapadu, danas su stabilne i prilično prosperitetne države sa solidnim standardom. BiH, s druge strane, tavori na evropskom dnu, u društvu država poput Moldavije ili Ukrajine.


Baltički tigar

Ipak tranzicijski uspjeh jedne bivše sovjetske države treba posebno naglasiti. Iako se sa štetom koju je BiH pretrpjela ratnim užasom zasigurno nijedna evropska država ne može mjeriti, ova država je u proces tranzicije također krenula s potpuno urušenim društvom. Riječ je o Estoniji.
Kao i slučaju BiH bez ozbiljnije demokratske tradicije i izgrađenih institucija, estonska nezavisnost uspostavljena je prvi put tek nakon Prvog svjetskog rata, da bi zemlja već 1940. bila pregažena tenkovima Sovjetskog Saveza, u čijem je sastavu ostala sve do 1991.
Smrt SSSR-a za ovu baltičku zemlju je ujedno značio i potpuni kolaps. Inflacija je bila 1000%, cijene goriva su skočile 10000% za samo godinu dana, radnje i budžet su bili prazni, a ljudi su satima stajali u redu za hranu.
Tadašnji prvi postkomunistički premijer Estonije i čovjek koji je vjerovatno najzaslužniji za ovakav napredak, Mart Laar, navodi tri ključne lekcije koje je trebalo naučiti na iskustvima njegove zemlje: vladavina prava i donošenje novih i modernih ustava kao ključni preduslov provođenja ekonomskih reformi; spremnost da se u bolnom procesu tranzicije istraje u provođenju reformi bez obzira na sve poteškoće; te kao treću i najvažniju lekciju – nužnost postojanja spremnosti ljudi da se promijene u svojim pogledima na svijet, te da nakon socijalističke ere, kada im je država pronalazila posao i rješavala probleme, preuzmu odgovornost za svoje odluke i počnu djelovati u svoje ime.

Radi, ne čekaj pomoć…

Imajući u vidu ove lekcije, pod vodstvom Laara podstaknuta je konkurencija ukidanjem carina i pretvaranjem zemlje u slobodnu trgovinsku zonu, dok su istovremeno obustavljene sve subvencije, podrške i ekonomski neopravdani i netržišni krediti domaćim preduzećima. Preduzećima su ostavljene dvije mogućnosti, ili da počnu da posluju rentabilno ili da se ugase. Istovremeno je urađena radikalna reforma poreskog sistema, koja je smanjila poreze i uvela ravnu poresku stopu (tzv. flat-rate poresku stopu).
Shvatajući da se dugoročni uspjeh ne može obezbijediti samo rješavanjem aktuelnih problema, već i razmišljanjima o budućnosti, smišljen je slogan “Radi, ne čekaj pomoć” (Trade, not aid). Jednoj nerazvijenoj zemlji, kakva je Estonija bila, pošiljke zastarjelih tehnologija u vidu pomoći bi obezbijedile sigurno mjesto među zemljama trećeg svijeta. Kao rezultat tog shvatanja da nije dobro previše se oslanjati na stranu pomoć, Estonija je napravila skok ka savremenim tehnologijama, i danas je zemlja sa prosječno najviše korisnika interneta u Evropi, zemlja u kojoj je elektronska vlada (e-government) realnost, gdje možete glasati na izborima putem interneta, kao i popuniti vašu poresku karticu (za šta vam u prosjeku treba oko 3 minute), dok firmu također možete osnovati preko interneta i cijela procedura traje nekoliko minuta. Estonija je također zemlja čijih 44% izvoza čini elektronika. Zahvaljujući golemim ulaganjima u napredne tehnologije 90-ih godina, bilo je moguće da dvijehiljaditih u Estoniji nastane komunikacijski program Skype koji je prije pet godina prodan Microsoftu za enormnih 8,5 milijardi dolara.

Temelji, koje je postavila vlada Marta Lara bili su tako čvrsti i dobro postavljeni da ih njegovi nasljednici, koji možda i nisu bili tako tržišno orijentisani, nisu mogli poremetiti i za to nisu imali razloga. Tržišne reforme su imale svoju cijenu, bilo je nezadovoljnih, posebno iz redova radnika i seljaka, ali su se višestruko isplatile, jer su zemlji obezbjedile odličnu perspektivu u pogledu uklapanja u svjetsku podjelu rada i visoke stope rasta, te je enorman ekonomski rast koji je ova zemlja imala tokom devedesetih nastavljen i u dvijehiljaditim.
Niske poreske stope, i veoma povoljna poslovna klima, učinili su ovu zemlju omiljenom među investitorima. Od 2000. godine do danas, Estonija je bilježila značajan ekonomski rast koji ju je svrstao među tri vodeće zemlje EU po rastu realnog GDP-a, a sve se to odrazilo i na standard građana Estonije, pa tako od svih država bivšeg Istočnog bloka, veći standard od Estonaca danas uživaju jedino Česi.
Nije zgoreg napomenuti također da, za razliku od bivših socijalističkih država iz centralne Evrope u kojima posljednjih godina sve više bujaju nacionalizam i konzervativizam, uz većinsku podršku desničarskim strankama, Estonijom kroz sve ove godine vlada liberalna Reformska stranka koja uživa masovnu podršku u urbanim središtima i okuplja kako Estonce, tako i rusku nacionalnu manjinu.

Socijalizam minus proizvodnja
Recept za uspjeh Estonije zapravo je vrlo jednostava – poučena gorkim iskustvom i poniženjima komunizma, nakon pada Berlinskog zida bila je odlučna da beskompromisno reformiše svoja društvu te u globaliziranoj ekonomiji stvori najbolje moguće sistemske preduslove za privlačenje kapitala i ekonomski razvoj.
U BiH s druge strane, uništenoj ratom i posebno opterećenoj njegovim naslijeđem, koja je ostala bez gotovo milion stanovnika, podijeljenoj u dva entiteta , permanentno zarobljenoj ratnim traumama, nacionalizmima, kolektivnim frustracijama i tužnom nostalgijom, ekonomija je većini do danas ostala zadnja rupa na svirali kojom se, ako već mora, tek onako usput bavi. U takvom ambijentu napajanim svim vrstama negativnih energija koje hrane jedna drugu naprosto se niko nije pojavio sa suvislim konceptom i vizijom ekonomskog napretka, a i da jeste, kao neko ko prodaje neželjenu robu, bi ubrzo bio gurnut na marginu i utišan.

Za posljednjih dvadeset godina u Bosni i Hercegovini temeljni i jedini je princip autodestrukcija. Pod različitim izgovorima uništeno je cijelo industrijsko naslijeđe bivše države, tako da je društvo u samoubilačkoj misiji samo sebe prinudilo da starta od nule. Svi su, normalno, uništeni, rastureni, opljačkani, ali, što je najzanimljivije – stradali su u ratu i poraću ne od neprijatelja, nego od lokalne ekipe, odabranih stranačkih tajkuna na sve tri strane i političkih moćnika! Neprijatelj se i nije u tolikoj bavio razaranjem tuđe industrije, pošto je bio zaokupljen uništavanjem vlastite.
Ista partiokratska matrica kontrole društva i svih njegovih segmenata po kojoj je vladao Savez komunista, prenesena je i u poratno vrijeme gomilanjem istracije poslušnim stranačkim kadrovima, za šta je dejtonska državna struktura bila savršeno plodno tle, te stvaranjem privatnog sektora tajkunske elite koja je od prvog dana do danas u čvrstom zagrljaju vladajućih političkih garninuta. U takvom ambijentu cilj upravljača sistema nije bio na bilo koji način stvoriti sistemske preduslove koji će u eri globalizirane ekonomije stvoriti najbolji sistemski ambijent za privlačenje investicija i izvlačenje koristi iz globalne ekonomske igre, nego se cilj prije svega ogleda u očuvanju privilegija za one koji žive od same države i budžetskog novca, u ime čega se realni sektor opterećuje brojim nametima i državnm regulacija. Glavni problem tranzicije i uvođenja kapitalizma u BiH suštinski je u tome što se u pravom smislu nikad nisu ni desili, od socijalizma su sadržane najgore moguće karakteristike, a istovremeno je provedena najgora moguća privatizacija.
Bosna i Hercegovina je tako od nekada industrijske, danas pretvorena u državu u kojoj su najisplativiji poslovi u državnoj upravi i nevladinom sektoru, dakle sektorima koji počivaju na raspodjeli novca, i koja svoj ekonomski spas pokušava pronaći u turizmu i poljoprivredi.

Jedina reformska snaga u takvom društvu ostaje za ekonomiju suštinski vrlo površno zainteresovana međunarodna zajednica, tačnije zapadne sile, koje će potaknute opasnostima od novih nestabilnosti u Evropi s povremenim incijativama poput Reformske agende, uz mnogobrojne prijetnje, zavrtanja ruku i kredita pokušavati natjerati domaće političare da provedu reforme koje će BiH učiniti iole pristojnijom i funkcionalnijom zemljom, no sve to često pomiješano s ličnim interesima finansijskih lobija koji stoje iza njih i bh. ekonomiji uglavnom nanose veću štetu nego korist.
Gdje sve to vodi? Nigdje, osim zdrave pameti. Nju vodi u bijeli svijet.