#1 Ne vraća li se terorizam Gavrilima?!
Posted: 23/12/2016 18:47
"Spomenuo sam jaz koji se širi odlivom muslimanskih naučnika na Zapad. Postoji još jedan, mnogo opasniji, unutar muslimanskih društava: jaz između običnog naroda i intelektualne elite: običan narod - neobrazovan, intelektualna elita - pogrešno obrazovana. Umjesto da smo otvarali škole i dovodili učitelje i profesore iz svijeta, mi smo našu djecu slali u bijeli svijet. Ona su se odatle vraćala sa osjećajem duboke inferiornosti prema bogatom Zapadu i superiornosti prema siromašnoj i zaostaloj sredini u kojoj su nikli. Bez čvrstog vjerskog odgoja, duhovno dezorijentirani, naši "školci" su počinjali da vjeruju da će rušenjem domaćih vrijednosti, a uvođenjem tuđih, na tom tlu preko noći stvoriti Ameriku, kojoj se inače pretjerano dive." (Iz govora Alije Izetbegovića na skupu dobitnika Faisalove nagrade, Kairo, 21.11.1995.)
Naredno je uglavnom prema Curtis, Adam: The Power of Nightmares.
Iz te Amerike se Sejid Kutb, 1950. godine vratio u Egipat i uklučio se u Muslimansko bratstvo. Bratstvo je Naserovu revoluciju, 1952. godine, kojom se Egipat potpuno oslobodio od britanske vlasti. Potom je Naser ušao u savez sa USA, te je CIA neposredno uključena u organiziranje egipatske službe državne sigurnosti, čemu se Muslimansko bratstvo protivilo i organiziralo se protiv Nasera. Po Kutbu je džahilijjet - zapadni način života, koji stanje vlastite barbarske zaostalosti i neznanja sa potpuno destruktivnim posljedicama širi po čitavom svijetu! – duboko ukorijenjen u umove muslimana, a da oni nisu ni svjesni da su zaraženi, te čak vjeruju da su slobodni. Razlog tome su njihovi lideri, koji su dopustili da džahilijjet zarazi njihove države. Potom, takve lidere bi bilo opravdano likvidirati, s obzirom da su postali korumpirani do te mjere da više nisu bili muslimani, iako su tvrdili da to jesu.
Nad Sejidom Kudb, 26. avgusta 1966. godine, izvršena je smrtna kazna. "Samo dan nakon njegove egzekucije, jedan mladi školarac osnovao je tajnu grupu, nadajući se da će ta grupa jednog dana postati ona predvodnica kojoj se Kutb nadao. Njegovo ime bilo je Ejman Zawahiri, a Zawahiri je osoba koja je kasnije postala mentor Usame bin Ladena" (Curtis, Adam: The Power of Nightmares).
Ajatollah Khomeini je jednu od poštanskih markica novoosnovane islamske republike ukrasio Kutbovom sličicom. Muhammad Anwar El Sadat, 1979. godine, korištenje termina "islamska revolucija" nazvao je zločinom i to primarno protiv islama. Ejman Zawahiri i drugi Kutbovi sljedbenici, 1980, godine, formiraju "Islamski džihad", sa Abduselamom Faradž u pročelju. On je smatrao da bi spektakularno ubistvo Sadata šokiralo mase i ukazalo im na korupciju vlasti, te ih podiglo na ustanak protiv režima. Međutim, atentat od 6. oktobra 1981. godine nije izazvao nikakvu masovnu reakciji, nakon čega Zawahari mijenja strategiju, svrstavajući i narod u istu kategoriju sa liderima koji više nisu muslimani. Što bi, potom, značilo da je dozvoljeno ubijati i obične ljude, što bi imalo plementu svrhu s obzirom da bi prouzrokovalo strah i trepet kod običnih muslimana i natjeralo ih da shvate šta je ustvari istina.
Osnova strategije "Narod koji spava može se probuditi samo udarcima" bila bi, prema Ejmanu Zawahiri da, "s obzirom da imaš ono što smatraš veličanstvenim ciljem, metode ostvarenja tog cilja mogu biti prljave koliko god to želiš. Možeš ubijati koliko god ljudi želiš, samo zato što je krajnji cilj plemenit."
James Robinson, fundamentalistički sveštenik, poručio je 1980. godine: "Dojadilo mi je slušati kako svi: radikali, pokvarenjaci, liberali, ljevičari i komunisti – svi izlaze na javnu scenu. Vrijeme je da i sveštenici izađu iz svojih crkvi, stupe na javnu scenu i izmijene Ameriku. Mi to moramo učiniti."
Irvin Kristol – osnivač neokonzervativaca u USA smatra da se "potpuno sekularno društvo ne može nositi sa svim strašnim patologijama sa kojima se naše društvo danas susreće", te mijenja stav kršćana fundamentalista da "ne glasaju na izborima jer bi to predstavljalo kompromis sa propalim i nemoralnim društvom", uključivši se u presjedničku kampanju Ronalda Regana i, potom, u Republikansku partiju i neposredno u vlast. Uglavnom, ponašali su se sukladno slijedećem: "Ja kao sveštenik zauzimam lični i javni stav, stav protiv komunizma, da se uništi, da se zbriše sa lica zemlje jer, vjerujte mi, ti ljudi su odlučni u namjeri da unište SAD i slobodu kakvom je mi znamo."
Micheal Ledeen, specijalni savjetnik ministra vanjskih poslova, zagovara teoriju po kojoj su terorizam i revolucionarni pokreti širom svijeta dio tajne mreže kojom koordinira Moskva, a koja za cilj ima vladanje cijelim svijetom. CIA se nije slagala sa Michealovom teorijom, ali s dolaskom Willama Caseyja na čelo CIA-e situacija se promijenila. Mada je znao da teroristička mreža ne postoji, Regan pod pritiskom neokonzervativaca potpisuje tajni dokument koji je u temelju izmijenio američku vanjsku politiku, a koji je državi omogućio finansiranje skrivenih ratova u cilju suprotstavljanja sovjetskoj prijetnji širom svijeta.
USA-neokonzervativci počeli su vjerovati u mit koji su sami stvorili, te se nazivati "demokratskim revolucionarima", a koje Laddeen kaže da su to oni koji su "spremni pružiti pomoć ljudima koji žele u ime demokratije sprovesti revoluciju protiv tiraničkih režima kako bi ih zamijenili demokratskim sistemom".
Ljudi iz Reganove administracije u mudžahedinskim snagama u Afganistanu vide put za ostvarenje vlastite vizije transformiranja svijeta (Reganova doktrina), i to na način da mudžahedini za njih nisu samo nacionalisti, već su i borci za slobodu – sposobni da unište SSSR i pomognu širenju demokratije u svijetu.
Bez obzira što je znao da se SSSR urušio sam u sebi, William Casey sklapa savez sa oslobodilačkim pokretom u Afganistanu, snadbijevajući ga najsavremenijim naoružanjem i novčano, preko pakistanske granice, te obučavajući njegove pripadnike tehnikama ubijanja i izazivanja terora.
Član "Muslimanskog bratstva", Abdullah Azzam je bio organizator i vrhovni komandant arapskim dobrovoljcima u Afganistanu, koje su njihove vjerske vođe pod fetvama upućivale u svetu borbu. Kao i neokonzervativci, Azzam je borbu protiv SSSR-a smatrao tek prvim korakom u jednoj daleko široj revoluciji, vjerujući da biše Arapi u Afganistanu mogli biti jezgo te nove političke sile.
Usama bin Laden je stigao u Afganistan, 1985. godine, da bi postao jedan od najbližih Azzamovih saradnika, pošto je imao velike svote novca koje je bio spreman potrošiti. Istovremeno su u Afganistan pristizali ekstremno radikalni islamisti, oslobođeni od daljnjeg izdržavanja zatvorskih kazni širom arapskog svijeta. Oni su se počeli suprotstavljati Azzamovim insistiranju da se politički režimi svrgavaju političkim sredstvima, ne služeći se terorizmom nad civilima. Najuticijaniji među tim Arapima bio je Ejman Zawahiri, vođa radikalne grupe "Islamski džihad", koji je insistirao i na vojnom suprotstavljanju svakom obliku američkog uticaja na džihad.
Mihail Gorbačov, 1987. godine, odlučuje povući ruske snage iz Afganistana, tražeći od USA pomoć u dogovaranju mira koji bi rezultirao stabilnom afganistanskom vladom. Međutim, pomoć je ignorirana, a i neokonzervativci i islamisti, ali i Afganistanci su likovali kako su oni ne samo pobijedili u Afganistanu nego da su započeli i uništenje cijele "Imperije zla".
Usama bin Laden se priklonio Zawahiriju i postao liderom "Islamskog džihada". Na Abdullaha Azzama izvršen je atentat ogromnom auto-bombom, krajem 1989. godine. Ipak, u mirnim izborima početkom 1990-ih islamske partije dobile su ogromnu podršku masa. U Alžiru je "Islamski front spasa" ubjedljivo pobijedio na lokalnim izborima, te se očekivalo da to učini i na predstojećim općim izborima. Također, "Muslimansko bratstvo" je u Egiptu počelo dobijati masovnu podršku.
Vlade Egipta i Alžira su se našle pred očajnom dilemom. U srcu vizije islamista bila je ideja da Kur`an treba koristiti kao politički okvir društva, kao vrhovni skup zakona oko kojih nije dozvoljena debata i koje svi političari moraju slijediti. Iz čega je proizilazilo da su političke partije nerelevantne, jer ne bi moglo doći do neslaganja u mišljenju.
Ali Haroun, alžirski ministar za ljudska pitanja od 1991. do 1992. godine, kaže: "Kakve li dileme! Da li naći način i zaustaviti izbore otkazujući drugi krug? Ili pak pustiti da na vlast dođe partija koja kaže: ´Jedan čovjek – jedan glas, ali samo jednom! Nakon ovoga neće biti izbora, jer je demokratija kufr. Kada mi dođemo na vlast zauvijek ćemo ostati, jer smo mi čuvari vjerske istine i mi smo ti koji ćemo Kurán sprovesti u praksi."
Alžirska vojska je izvršila državni udar i otkazala izbore, masovni protesti islamista su nasilno ugušeni i organizatori pohapšeni. Egipatska vlada je izvršila pritisak, pohapšeno je na stotine članova "muslimanskog bratstva", a partiji je zabranjeno bilo kakvo političko djelovanje. Usama bin Laden je izjavio: "Jedini način iskorjenjivanja poniženja i kufra koji su zavladali zemljama islama jeste džihad, meci i šehidske operacije."
USA-neokonzervativci su bili odlučni da nastave sa svojim revolucionarnim planom, smatrajući da im je jedini izbor poraz ili pobjeda zlih režima u svijetu na čijim čelima sjede tirani koji predstavljaju prijetnju Americi. A jedan od najzlobnijih među tiranima bio je Sadam Hussein, u kojem su vidjeli priliku za nastavak slijedeće faze u svom planu za transformaciju svijeta.
U obraćanju povodom oslobađanja Kuvajta, Bush je izjavio: "Kuvajt je oslobođen. Iračka armija je poražena. Naš vojni cilj je postignut i radostan sam što mogu obznaniti da će snage SAD-a i naše koalicije obustaviti daljnja vojna dejstva." Citirano je bilo suprotno namjerama neokonzervativaca, te i Paula Wolfowitza (zamjenika ministra odbrane), koji su željeli da koalicione trupe odu sve do Bagdada kako bi time došlo do transformacije Srednjeg Istoka, a USA biše upotpunile svoju unikatnu ulogu borca protiv zla u svijetu.
Stephen Holmes kaže: "Već se 1991. godine vidjelo čemu se nadaju Wolfowitz i ostali, a to je da borba protiv Saddama Husseina i drugih nebitnih tirana zamijeni borbu koja je prethodno vođenja protiv Sovjetskog Saveza. Takva borba bi opet mogla biti interpretirana kao borba između dobra i zla. Dakle, ono što vidimo jeste pokušaj da se živom održi ideja kako je Amerika uključena u rat u kojem je na jednoj strani potpuno dobro, a na drugoj strani potpuno zlo te da se sačuva takav jedan okvir za svijet bez Sovjetskog Saveza. (…) Interesantno je da je Wolfowitzev bijes manje motiviran mržnjom prema Saddamu Husseinu, a više mržnjom prema američkim liberalima kao izvoru slabosti, truhljenja i relativizma koji su američko društvo nagrizali već decenijama."
Suočeni sa porazom, neokonzervativci se okreću ka domaćem terenu, s namjerom da pobijede snage liberalizma koje su im stajale na putu. U centru njihovog projekta bila je upotreba religije ("plemenite laži" po Platonu) u političke svrhe. Započeli su "civilizacijski rat" – kampanju vraćanja moralnih i vjerskih pitanja u centar konzervativne politike. Do dramatičnog klimaksa došlo je na konvenciji republikanaca 1992. godine, kada je vjerski orjentirano desno krilo zauzelo partijske organe uprave. George Bush je ponovo nominiran za predsjednika, ali s novom političkom kartom: zabrana abortusa, ukidanje prava homoseksualcima i gašenje multikulture. Nova moralnost, koja je trebala ujediniti naciju, imala je suprotan izborni efekt: republikanski glasači iz političkog centra, preplašeni preoštrim moralnim načelima, glasali su za Billa Clintona.
Ne vraća li se terorizam Gavrilima (Princip), tj. stanju prije atentata na Muhammada Anwar El Sadata:
; 
Ne nagovještava li se prolazak vremena planiranja historija – evolucija vladajućih režima, te povratak vremena revolucija - masovnih revolta onih u ime i na račun kojih vladajući režimi zasnivaju vlastitu im legalitet i legitimitet?
Da biše kontrolirali i, eventualno, onemogućili takav slijed, vladajući režimi su na velika vrata u igru uveli Platonovu "plemenitu laž" – religiju. Međutim, među podovonebeskim vjeronadzornicima sve je više interesa koji nisu ni laž niti su plemeniti, nego su sve više - monokratski i/ili klerofašistički, pri čemu je pravo na monokratiju podovonebesko, dok je odgovornost za klerofašizam podononebeska.
Ovakva supozicija podovonebeskih vjeronadzornika u korist je vladajućih režima, koji svoju moć zasnivaju na moći košmara, ali sve dok su režimi u stanju biti neprkosnovenim vlasnicima takve moći. U tom kontekstu je i zloupotreba činjenice da se ovovremeno "svjetsko znanje" udvostručuje za manje od pet godina, te onaj ko je u prilici da kontrolira njegovu praktičnu primjenu – kontrolira i "historiju". S tom namjerom je instalirana nova "plemenita laž" – "ljudska prava i osnovne slobode".
Pošto su čovjeku "najgladnije oči", slikovni mediji su ti koji masi, skoro trenutno, nude sliku nepoželjnih i poželjnih stanja "ljudskih prava i osnovnih sloboda". Međutim, s druge strane, premisa da je sve roba na tržištu je dovedena do njenog najtragičnijeg ishoda, do: "Zlatnog teleta!" - koje nije više u stanju održavati stanje planiranih historija i, nakon recesije, mojsijevski prijeti depresijom i represijom.
Nije li započelo buđenje vlasti - koja spava i sanja vlastiti joj raj - udarcima iz pakla, koji je tavlast uspostavila i koja ga održava i razvija.
Naredno je uglavnom prema Curtis, Adam: The Power of Nightmares.
Iz te Amerike se Sejid Kutb, 1950. godine vratio u Egipat i uklučio se u Muslimansko bratstvo. Bratstvo je Naserovu revoluciju, 1952. godine, kojom se Egipat potpuno oslobodio od britanske vlasti. Potom je Naser ušao u savez sa USA, te je CIA neposredno uključena u organiziranje egipatske službe državne sigurnosti, čemu se Muslimansko bratstvo protivilo i organiziralo se protiv Nasera. Po Kutbu je džahilijjet - zapadni način života, koji stanje vlastite barbarske zaostalosti i neznanja sa potpuno destruktivnim posljedicama širi po čitavom svijetu! – duboko ukorijenjen u umove muslimana, a da oni nisu ni svjesni da su zaraženi, te čak vjeruju da su slobodni. Razlog tome su njihovi lideri, koji su dopustili da džahilijjet zarazi njihove države. Potom, takve lidere bi bilo opravdano likvidirati, s obzirom da su postali korumpirani do te mjere da više nisu bili muslimani, iako su tvrdili da to jesu.
Nad Sejidom Kudb, 26. avgusta 1966. godine, izvršena je smrtna kazna. "Samo dan nakon njegove egzekucije, jedan mladi školarac osnovao je tajnu grupu, nadajući se da će ta grupa jednog dana postati ona predvodnica kojoj se Kutb nadao. Njegovo ime bilo je Ejman Zawahiri, a Zawahiri je osoba koja je kasnije postala mentor Usame bin Ladena" (Curtis, Adam: The Power of Nightmares).
Ajatollah Khomeini je jednu od poštanskih markica novoosnovane islamske republike ukrasio Kutbovom sličicom. Muhammad Anwar El Sadat, 1979. godine, korištenje termina "islamska revolucija" nazvao je zločinom i to primarno protiv islama. Ejman Zawahiri i drugi Kutbovi sljedbenici, 1980, godine, formiraju "Islamski džihad", sa Abduselamom Faradž u pročelju. On je smatrao da bi spektakularno ubistvo Sadata šokiralo mase i ukazalo im na korupciju vlasti, te ih podiglo na ustanak protiv režima. Međutim, atentat od 6. oktobra 1981. godine nije izazvao nikakvu masovnu reakciji, nakon čega Zawahari mijenja strategiju, svrstavajući i narod u istu kategoriju sa liderima koji više nisu muslimani. Što bi, potom, značilo da je dozvoljeno ubijati i obične ljude, što bi imalo plementu svrhu s obzirom da bi prouzrokovalo strah i trepet kod običnih muslimana i natjeralo ih da shvate šta je ustvari istina.
Osnova strategije "Narod koji spava može se probuditi samo udarcima" bila bi, prema Ejmanu Zawahiri da, "s obzirom da imaš ono što smatraš veličanstvenim ciljem, metode ostvarenja tog cilja mogu biti prljave koliko god to želiš. Možeš ubijati koliko god ljudi želiš, samo zato što je krajnji cilj plemenit."
James Robinson, fundamentalistički sveštenik, poručio je 1980. godine: "Dojadilo mi je slušati kako svi: radikali, pokvarenjaci, liberali, ljevičari i komunisti – svi izlaze na javnu scenu. Vrijeme je da i sveštenici izađu iz svojih crkvi, stupe na javnu scenu i izmijene Ameriku. Mi to moramo učiniti."
Irvin Kristol – osnivač neokonzervativaca u USA smatra da se "potpuno sekularno društvo ne može nositi sa svim strašnim patologijama sa kojima se naše društvo danas susreće", te mijenja stav kršćana fundamentalista da "ne glasaju na izborima jer bi to predstavljalo kompromis sa propalim i nemoralnim društvom", uključivši se u presjedničku kampanju Ronalda Regana i, potom, u Republikansku partiju i neposredno u vlast. Uglavnom, ponašali su se sukladno slijedećem: "Ja kao sveštenik zauzimam lični i javni stav, stav protiv komunizma, da se uništi, da se zbriše sa lica zemlje jer, vjerujte mi, ti ljudi su odlučni u namjeri da unište SAD i slobodu kakvom je mi znamo."
Micheal Ledeen, specijalni savjetnik ministra vanjskih poslova, zagovara teoriju po kojoj su terorizam i revolucionarni pokreti širom svijeta dio tajne mreže kojom koordinira Moskva, a koja za cilj ima vladanje cijelim svijetom. CIA se nije slagala sa Michealovom teorijom, ali s dolaskom Willama Caseyja na čelo CIA-e situacija se promijenila. Mada je znao da teroristička mreža ne postoji, Regan pod pritiskom neokonzervativaca potpisuje tajni dokument koji je u temelju izmijenio američku vanjsku politiku, a koji je državi omogućio finansiranje skrivenih ratova u cilju suprotstavljanja sovjetskoj prijetnji širom svijeta.
USA-neokonzervativci počeli su vjerovati u mit koji su sami stvorili, te se nazivati "demokratskim revolucionarima", a koje Laddeen kaže da su to oni koji su "spremni pružiti pomoć ljudima koji žele u ime demokratije sprovesti revoluciju protiv tiraničkih režima kako bi ih zamijenili demokratskim sistemom".
Ljudi iz Reganove administracije u mudžahedinskim snagama u Afganistanu vide put za ostvarenje vlastite vizije transformiranja svijeta (Reganova doktrina), i to na način da mudžahedini za njih nisu samo nacionalisti, već su i borci za slobodu – sposobni da unište SSSR i pomognu širenju demokratije u svijetu.
Bez obzira što je znao da se SSSR urušio sam u sebi, William Casey sklapa savez sa oslobodilačkim pokretom u Afganistanu, snadbijevajući ga najsavremenijim naoružanjem i novčano, preko pakistanske granice, te obučavajući njegove pripadnike tehnikama ubijanja i izazivanja terora.
Član "Muslimanskog bratstva", Abdullah Azzam je bio organizator i vrhovni komandant arapskim dobrovoljcima u Afganistanu, koje su njihove vjerske vođe pod fetvama upućivale u svetu borbu. Kao i neokonzervativci, Azzam je borbu protiv SSSR-a smatrao tek prvim korakom u jednoj daleko široj revoluciji, vjerujući da biše Arapi u Afganistanu mogli biti jezgo te nove političke sile.
Usama bin Laden je stigao u Afganistan, 1985. godine, da bi postao jedan od najbližih Azzamovih saradnika, pošto je imao velike svote novca koje je bio spreman potrošiti. Istovremeno su u Afganistan pristizali ekstremno radikalni islamisti, oslobođeni od daljnjeg izdržavanja zatvorskih kazni širom arapskog svijeta. Oni su se počeli suprotstavljati Azzamovim insistiranju da se politički režimi svrgavaju političkim sredstvima, ne služeći se terorizmom nad civilima. Najuticijaniji među tim Arapima bio je Ejman Zawahiri, vođa radikalne grupe "Islamski džihad", koji je insistirao i na vojnom suprotstavljanju svakom obliku američkog uticaja na džihad.
Mihail Gorbačov, 1987. godine, odlučuje povući ruske snage iz Afganistana, tražeći od USA pomoć u dogovaranju mira koji bi rezultirao stabilnom afganistanskom vladom. Međutim, pomoć je ignorirana, a i neokonzervativci i islamisti, ali i Afganistanci su likovali kako su oni ne samo pobijedili u Afganistanu nego da su započeli i uništenje cijele "Imperije zla".
Usama bin Laden se priklonio Zawahiriju i postao liderom "Islamskog džihada". Na Abdullaha Azzama izvršen je atentat ogromnom auto-bombom, krajem 1989. godine. Ipak, u mirnim izborima početkom 1990-ih islamske partije dobile su ogromnu podršku masa. U Alžiru je "Islamski front spasa" ubjedljivo pobijedio na lokalnim izborima, te se očekivalo da to učini i na predstojećim općim izborima. Također, "Muslimansko bratstvo" je u Egiptu počelo dobijati masovnu podršku.
Vlade Egipta i Alžira su se našle pred očajnom dilemom. U srcu vizije islamista bila je ideja da Kur`an treba koristiti kao politički okvir društva, kao vrhovni skup zakona oko kojih nije dozvoljena debata i koje svi političari moraju slijediti. Iz čega je proizilazilo da su političke partije nerelevantne, jer ne bi moglo doći do neslaganja u mišljenju.
Ali Haroun, alžirski ministar za ljudska pitanja od 1991. do 1992. godine, kaže: "Kakve li dileme! Da li naći način i zaustaviti izbore otkazujući drugi krug? Ili pak pustiti da na vlast dođe partija koja kaže: ´Jedan čovjek – jedan glas, ali samo jednom! Nakon ovoga neće biti izbora, jer je demokratija kufr. Kada mi dođemo na vlast zauvijek ćemo ostati, jer smo mi čuvari vjerske istine i mi smo ti koji ćemo Kurán sprovesti u praksi."
Alžirska vojska je izvršila državni udar i otkazala izbore, masovni protesti islamista su nasilno ugušeni i organizatori pohapšeni. Egipatska vlada je izvršila pritisak, pohapšeno je na stotine članova "muslimanskog bratstva", a partiji je zabranjeno bilo kakvo političko djelovanje. Usama bin Laden je izjavio: "Jedini način iskorjenjivanja poniženja i kufra koji su zavladali zemljama islama jeste džihad, meci i šehidske operacije."
USA-neokonzervativci su bili odlučni da nastave sa svojim revolucionarnim planom, smatrajući da im je jedini izbor poraz ili pobjeda zlih režima u svijetu na čijim čelima sjede tirani koji predstavljaju prijetnju Americi. A jedan od najzlobnijih među tiranima bio je Sadam Hussein, u kojem su vidjeli priliku za nastavak slijedeće faze u svom planu za transformaciju svijeta.
U obraćanju povodom oslobađanja Kuvajta, Bush je izjavio: "Kuvajt je oslobođen. Iračka armija je poražena. Naš vojni cilj je postignut i radostan sam što mogu obznaniti da će snage SAD-a i naše koalicije obustaviti daljnja vojna dejstva." Citirano je bilo suprotno namjerama neokonzervativaca, te i Paula Wolfowitza (zamjenika ministra odbrane), koji su željeli da koalicione trupe odu sve do Bagdada kako bi time došlo do transformacije Srednjeg Istoka, a USA biše upotpunile svoju unikatnu ulogu borca protiv zla u svijetu.
Stephen Holmes kaže: "Već se 1991. godine vidjelo čemu se nadaju Wolfowitz i ostali, a to je da borba protiv Saddama Husseina i drugih nebitnih tirana zamijeni borbu koja je prethodno vođenja protiv Sovjetskog Saveza. Takva borba bi opet mogla biti interpretirana kao borba između dobra i zla. Dakle, ono što vidimo jeste pokušaj da se živom održi ideja kako je Amerika uključena u rat u kojem je na jednoj strani potpuno dobro, a na drugoj strani potpuno zlo te da se sačuva takav jedan okvir za svijet bez Sovjetskog Saveza. (…) Interesantno je da je Wolfowitzev bijes manje motiviran mržnjom prema Saddamu Husseinu, a više mržnjom prema američkim liberalima kao izvoru slabosti, truhljenja i relativizma koji su američko društvo nagrizali već decenijama."
Suočeni sa porazom, neokonzervativci se okreću ka domaćem terenu, s namjerom da pobijede snage liberalizma koje su im stajale na putu. U centru njihovog projekta bila je upotreba religije ("plemenite laži" po Platonu) u političke svrhe. Započeli su "civilizacijski rat" – kampanju vraćanja moralnih i vjerskih pitanja u centar konzervativne politike. Do dramatičnog klimaksa došlo je na konvenciji republikanaca 1992. godine, kada je vjerski orjentirano desno krilo zauzelo partijske organe uprave. George Bush je ponovo nominiran za predsjednika, ali s novom političkom kartom: zabrana abortusa, ukidanje prava homoseksualcima i gašenje multikulture. Nova moralnost, koja je trebala ujediniti naciju, imala je suprotan izborni efekt: republikanski glasači iz političkog centra, preplašeni preoštrim moralnim načelima, glasali su za Billa Clintona.
Ne vraća li se terorizam Gavrilima (Princip), tj. stanju prije atentata na Muhammada Anwar El Sadata:
; Ne nagovještava li se prolazak vremena planiranja historija – evolucija vladajućih režima, te povratak vremena revolucija - masovnih revolta onih u ime i na račun kojih vladajući režimi zasnivaju vlastitu im legalitet i legitimitet?
Da biše kontrolirali i, eventualno, onemogućili takav slijed, vladajući režimi su na velika vrata u igru uveli Platonovu "plemenitu laž" – religiju. Međutim, među podovonebeskim vjeronadzornicima sve je više interesa koji nisu ni laž niti su plemeniti, nego su sve više - monokratski i/ili klerofašistički, pri čemu je pravo na monokratiju podovonebesko, dok je odgovornost za klerofašizam podononebeska.
Ovakva supozicija podovonebeskih vjeronadzornika u korist je vladajućih režima, koji svoju moć zasnivaju na moći košmara, ali sve dok su režimi u stanju biti neprkosnovenim vlasnicima takve moći. U tom kontekstu je i zloupotreba činjenice da se ovovremeno "svjetsko znanje" udvostručuje za manje od pet godina, te onaj ko je u prilici da kontrolira njegovu praktičnu primjenu – kontrolira i "historiju". S tom namjerom je instalirana nova "plemenita laž" – "ljudska prava i osnovne slobode".
Pošto su čovjeku "najgladnije oči", slikovni mediji su ti koji masi, skoro trenutno, nude sliku nepoželjnih i poželjnih stanja "ljudskih prava i osnovnih sloboda". Međutim, s druge strane, premisa da je sve roba na tržištu je dovedena do njenog najtragičnijeg ishoda, do: "Zlatnog teleta!" - koje nije više u stanju održavati stanje planiranih historija i, nakon recesije, mojsijevski prijeti depresijom i represijom.
Nije li započelo buđenje vlasti - koja spava i sanja vlastiti joj raj - udarcima iz pakla, koji je tavlast uspostavila i koja ga održava i razvija.