#1 Vratimo Srebreničanima svijest o njihovoj hrabrosti
Posted: 21/10/2016 01:16
Da li smo se ikad zapitali šta sa svoje strane možemo pokušati učiniti po pitanju naših sunarodnjaka Srebreničana? Te ljude ubijaju na razne načine, ali najviše duhovno, stalno ih guraju u poziciju poniženih i beživotnih, od političara, medija, do svih nas nijemih.
Sada pričaju kako se boje da će morati napustiti svoj grad jer su dobili za načelnika negatora nemjerljivo važnih činjenica. Zato, učinimo sa svoje strane da ih podsjećamo, ne jednom nego kad god treba, da su hrabar narod, koji nije bio kukavički ni u ratu, koji je 3 i po godine na samoj granici sa izvorom zla pružao otpor agresiji, zajedno sa Žepljacima, i to nije mala stvar. Srebrenica je pala jer je bila odsječena, jer nije imala dobre izvore za nabavku potrebnih sredstava, jer UN nije ispunio svoje obaveze, jer možda državna politika nije dovoljno učinila, ali nikako zbog toga što su bili kukavice.
Bez obzira na sve, sada je bitnije nego ikad slati Srebreničanima poruke ohrabrenja, podsjetiti ih na njihovu snagu i ponos, da ne treba da se boje, da ne smiju stalno gledati iz pozicije žrtve, da moraju da se brane školom, znanjem, radom, pravnim sredstvima, natalitetom, kulturom, da moraju obezbjediti pravne savjetnike, koristiti sudove i međunarodne faktore da ostvare svoja prava koja su konvencijama ugrađena u naš ustav.
Kako im možemo pomoći? Svako to od nas može: da ih posjeti, da napravi o njima novinarsku reportažu o životnim temama (priroda, ekologija, poljoprivreda, bogata historija, flora, fauna, speleologija, ornitologija, voda, znamenitosti...), da im se održi koncert, da im se odigra predstava, da im se prikažu filmovi, da nauka djeluje i na tom prostoru, da se vide mogućnosti otvaranja domaćeg tržnog centra, da Srebrenica bude na umjetničkim slikama, u pjesmama, pjesmicama, sevdalinkama, pričama, knjigama, reportažama, filmovima, da im se promijeni osjećaj bezizlaznosti, da im se vrati ravnopravnost.
Možda najvažnije, a možda i najteže - ohrabriti ih i podstaći da se njihova rasuta udruženja objedine, da odbace sujete, predrasude i malograđanštinu, da budu svjesni da je vrijeme da angažuju mlade i školovane ljude koji će ispred njih istupati i biti aktivni u radu jednog novog, civiliziranog, pospremljenog saveza Srebreničana, koji će promicati kulturu, dijalog, istinu, saradnju, duh bosanske države.
Pomozimo im ako smo ljudi, ako smo svjesni da treba biti na strani slabijeg. Dužni smo, a i nas će taj korak činiti zadovoljnijima. Hvala.
Sada pričaju kako se boje da će morati napustiti svoj grad jer su dobili za načelnika negatora nemjerljivo važnih činjenica. Zato, učinimo sa svoje strane da ih podsjećamo, ne jednom nego kad god treba, da su hrabar narod, koji nije bio kukavički ni u ratu, koji je 3 i po godine na samoj granici sa izvorom zla pružao otpor agresiji, zajedno sa Žepljacima, i to nije mala stvar. Srebrenica je pala jer je bila odsječena, jer nije imala dobre izvore za nabavku potrebnih sredstava, jer UN nije ispunio svoje obaveze, jer možda državna politika nije dovoljno učinila, ali nikako zbog toga što su bili kukavice.
Bez obzira na sve, sada je bitnije nego ikad slati Srebreničanima poruke ohrabrenja, podsjetiti ih na njihovu snagu i ponos, da ne treba da se boje, da ne smiju stalno gledati iz pozicije žrtve, da moraju da se brane školom, znanjem, radom, pravnim sredstvima, natalitetom, kulturom, da moraju obezbjediti pravne savjetnike, koristiti sudove i međunarodne faktore da ostvare svoja prava koja su konvencijama ugrađena u naš ustav.
Kako im možemo pomoći? Svako to od nas može: da ih posjeti, da napravi o njima novinarsku reportažu o životnim temama (priroda, ekologija, poljoprivreda, bogata historija, flora, fauna, speleologija, ornitologija, voda, znamenitosti...), da im se održi koncert, da im se odigra predstava, da im se prikažu filmovi, da nauka djeluje i na tom prostoru, da se vide mogućnosti otvaranja domaćeg tržnog centra, da Srebrenica bude na umjetničkim slikama, u pjesmama, pjesmicama, sevdalinkama, pričama, knjigama, reportažama, filmovima, da im se promijeni osjećaj bezizlaznosti, da im se vrati ravnopravnost.
Možda najvažnije, a možda i najteže - ohrabriti ih i podstaći da se njihova rasuta udruženja objedine, da odbace sujete, predrasude i malograđanštinu, da budu svjesni da je vrijeme da angažuju mlade i školovane ljude koji će ispred njih istupati i biti aktivni u radu jednog novog, civiliziranog, pospremljenog saveza Srebreničana, koji će promicati kulturu, dijalog, istinu, saradnju, duh bosanske države.
Pomozimo im ako smo ljudi, ako smo svjesni da treba biti na strani slabijeg. Dužni smo, a i nas će taj korak činiti zadovoljnijima. Hvala.
