#1 Je li siromaštvo u BiH posljedica načina razmišljanja?
Posted: 07/10/2016 23:25
http://www.6yka.com/novost/114730/sta-j ... neimastinu
I tako pročitah ovaj tekst i uhvatih se da sam ja odgojena u baš istoj okolini. Sve se čuva za crne dane (koji za mog života još nikad nisu došli), investirat će se ali nekad u budućnosti sad nek sve stoji, jede se starijm escajgom dok novi stoji u špajzu ako dođu gosti. Pa onda naši roditelji kažu nek nemam ja, nek imaš ti, pa zar nije pretjerano i retardirano punoljetnoj osobi sve na tanjiru u životu dati?
Tu je i ona naša stara dok čeljad nisu bijesna kuća nije tijesna pa se tako i djeca štancaju koja odrastaju u siromaštvu dok bi jedno moglo normalno živjeti, iškolovati se i osamostaliti na vrijeme npr.
Ovo su samo primjeri iz kuće koje ja osobno vidim, ali sem toga vidim još mnogo perfidnijih primjera gdje ljudi preferiraju ostati u komfort zoni, nego izvući se iz nje i probati neke investicije da bi se unaprijedii u životu. Ne govorim sad o poslovnim investicijama, već ovako o svakodnevnim sitnicama. Investicija je i platiti kurs dodatnih vještina, učiti novi jezik, upisati doškolovavanje ili ispočetka novi vid obrazovanja, raditi slabo plaćen posao (ako donosi iskustvo ili nešto zauzvrat)... Volonterizam također (ne mislim onaj fazon države da ne plaćaju ljude pa ih nazivaju volonterima LOL), već ovako volontiranje u nekim korisnim organizacijama gdje jedna strana investira vrijeme (a vrijeme je novac jel), a ne dobije novac zauzvrat, ali učini neki pozitivan utjecaj na okolinu, sklopi nova poznanstva, dođe do novih informacija. I onda glavno pitanje (ili izlika?) je za sve je da to košta. (moj primjer: nagovaram mater da uči njemački, kaže preskup goethe. rekoh kad staviš na papir da ga učiš tri godine, za pola godine mi možeš vratiti nazad te pare koje ti posudim samo da čisti podove eto kad već imam neke familije vani i može sve sređeno dobiti, kaže jok ti se školuješ neka para tebi, gdje ću od djeteta uzeti toliku lovu. i pokušavam objasniti da se sve to može duplo vratiti kroz neko vrijeme, al ne ide. odustadoh na kraju.)
Sad ovo sve šta pričam i ovaj čitav mindset se odnosi na školarce do dvadesetpete recimo koji se danas obrazuju i postaju radna snaga. Dakle, govorim o današnjim uslovima u kojima se ljudi odgajaju. Ima i onaj Azijac koji je poduzetnik i jako puno (sam sve) postigao koji je rekao da su siromašni najgora kategorija jer ako im se da besplatno misle da je zamka, ako im se kaže da ulože mnogo vele da nemaju love, ako im se predloži nešto novo vele da nemaju iskustva i šanse.
Da li vi prepoznajete ovaj mindset i da li se slažete da je on nešto što nas koči?
note: ne hejtam siromašne i nije mi ćaća (kojeg svakako ni nemam) stranački uhljeb pa da mi sve pada s neba, već sam u tom istom odrasla i vremenom kako se pokušavam osamostaliti (a i malo vremena na Zapadu provela pa vidjela kako se moji vršnjaci sami snalaze) počinje me nervirati ovaj mentalitet i imam filing da me porodica koči jer se svi drže linije manjeg otpora i tretiraju kao idiota, a ne odraslu osobu koja snosi posljedice loših odluka. Sreća pa su mi svi kokuzi, jer da nisu bila bih apsolutni idiot pod staklenim zvonom kome bi sve na tanjiru postavili i ništa u životu svojim rukama ne bih umjela napraviti. Pa se postavlja pitanje otkud u nas taj mindset "ja nisam imala, ali ti ćeš sve da imaš"?
Eto svašta se ja napisah, baš mi se sviđa tema pa rekoh da čujem šta drugi vele.
I tako pročitah ovaj tekst i uhvatih se da sam ja odgojena u baš istoj okolini. Sve se čuva za crne dane (koji za mog života još nikad nisu došli), investirat će se ali nekad u budućnosti sad nek sve stoji, jede se starijm escajgom dok novi stoji u špajzu ako dođu gosti. Pa onda naši roditelji kažu nek nemam ja, nek imaš ti, pa zar nije pretjerano i retardirano punoljetnoj osobi sve na tanjiru u životu dati?
Tu je i ona naša stara dok čeljad nisu bijesna kuća nije tijesna pa se tako i djeca štancaju koja odrastaju u siromaštvu dok bi jedno moglo normalno živjeti, iškolovati se i osamostaliti na vrijeme npr.
Ovo su samo primjeri iz kuće koje ja osobno vidim, ali sem toga vidim još mnogo perfidnijih primjera gdje ljudi preferiraju ostati u komfort zoni, nego izvući se iz nje i probati neke investicije da bi se unaprijedii u životu. Ne govorim sad o poslovnim investicijama, već ovako o svakodnevnim sitnicama. Investicija je i platiti kurs dodatnih vještina, učiti novi jezik, upisati doškolovavanje ili ispočetka novi vid obrazovanja, raditi slabo plaćen posao (ako donosi iskustvo ili nešto zauzvrat)... Volonterizam također (ne mislim onaj fazon države da ne plaćaju ljude pa ih nazivaju volonterima LOL), već ovako volontiranje u nekim korisnim organizacijama gdje jedna strana investira vrijeme (a vrijeme je novac jel), a ne dobije novac zauzvrat, ali učini neki pozitivan utjecaj na okolinu, sklopi nova poznanstva, dođe do novih informacija. I onda glavno pitanje (ili izlika?) je za sve je da to košta. (moj primjer: nagovaram mater da uči njemački, kaže preskup goethe. rekoh kad staviš na papir da ga učiš tri godine, za pola godine mi možeš vratiti nazad te pare koje ti posudim samo da čisti podove eto kad već imam neke familije vani i može sve sređeno dobiti, kaže jok ti se školuješ neka para tebi, gdje ću od djeteta uzeti toliku lovu. i pokušavam objasniti da se sve to može duplo vratiti kroz neko vrijeme, al ne ide. odustadoh na kraju.)
Sad ovo sve šta pričam i ovaj čitav mindset se odnosi na školarce do dvadesetpete recimo koji se danas obrazuju i postaju radna snaga. Dakle, govorim o današnjim uslovima u kojima se ljudi odgajaju. Ima i onaj Azijac koji je poduzetnik i jako puno (sam sve) postigao koji je rekao da su siromašni najgora kategorija jer ako im se da besplatno misle da je zamka, ako im se kaže da ulože mnogo vele da nemaju love, ako im se predloži nešto novo vele da nemaju iskustva i šanse.
Da li vi prepoznajete ovaj mindset i da li se slažete da je on nešto što nas koči?
note: ne hejtam siromašne i nije mi ćaća (kojeg svakako ni nemam) stranački uhljeb pa da mi sve pada s neba, već sam u tom istom odrasla i vremenom kako se pokušavam osamostaliti (a i malo vremena na Zapadu provela pa vidjela kako se moji vršnjaci sami snalaze) počinje me nervirati ovaj mentalitet i imam filing da me porodica koči jer se svi drže linije manjeg otpora i tretiraju kao idiota, a ne odraslu osobu koja snosi posljedice loših odluka. Sreća pa su mi svi kokuzi, jer da nisu bila bih apsolutni idiot pod staklenim zvonom kome bi sve na tanjiru postavili i ništa u životu svojim rukama ne bih umjela napraviti. Pa se postavlja pitanje otkud u nas taj mindset "ja nisam imala, ali ti ćeš sve da imaš"?
Eto svašta se ja napisah, baš mi se sviđa tema pa rekoh da čujem šta drugi vele.