#1 Arapske investicije i turistički potencijali KS
Posted: 18/08/2016 17:27
Već nekoliko dana sam studiozno iščitavao sve vezano za arapske investicije na području Kantona Sarajevo, te boreći se sa tonom materijala shvatio da sve ovo može imati ozbiljne, pozitivne posljedice po cijeli kanton. Kao prvo, da se unaprijed ogradim - nisam ljubitelj Arapa - proveo sam dosta godina radeći u zaljevskim zemljama i jako dobro znam kakvi su ljudi; niti sam ljubitelj bilo kojeg segmenta bošnjačke, neosmanske političke klike. Međutim, čovjek mora napraviti korak unazad i s distance sagledati sve ovo što se dešava u kantonu.
Dakle, kao prvo moramo svi sebi priznati jednu notornu istinu. Industrijalizacija kakvu smo poznavali za vrijeme bivše Jugoslavije - sa svojim pozitivnim, ali i negativnim aspektima - nažalost je daleka prošlost. Ubačeni smo u mašineriju liberalne tržišne ekonomije, prošli smo kroz fazu prvobitne akumulacije kapitala koja je iznjedrila ratne i poratne profitere i tajkune; lažne i divlje privatizacije su mahom okončane, te su kompletna društvena dobra razvaljena, odvaljena i ugašena. Planske i djelemično planske ekonomije više nema. Pored toga, za razliku od drugih tranzicijskih zemalja u kojima su novonastale tajkunske elite umnožavale kapital putem poduzetništva, naše elite su se ugradile u zidine birokratske i političke aždaje bez većih, konkretnih izleta u domenu privrede, jer im takav jedan manevar nije bio potreban. Niti ih ko pita za porijeklo imovine, niti se ko van konteksta laprdanja po forumima uopšte i zamara time. No, tu smo gdje smo - narod je nostalgičan za nekim boljim vremenima. Zakoni i regulative ove zemlje onemogućuju pokušaje poduzetništva (ogromni porezi, kafkijansi sistem regulisanja i registrovanja preduzeća..), dok nas, ruku na srce, jebe i socijalistički mentalitet, odnosno njegova ostavština koja je u poratnom periodu čak i pogoršana zahvaljujući enormnim donacijama koje su pristizale. Desetljećima nakon rata socijalni mir se kupovao, a mi smo svi makar u Sarajevu živjeli u nekom balonu. Međutim, kako to biva, stvari će se uskoro početi naglo mijenjati. Usvojen je novi zakon o radu, konstantna su natezanja sa MMF-om i ECB-om, tako da ćemo brzim koracima izgubiti dosadašnje pogodnosti postratne zemlje o kojoj se cijeli svijet brine.
Koje opcije imamo? Ili nastaviti tapkati u mjesto kao što smo do sad, te na kraju doživjeti totalni ekonomski slom i strahovitu društvenu krizu, ili pak razmisliti o nekim drugim smjerovima. Prva stvar jeste da mi moramo početi razmišljati u kontekstu Real politike. Kada pričamo o socioekonomskim prilikama, moramo biti svjesni svih administrativnih granica unutar BiH. Dakle, BiH ima 3,5 miliona stanovnika. Od toga Federacija ima 2,2 miliona stanovnika. Mi smo jako, jako mala zemlja. Mi ne moramo hraniti 80 miliona duša poput Turske, niti možemo pokrenuti industrijsku privredu kakvu smo imali prije rata. Naprosto ne možemo.
Šta možemo? Možemo realpolitično sagledati realnosti, prihvatiti administrativne granice (prvenstveno mislim na entitete) kao olakšavajuću okolnost, jer još više smanjuju obim djelovanja, te se usmjeriti ka turizmu.
Problem na ovim prostorima je da kad neko spomene turizam, prva slika u glavi svakog čovjeka je neki dalmatinac koji izdaje tri sobe preko ljeta, pa preživljava tokom ostatka godine. Opet, moramo napraviti korak unazad i sagledati stvari u postmodernom svjetlu. Mi apsolutno imamo sve turističke potencijale koje bi vremenom omogućile strahovitu akumulaciju kapitala na nivou običnih građana jer - kao što rekoh - malo je građana.
Dakle, imaš olimpijske planine 20 minuta od glavnog grada. Sat i po si od mora. Sat si od Međugorja gdje opet vlada mediteranska klima. U samom gradu imaš sve moguće potencijale za historijski, tzv. city turizam. Imaš banje, imaš prašumu, imaš prirodu. Možeš razviti sve od party turizma kroz festivale, elitnog zimskog turizma kroz arapske investicije vip karaktera, pa sve do ratnog i banjskog turizma. Ali u čemu je poenta?
Slijeva se kapital, startupovi usmjereni ka nosačima toga kapitala se uspostavljaju, pune se fondovi.
Ovo sve što sam napisao je jako paušalno i ishitreno, no mene interesuje kako vi vidite ove arapske invesiticije?
Dakle, kao prvo moramo svi sebi priznati jednu notornu istinu. Industrijalizacija kakvu smo poznavali za vrijeme bivše Jugoslavije - sa svojim pozitivnim, ali i negativnim aspektima - nažalost je daleka prošlost. Ubačeni smo u mašineriju liberalne tržišne ekonomije, prošli smo kroz fazu prvobitne akumulacije kapitala koja je iznjedrila ratne i poratne profitere i tajkune; lažne i divlje privatizacije su mahom okončane, te su kompletna društvena dobra razvaljena, odvaljena i ugašena. Planske i djelemično planske ekonomije više nema. Pored toga, za razliku od drugih tranzicijskih zemalja u kojima su novonastale tajkunske elite umnožavale kapital putem poduzetništva, naše elite su se ugradile u zidine birokratske i političke aždaje bez većih, konkretnih izleta u domenu privrede, jer im takav jedan manevar nije bio potreban. Niti ih ko pita za porijeklo imovine, niti se ko van konteksta laprdanja po forumima uopšte i zamara time. No, tu smo gdje smo - narod je nostalgičan za nekim boljim vremenima. Zakoni i regulative ove zemlje onemogućuju pokušaje poduzetništva (ogromni porezi, kafkijansi sistem regulisanja i registrovanja preduzeća..), dok nas, ruku na srce, jebe i socijalistički mentalitet, odnosno njegova ostavština koja je u poratnom periodu čak i pogoršana zahvaljujući enormnim donacijama koje su pristizale. Desetljećima nakon rata socijalni mir se kupovao, a mi smo svi makar u Sarajevu živjeli u nekom balonu. Međutim, kako to biva, stvari će se uskoro početi naglo mijenjati. Usvojen je novi zakon o radu, konstantna su natezanja sa MMF-om i ECB-om, tako da ćemo brzim koracima izgubiti dosadašnje pogodnosti postratne zemlje o kojoj se cijeli svijet brine.
Koje opcije imamo? Ili nastaviti tapkati u mjesto kao što smo do sad, te na kraju doživjeti totalni ekonomski slom i strahovitu društvenu krizu, ili pak razmisliti o nekim drugim smjerovima. Prva stvar jeste da mi moramo početi razmišljati u kontekstu Real politike. Kada pričamo o socioekonomskim prilikama, moramo biti svjesni svih administrativnih granica unutar BiH. Dakle, BiH ima 3,5 miliona stanovnika. Od toga Federacija ima 2,2 miliona stanovnika. Mi smo jako, jako mala zemlja. Mi ne moramo hraniti 80 miliona duša poput Turske, niti možemo pokrenuti industrijsku privredu kakvu smo imali prije rata. Naprosto ne možemo.
Šta možemo? Možemo realpolitično sagledati realnosti, prihvatiti administrativne granice (prvenstveno mislim na entitete) kao olakšavajuću okolnost, jer još više smanjuju obim djelovanja, te se usmjeriti ka turizmu.
Problem na ovim prostorima je da kad neko spomene turizam, prva slika u glavi svakog čovjeka je neki dalmatinac koji izdaje tri sobe preko ljeta, pa preživljava tokom ostatka godine. Opet, moramo napraviti korak unazad i sagledati stvari u postmodernom svjetlu. Mi apsolutno imamo sve turističke potencijale koje bi vremenom omogućile strahovitu akumulaciju kapitala na nivou običnih građana jer - kao što rekoh - malo je građana.
Dakle, imaš olimpijske planine 20 minuta od glavnog grada. Sat i po si od mora. Sat si od Međugorja gdje opet vlada mediteranska klima. U samom gradu imaš sve moguće potencijale za historijski, tzv. city turizam. Imaš banje, imaš prašumu, imaš prirodu. Možeš razviti sve od party turizma kroz festivale, elitnog zimskog turizma kroz arapske investicije vip karaktera, pa sve do ratnog i banjskog turizma. Ali u čemu je poenta?
Slijeva se kapital, startupovi usmjereni ka nosačima toga kapitala se uspostavljaju, pune se fondovi.
Ovo sve što sam napisao je jako paušalno i ishitreno, no mene interesuje kako vi vidite ove arapske invesiticije?