Forum Klix.ba

PeppermintSA wrote:Otvaram ovu temu jer mislim da je maloobrađena na forumu, a ni sam nisam pretjerano upoznat sa istom pa bih volio nešto više naučiti (nije loše ne znati, loše je ne pitati ).

Naime, kada pogledamo zadnjih 100-150 godina jasno je da su srpsko-bošnjački odnosi katastrofalni, da je zvanični Beograd izvršio strašno etničko čišćenje i, po mnogima, genocid nad muslimanskim stanovništvom nakon Berlinskog kongresa. Isto vrijedi i za dva balkanska rata, pokolje prilikom prelaska Drine na koncu WWI, četnička orgijanja po Istočnoj Bosni i Sandžaku za vrijeme WWII, te ovaj zadnji rat.

Isto tako je već dobrano prežvakana tema koja glasi: ''Srbi muslimane vide kao ostavštinu turske imperije koja je prodala pradedovsku veru za večeru''. Rasprave na temu navedenog uvijek dovode do priče o Mladiću, opsadi Sarajeva, ''čišćenju'' Niša od muslimanskog stanovništva, strašnog genocida u Srebrenici itd.

Međutim, mene prvenstveno interesuju odnosi između Srba i Bošnjaka za vrijeme osmanske imperije. Da li su i tada bili zategnuti? Da li je i tada bilo zločina? Postoji li historijskog utemeljenja u tezama srpskih historičara koji tvrde da su Srbi nabijani na kolac, da si prolazili kroz strašne torture isl. Historijski je poznato da su Bošnjaci i Srbi zajedno vodili određene ustanke protiv Osmanlija u Hercegovini. Da je Husein Gradašćević u redovima svojih ustanika imao i pravoslavno stanovništvo.

Dakle, kada pogledamo zadnjih 150 godina animoziteti između Srba i Bošnjaka su najizraženiji na ovim prostorima. Volio bih da malo istražimo pozadine toga.

Recimo, ako idemo sljedećom linijom: kršćansko stanovništvo je bilo u podređenom položaju u odnosu na muslimansko za vrijeme turske vladavine. Na ovim prostorima postoje dvije varijacije kršćanstva koje se praktikuju unutar dva različita naroda. U tom slučaju, zašto katoličko, odnosno hrvatsko stanovništvo nije imalo takav odnos prema Bošnjacima nakon pada osmanskog carstva? Do ovog zadnje rata, makar koliko ja znam, nije bilo muslimansko-katoličkih sukoba poput pravoslavno-muslimanskih sukoba. Najbanalnije rečeno: Zašto su Hrvati tokom WWII vidjeli muslimane kao ''hrvatsko cvijeće'', dok su Srbi vidjeli muslimane kao ostavštinu Turaka, iako su i katolici i pravoslavci bili poređeni muslimanima pod Osmanlijama.

Da li je pravoslavno stanovništvo drugačije bilo tretirano u odnosu na katoličko za vrijeme Osmanlija, pa se iz toga rodila patološka mržnja prema svemu muslimanskom? Ili je pak autokefalnost pravoslavne crkve po defaultu omogućilo takav odnos, dok centralizovana katolička crkva nije forsirala usko-nacionalističke političke ciljeve?

P.s. moliću samo da rasprava ne ide u dnevnopolitičkom pravcu. Odnosi u zadnjih 150 godina su prežvakani sto hiljada puta. Mene interesuju odnosi unutar samog osmanskog carstva.

Domovi i stanovanje.
Domovima počinjem jer su domovi najpreči. U Hercegovini valja razlikovati gradnju kuća po gradovima i po selima, kao što je u tom razlika i po drugim zemljama. U gradovima su hercegovačkim kuće zidane tesanim živcem kamenom i karnicom (malterom), a i pokrivene su kamenim pločama. Ima i po selima ovako zidanih kuća, ali malo. Po selima su kuće zidane doduše tesanim kamenom, ama većim dijelom bez karnice i sve su mahom potleušice, osim čardakova imućnijih seljana. I po gradovima se nalazi dosta potleušica, ili su kuće jednokatnice, te im je prizemlje za što drugo odregjeno, a prostorije su iznad prizemlja opredjeljene za stanovanje i noćno počivanje. Uz kuće su po gradovima obično i zasebno uregjene kuhinje, čega nema po selima. Većina je seoskih kuća po Hercegovini pokrivena slamom, a čardaci i što gdje kuće pločom. U zidovima su gradskih kuća smješteni maleni, priprosti prozori sa staklenim oknima bez krila, da se ne mogu svaki čas otvarati i da u zimsko doba što manje propiruje studen vazduh u kuću. Dapače bi se koji put za jake studeni zimske zaljepljivala svaka šupljika okolo prozorskog okvira papirom, da se što sigurnije zapriječi prolaz zraka. Prilijepljeni bi papir ostao samo, dok bi na dvoru vladala oštra zima, a odlijepio bi se odmah, čim bi spram proljeću stala jakost studeni popuštati. Rijetko bi se za zimske dobe vadili iz zidova okviri prozora sa oknima, pa da se kuća prozrači, već bi se radi toga na kratkom vrijeme širom rastvorila vrata i tim bi se vazduh izmijenio nutarnji s čistim vanjskim. Za toplih se godišnjih doba zrače kuće vagjenjem prozorskih okvira s oknima i rastvaranjem vrata. Od promahe se narod malo čuvao, a malo na nju i danas pazi većina naroda. Unutrašnjost je kuća čista, bijela, jer se često kreči, ili kako Hercegovci reknu: bijeli, a dimnjaci su kroz zidove provedeni. Podovi se taru i zastiru ćilimima. Ni vanjštini se kuća nije dalo prigovarati. Jedino se može pokuditi sa zdravstvenog i moralnog gledišta, što po mnogim mjestima svi članovi obitelji spavaju u istim prostorijama, kako prije, tako i danas; no prije se dalo opravdati obzirom na sigurnost života i obraza. Isto se zbivalo i po selima, pa će se toga naći i ovog vremena, jer seljak nema prostorija na pretek, a gdje ih ima i gdje ih je bilo po selima i gradovima, ondje se ložnice dolično odjeljuju. Upravo se mora čovjek čuditi tjelesnom razvoju i čeličnom zdravlju hercegovačkoga seoskoga svijeta uz najprimitivnije uregjenje stanova. Malo se gdje nalazi popogjena tla u kući i većinom su kuće bez pravilnih prozora. Ognjišta su u kućama uregjena, nad ognjištima vise gvozdene verige, o koje se vješa sud, pa da iznad vatre visi, dok se u njemu kuha jelo. Dim se onda diže, te u koliko može prodire kroz slamu na dvor ili suklja kroz prozorčiće, a puno ga izlazi na dvor i kroz vrata. Slama je iznutra začagjila, zidine su takogjer pocrnile od silnoga dima. Kuća se prozračivala pomoću njezinoga uregjenja, što vrijedi vazda, to jest pomoću otvora za to na kući odregjenih, pa makar bila i sama vrata. Narod je oduvijek znao cijeniti korist i čistoću zraka po zdravlje, s kog je razloga po suhu i vedru vremenu iznosio pokrivke i prostirke izvan kuće, da se prozrače, a u gradovima se to čini prigodom bijelenja i tranja kuće. Osve se rijetko znalo za spavanje u krevetima ne samo po selima, nego i po gradovima, što bi po zdravlje bilo mnogo probitačnije, nego li spavanje bez kreveta, bez kojih je još i sada ogromna većina kuća po starome običaju, dok se u drugom koje čemu krenulo na bolje u korisnijem i naprednijem pravcu.
Čistoća uopće i način življenja.
Po gradovima se dakle u velike pazilo na čistoću kućne unutrašnjosti, vanjštine i svega, što je spadalo pod kućni krov, pa bilo to sugje ili ma kakvo drugo pokućstvo. Za kuhanje se jestiva upotrebljavalo isključivo bakreno sugje, a i jelo se iz bakrenog sugja. I jedno se i drugo sugje pravovremeno kalaisavalo. Moglo se u čaršiji kupovati i tanjura, ali se malo gdje jelo iz njih osim u domovima katoličkih svećenika. Drveno se pokućstvo sastojalo iz različitih bojadisanih sanduka i sandučića, a kuhinjsko iz lopara, sinije i oklagije. Stolovi su se rijetko gdje vigjali u kućama, a došljedno tome i stolice. Sjedilo se po zastrtim podovima i sećijama, a jelo se za sinijama. I ovo je bilo shvatljivo: nije smjelo ništa biti u kući, što podsjeća na kaure i kaursku zemlju. Na čistoću se dvorišta takogjer mnogo gledalo, no tim manje na čistoću ulica, čaršija i samih gradova, s toga se o tome dade malo govoriti; svakako je bolje mimoići opširnije pisanje, kad se u Hercegovini onog doba ne zna o kakvom poljepšanju kojeg mjesta, bilo nasadima, šetalištima, drvoredima, ili čim bilo drugim. Nema govora ni o polijevanju ulica vodom za velikih ljetnih sparina. Najmanje se pažnja posvećivala klaonicama. Znalo se, valja reći, mjesto, gdje se stalno klala marva, prodavalo i kupovalo meso, ali sve to bivaše na otvorenim mjestima po gradovima ili u njihovoj neposrednoj blizini. To dakle nije bilo u redu sa zdravstvenog gledišta, jer se okolni vazduh okuživao neugodnim vonjem. Nečistoće se nalazilo, to se ne da poreći, ama su za nju bili odgovorni oni, kojih se ticalo, a to su bili upravljajući faktori. Češće su se s raznih uzroka pojavljivale epidemične bolesti, kojima se nije lake ruke moglo stati na put, dok ne bi uminule same. Narod je slabo znao, a još slabije vjerovao, da bolest može biti prelazna, pa da se može nečuvanjem dalje širiti; stoga se pohagjalo i obilazilo bolesnike u svakoj bolesti, a to nije imao ko braniti. Bolesti su se većinom liječile ljekarijama, što bi ih preporučivali iskusniji narodni ljudi ili žene. Kuće su zidane po jednostavnome planu, ili bez ikakva plana. Namještaj u kućama nižih narodnih slojeva bješe gizdav, skupocjen i trajan. Prema narodnom se imanju priugotovljala i svagdašnja hrana zdrava i snažna. Narodna jestiva bjehu jednostavna pretežnijim dijelom, jer ne bijahu mnogovrsna, ali obilna i ukusna. Više se suda s masnim i slasnim jelima iznosilo na sinije u begovskim, aginskim i gazdinskim kućama. Kuhana se hrana gotovila na posve jednostavan način, obično u poklopljenom sugju, te se tako više snage u sudima zadržavalo, nego li isparavalo. Uz ma kakvo je jelo i smok glavna hrana svemu narodu hljeb. Otalen je i potekla narodna riječ: “Dok je hljeba, nije glada.” Ova riječ nije baš potpuno na svom mjestu, ako i ne da suh hljeb umrijeti od gladi. Nema snage bez mrsne hrane, a to narod vazda dobro znade, s čega vazda prednost daje mesu. Hercegovački je narod priviknut jesti bravetinu kuhanu i pečenu, a preko zime osušenu takogjer. Trošilo se od vajkada i govegje meso kuhano i suho, ali manje zbog pomanjkanja goveda. Po selima se uz bijeli smok i bravetinu trošilo i svinjsko meso, ako ga je ko imao. Nije se doduše od strane muslimana branilo seljanima gojiti svinje, ama su se sami seljani ustručavali gojiti ih, jer begovima i agama nije bilo drago ni čuti glasa krmećega, a kamo li vidjeti krme, kad bi dolazili svojim kmetovima u sela. Iz ovoga se razumije, zašto se nije smjelo krme protjerati kroz koji grad ni za živu glavu. Svako se zgotovljeno jelo za ručak i večeru unosilo i metalo na siniju u jednom sudu, iz kojeg bi onda sjedeći po podu okolo sinije sva kućna čeljad jela kašikama i pantaruljima (viljuškama), već prama tome kakvo je bilo jelo. Ko je htio, mogao je trošiti piće u kući svako doba, a na izvan doma kako gdje, jer je bilo potrebno držati na umu: čim pijevac na sjedalo, domaćin u kuću, a mlagji osobito. Sreća je po hercegovačka sela, što odveć malo troše alkohola. Naredbe su vlasti opstajale o dozvolama držanja i točenja pića, ali se nijesu onako vršile kao što je trebalo. Koliko je mehandžija mogao, onoliko je i držao pića, a prodavao ga, pošto se dalo, bez ikakva nadzora i plaćanja izrade. Tako isto bješe i sa ostalim vrstama čaršinskih radnja. Kao što se narodna gradska kuhinja više, manje držala orijentalnoga recepta, tako je i nošnja haljina muških i ženskih bila osebujna. Od europejske nošnje nije bilo ni spomena, niti je smjelo biti. Jednostavno se nije dopuštalo ništa nositi, što bi iole podsjećalo na modernu nošnju, a zabrana je europske nošnje u Hercegovini imala svakako opravdana razloga. Ta preko granice se gledalo u Austriju! Domaće se odijelo muško i žensko odlikovalo vrjednoćom i ustrajnosti, pa krojem i izradom, te je u potonjem dvoma odgovaralo istočnim zahtjevima i ukusu. Bogata je i ugledna bila odora imućnijih narodnih slojeva, a osobito pak narodnoga islamskoga plemstva višeg i nižega. Svu je opravu bez iznimke izragjivala sila radnih ruku narodnih vještaka, a ne sila tvorničkih parostroja. Muslimani su i s najboljom i s najgizdavijim rahtom (opremom) konje jahali, dok to nijesu mogli gledati u svojih krštenih sugragjana, rad šta se u ovih nije moglo, a ni smjelo vidjeti onako šta, jer se po mnijenju muslimana ne bi znalo onda, ko li je gospodar, ko li podložnik-raja. Sirotinja se nosila prema poštenoj zaradi sa svojih deset nokata, ni ne misleći, da se i odijevanju i gizdanju natječe, ili čak da prestigne većeg i imućnijeg od sebe.

Društveni odnošaji.
U četiri kadiluka onoga vremena i to: fočanskome, nevesinjskome, gatačkome i bilećkome, to jest u kadilucima do Crne Gore, živilo je izmiješano muslimansko i hrišćansko pučanstvo, prvo pretežnije po gradovima, a drugo po selima. U kadilucima: ljubuškome i trebinjskome živilo je muslimansko, hrišćansko, a u prvom dobrim dijelom i kršćansko pučanstvo. U kadilucima: stolačkom, ljubuškom, mostarskom i konjičkom, to jest u kadilucima bliže Dalmaciji živilo je po selima ponajpretežnije kršćansko pučanstvo, a po gradovima muslimansko i hrišćansko. Zajedno se narod svih triju konfesija kroz vjekove na istoj grudi izgajao i rastao, a ista ga gruda opet primala u svoje krilo. Koliko je god činila oprijeke vjera izmegju jednih i drugih i trećih, toliko ih je nasuprot tome držao u zajednici jedinstveni govor, pa mnogi isti ili srodni običaji. Nije dakle bilo moguće živjeti bez megjusobnog druženja i sporazumijevanja. Jedino je poznato, pa se s toga ističe, da su se vazda, te i prije za vrijeme ustanka bolje gledali muslimani s kršćanima nego s hrišćanima. Hrišćani su u pograničnim kadilucima podupirali crnogorske težnje na štetu turske carevine. U onim je kadilucima palo mnogo turske vojske i turskih prvaka, a to su dobro znali i pamtili hercegovački muslimani. “Ne vjeruj hrišćaninu” govorio bi često Hamzi beg Rizvanbegović, “ni kad s tobom jede i pije, jer sve gleda, kako će ti izvrnuti čanjak na glavu.” Ili ovaj govorio ovako, ili onaj onako, glavno ipak ostaje, da se živovalo i drugovalo. Ne može se u tom pogledu dati pravo onima, koji su svojim perom crtali u najcrnjim bojama društvene odnošaje i inače stanje naroda u Hercegovini. Dašto da su i najmanje sitnice i nesuglasice izmegju krsta i islama tendenciozno preko svake mjere pretjerivane. Prvi su se austro-ugarski državljani, prešav u Hercegovinu po okupaciji, uvjerili o dobroti i skladu narodnome, pa još ni danas nije pomućeno skladovanje u masama, akoprem je probugjena živa narodna hrvatska i srpska svijest. Ljudi su se s ljudima sastajali po gradovima u kahvama, dućanima i magazama po čaršiji, gdje bi govorili o svojim dnevnim potrebama, kahvu pijući i duhaneći. Begovi su i age obilazili svoje kmetove, a kmetovi su dolazili svojim begovima i agama sve, dok nije planuo ustanak po svim stranama kršne Hercegovine, te poremetio dotadanje stanje. Ovdje je potrebno razlikovati gragjanski stalež od seoskoga. Ovaj se zadnji stalež odupro na pušku i na nož, a prvi je simpatizirao sa pokretom i ustankom. Megju seljanima je i muslimanima prestalo svako općenje, čim su prekinuli begovi i age ili subaše im svoj dolazak kmetovima. U gradovima su bili ljudi upućeni jedni na druge i ne htijući. Kršćani su i hrišćani morali svejedno držati s muslimanima, jedno da prikriju svoje simpatije spram ustanka i ustaša, a drugo im je život i imanje bilo u muslimanskim rukama, pak su mogli svaki čas postradati. Muslimani su naprotiv jednako bili prisiljeni držati sa svojim kršćanskim i hrišćanskim sugragjanima, jedno, ne bi li preko njih djelovali i uplivisali na ustaše, da se primire i polože oružje, a drugo su se mogli i gragjani barem koji odreći praga, žene i djece, te prebjeći k ustašama, a onda eto zla još i gorega. Bilo je nešto i trećeg, što je prinukavalo muslimane na pažnju sa svojim inovjernim sugragjanima, a to je pomisao na moguću promjeni državne vlasti. Što je kome od gragjana bilo na srcu, ono nije smjelo biti na jeziku, a strepili su s neizvjesnosti svi skupa gragjani. Dosta su se puta nenadano i naglo čaršije zatvarale, dosta se puta slušao poklik, da treba najprije poklati sve, što ima krsta po gradovima, pa ipak nije nigdje u svoj Hercegovini došlo do kakva strahovita krvoprolića, što bi ga bili počinili muslimani, a do čega je moglo lasno doći. Vrelo je i kipilo pune tri godine; puščana su zrna zujala, a plamenovi lizali mnogu seosku čagjavicu. Gragjani su se pored svega toga lijepo pazili, jedni druge potpomagali, preporučivali, zagovarali i branili. Razumije se ljudi trezveni i razboriti. Bilo je i biće vazda uz ljude i neljudi, nakomica, zlikovaca i siledžija, ama ih je bilo i biće sa svake strane, samo što kršćanskim i hrišćanskim nije moglo ni smjelo paliti, što je palilo muslimanskim, jer su se oni uvijek pouzdavali u zagovor i obranu svojih islamskih prvaka i odličnjaka, premda vrli i uvigjavni ljudi nijesu svagdje odobravali nasilničkih i zlikovačkih djela, nego su dapače znali nekad većim, nekad manjim uspjehom obuzdati strasti zanešenjaka i smetenjaka, koji su htjeli iskaljivati i rastresati svoju silu i moć nad rajom. Pred njima se strepilo dan i noć od straha, a pred uglednijim i starijim od straha i poštovanja, jer drugačije ne bi valjalo. Strahovalo se dakle na svakom koraku i osjećala se sila gospodara, ali niti od sviju, niti u onakoj groznoj mjeri, kako se objavljivao izvanjskome svijetu. Ko je pravo orao i pokoravao se, onaj se nije kajao. S jedne strane uzajmljivalo, a s dvije vraćalo, pa bilo krivnje i tamo i amo.
Bogoštovje.
Ustanak je zatekao u kršćana katolika u Hercegovini jednu biskupiju sa biskupskom stolicom u Mostaru. Pred ustanak je i za ustanka ova biskupija brojila 26 franjevačkih župa; biskup takogjer bješe iz franjevačkog reda, a zvao se fra Angjeo Kraljević, te stolovaše u Vukodolu kraj Mostara. Počam skoro od lijeve obale rijeke Neretve i pritočice joj Bune pa do Trebinja bješe 7 župa, u kojim su bili župnici svjetovni svećenici. Ovo je 7 župa sve do godine 1886. spadalo pod upravu biskupa dubrovačkoga, pošto stara trebinjska biskupija nije mogla biti obnovljena ni uspostavljena. Godine 1886. po odredbi sv. Stolice bude svih 7 župa dodano pod nadzor i upravu biskupa mostarskoga. Hrišćani su pravoslavni isto tako imali jednu mitropoliju sa mitropolitskom stolicom takogjer u Mostaru. Čitava je mitropolija brojila oko 50 parohija, jer pod duhovnu upravu mostarskoga mitropolita pripadahu kao i danas parohije kotara fočanskoga i čajničkoga. Mitropoliti su bivali Grci. Zadnji se Grk mitropolit u Hercegovini zvao Ignjatije, a bio je rodom iz grada Smirne u Maloj Aziji. On je došao iz Turske preko Dubrovnika baš uz ustanak. Kad se vozio u kočiji cestom pokraj Neum-Kleka, jedva je živ umaknuo kršćanskim ustašima, a da ga nijesu satrli i uništili, jer su držali, da dolazi iz Turske još više mutiti po Hercegovini. Zahvaliti se imao jedino austrijskoj kočiji, u kojoj se vozio i koju nijesu htjeli napadati ustaši. Pošto se Ignjatije smjestio u Mostaru, ostao je hercegovačkim mitropolitom čak do godine 1888., koje je godine morao ostaviti Hercegovinu za uvijek. Otišao je iz Mostara preko Sarajeva dalje u Tursku. Na njegovo je mjesto Nj. Vel. car i kralj Franjo Josip I. imenovao iste godine hercegovačkim mitropolitom prvog domaćeg sina rodoljubivog Leontija Radulovića, kojega žalibože do malo snagje ljuta bolest i sruši ga u grob. Smrtni mu ostanci počivaju u mostarskoj sabornoj crkvi. Na mitropolitskoj ga stolici naslijedi 1889. opet domaći sin Serafim Perović, koji je umro 1903., a od tada je mitropolit treći Hercegovac Petar Zimonjić. Kršćansko-katolički biskup Kraljević u brzo po okupaciji umre naglom smrti na službenom pohodu u Konjicu, gdje je dostojno i sahranjen, a na biskupskoj ga stolici naslijedi bivši provincijal fra Paškal Buconjić. Dok se narod mirno vladao, obdržavale su se redovno i službe Božje u crkvama sve do uoči ustanka bez zapreke, a kad je buknuo ustanak, nema nigdje redovne službe Božje u župama trebinjske biskupije izuzev jednu jedinu župu u Prenju-Dubravama. Prenjski se župnik don Šćepan Putica nije nikad udaljivao iz svoje župe i obdržavao je službu Božju svečanim i radnim danom. Pobožni je narod dolazio svetkovinom slušati riječ Božju makar i sa strahom osim onih, koji su se bili odmetnuli u ustaše. Župnik je stolački iz čista straha umaknuo bio u Dalmaciju. Župnik je iz Doljani kraj Gabele morao prebjeći u Dalmaciju, a isto tako župnici: hrašnjanski, gradački i župnik sa Trebimlje, dok se župnik iz Ravnoga don Ivan Musić kao vojvoda stavio na čelo kršćanskih ustaša. Kako je sa službom Božjom u kršćanskim župama trebinjske biskupije, onako je bilo i po hrišćanskim parohijama ljubinjskoga, trebinjskoga, nevesinjskoga, bilećkoga i gatačkoga kotara. Iz spomenutih se kadiluka bilo sveštenstvo ili pridružilo ustašima ili prebjeglo u Crnu Goru. Vrlo je značajno, da su hercegovački franjevci i javno i tajno najviše radili i podupirali ustanak, a iz njihovih se župa osve malo naroda pridruživalo ustanku; no i to je vjerojatno bilo od strane franjevaca dobro proračunano, pa pri kraju nije izostao uspjeh njihove zrelo smišljene i oprezno vogjene politike. Muslimansko žiteljstvo širom Hercegovine imalo je kao vladajući elemenat svoje bogomolje s visokim, bijelim munarama na najljepšim i najpristupačnijim mjestima; i groblja su muslimanska zapremala, kako se i danas vidi, najuglednija i najpristalija mjesta u gradovima. Kršćanske i hrišćanske crkve stajahu obično naizvan gradskih kuća odaljene, kako bi glas zvona što manje i slabije dopirao u grad i da što manje ozlovoljuje muslimane. Gdje se pobunio narod i prihvatio za oružje, onamo su bila zvona zamuknula, a crkve opustile. Ovdje ću napomenuti nešto o dvjema hercegovačkim crkvama iz podalje dobe prije ustanka. Prva je hrišćanska crkva u Stocu pri strani izvan grada. Ispod crkve je podno strane mahala zvana “Poljuba”, pod kojim se imenom razumijeva i strana s crkvom. Kad se bila ova crkva dozidala, pokrila i uredila, morala se i osveštati 1870. Osveštanje je obavio mostarski mitropolit uz prisutnost mnogih hrišćanskih sveštenika. Osveštanju je prisustvovao i kršćanski katolički župnik iz Stoca don Lazar Lazarević. Po svršenom je činu osvještanja trebalo zazvoniti zvonom u zvoniku u znak slave i veselja. Od svih se prisutnika ne usudi nitko potegnuti za konop, do samoga župnika Lazarevića, koji izjavi pred svima prisutnicima sveštenstva i naroda, da će neustrašivo zazvoniti, i ako bude potreba umrijeti od puščanog zrna za vjeru Isusovu.
Zazvonio je i - ostao živ.
Druga je kršćanska crkva u Mostaru na jednome od najljepših gradskih mjesta ama - s kraja. Za ovu je crkvu dao mjesto Ali paša Rizvanbegović, a dozvolu je za gradnju dao sultan iz Stambola Abdul-Aziz i priposlao svoju carsku pripomoć za gradnju crkve, kako o tom jasno svjedoči i natpis urezan u ploči iznad glavnih crkvenih vrata:
Ovaj hram bi posvećen
na čast sv. apostolima
Petru i Pavlu.
Car stambolski mnogo dragovoljni
dade ugodno mjesto za gragju
i još k tome groša pedeset kesa.
Puk kršćanski pomoć dade malu.
Mostarska je crkva glavna tečevina pokojnoga biskupa fra Rade Barišića, koji je za nju dugo vojevao, dok je savladao otpor i protivštine zanešene muslimanske svjetine. Zna se, a iz gornjeg se i vidi, da su sultani kao vladari bili skloni svojim kršćanskim podanicima istočne i zapadne crkve. Gradnji su se crkava i podizanju zvonova opirali i protivili domaći muslimani uopće, a osobito prostaci i vjerski zanešenjaci ili fanatici. Istom su onamo od prvoga i drugoga dolaska Omer paše donekle, ako i prividno, počeli bivati snošljiviji spram kršćanima i hrišćanima. Što se od Omer paše do ustanka sagradilo crkava i podiglo zvona, to se imalo zahvaliti volji i dozvoli sultanovoj te vojsci, koja je po mogućnosti štitila provagjanje carske volje i carskijeh naredaba, što su i ne htijući morali rešpektirati urogjeni muslimani u Hercegovini, čak i dok je trajao ustanak izuzev pobunjene krajeve.

Nastava
Škole su postojale u Hercegovini i o školstvu se dade govoriti. Muslimani su imali svoje mektebe za djecu obojega spola. Mektebi su onda bili, kao što su i danas uregjeni na čisto vjerskoj podlozi. Učila se tursko-arapska slova, čitanje raznih sufara (početnica), čitanje kitaba (čitanaka) i musafa ili kurana. Dalje se u mektebima učila sva početna nauka o islamu i turkovanju. Od viših škola postojaše medresa i ruždija u Mostaru. Imućniji su roditelji slali svoju djecu u Carigrad, da ondje kao u duševnom i političkom centrumu carstva nastavljaju daljne nauke i da se pripreme za razne pozive u državnoj službi. U mektebe su mogli slati svoju djecu i nemuslimanski roditelji, samo ako su gdje htjeli, da im djeca nauče turski čitati i pisati, pa da onda uzmognu stupiti u državnu službu. Kršćani su katolici i hrišćani pravoslavni imali svoje pučke škole u gradovima, u kojima su bili brojem dosta jaki. Škole su većinom pohagjala djeca obojega spola. Iznimku su činile škole po samostanima katoličkim i pravoslavnim. Mostarska se pučka škola za kršćansku djecu nalazila u župnome stanu i pohagjala su je muška djeca, dočim su ženska djeca ondje počela istom ići u školu, kad su došle sestre milosrdnice. Sva je Hercegovina imala dva franjevačka samostana: na Širokom Brijegu i na Humcu. Oba su samostana imala po jednu školu. Samostanske su škole spremale kršćansku djecu za redovnike, pa su djeci stoga i nastavnici redovnici. Po svršenijem su početnim naukama odlazili gjaci u Italiju i Ugarsku radi više bogoslovne nauke i naobrazbe. Svršiv propisane nauke bili bi zaregjeni, te bi se vraćali u domovinu kao potpuni svećenici. Svjetovno je svećenstvo svršavalo veće prednauke u Dubrovniku, a druge visoke u Rimu. Redovnik je bio nastavnikom takogjer u mostarskoj dječačkoj pučkoj školi, ali su se djeca pripremala za gragjanski život kao i u ostalim sličnim školama, u kojima podučavaju djecu svjetovni učitelji. Škole su imale svoj nužni namještaj posve u redu. Ni od potrebnih učila nije manjkalo ništa; dapače su visile o zidovima i bojadisane slike za prirodopisnu nastavu. Kako su bile snabgjevene kršćanske onako su bile snabgjevene i hrišćanske škole. Hercegovina je odavna imala četiri hrišćanska pravoslavna manastira: Žitomišljić, Zavala, Duži i Dobrićevo. Od sva četiri rečena manastira imagjaše samo prvi duhovnu školu. Hrišćanski su duhovnici daleko zaostajali za kršćanskim školskom spremom i općom naobrazbom, ali su jedni i drugi bili učitelji naroda i narodne uzdanice - mladeži. Gdje nije bilo škole, a bio je duhovnik, tu bi on prikupljao mladež, poučavao je i upućivao. Makar su se u svim narodnim pučkim školama učili svjetski predmeti potrebni za svagdanju život, ipak se sva nauka temeljila na vjerskoj osnovi. Već sami narodni nazivi po selima i gradovima: puk, pučanstvo, pučka škola, pučka misa, pučke haljine itd. jasno karakterišu osebujnost hrvatskoga plemena u Hercegovini. Kršćani su dobavljali nastavne knjige za školsku djecu iz Zagreba, a hrišćani za njihovu djecu iz Novog Sada. Evo i ovog jednog dokaza, kako su se kršćani katolici priznavali Srbima, kako bi to htjele uvjeriti vasioni svijet srpske šoviniste. Ta ne će Hrvat hercegovački nikud dalje od centruma sviju Hrvata; nikad nije težio ni Avali ni Lovćenu. Mjerilo je učevnog gradiva sviju škola i u svim razredima bila isključivo volja nastavnikova; došljedno je tome i način nastavljanja zavisio o volji i uvigjavnosti njegovoj. Roditelji su sobom dovodili i upisivali djecu u školu. Učitelji su primali djecu vrlo prijazno i odregjivali mjesto u klupama, gdje će koje dijete sjediti. Učitelji su imali pri ruci upisne knjige, u koje su bilježili svako dijete, koje istom prvi put stupa preko školskoga praga. Vodile su se takogjer tačne bilješke o polasku djece i o njihovome napredovanju u školi. Nijesu se pisale ni roditeljima slale mjesečne obavijesti. Izjava je učiteljeva to nadomješćivala roditeljima, kad god bi oni zapitali za uspjeh svoje djece; i propitkivali su mnogo, kako im djeca u školi slušaju i uče. Po uspjehu se u naukama odregjivao prelaz iz nižih razreda u više, a bijahu svega četiri razreda. Išlo se u školu i učilo se dan na dan, osim redovnog nedjeljnog praznika četvrtka, nedjelje i ine koje zapovjedne svetkovine. Po gradovima se nalazilo dosta odraslih pismenih ljudi i mladeži, a po selima u toliko, u koliko su koga poučili duhovnici kršćanski ili hrišćanski. Vanredno je bivalo veselje roditeljima, svojti i prijateljima po gradovima i po selima, kad bi im se dijete osposobilo, da umije za vrijeme obdržavanja službe Božje čitati poslanicu ili apostol. Nastavne knjige za kršćanske škole bjehu: bukvari, čitanke, računice, katekizmi i biskupovače. Poznavanje se slova učilo s tablice od ljepenke, na kojoj bijahu najprije abecednim redom otštampana mala slova, a ispod njih velika. Jedna su se i druga slova morala po svome obliku dobro razlikovati, a još bolje utuviti u glavu i pamtiti po redu i na preskok, jer se bez toga nije moglo prijeći u bukvar i kasnije u čitanku. Abeceda se čitala redom: a. be, ce, če, će, de, dje, e , efe, ge, aha, i, je, ka, ele, lje, eme, ene, nje, o pe, ere, ese, eše, te, u, ve, ze, že, dže. Ščitavanje je utuvljenih i upamćenih slova išlo u glavu veoma teško i sporo. Ovako su se sastavljala i ščitavala slova: eme-a-ma, eme-a-ma-mama, ili aha-i-hi, te-ere-o-tro-hitro itd. Teškome su ščitavanju slova odgovarale i teške kazne: zatvor, klečanje, šibanje po dlanima i po debelom mesu pregnuv krivca preko klupe ili ga uzjahav na kojega mu druga-konja. Najveća se vrijednost polagala na čitanje, pisanje i računanje. Čitalo se iz bukvara i čitanaka; vjeronauk se učio iz katekizma i biskupovača; računalo se na školskim tablama i napametno; pisalo se perom i mastilom odmah u pisanke. Djeca su takogjer učila pjevanje. Najobičnije su se pjevale pjesme, od kojih evo navodim stihove.
Hej veselo, mili druzi
Uzgodno je naše žiće...
Bubanj silno budi
Nas u boj krvavi,
Oj Hrvati, ustanimo svi...
Osim što se pjevalo na glas, učila su djeca i govorila takogjer pjesama i napamet. Tako su se učili napametno stihovi:
Od crnoga praha pocrnismo,
Od živoga ognja izgorismo,
A ne će nam dobra pomoć doći
Od cesara Maksimilijana,
Ali prije nego izginemo
Hodte, braćo, da se zagrlimo.
To jest, kako je Nikola Zrinović, ban hrvatski, opsjednut u Sigetu, govorio svojoj družini. Evo stihova početnih još od jedne druge hrvatske rodoljubne pjesme:
Mala četa stajala vojnika
Kod Gojita prot neprijatelja,
Mala četa, al srca velika,
Sve junaci iz primorskih strana,
Na čelu im Knežić kapetane,
Zelen listak sa hrvatske grane.
Još i sada živu oba iz one dobe hrvatska učitelja stolačke pučke škole: don Angjelko Glavinić, nadžupnik u Trebinju, koji je nakon nekoga vremena učiteljevanja otišao na daljne nauke u Dubrovnik i Rim, te postao svećenikom. Drugi učitelj bješe Mostarac Ivan Vlaho. Živi i učitelj mostarske pučke škole fra Angjeo Nuić. Da li ima još gdje koji u životu, nije mi poznato. Spomenuh žive svjedoke, koji će potvrditi istinu mojih navoda o hrvatskoj, ako i ne posve probugjenoj svijesti kršćanskoga pučanstva u Hercegovini. Školski su namještaj, učila i potrepštine djeci podmirivali roditelji. Kršćani ne imagjahu u tu svrhu nikakovih općinskih ni crkvenih fondova. I plaćali su svjetovnim učiteljima u ime truda mjesečno po 40 novčića za svako dijete. Gdje je iko znao čitati po gradskim i seoskim kućama u Hercegovini, onde je malo u kojoj kući manjkao Kačićev Razgovor ugodni, te bi se u dokolici čitao pravom nasladom. Po ljetnim bi se svečanim dnevima okupljale komšije seljani u kakvom hladu pod granatim drvetom i pozvali bi k sebi u društvo one, koji su znali čitati Kačića, pa bi im naizred iz njega čitali junačke pjesme o Juri Kastriotiću-Skender begu, Zrinoviću, o hrvatskim junacima iz ravnih Kotara, o opsadi Beča, o padu Carigrada i mnoge druge. Što su ljeti činili po hladovini čitaoci, ono su zimi na sijelima objavljali guslari pjevajući uz gusle javorove. Prelazeći sada na govor o hrišćanskim školama napominjem, da sam neko vrijeme za ustanka pohagjao hrišćansku osnovnu školu u Stocu s nekoliko drugova. Njihove se škola nije zatvarala nikako, a kršćanska jest često. Nekad nije bilo učitelja, nekad se viknulo: “Eto ustaša!” Prekidanje je škole i prinukalo kršćanske roditelje, da svoju djecu šalju u hrišćansku školu. Što je škola bilo, svuda su bile lijepo uregjene i svim potrebnim opskrbljene. Nastavne knjige bijahu svuda jednake: bukvari, čitanke, računice, katekizisi, a za početnu nauku staroslavenskog jezika časlovac. Početna se slova za čitanje zvahu azbuka, koja glasi: az-a, buki-b, vjedi-v, glagoli-g, dobro-d, jeste-e, živjete-ž, zemlja-z, iže-i, j, gj, kako-k, ljudi-l, mislite-m, naš-n, on-o, pokoj-p, rci-r, slovo-s, tvrdo-t, uk-u, frt-f, hier-h, ci-c, čvr-č, ša-š, lj, nj, ć, dž. Sricanje je azbuke kao i sricanje i ščitavanje azbuke: mist-a-ma, mist-a-ma-mama; mist-e-me, rci-a-ramera; naš-i-ni, ka-ko-ko, lud-a-la-nikola; rci-i-ri, buki-a-ba-riba. Kazne nijesu sve bile jednake onima u kršćanskim školama, a što se mora istaknuti, nijesu bile ni onako oštre, nego su bile daleko blaže, što je i na djecu znatno uplivisalo u pogledu poštivanja učitelja. Hrišćanske su škole takogjer polagale najveću važnost na čitanje, pisanje i računanje. Način se nastavljanja podudarao u jednim i drugim školama, kao mjerilo učevnog gradiva. Pjevanje se učilo crkveno i svjetovno narodno. Naizvan škola, ko je umio po gradovima i selima, čitao je narodne pjesme o boju na Kosovu, o uskocima i hajducima, a gdje se nije umjelo čitati po selima, ondje je čitanje nadomješćavao narodni guslar. Dakle se školom, izborom štiva i pjesmama razilaze kršćanski i hrišćanski i prije ustanka. Ni u hrišćana nije bila probugjena svijest, što će posvjedočiti svaki od njih, koji se živo sjeća one dobe i koji hoće reći istinu, a što je i u uvodu razloženo. Narod je o vlastitom trošku uzdržavao škole i učitelje. Njima je to bilo puno lakše i zgodnije, jer su imali svoje crkveno-školske općine i fondove. U njihovim se fondovima uvijek nalazilo novaca, pa se moglo i u zajam podizati, ako i ne onoliko, koliko danas. Možda će se kome nametnuti pitanje iz pregjašnjega: Kako su se smjele u školama kršćanskim i hrišćanskim pjevati narodne rodoljubne pjesme? Na ovo je pitanje veoma lagan i jednostavan odgovor. Škole su ponajviše bile izvan gradskih kuća u blizini crkava, a državna ih vlast nije nadzirala, već ih ostavljala i prepuštala same sebi. Da je državna vlast strogo pazila i nadzirala po dužnosti pučke škole, ne bi se bila čitala ni tiho pjevala iz čitanaka u kršćanskim školama austro-ugaraska, odnosno i hrvatska pučka himna “kraljevka”. Ne bi se bilo što šta propušćalo sigurno ni u hrišćanskim čitankama. Vidi se dakle, čime se doneklen čeličila i na otpor zagrijavala narodna duša jednoga i drugoga kršćanskoga svijeta. Kršćanske konfesionalne škole, izuzev samostanske, prestadoše bitisati u Hercegovini odmah iza okupacije.

Obrt
Hercegovački se narod bavio od starina obrtom prama svojim svakdanjim životnim potrebama i prama duhu vremena, u kome živi. Duh se onog predustanačkog i ustanačkog vremena isticao osebujnošću istočnoga rada i izrade. Industrije i obrta na veliko nije bilo, a nije ni moglo biti, nego je samo opstajao obrt na malo ili zanati u malom. Zanačije su izragjivale razne predmete u dućanima pomoću potrebnog alata. Izragjivanje je pojedinih stvari napredovalo sporo, ali sigurno, te su izragjivane stvari bile lijepe, tvrde i trajne, a pri prodaji znatno velike cijene, jer bješe roba skupa, a novac skup. Sve su zanačije bili ljudi trezveni i radini. Pravovremeno su svoje radionice ili dućane otvarali i zatvarali, svog posla gledali i čuvali. Teškim trudom zaragjeni novac nijesu rasipali, nego su ga trošili, kako su iziskavale dnevne potrebe. Svaki je od njih računao na iznemoglost i starost, pa nastojao, da od zaragjena novca što god više uštedi za crne dane. Glavni su zanati bili: kovački bravarski, zlatarski, sahačinski, puškarski, terzijski (krojački), obućarski i tkalački. Kovači su priugotovljali kućno i poljsko orugje, konjske ploče i čavle. Kućno orugje: sjekire, lopatice (ćusegije), mašice, ožege, sadžake i verige; poljsko orugje: lemeše, motike, krasne ili trnokope i lopate. Bravari su pravili: brave i ključeve, kantare, kantariće i satijerne (jednokrake terezije). Zlatari su kovali svakovrstan nakit od čiste srme, a mnogi su predmete takogjer pozlaćivali zlatom iz rastopljene rušpe ili rubije (zlatni turski novac). Za ljude su se kovali svakojaki srebreni lanci za sahate; kovale su se i srebrene kutije, u kojima su se nosili sahati i čuvali za pasom. Većinom su se nosili sahati bez gornjeg poklopca, pa bi se moglo razbiti staklo noseći za pasom sahat bez kutije. Daleko se više kovalo i izragjivalo srebrenog uresa za ženskadiju. Tu su se salijevale srebrene puce, što su ih pomoću svilenog zeha uplitale i na dnu pletenica nosile niz legja mlade žene i djevojke. Salijevale su se na ruke srebrene halhale i ploče za rešmeta i belezuke od merdžana. Kovalo se srebreno prstenje, burme i vitice. Za seoski se ženski svijet izragjivalo takogjer prstenje, burme i vitice, pa raznovrsni lanci, što se o njima nosilo mnogovrsnih novaca po fesovima na glavama i po prsima. Mnogo su kovane srebrene ploče na pasove. Sahačije su vješto popravljale sahate. Cijevi se velikih i malih pušaka nijesu gradile, nego su se dobavljale gotove, a puškari su bili pozvani, da ih prirede za uporabu. Oni su izragjivali: kundake, jabuke, čarkove i pasove. Bogataši su imavali jabuke malih pušaka srebrom okovane, a kundake velikih pušaka sedefli pločicama poljepšane tim, što su pločice bile po kundaku urezane. Terzije su radile svečanu odoru za muške i za ženske. Za muške: koparane, džamadane, fermenove, čakšire i dolame. Za ženske: salte ili škuteljke, ječerme, kratke i duge anterije; i vezle su terzije džepove za skupocjene dimije svilenom i zlatnom žicom, što se opažalo i po džepovima i tozlucima muslimanskih plemića. Terzije su ukusno znale podstavljati haljine kunom i lisičinom, što se imenito opaža na ćurcima. Obućari su zgotavljali: čizme, otvorene i zatvorene cipele, firale, šarpelje i drugo koje šta. Tkaoci su tkali: harare, strunjavice i uprtnice torbe te konjske pokrovce i mutape. Ni ženski svijet nije dangubio: tkalo se i vezlo se. Malo se gdje nalazila kuća, u kojoj nije bilo stana. Naravno se izuzimaju kuće imućnika. Pamuk se kupovao, pomoću osnivača i mosura osnivao, pomoću vratila navijao, a pomoću nita i brdila na stanu uvodio i vrijedna je tkalja bez tkala. Od izatkana se beza krojila i šivala obična kućna prtenina. Tkali su se što gdje i upravo krasni, divotno išarani ćilimi od same čiste vunene pregje. Ovu su pregju prele i bojile žene, koje su se u boje i bojenje izvrsno razumijevale. Ćilimi su radi ljepote i trajnosti imali i doličnu vrijednost, te su se skupo prodavali okom na kantar. Sretna je kuća bila, u kojoj je čekrk zvrčao, vitao se vijao, a huka stajala stana i brdila. Vezilje su vezle na gjergjefe zlatnom i svilenom žicom divno i raskošno. Imućnije su djevojke vezle za se, ali više od zabave, dok su siromašnije vezle radi sebe i radi zarade, jer se vezivo lijepo isplaćivalo, a trebala ga je svaka kuća. Iz navedenog se razabire, da je obrt u Hercegovini prama dobi i vremenu bio razvijen vrlo lijepo.
Trgovina i promet.
Mostar bješe onda, kao i danas što je, trgovačko središte za čitavu Hercegovinu. Istočna se roba kretala iz Carigrada u Sarajevo najviše gotova, izragjena. Sarajevo je puno bilo važnije za Hercegovinu, nego li Carigrad, jer se Sarajevo od vajkada odlikovalo izragjivanjem svakojake robe za domaće potrebe, a po orijentalnoj formi i ukusu. Bila je doduše cesta iz Sarajeva preko Ivan-planine u Mostar, no bila je i u vrlo lošem stanju. Trgovci su mostarski odlazili u Sarajevo na konjima, a većinom prijekim putem bez obzira što se dalo putovati cestom. U Sarajevu bi nakupovali robu i pogodili s bosanskim kiridžijama, da im dotjeruju robu u Mostar. Roba se iz Sarajeva gonila na konjima u sanducima, a manje u sepetima. Kiridžije bi natovarene konje pohambirali, to jest poredali jednog za drugijem. U hambir su redali konje tako, da bi se za samar prvoga konja krajem oglava privezao drugi, za drugoga treći, pa onda dalje po više konja. Prvom je samo konju bio uzbačen oglav. Kiridžije su putovale uz konje sa strane pušeći i konje dekajući. Odmaralo se i prenoćivalo u hanovima, kojih se češće nalazilo uz put ili cestu s jedne ili s druge strane. Na drugu se stranu Mostar podmirivao raznovrsnom tvorničarskom i kolonijalnom robom iz Trsta morem do Metkovića, a iz Metkovića cestom dalje u grad. I u Metkoviće su trgovci odlazili i vraćali se na konjima. Kad bi roba stigla iz Trsta, ili bila kupljena u Metkovićima, onda bi dotični trgovci pozvali po povratku u Mostar u svoje dućane kiridžinske starješine kramare i s njima se pogodili, pošto će otići s konjima i dotjerati im robu s Metkovića. Ostali su hercegovački trgovci dolazili u Mostar i kupovali carigradsku i sarajevsku robu. Iz Mostara se spremala roba po kiridžijama u Nevesinje, Bileću i Gacko, a na drugu stranu opet iz Mostara u Ljubuški i Duvno. Dok je i Stolac s Ljubinjem potezao kolonijalnu robu iz Trsta preko Metkovića, Trebinje se sa ostalom Hercegovinom podmirivalo kolonijalnom robom takogjer iz Trsta, ali preko Dubrovnika. Hercegovina je dakle u trgovačkome pogledu bila upućena na Austro-Ugarsku, Sarajevo i Carigrad. Tvornička je i kolonijalna roba bila umjerene, ako ne niske cijene radi niske carine, što se plaćala pri prelazu robe iz austro-ugarskoga na otomansko područje, a osim toga nije bilo općinskih carinara do li jedne jedine u Trebinju. Naprotiv su tome domaće rukotvorine imale veliku cijenu, a navlastito kovane stvari iz srebra i željeza. Srebrenine su kovane i salijevane iz čista srebra bez pritruhe ikakve druge kovine, a cijenile se po veličini i težini. Čisto je nevjerojatno, da je gvožgjarija mogla biti onako visoke cijene, no doduše valjalo je računati na jakost i težinu stvari, pa na trud, izradu i zaradu majstora. Izmegju ostaloga spominjem, da je cijena jedne motike počimala iznad jedne forinte, a dopirala do dva i preko dva forinta. Cijena je jedne krasne ili trnokopa bila od jedne do jedne i po forinte, a prema tome se kretala i cijena drugih stvari, koje su se naregjivale kovati. Od sarajevskih su se kovova najviše odlikovali veliki noževi sa lijepom izradom kamza (držaka) od bijele kosti ili mrke rožnate tvari. Po držcima su se i nazivali: bijelosapac i crnosapac. S velikijem su ih veseljem kupovali gragjani i seljaci, jer je hercegovački svijet od pamtivijeka mnogo uživao uz raskošnu odoru u nošnji svijetla i gizdava oružja. U trgovini su se ljudi bez i najmanje zlobe i zavisti pazili i podupirali. Megju većinom je ljudi bilo neograničeno vjerovanje u zadanu, tvrdu i poštenu riječ. Bez straha se i novac pozajmljivao megju trgovcima i netrgovcima, i to novac zlatni i srebreni. Sitni se novac promjenjivalo u krupni, jer se krupni a pogotovo zlatni, čuvao lakše i u kući i u dućanu. Roba se po zemlji otpremala i dopremala dosta sporo zbog loših puteva, koji su provagjani naprečac bez obzira na kakvoću tla; glavno je bilo neka se putevima što prije stigne do odregjenog mjesta. Puteva, po kojima se moglo udobno i sigurno voziti kolima, bijaše odveć malo. Najglavniji je svakako bio put iz Mostara u Sarajevo na jednu stranu, a na drugu stranu iz Mostara do Metkovića. Treći je put vodio iz Mostara preko Stoca do Plane, te napokon put iz Trebinja do Dubrovnika. I ostala su mjesta bila spojena lošijim putevima. Telegrafske su žice spajale Mostar sa Sarajevom, Metkovićima i ostalim glavnijim gradovima Hercegovine. Služile su u vojničke i ine državne svrhe, a malo u privatne. Megju telegrafčijama se nalazilo pokraj muslimana i austro-ugarskih podanika, nu ovi su bili rijetki. Bila je takogjer pošta. Silno li se razlikovala od austrijske pošte uredbom, opremanjem i dopremanjem pošiljaka. Baš je preko turskog zemljišta bila provedena krasna cesta austrijska kraj Neum-Kleka, kojom se provozilo iz Dubrovnika u Metkoviće i natrag. Istom su cestom prolazila i poštanska kola-dilidženca - kako ih zvaše narod. Otomanskoj se upravi nije zar svigjalo uregjenje austrijske pošte, pa je nije slično ni uredila bila, nego je svoju poštu bila uredila pomoću konja. U starije je doba gonio poštanske konje tako zvani “tatar” pa se ovaj naziv sačuvao i kasnije sve do okupacije za one ljude, koje je vlast plaćala i slala uz poštu da je gone. Pošta je služila poput telegrafa većinom u razne svrhe vojničke i državne, a mogla su se takogjer spremati i privatna pisma, pa i novac. Pismo bi se prije predanja pošti savilo tako, da bi pisana strana bila unutra okrenuta, a po potrebi se i ponovno zamotalo u drugi čist papir, te bi se zapečetilo, a u pečat bi se utisnuo muhur prstenom, u kog bijahu na gornjoj okrugloj ili četvrtastoj strani urezana početna slova imena i prezimena predavaoca. Za nošenje se i dostavljanje pisama državnom poštom ne plaćaše nikakva propisana pristojba, već ako se što dalo dobrovoljno. Novac se slao zlatni i srebreni zamotan u platno voskom natopljeno i zapečaćeno, muhurom provigjeno. Pošti je bila dužnost obavijestiti pošiljaca o predaji novca i to pismenom potvrdom primca. Ali se narod ipak malo služio državnom poštom, nego se ragje služio svojom narodnom poštom. Ljudi su sa svojim poslovima odlazili iz jednog mjesta u drugo, te bi jedni drugim sugragjani činili usluge time, što bi usput ponijeli sobom bilo novaca, bilo pisama i predavali onima, za koje je što bilo opredijeljeno. Za ovakovo se slanje morala obično čekati zgodna prilika. Ako je kome bila velika potreba spremiti pismo ili pare, a da nema kad čekati, dok mu zapane zgoda, tad bi za to našao i platio čovjeka, pa spremio. Znalo je više trgovaca zdogovorno spremiti iz jednoga mjesta svojim vjerovnicima u drugome mjestu po sigurnom čovjeku više hiljada ili stotina groša u zlatu i srebru i on bi odnio i uručio sve redom vjerovnicima za običnu dnevnu nadnicu, a ni na kraj mu pameti ne bi palo, da s novcem kud pobjegne. Toliko su ljudi bili pouzdani. Na državnim je putevima radilo seljaštvo po 6 dana o svom trošku. Na radnju se i popravljanje puteva mora ići i po dva dana hoda od svojih domova. Ko nije htio ići milom, morao je ići silom, jer su ga gonili sprva kavazi, a poslije zaptije u ljetno doba, bez obzira na poljske i druge radove. U Hercegovini ne bješe nikakovih vašara ni pazara u stanovite dane, nego se živad usput donosila u gradove i prodavala. Ostalu bi potrebnu životinju gragjani i seljaci preprodavali i kupovali megjusobno nudeći jedan drugoga; tako su preprodavali i kupovali i druge gospodarstvene produkte. Za bjesnila ustanka u pobunjenim se krajevima pogoršaše i posve prestaše navedene državne i narodne uredbe zbog nesigurnosti po putevima, s čega takogjer stradaše silno trgovina i promet.

Agrarni odnošaji i gospodarstvo.
U kamenu iznikao, u kamenu odrastao - ovo je najzgodnija karakteristika ne samo za crnogorski, nego i za hercegovački narod. Dok Hercegovac iskopa temelj za gradnju svog doma, dotle skoro brez pretjerivanja iskopa toliko kamena, da od njega može temelj izidati. Lasno se po tome da pojmiti i kakvoća zemljišta za obragjivanje, osim ono nešto polja, kojima je priroda obdarila makar neke strane. Ističe se ponaosob u donjoj Hercegovini rodnom subjelastom zemljom bez primjese kamenja: Gabela i Popovo polje (hercegovački misir), a tako i Trebinjsko polje crnicom. Ostala su polja i poljica po svoj Hercegovini sumjesa zemlje i kamenja. Od gornjo hercegovačkih polja valja navesti veliko Nevesinjsko polje, koje je rodno mjestimice, što će reći, da po njemu ima oranica, sjenokoša i pustoši. Dabarsko je polje osim oranica na glasu svojim silnim sjenokošama. Većina je i drugih polja kao Nevesinjske rodno mjestimice, jedno radi kamenja, a drugo radi podvodnosti. Po Hercegovini su se često čujavale i čuju riječi: lazina i krčevina. Prvo je ime tlu pri stranama, gdje ima grma, pa se grm spali, a onda se lužište uščeprlja krasnom ili motikom i posije što god kroz onu godinu. Krčevina je tlo žuljevima i znojem očišćeno od kamenja i korjenja, pa pretvoreno u oranicu. Rijetki su posve bili kršćani i hrišćani seljaci, koji su imali svojih zemalja već su živili kao kmetovi na begovskim i aginskim zemljama - čiftlucima. Gdje bi se na čiftluku svigjelo kmetu, da može uspješno kroz godinu dana roditi lazina, otišao bi begu ili agi, jal kad bi ovaj došao k njemu, kmet bi molio, da mu dopusti njegovim trudom spaliti i posijati lazinu, a begu će se ili agi dati od roda zakoniti prihod ili hak. Jednaka je dužnost bila kmeta, ako je namjeravao krčiti krčevinu. Begovi su i age po svojoj volji i uvigjavnosti mogli dopustiti kmetu, da namišljeni posao zbilja provede ili ne provede. Kmetovska je dužnost bila valjano obragjivati zemljište čiftluka, na kome je sjedio i nastojati, da obragjena zemlja donese što više koristi, od čega je morao davati gospodaru zemlje hak u naravi. Ni u samoj se Hercegovini ne davaše svuda jednak dio haka od godišnje žetve i trganja, no se istina, ponajvećma davaše tretina, a davala se po nekim stranama četvrtina, pa čak i petina. Vlasnici su svojim kmetovima gradili i uzdržavali kuće i ostale s ekonomskog gledišta nužne zgrade, ako su vlasnici bili u stanju pa imali otklen, a ako nijesu mogli, onda su gradili kmetovi sami, što im je trebalo, ali sporazumno s begom ili agom, a ovi bi im kašnje, ma kojim bilo načinom nešto pripoznavali. Begovi su i age mogli dignuti kmeta sa čiftluka po svojoj miloj volji, kad god su htjeli, ali se takoga šta nije dogagjalo često, a evo zašto. Tugji bi se kmetovi nametali jedni na druge: ode jedan begu ili agi i obeća mu nešta više davati, nego što mu daje njegov dotadanji kmet; beg ili aga zovnu svog dojakošnjeg kmeta i kažu mu, o čem se radi. Pošto se obično kmet nije imao kud seliti, morao bi pristati i davati begu ili agi oniko, koliko mu je obećao davati nametnik. Kad bi kmet domaćin umro, a ostala mu žena sama s djecom, beg je ili aga nije kretao sa čiftluka, ako bi ona bila u stanju obragjivati zemljište i davati hak. U takom joj je slučaju bilo slobodno sporazumiti se i narediti s kime, da se zemlja obragjiva i vlasniku hak daje u pravo vrijeme. Mogao je ko i za samu nejaku djecu bez roditelja obragjivati zemlju i čistiti hak, pa ih vlasnik ne bi pokretao ni dizao. Radilo se dakle o davanju haka: ili, ili, to jest ili hak, ili seliti s čiftluka. Kršćanski su kmetovi imali zadjevica i parnica sa svojim begovima i agama sigurno dosta puno, ama su daleko toga više imali hrišćanski kmetovi u gornjim krajevima do Crne Gore, a najčešće su zadjevice i parnice bivale radi slaba obragjivanja i zanemarivanja čiftluka. Istina, zemljište se obragjivalo primitivnim orugjem, ali ko je imao volje, obragjivao ga je svojski, pa se ono obragjivalo motikom ili krasnom, plugom ili prljicom. Razlika je izmegju pluga i prljice u tome, što je u pluga nalegje gvozdenog lemeša s donju, a u prljice s gornju stranu. Vrtovi su se valjano obragjivali teškim, dugim motikama, pa se istim orugjem još i danas služi težački svijet u Hercegovini. Zemljarinu su plaćali gospodari zemlje, a uzimali su hak i od vrtnih proizvoda. Bogatiji su begovi i age malo izlazili kmetovima pobirati hak, već su spremali nadglednike svojih dobara ili subaše. Izlazio jedan ili drugi, izlazio bi pred vršitbu žita, branje kukuruza i trganje grožgja. Za cijelo je vrijeme boravka morao kmet hraniti bega, agu ili subašu. Ni jedan, ni drugi, ni treći nije ništa priznavao kmetu u ime hrane. Izuzetak se čini sa subašama i to nekojim, jer koliko ih je god bilo bezdušnih, bilo ih je takogjer, koji su se obzirali na dušu i na obraz, pa bi mimo agino i begovo znanje po što god priznavali kmetu u ime hrane, što im se davala, dok bi svidili begovske ili aginske poslove. Što je zločesti aga ili subaša tražio kmeta, da mu sprema za hranu, prisiljen bi bio kmet gotoviti i ne htijući, agi, jer je aga, a subaši, jer je teži od samog age. Tretina se davala odbrajajuć na stranu svaki treći snop žita, a od kukuruza se uzimala od svakih triju podjednako razdijeljenih hrpa treća hrpa; od grožgja, inog voća i povrća treća oka. Gdje su vlasnici zemlje imali po svojim čiftlucima hambarove, tamo bi im kmetovi sasipali hak u hambarove, a u pomanjkanju ovih gonili su im hak kućama na svojim konjima i o svom trošku. Desetinu je namirivao kmet kao i druge danke u naravi, a mogao je, ako je htio i novcem otkupiti. Subaše bi se ili nadglednici begovskih i aginskih dobara takogjer znatno pripomogli svojom službom na račun gospodara. Da se vlast doneklen riješi poteškoća i neugodnosti pri pobiranju desetine, davala je pobir u zakup pojedinim zakupnicima putem javne dražbe. Desetina se pobirala po javtama, a javtu je sačinjavalo više sela. Zakupniku je bilo dopušteno zakupiti pobiranje desetine i u više nego jednoj javti. Kad je vlast pristala na svotu zakupnika, koji nudi najviše, dužan je zakupnik bio vlasti položiti neki dio ugovorene svote u ime kaucije, a ostalo bi doplatio, kad bi posve pribrao desetinu. Ako zakupnik ne bi po čem imao novca, da položi kauciju, bilo mu je slobodno naći prijatelja, pa da mjesto njega položi kauciju i da jamči za konačnu isplatu. Zakupnikom je mogao biti i musliman i nemusliman, samo ako je otklen imao potegnuti i položiti kauciju, ili naći jamca. Iz gornjega očevidno proizlazi, da su zakupnici i oni, od kojih su zakupljivali desetinu, išli za tim, kako bi se što bolje okoristili pobiranjem desetine na štetu države i naroda. Uglavljena se svota morala vlasti isplatiti, a samo se po sebi znade, da ni jedan zakupnik nije htio, da mu progje trud uzalud, već da i njemu ćara ostane. S toga je posve naravno i shvatljivo, zašto je pri pobiranju desetine bilo bezdušja i bezdušnika, a na njih opet opravdanih tužba i žaoba sa svih strana od težaka zbog nepravedne procjene i nasilnoga utjerivanja desetine. O gospodarstvu narodnome valja reći ono, što je: da je prama vremenu i okolnostima bivalo dosta dobro, dok ga u pobunjenim krajevima nije zapriječio ustanak. Već je napomenuto, kako je hercegovački narod prilježno obragjivao zemlju, a uz obragjivanje je zemlje dobro gledao i timario marvu. Zemlja mu davaše u gornjim krajevima većim dijelom ječam i raž, a u donjim ječam i kukuruz, a manje pšenicu, krupnik, šilj, sijerak i proso. Krupnik je vrst pšenice, u koje je klas ispunjen s obje strane s po dva zrna u jednoj ljupini; šilj je isto tako vrst pšenice s jednim tankim šiljastim zrnom u svakoj ljupini. Jedna se i druga vrst melje s ljupinama zajedno, jer se ne da vršenjem očistiti od ljupine. Pokraj raznih se vrsta žita gojilo i povrtalje. Gornja je Hercegovina vazda obilovala glavatim kupusom, krtolom i lukom, a voćem slabo, premda bi klima prijala šljivi, jabuci, krušci i drugom voću. Mnoštvo se vigjalo divlje jabuke, kruške, kestena i ostalog, ama narod ne bješe priučen, da goji i pitomo voće. Šljivi bi bila pogodna klima i tle, ali se nije pokušavalo nikad zavesti gojenje šljive, pa nema ni šljivovice, a narod je trezveniji i bistriji. U donjoj Hercegovini ne uspijevaše opet van gdjegdje mjestimice glavati kupus i krumpir, a luk dobro uspijevaše svuda. Od kulturnih se bilina sijao ćeten (lan) najviše u Gabeli, a sijalo ga se i u gornjim stranama. Izragjivali su ga, gdje je sijao, na vrlo primitivan način, a od opredena su se tkale košulje za seoski svijet. Dalje se po donjim stranama mnogo sijao i gojio duhan. Ko je imao prikladne zemlje za duhan, mogao ga je sijati i saditi po svojoj volji, koliko je god htio; nitko ga nije pitao, koliko će ga struka usaditi, ili ima li na to dozvolu. Duhan se prodavao kriomčarenjem u demetima ili iskrižan na havanima. Bile su i koldžije (financi), ali su slabo nadzirali potajnu prodaju duhana. Cijena je duhana bila vrlo niska. Najljepšeg se duhana moglo kradom kupiti na oku po 40 do 60 novčića. Prodavalo ga se većinom preko granice u Dalmaciju. Otomanske je zakone o sagjenju i gojenju duhana zamijenio po okupaciji novi austrijski zakon. Godine 1880. postalo je sagjenje duhana monopolom za Bosnu i Hercegovinu. Kad se neko iza okupacije u Stocu potužio pred Mehmedom Pajom, kako nova uprava prima jeftino duhan, odgovorio je Mehmed oštro: “Nije istina; pošto god ga prima, daleko se bolje plaća nego prije. Ja sobom nekad uzmi po nekolike oke duhana, pa ih odnesi Derviš-agi Rizvanbegoviću, da prodam, a on mi izmjeri i podaj po oniko oka prosa, koliko bih ja njemu donio oka duhana; eto pošto je bivao duhan”. Dobro je uspijevalo i različno južno voće u donjim hercegovačkim krajevima kao i vinova loza, a slabije ino voće, izuzev: trešnje, kajsije, praske (breske), karpuze i pipunove (dinje). Ovi su potonji poznati po imenima: dumlek, okrugao, tvrd, žute kore i tvrda mesa; žutac ili puraš, mekane, žute kore i mesa tako, da se može kusati kašikom kao pura (kaša). Žita su i bostane nadgledali poljari. Oni su imali uregjenu poljarnicu na 4 jednako visoka, donjim krajem u zemlju zabijena stupa. Izgledaše kao neka vrst hladnjaka, a morao je hladnjak stajati na visoku, da što više polja uzme poda se. Vlast bi pozvala ljude i naredila im, neka nagju i predlože poljara. Kad bi se gragjani i seljaci sporazumili u osobi poljara, predložili bi ga vlasti, koja bi mu onda dala muraselu (potvrdu) i onaj bi ostao zakonitim poljarem. Plaća mu je bila za nadgledanje od rala (jutra) zemlje 10 oka žita, a od bostana po pogodbi s vlasnikom. Gdje je bila zemlja pogodna za lozu, ondje se sadila i gojila vinova loza. U vrijeme bi trganja vlasnici vinograda pozivali mobu u trganje. Za trud bi se dalo pri svršenom poslu svakom trgaču po jedna krošnja grožgja od nekolike oke. Otrgano se grožgje u vinogradu sasipalo u kace i u njima gnječilo debelom drvenom mečkom. Iz kaca bi se sipao kljuk (mošt) u mješine i na konjima opremao ili kući, ko je htio sključiti za se i u svoje bačve, ili trgovcima, koji su kupili kljuk od vlasnika. Muslimani su najragje prodavali grožgje u kljuku, nekoji bi spremali kljuka i kući, te bi mast (mošt) ocijedili i kuhali pekmez ili ćufter. Ovaj se potonji kuhao kao i pekmez iz ocijegjena masta, a dobro se ukuhana masa razlijevala po tevsijama, gdje bi otvrdnula. Ohlagjena bi se masa posula šećerom pa izrezala na komade. Izrezan se trošio u kućama i prodavao u dućanima. Poslije se okupacije napustilo i ono malo kuhanja pekmeza i ćuftera za dućane, jedino ga još pravi što ko za svoju kućnu poslugu. Vinograde su čuvali pudari, a imali su pudarnice kao i poljari poljarnice. I pudari su bili pod muraselom. Ako su poljari ili pudari uhvatili čiju životinju u šteti, imali su je pravo uhapsiti i od vlasnika joj naplatiti hapsarinu u svoju korist. Kršna se Hercegovina baš radi svoga krša nije moga nikada pohvaliti obiljem korisne domaće stoke. Onoliko je imala, koliko joj je potrebno i koliko je mogla uzdržavati u svome kršu. Najobilnije se gojila ovca u planinskim šumovitim krajem sjevera i sjeveroistoka i drugdje, kud je bilo hrane. Bez ovce se nije moglo biti onda kao ni danas. Koza je bilo prilično, makar se na njih plaćao porez kao što i na ovce; nije se mislilo, da koza čini odveć velik kvar. Uz nužna se goveda i konje gojilo mnogo magaradi, koje radi lakše prehrane, koje radi ustrajnosti i u kršu se ne podbija lako kao konj. Ni domaće se peradi nije gojilo odviše već za potrebu i za obraz, kad bi ko došao u goste. Gojenjem se svilene bube bavio narod prije ustanka oko Popova polja, a pčelarenjem po svoj Hercegovini. Gospodarenje je s pčelama bilo jednostavno i priprosto, ama se meda nalazilo izvrsna. Pčele su se gojile u ogragjenom, nenatkrivenom mjestu ljanika, gdje su smještena ulišta s pčelama. Ulišta su gragjena od šupljeg dubovog stabla i odozgor najprije pokrivena okruglom dubovom daskom i uokolo daske ulijepljena, kako ne bi moglo ništa proći u ulište. Radi još veće sigurnosti načinila se kapa od suhe smrekove ljuske i naticala se na ulište. Iznutra su po sredini ulišta provedena bila unakrst dva prutića, o koje su pčele pričvršćivale saće. Od ljanika se takogjer uzimala desetina. Sve je drveno ratarsko orugje i pokućstvo izragjivao seljak sam, a ženski mu je svijet preo, tkao i priugotovljao tkalo, koje se davalo u stupe, da se izvalja. Valjaru se kazivalo, za šta će se tkalo upotrijebiti, pa ga je prama tome znao izvaljati. Od izvaljana su se sukna obojena i neobojena izragjivale gornje haljine: šalvare, klašnje, tozluci, koparani, džoke i sadaci. Neke su se od ovih haljina gradile i od neizvaljanih sukna. Za ogrtanje su se i pokrivanje tkali i valjali gunjevi, za prostiranje i konjske pokrovce od kostreti himbulje. Po svoj su se Hercegovini tkale struke, ali se nijesu valjale. Struke su se nosile obično na putovanju, da se do potrebe ima čime pokriti ili ogrnuti, kad bi što padalo. Suknene je haljine dakle izragjivao seoski ženski svijet. Prtenina se nabavljala dosta iz gradova, a osobito ljepša. Kako se vidi seljaštvo ne imagjaše znatnih potrepština, pa ih mogaše ponajglavnije podmirivati vlastitom izradom. Do novca dolazaše seoski svijet prodavanjem suvišnoga žita i sijena, gdje ga je bivalo. Od domaćih se životinja mnogo prodavala ovca i od ovce vuna, sir i maslo. Manje se prodavala koza, konj i goveče, a tako i krme, jer se manje i gojilo za prodaju radi pomanjkanja hrane, pašnjaka i sjenokoša imenito u jugozapadnoj Hercegovini kroz proljeće, ljeto i prvu polovinu jeseni, pa se s toga slala marva na pašu u gornju Hercegovinu, odakle bi se vraćala prvom polovicom mjeseca studenoga proboraviv gori preko 6 mjeseci. Seoski je narod podmirivao račun trgovcima i zanačijama, dok bi mu novca palo u ruke. Uzajmljeno se kroz godinu žito plaćalo najzgodnije i najsigurnije o Mitrovom danu, kad su ljetni i jesenski radovi dovršeni. Seljaci, koji su u nevolji uzimali žito na veresiju, morali su ga kasnije novcem plaćati dvostruko ili trostruko radi duga čekanja. I ovo je davalo često puta povoda silnom nezadovoljstvu i ogorčenosti megju težacima protivu aga i begova, pošto se dešavalo, da mnogi seljak nije imao otklen ni čime platiti, a valjalo mu je platiti i na silu, ili su se vjerovnici naplatili i sami.

Političko stanje i sudstvo.
Do godine 1832. carski su otomanski namjesnici upravljali Bosnom i Hercegovinom, a te iste godine odijeli carigradska vlada odnosno sam sultan Hercegovinu od Bosne i učini je posebnim pašalukom, te ga predade vjernom svome privrženiku Ali paši Rizvanbegoviću, da upravlja njime. Od Alipaše pa dalje amo pokročilo je jedno i drugo kršćansko stanovništvo u mnogo čemu naprijed. Kasnije se hercegovački pašaluk opet pridijeli pod političku upravu veziratu bosanskome. Hercegovački se pašaluk dijelio na kajmekamluke ili upravne kotare i kadiluke ili sudbene kotare. Današnja kotarska mjesta s kotarskim sudovima bjehu kajmekamluci s kadilucima. Prostraniji kajmekamluci imagjahu mudirate, što bi doneklen odgovaralo kotarskim ispostavama. Rekoh doneklen odgovaralo, jer na pristaništu morskome u Neum-Kleku upravljaše mudir samo pristaništem, to jest primanjem i otpremanjem svega, što je trebalo za vojsku, koja se ondje iskrcavala i razilazila po Hercegovini. Pašaluku se hercegovačkome pribrajaše u upravnom i sudbenom pogledu i kadiluk fočanski, što je potrajalo nekolike godine i potlje okupacije, a kašnje bude fočanski kotar pridijeljen sarajevskome okružju. Kajmekamlukom je politički upravljao kajmekam, a sudbeno kadija. Otkako je počela dolaziti u Hercegovinu carska vojska -nizam - od onda su većim dijelom bivali kajmekami i kadije Osmanlije. Kajmekame je imenovalo carsko otomansko ministarstvo u Carigradu, a pismene su im se isprave o naimenovanju uručivale preko mutesarif paše, koji kao okružnik sjegjaše u Mostaru. I naimenovanje je kadija slijedilo od carske vlade odnosno šeih-ul-islama u Carigradu. Mudire je naimenovao sam mutesarif paša. Uz mutesarif pašu bješe mustešar, to jest glavni savjetnik za civilne poslove. Mjesečna su se, a prama tome i godišnja beriva kajmekama, kadija i mudira odregjivala po kategorijama. Bile su u svemu tri kategorije, a odregjivanje im je zavisilo o veličini mjesta i imućstvu onoga kraja, u kome je bilo dotično mjesto. Svi kadiluci bjehu podvrgnuti mostarskome muftiji, kao i kajmekamluci mutesarif paši. Muftiju poput kadija imenovaše šeih-ul-islam iz Carigrada. Sva su se beriva počam od mutesarif paše pa do najnižeg činovnika računala i plaćala u grošima po 10 novčića. Kadijom je mogao biti samo onaj musliman Hercegovac, koji je bio osposobljen za kadiju pred ispitnim povjerenstvom u Carigradu, koje bješe jedino svoje vrste u čitavoj otomanskoj carevini. S toga je jasno, zašto su hercegovački muslimani slali svoju djecu na nauke u Carigrad. Shvatljiv je dakle velik broj osmanlijskih činovnika u Hercegovini. Kadije su sudile po šerijatsko-pravnim propisima u obiteljskim (porodičnim) i baštinskim stvarima muslimana i nemuslimana. Gdje se imalo suditi o kakvoj zamršenoj stvari, pa bi kadija glede osude bio u dvojbi, zatražio bi savjet i mnijenje mostarskoga muftije, a ovaj bi onda ogovorio fetvom, pa kako bi u fetvi glasio odgovor, onako bi kadija presudio. Protiv kadijinih se osuda davao priziv preko muftije na šeih-ul-islama ili njegova zamjenika Carigradu. Tužbe su mogli podizati pred kadijom muslimani protiv nemuslimanima i obratno: i svjedočiti se moglo isto tako. Za prvašnjih bi vremena muslimani znali pred kadijom svoju krivnju zahašati, zanijekati, što bi im se svakako vjerovalo, te bi se time lasno riješili kazne. Iz riječi “haša” izvedena narodna riječ: “Bolje haša neg’ sto paša.” Pred ustanak se nije toliko osvrtalo na haša, no se više osvrtalo na činjenice i iskaze svjedoka, pa koje vjere oni bili. Pošto su kadije raspravljale jedino o obiteljskim i baštinskim stvarima, kajmekami su sudili o svemu drugome, pa su se njima i tužbe podnosile. Muslimanski su krivci hašali krivnju i pred kajmekamima, u koliko je koji htio haša uvažavati. Uz kajmekame su sjedili prisjednici - medžlis. U medžlisu bijaše po jedan član kršćanin, po jedan hrišćanin i po dva muslimana. Gdje u kadilucima nije bilo kršćanskoga svijeta, onde je opet u medžlisu sjedio po jedan član hrišćanin i po dva muslimana. Tako je vladajući elemenat imao većinu svojih zastupnika prama zastupnicima kršćanskim ili hrišćanskim na po se, a jednakost prama obojima zajedno i još na svoju stranu kajmekama, ama opet ne vazda. Pred izbore je zastupnika pitala vlast narod gradski i seoski, koga želi metnuti u medžlis od pojedinih konfesija. Koje je ljude bio izabrao narod, oni su ljudi i dolazili u medžlis. Pri presugjivanju su pred kajmekamom imali upliva i kršćanski zastupnici.
Navešću ovdje jedan slučaj, koji se odigrao doduše na desetak godina pred ustanak, ali je ovaj dogagjaj nuždan radi boljeg razumijevanja ondašnjih odnošaja. Bilo je u Stocu. Kajmekam je bio Arnaut, a prisjednik je bio od hrišćana pokojni Stanko Mravušić, a od kršćana pokojni Mato Konjevod. Bio je prisutan i stolački kadija i dva muslimanska prisjednika. Pred sav je medžlis stupilo pet ženskih u zavicima i stalo.
Ove se ženske hoće da poturče - progovori kajmekam.
Da vidim, koje su - dočeka Konjevod.
Ne mogu se vidjeti, one su turkinje - odgovori kajmekam.
Dok ih ne vidimo, koje su, ne možemo pristati na njihovo prevjerenje - dočekaju Konjevod i Mravušić.
Kajmekam naredi, da se razviju, i one su se razvile. Tu su pripoznate kršćanske djevojke: Mara Zvono, Ivana Kuzman, Mara Raič i hrišćanska djevojka Joka Jokić, a petoj ne doznadoh imena.
Nakon što su djevojke izjavile pred svim medžlisom, da prelaze dragovoljno u tursku vjeru, zamotaju se opet i odu s kadijom, da ih poturči, što je kadija revno učinio ne pitav dalje nikoga njihova za privolu, a prisjednici se ne usudiše protestirati. Sve su se poturčenice udale za otomanske vojnike i otišle s njima u Tursku. Stranke, koje su se parničile i njihove svjedoke, pozivahu zaptije na hućumet (oblast). Kome bi se krivnja dokazala, onog bi kajmekam zdogovorno s medžlisom osudio u tamnicu po težini dokazane krivnje. Krivci su se rijetko kaznili novčanom globom, jer su se znali izgovarati, da nemaju čime platiti, a dopuštalo im se globu odležati u hapsu. Tamnice su bile neuredne i zapuštene izbe, pune svakakve gamadi. Išlo se za tim, da se osugjeniku dosadi svim i svačim, da se izmuči i napati što više i što gore, kako bi baš svestrano okajao počinjeni grijeh. Lakše su se kazne odležavale u pojedinim hućumetskim mjestima, a teže u državnoj tamnici u Mostaru. Rasprave su o teškim zločinima i prekršajima iz svekolike Hercegovine spadale pred mutesarif pašu i njegov medžlis u Mostaru, a ondje se iza provedene rasprave izricala osuda. U manjim se mjestima moglo kadšto indirektno djelovati na kajmekama, da osudu ublaži. Dogagjalo se, da je koga kažnjenika kršćanina ili hrišćanina u manjim mjestima imao zateći u tamnici Božić ili Uskrs, a muslimana jedan od dva Bajrama. Kajmekam bi dosta puta pozvao kažnjenika pred se i upitao ga, ima li jamca, koji bi bio za nj dobar, da će se opet iza praznika vratiti u tamnicu, pa da ga pusti, neka s djecom sprovede praznike. Čim bi kažnjenik našao jamca, bio bi pušten kući. Jamčiti je mogao musliman za muslimana i za nemuslimana i obratno. Dogagjalo se, pa je koji put jamčio i aga za svog kmeta. Što se ne bi dalo prigovarati političkoj upravi kao takovoj samoj po sebi, dalo se prigovarati neopreznosti i popustljivosti njezinih predstavnika spram muslimanskoga elementa, pa se s toga zapravo po koji put ne bi znalo, ko je imao vlast u rukama, što je davalo povoda mnogim nedoličnim izgredima i trvenjima, koja su se dala sprječavati jedino čeličnom voljom i bezobzirnom energijom, ali je manjkalo i ovo i ono tako, da političke vlasti i koliko su god željele, nijesu mogle obuzdavati ćudi hercegovačkih muslimana i njihovog gospodstva, kojeg su oni bili posve svjesni u svako doba i na svakom mjestu. Sila su i obijest nekojih bile majka mnogih suvišnih zala, koja su ostavljala duboka korjena u dušama kršćanskoga i hrišćanskoga naroda, kao i težnju za odmazdom, te težnju, kako bi se stalno na put svakom zlu i svakoj nepravdi. Ustašima se prohtjelo god. 1875. stresti sa sebe vlast urogjenih i svojih muslimana, te uništiti njihovo gospodstvo po što po to, pa da budu jednaci, ako im se ne bi dalo sasvim ih uništiti. Političke su vlasti svojom netaktičnošću podupirale nezadovoljstvo i otpor naroda, mjesto tražiti načina i stišavat strasti. Već je bedelija -otkup od vojne službe - bila neumjesna. Na svaku se nemuslimansku mušku glavu od 15.-60 godine plaćalo godišnje po 15 groša. Da ovo nije godilo kršćanima i hrišćanima o tom nema sumnje. Nije bilo lasno plaćati ni gdje je bila jedna muška glava u kući, a kamo li njih više. Vojnica se udarala po kadilucima, a kadiluci bi razrezali po selima i po muškim glavama, od kojih bi se onda pobirala i milom i silom, kako je gdje išlo. Proti političkoj se vlasti žestoko udaralo, ustajalo i bunilo radi davanja ljudi i konja u komoru. Vojničke su se stvari morale otpošljati za vojskom; a kako po Hercegovini i hercegovačkim putevima? Tu bez konja i kiridžija nije bilo ni pomišljaja na otpremanje. Da bi se ipak moglo udovoljavati vojnim zahtjevima, politička je vlast odregjivala na pojedina sela, koliko koje mora dati konja i uz njih ljude, a odmah bi se razišle zaptije, da provedu odredbe, pri čem je znalo dolaziti do teških i nemilih prizora izmegju seljaka i zaptija. Kako su seljake s konjima gonili, da za vojskom tjeraju tovare, onako su oni opet ostavljali vojsku i konje, pa bježali glavom bez obzira, dok bi uhvatili podesnu priliku. Kad su već morali davati konje, da u ništo ginu, nijesu htjeli u ništo gubiti svoje glave. Političke su vlasti pobirale državne daće ili poreze redovno svake godine. Državni su porezi bili poznati pod imenom mirija. Zanimivo je, da u Hercegovini plaćao porez dimarina, to jest porez na dim od vatre, što se dimio kroz dimnjak. Plaćalo se godišnje dimarine od svake kuće s vatrom po 40 novčića. Ljudi su nosili miriju sa sobom u hućumet i uplaćivali je kajmekamu pred medžlisom.
Uplaćene su se svote bilježile u tefteru, a ako je ko zatraživao i pismenu potvrdu vrhu plaćene mirijske svote, izdala bi mu se. Neki su se zakoni provagjali tačno i strogo, a na neke se manje pazilo, makar da su opstajali. Takvi su zakoni bili o baždrenju, monopolima, šumarstvu, zaradi i dozvolnicama za obrt i trgovinu. Državna je vlast od pribranog mirijskog novca upotrebljavala nešto za vojsku, vojničke stanove i tvrgjave, a inače je za procvat zemlje ma u kom pogledu toliko marila, koliko i ništa, s čega je i bilo najviše neznanja i mrtvila. Trebalo je dakle radikalnih promjena zemlji narodu, što je i raja shvaćala, pa s toga na sve, što joj se nije svigjalo i što ju je tištilo, odgovori s puškom u ruci, eda bi svratila na se pozornost kulturne Europe i postigla preokret odnošaja, što joj je i uspjelo nakon trogodišnje krvave borbe.

piupiu wrote:Kad se o ovim stvarima raspravlja, lično volim razmišljati o proporcijama i našem istorijskom vidjenju stvari. Ja uvijek podjem od stanovništva - zapravo se radi o vrlo razudjenoj populaciji koja je, ako se dobro sjećam oko pada Bosne iznosila oko 400,000 stanovnika. Kad mi govorimo o tim nekim narodima, ratovima, Srbima, Bošnjacima, uvijek mi se čini da pričamo o stotinama miliona ljudi ... a poenta do koje pokušavam doći je pitanje u kojoj su mjeri sukobi u Bosni bili lokalne prirode, feudalne prirode, plemenske prirode i šta to suštinski znači? Mislim, šta uopšte znači pitanje 'srpsko-bošnjačkih' odnosa u, na primjer, 17. stoljeću? O kakvim se tu odnosima radi? O kojem broju ljudi? Kad skontaš brojeve, pa nakon toga klasnu strukturu i rapored, onda stvari počinju dobijati totalno novu dimenziju. Ja bih rekla da se radi prvenstveno o feudalno-lokalnim i plemenskim, pa onda i religijskim odnosima u kojima 'srpsko-bošnjački' ne igra apsolutno nikakvu ulogu, a posebno ne bilo kakvu ulogu u modernom smislu.

Ima jedna odlična opaska Profesora Siniše Maleševića, koji se bavi nacijama i nacionalizmima, gdje on kaže da 99.99 posto našeg postojanja ljudi nisu živjeli u zajednicama koje podsjećaju na današnje nacionalne zajednice, ali da mi jako volimo projicirati tu ideju unazad i maštati da te naše 'nacionalne zajednice' postoje stoljećima ili čak milenijima unazad.

Neki dan sam počela čitati kjigu Whose Bosnia? Edina Hajdarpašića, pa naidjoh na podatak da je Bosna 1850. imala oko milion stanovnika, a 1910. Austrija je izbrojala već oko milion i osamsto hiljada. I jedan i i drugi popis slažu se da je pravoslavna populacija činila većinu stanovništva, i to popriličnu (1910. pravoslavci 44%, muslimani 31%) ... Dakle prije Berlinskog kongresa, mi možemo govoriti o muslimanskoj eliti koja vlada nad većinskim pravoslavnim stanovništvom (a i uopšteno većinskim kršćanskim stanovništvom sa malim brojem 'ostalih'), i to je sve što se ja usudjujem reći s obzirom da nisam istoričar .... njegova knjiga, inače, govori o tome da je proces 'nacionalizacije' religijskih zajednica tokom 19.og stoljeća zapravo vijugao izmedju 'bratstva' i 'neprijateljstva' ... ali je suštinski bio 'bratski' i da je čak i kroz nasilje u dvadesetom vijeku ta tenzija izmedju brata i neprijatelja ostala neriješena. Ili, što bi rek'o čika Frojd, ko se mrzi, taj se voli.