KIŠOM PROTIV TENKOVA
Gledajući kroz prozor u lelujave grane starog bora, imao sam utisak da se nalazim na brodu. Već treći dan neprekidno pada kiša. Jutros smo se vratili s linije na Vidi i sad smo u gradačačkoj banji, u pripravnosti. Kiša neumoljivo sipa, vjetar je nanosi po prozoru. Nalazimo se na prizemlju. Gledam između vreća s pijeskom kako kapi ritmično udaraju po oknu. Vreće su poredane po maloj skeli da bi štitile prozore i prostoriju od gelera granata koje su svakodnevno padale oko banje.
U podrumskoj spavaonici grobna tišina, čuje se samo pucketanje vatre u staroj peći. Oko nje su poredane stolice preko kojih smo prebacili odjeću da se brže osuši. Jutros smo s Vide došli rano, zamijenili su nas momci iz Tuzle i Srebrenika. Dva dana provedena na Vidi ostavila su traga na nama. Neispavani, jedva smo čekali da se stropoštamo barem koji sat u topao i čist krevet. Nekoliko nas, ni pored umora, onako pokisli, nije zaspalo. Vidim neke kako otvorenih očiju bulje u strop. Zagi drži cigaretu u ruci i povremeno iz nje izvlači gusti bijeli dim, a onda ga, praveći kolutiće, izbacuje prema plafonu.
Kiša ne prestaje, sve jači vjetar i dalje je nanosi na mala prozorska okna. Stopljeno, simfonijsko udaranje grana bora po staklu i dobovanje kapi kiše.
Odjednom u sobu ulijeće visok mršav momak sa sivom beretkom na glavi. Viknu nekakvim piskavim glasom: “Momci, ustajte, pokret, četnici su prije petnaest minuta navalili na Osmanoviće, moramo se što prije spremiti za pokret!” Neki odmah skočiše s kreveta, a drugi su, polumrtvo se dižući, nešto nerazgovijetno mumljali.
Sredina je jeseni, početak novembra 1992. godine. Peti smo put u Gradačcu. Prošli put dio naših ljudi teško je nastradao od avijacije u istoj ovoj banji, a tri su momka poginula. Još smo pod nekakvim negativnim utiskom čim se približimo ovoj od granata oštećenoj zgradi…
Oficir je pokazivao rukom niz hodnik govoreći nam da idemo pravo, da su iza zgrade kamioni i ostali koji će poći skupa s nama.
Brzo smo se spakirali i ukrcali u dva kamiona. Cerada na našem kamionu bila je sva pocijepana pa smo za nekoliko minuta opet bili potpuno mokri.
Stigavši pred Osmanoviće, brzo smo se rasporedili. Iz smjera Novalića vidjelo se okom kretanje velikog broja agresorskih vojnika i tehnike. Nas pet ušlo je u jednu zemunicu ispred polusrušene kuće. Imali smo dobar pregled ispred sebe, ali i na lijevu i desnu stranu. Dolje, između 100 i 150 metara desno od nas, začula se jaka pucnjava iz pješadijskog naoružanja. Odjednom dva projektila velikog kalibra padoše lijevo od nas, ali od pješadijskog napada na naš dio još ništa.
Podijelili smo municiju duž tranšeje da nam bude nadohvat ruke dok se budemo kretali kroz nju. Imali smo skupa dvanaest bombi, dvije “hand granate” i poprilično municije. Hamza stegnu špagu na svojoj mokroj jakni, čvrsto je povuče, namjesti beretku i lupi dlanovima: “E, sad smo spremni, što se nas tiče, mogu krenuti.”
Ja sam zauzeo poziciju na samom ćošku kuće, stavio sam neki stari lim od šporeta preko tranšeje da se koliko-toliko zaštitim od kiše. Odjednom je udario još jači pljusak, ali više se nije mogla vidjeti kiša, sve je bilo bijelo poput izmaglice. Kuće preko puta nas, udaljene ne više od osamdeset metara, jedva su se nazirale u toj oluji i kiši.
Odjednom je iznad mene, na drugom ćošku kuće, na mjestu na kojem su bili momci iz Srebrenika, zaštektao mitraljez. A onda je sasulo iz dosta cijevi s naše strane. Skočivši, udario sam šljemom o lim iznad moje glave i prevrnuo ga na sebe.
Gledajući prema dva momka koja su nam trčeći prilazila kroz tranšeju, pogled mi odskoči udesno. Između kuća s naše lijeve strane primicalo nam se 50-60 agresorskih vojnika. Pritisnuti vatrom iz mitraljeza s rova do nas, spustili su se niže i krenuli pravo prema nama. Okrenut leđima zemunici, mahao sam Hamzi i Safetu da priđu i pokazivao rukom naprijed. Safet se nadviri iznad tranšeje i brzo se sage. Stavio je prst na usne i pokazao da šutim i čučnem. Pomjerio je svoju “osamdesetčetvorku” i prebacio redenik na drugu stranu. Imao ih je na nišanu, samo je čekao.
Pucnjava na našem lijevom boku nije prestajala. Ponovo sam provirio pored balvana ispred sebe. Četnici su bili prišli na 25 metara i više se nisu pretjerano oprezno kretali. Pogledao sam u Safeta i Hamzu. Hamza namignu i pokaza mi da se sagnem. U ruci je držao redenik. Ponovo provirim između balvana, sad sam u kiši mogao nazrijeti plave maskirne policijske uniforme.
Bilo ih je mnogo. Nekako nađem pogodno mjesto i proturim cijev između dva balvana. Gledao sam brišući kišu koja mi se slijevala niz lice u oči. U glavi mi je prostrujala misao, kakvi su to ljudi, s kakvim mozgom, koji po ovakvom nevremenu idu da ubijaju i pale.
Gledao sam u prvu četvericu koji su išli ispred svih, nekako predvodnički, polahko, ispitivački. Zastali su, a jedan od njih pokaza rukom na našu desnu stranu. U momentu kad je spuštao ruku prenu me Safetov mitraljez. Sasuo je prvi rafal pravo po njima, a onda bez prestanka počeo šarati lijevo-desno.
Prvi se četnici odmah srušiše. Bili su tako blizu da sam kroz kišu jasno čuo njihove prodorne jauke. Dvojica pogođenih pokušavali su puzati preko puta koji je išao pravo prema nama. Stisnuo sam zube i pritisnuo obarač svog puškomitraljeza. Nekako odmah, iza mene sasuše i ostale cijevi iz naše tranšeje. Pucali smo, ali Safetov sijač smrti doslovno je opravdavao svoj jezivi naziv.
Nasumično pucajući, četnici su se bezuspješno pokušavali dokopati druge strane ceste. Nalazili su se na brisanom prostoru. Očito je bilo da su prilazeći pratili našu lijevu stranu i bili sigurni da linija ide pravo. Međutim, od nas je linija sjekla pod 90 stepeni udesno, tako da su bočno išli direktno na nas. U ovom slučaju svoju su bahatost skupo plaćali.
Pucnjava nije prestajala ni za tren, a onda, gore lijevo od nas, brekćući, odjednom je, potpuno neočekivano, njihov tenk izletio iza kuće i proletio kroz ogradu i pomoćnu daščanu zgradu. “Browning” i mitraljez s njega tukli su bjesomučno. Tren poslije, drugi tenk izlijeće na cestu petnaestak metara od prvog. Vidio sam da je Safet prestao pucati kad je ugledao čeličnu grdosiju. Tenk je prema nama išao u rikverc, očito je bilo da ni on nije imao pojma gdje je linija. Cilj mu je bio da zaštiti i pomogne u izvlačenju ove njihove grupe koja je ostala na brisanom prostoru.
“Imamo li protuoklop”, doviknem Hamzi. On sleže ramenima i odmahnu glavom. Nevjerovatna je bila i sama pomisao krenuti s tenkom ovako između kuća, ali oni su pošli na sve ili ništa.
Kraj stepenica kuće koja je bila iza nas u našu tranšeju skliznuše po zidu zemunice dvojica naših. Jedan je nosio “zolju” preko leđa. “Gdje je tenk”, viknu.
Tenk je već bio prošao tri kuće i trebao se pojaviti kod drveća pred nama ako se ne zaustavi. A on se nije zaustavljao. Štićen vatrom s drugog tenka, pomolio se ispred nas gazeći ogradu i poljski toalet. Išao je pravo na rov do nas. Momak uze “zolju” i zakorači preko grudobrana. Koliko je dug, bacio se u blato ispred tranšeje. Činilo se da traje minutama, iako su to bile sekunde. Okrenuo se prema nama i viknu da ga štitimo dok ne dopuže do ceste, a da onda prestanemo pucati.
Za tren oka našao se pored ceste. Tenk je, išavši u rikverc, razvalio i posljednju ogradu, pa preko niske međe pao na cestu. Nije se uspio ni okrenuti kad je “zolja” pogodila njegov bočni zid. Jaka detonacija i bljesak zaparali su zrak. Plamen se izvio, a tenk je, nošen inercijom, išao još nekoliko metara i zatim se ukopao. Bio je sav u plamenu.
Još pokoji pucanj dolazio je s naše desne strane, a nekoliko četnika koji su se pokušavali izvući, tek tad sam ih vidio, ostali su ležati na cesti, a drugi na livadi pored ceste.
Kiša i dalje nije prestajala, padala je nešto manjim intenzitetom, ali sad mi se nekako dopadala. Bila nam je saveznik, četnici nisu vidjeli gdje idu, što je nama dalo dovoljno vremena za pravovremenu reakciju.
Ponovo smo pobijedili, ni pedalj teritorije nisu uzeli.
Gledali smo njihove kamione kako se užurbano kreću prema Novalićima nakon još jednog neuspješnog i nadasve naivnog pokušaja da prođu kroz “kapiju Bosne”.
Hamza dođe do mene, iz džepa izvadi cigarete i kiselo se nasmiješi gledajući u njih. Bile su potpuno mokre. Iz džepa jakne izvadio sam svoje, bile su u istom stanju.
Skinuo sam šljem i protrljao glavu. Podigao sam lice prema nebu. Nije to više bila obična kiša, bila je to naša, bosanska kiša, kiša slobode…
Izvor:
https://stav.ba/kisom-protiv-tenkova/?f ... KPUg7v3c0o