Ad blocker detected: Our website is made possible by displaying online advertisements to our visitors. Please consider supporting us by disabling your ad blocker on our website.
Svemirski_Jebach wrote:
jedan od rijetko pozitivnih dogadjaja 20. stoljeca je pad komunizma!
jedan od rijetko pozitivnih dogadjaja koji su se nama desili na Balkanu je komunizam.
Zbog cega je komunizam pozitivan dogadjaj... komunisti su napravili ovaj rat...da ne nabrajam drugo...
gledano iz mog ugla komunizam nam je donio mnogo tog pozitivnog, obrazovanje sirokih narodnih masa, zdravstvo, coban iz Like, s Vlasica imo je priliku da postane doktor, inzinjer, dal danas ima svako priliku da se obrazuje?
industrijski bum, nagli prelazak iz jednog polufeudlanog drustva u moderno industrijsko drustvo..itd...
a sta nam se danas desava?
erazmo barata s dosta tacnih informacija, nema se sta puno dodati.
vodja bosanskog dijela ustanka je bio Ale Covic. treba samo dodati cinjenicu da je cazinski srez za vrijeme rata bio vise pristran Pavelicevoj NDH nego li crvenoj strani, a ova buna je bila samo povod da se krajisnicima nova komunisticka elita zahvali za doprinos u ratu. cak postoje i teze medju tamosnjim narodom da je buna bila izrezirana da bi se narodu dala potrebna lekcija (jer nikad nemos znat kako ce te krajisnik opet iznenadit )
ovo sto pricam nisu nebuloze, moj DID, kako mi tamo dede zovemo je dervisevic, ima 90 i kusur godina, brat mu takodje odrzava prosijek i bas nakon sto sam procitao obaveznu kucnu lektiru o buni (obaveznu bar za nas cazinjane) prije nekih 6-7 godina, i dida sam preupito par stvari.
oprezan starac, i nakon toliko godina pazi kako ce se izraziti, da ne kaze ni puno ni malo, nije iz straha, to je krajisnik, vec iz mudrosti, prica tek kad ga upitam, no kad sam mu vec skroz probudio osjecaje mogla se cuti cak i glama tipa "dok su oni bili buhati i umirali po brdima od plisnji (prljavstvine) mi smo nosili kozne cizme i sinjele do poda!!!" ili "dje me vakat zateko tu sam i klanjo, to partizani nisu davali!!"
prepoznace te, i moj did je bio domobran ta neka antipatija prema titu i tadasnjem rezimu je bila ocigledna. mislim halo toliko je vode Koranom proteklo, covjek se sav zajapurio ko da su juce u rovovima bili kakav moj did, tako i skoro svaki njegov vrsnjak (kojih je vjerujte na prste da prebrojis ostalo). jeste da su godine ucinile svoje, sentimentalan, zaboravan starac, ali ipak ljut i nabusit prema stvarima s kojima se nije slagao a trpjeti je morao.
a tito i dousnici su to znali. znali su i to da mu nas kraj i nije toliko pristran. i potegli su za najefikasnijim potezom iz svoje sehare, celicnom pesnicom.
bilo kako bilo, vecina naroda je u bunu pohitrila nepazljivo, ne sagledavajuci posljedice, onako kako samo krajiski duh to moze. a istorija se ponavlja...
Partija je sa stanovništvom imala uvjek problema koje se ogledalo u nepovjerenju. Od 6 UDBA-ša u Cazinu 5 je bilo srba a većina ostalih funkcionera su bili srbi. To je imalo negativan utjecaj na stanovništvo koje je bilo večinski muslimansko.
Autor knjige je radila u institutu za istoriju u Banjaluci na istraživanju istorijskog perioda nakon 1945 god, posebno proučavajući društveno ekonomske i političke odnose u agraru i na selu sa posebnim osvrtom na Bosansku krajinu. U toku istraživanja Vera ja naišla tokom istraživanja na veliko otkriće koje je partija okarakterisala kao ispad seljaka u Cazinskoj krajini pod uticajem hodža i sveštenika (Istorija SKJ-1985). Tokom istraživanja agrara Veru je toliko zainteresovala tema pobune u Cazinskoj krajini da je odlučila da temu zasebno obradi.
Knjiga je nastajala punih sedam godina, pisana je na 540 stranica. Vera je išla od kuće do kuće i bilježila iskaze direktnih sudionika događaja po selima Cazinske krajine, Slunja i Korduna.
Vera ističe da je naišla na veliku podršku tadašnjih pripadnika vlasti koji su se zaista potrudili da daju doprinos da se rasvjetli dogadjaj iz 1950 godine.To su bivši partijski rukovodioci, UDBA-ši, sudije, direktori arhiva itd.
Četiri lica iz tadasnje vlasti su odbili razgovor na ovu temu, što daje pomisao da kriju bitne informacije. Tokom pisanja knjige i istraživanja Vera je primila niz prijetećih pisama i telefonskih poziva, zbog toga je i 7.05.2007 godine prilikom prezentacije knjige tražila da joj se garantuje sigurnost. Na pitanje koliko su pojedini muslimani iz Cazina bili povezani sa Beogradom i da li su odgovorni za događanja, Vera je iz sigurnosnih razloga izbjegla reći imena ljudi al je rekla da ih ima i da još žive u Cazinu i Bihaću.
Prijeteća pisma koja je Vera primila za nju predstavalja istorijski dokumenat iz dva razloga:Cazinska buna 1950 je tema koja je sa razlogom zadržavala status tabua i drugo: ima pojedinaca kojima je u vezi sa Cazinskom bunom do danas nečista savjest.
Vera je došla do vojno-sudske dokumentacije koja još i danas postoji i ta dokumentacija je rasvjetlila mnoge događaje. Međutim u samom Cazinu i Kladuši velik dio dokumentacije je uništen a prema izjavi arhivskog radnika Čede Zorića, dio dokumentacije je predan tvornici «Ljepenka» u Cazinu kao sirovinska prerada.
Javna naučna institucija - Institut za istoriju Sarajevo
Vera Kržišnik–Bukić, Cazinska buna 1950, Svjetlost, Biblioteka Refleksi, Sarajevo 1991., str. 526
Mirsad D. Abazović
Međutim, najvažnije u svemu ovome je jedno pitanje koje je Vera Kržišnik-Bukić gotovo temeljito istražila, kritički opservirala, dala javnosti na upotrebu i tako događaj i sve u vezi s njim detabuizirala. Radi se o jednoj mjeri koju je država/partija poduzela prema pobunjenom stanovništvu. Riječ je o mjeri odmazde, a to je raseljavanje cjelokupnog stanovništva sa jednog područja na potpuno drugu destinaciju i konfiskovanju njihove imovine, odnosno, progon cjelokupnog stanovništva jednog dijela Cazinske krajine zahvaćenog pobunom, na područje Srpca. To je mjera kolektivnog kažnjavanja koja ni prije ni poslije nije primijenjena i zabilježena u bivšoj Jugoslaviji, a bila je identična staljinističkim metodama u SSSR-u prema “neposlušnim” ili nepoćudnim narodima. Ta mjera je poduzeta u vrijeme kada je u tadašnjoj Jugoslaviji uvedeno radničko samoupravljanje radi “daljne demokratizacije društvenog života”, ali i u vrijeme kada je tadašnja Jugoslavija bila potpisnik Povelje o osnivanju OUN, čime je postala njen ravnopravan član i obveznik u provođenju određenih međunarodno priznatih normi ponašanja u oblasti ljudskih prava. Mjeru kolektivnog progona naroda dijela Cazinske krajine, Kržišnikova dovodi u usku vezu s moguće izvršenim genocidom, pozivajući se na Konvenciju o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida (a zločinom genocida se smatra, između ostalog, djelo počinjeno sa namjerom da se djelimično ili potpuno uništi neka nacionalno etnička, vjerska ili rasna grupa i to putem.... teške povrede fizičkog ili duševnog integriteta članova grupe), koja je postala punovažeća 1950. godine, a koju je ratificirala i bivša Jugoslavija. U tom smislu Kržišnikova kaže: “Odredbe pomenute konvencije čak ni u ovom, 1950. godine po Jugoslaviju najtežem mogućem vidu njihove primjene na odnos države prema raseljenom stanovništvu Krajine, vlast u Jugoslaviji još ne okrivljuju, dakle, tim odredbama ne bi se mogao direktno odrediti baš genocidni odnos Države. Ali da se je njen postupak raseljavanja tim odredbama približavao, pa i graničio s njima, prilično je izvjesno”[11]. Nedvojbeno, po našem sudu, ovaj dio studije Cazinska buna 1950[12] spada u red najvećih doprinosa demistificiranju, ali i demaskiranju, svega onoga šta se dešavalo maja i oko maja 1950. godine na područjima Cazina, Velike Kladuše i dijela Slunja, kao i onoga kako se ponašala država/partija SFRJ i SRBiH, uključujući i spekulacije njenih meritornih struktura i institucija sve do njenog raspada.
Posebna vrijednost studije Vere Kržišnik–Bukić je u tome što je njenom pojavom u naučnoj i drugoj javnosti otvoren jedan novi proces proučavanja i promišljanja bliže društvene stvarnosti ovog geopolitičkog područja, a koji sugerira da prava nauka, napose historijska i uopće društvena, mora i može da ne bude u funkciji jedne ideološke opcije, vladavine bilo koje oligarhije, a posebno ne uime nečijih uskogrudih interesa bilo koje provenijencije ili vokacije koji se definiraju kao “interesi naroda” (nažalost “uime naroda” pale su mnoge nevine žrtve, a mnogi događaji predstavljeni u potpuno pogrešnom pa i lažnom smislu, što je izazivalo a i danas izaziva negativne posljedice kako po pojedince u ovom društvu tako i po društvo u cjelini). Ova studija je, u tom smislu, da je bilo moguće, trebala biti načinjena i obnarodovana mnogo prije no što je to učinjeno. Naravno, ovo nije nikakva kritika autorice studije, naprotiv. Jer, njena je tolika vrijednost da bi ona sama, ili svojim primjerom, moguće je bitno utjecala na neke od društvenih procesa koji su se ovdje dešavali (a neki elementi njihovog dešavanja još traju). Pokušat ćemo to dokazati baš na primjeru Cazinske bune.
Sve do pojave ove studije, a to vremenski ublizu korespondira i sa raspadom bivše SFRJ, događaj koji se imenuje kao Cazinska buna, od oficijelnih državnih i političkih, pa i znanstvenopublicističkih struktura, bio je tretiran jednoznačno, onako kako je tim strukturama odgovaralo u skladu sa njihovim vlastodržačkim habitusom. Ilustrirat ćemo to sa dva primjera, jednim javne naravi, a drugim sve doskora tajnog karaktera. Poznato je, naime, da su u bivšoj Jugoslaviji pa, dakle, i u Bosni i Hercegovini, partijske, političke i državne strukture bile u potpuno simbiotičkom odnosu, što uključuje kadrove policije, vojske i veoma razuđenog sistema općenarodne obrane i društvene samozaštite (kadrovi u tim strukturama su popularno nazivani “vojnici partije” i “udarni odredi partije”). U tom smislu je, na obvezatno edukativnom nivou, bio i jedini važeći Leksikon bezbednosti, autora dr. Obrena Đorđevića. U tom leksikonu, objavljenom 1986. godine, tridesetšest godina poslije događaja u Cazinskoj krajini i slunjskom kraju, o Cazinskoj buni navedeno je, pored ostalog, i slijedeće: “Cazinska kontrarevolucionarna pobuna – Na području bivših srezova Cazin i Velika Kladuša, organizovana je kontrarevolucionarna pobuna 5. V 1950. od reakcionarnih neprijateljskih elemenata i katoličkog klera, u sprezi sa odmetničkom bandom radi rušenja društveno-političkog sistema FNRJ, tekovina revolucije i onemogućavanja izgradnje socijalizma.... U kontrarevolucionarnoj pobuni učestvovalo je oko 600 lica.... Većina učesnika u toku rata pripadali su kvislinškim oružanim formacijama – ustašama, ustaškoj miliciji, SS trupama, zelenom kadru, a bilo je pojedinaca koji su pripadali NOP-u, KPJ i odbornika mesnih narodnih odbora i narodne milicije”.[9] Ovo navodimo ne da bismo u istu ravan dovodili jedan leksikon i jednu ozbiljnu naučnu studiju. Cilj je sasvim drugi. Vidjeli smo ko je sve obavezan bio koristiti “istine” navedene u leksikonu (sva jugoslovenska policija, i javna i tajna, vojni bezbjednjaci i nosioci sigurnosnih poslova u sistemu ONO i DSZ, kao i drugi “sv(j)esni građani). Naravno, riječ je o samo jednoj istini, “istini” koju je u gotovo cjelokupnu društvenu strukturu instalirala partija/država. E, upravo tu istinu, jednu stranu istine demistificira, demaskira pa i elementarno opovrgava Vera Kržišnik u studiji Cazinska buna. Istovremeno, ova studija to čini i prema jednoj drugoj dokumentiranoj, takođe policijsko-partijskoj “istini”. Dokument sa tom jednostranom “istinom” pronađen je u arhivi AID BiH, a iz fundusa je arhivske građe SDB RSUP SRBiH. “Na traženje druga podsekretara J. Bradvice sačinjen je ovaj presjek 11. 7. 1983. godine.
Kao indirektnu posljedicu Cazinske bune je moguće promatrati i kult Fikreta Abdića koji je ponikao nakon njegovog ekonomskog uspona.
Taj kult još uvijek živi u tom kraju, prvenstvenu na području Velike Kladuše.
Vidis mene je konacno rasvjetljavanje Cazinske bune uvijek intrigiralo. Nigdje na relevantan nacin nisam mogao da saznam sta se to zapravo desilo na egzaktan nacin. U istoriji za 5,6,7,8 razred jos dok sam u bivsoj drzavi isao u skolu je to uvijek bilo opisano sturo intervencijom JNA protiv "domaceg protivdrzavnog" faktora. I samim tim da je to prikrivano - da se primijetiti da je drzava vojnim snagama izvrsila izvjestan zlocin prema "pobunjenicima".
Najtuznije je sto su institucije savezne drzave bile zestoko na svaki nacin eksploatisane samo za velikosrpske i druge velikodrzavne interese do te mjere da se pokusavalo zataskati i zagurati pod tepih maksimalno koliko je moglo da bi se docekala Titova smrt i pristupilo konacnom ostvarenju RAM-a kao nusprodukt Nacertanija.
Samim ovim gore navedenim se - namece zakljucak da je stanje potpuno isto bilo i 1950. i 1992-1995 (vezano za cazinsku i bihacku krajinu) a analogno stanje je isto i danas. I danas imamo prodavace i izdajnike na vidjelu da vidljivije ne moze da bude ali mi se i dalje kletemo i kunemo u Cerica, Aliju i ostalu prvenstveno bosnjacku - bosansko muslimansku bagru, jos bi bilo dobro da katolici iz BIH ili pak hrvati uvide da su i oni dobili malo vise mrvica svojih mafijaskih prodavaca u vidu hercegovacke tajkunske loze prodavsi posavinu i zalozivsi srednju Bosnu i na kraju da pravoslavci ili ti bosanski srbi konacno shvate da je Rasa 1 i Rasa 2 samo trpao lovu u svoj dzep i da blage veze nema njihov penzijski status kao i prava u drzavi sa podebljim racunom Slobe Milosevica, klanom Karadzic i slicno.
Malo odlazeci od teme koja je zapravo samo paradigma preprodaje naroda i izdaje i prodaje istog, vidjeh veceras u doba kad sam s posla izlazio razvaljen je vlasnik Nacionala vrlo vjerovatno protivtenkovskom minom daljinski aktiviranom. A ovim zelim da kazem da mi mrski mizerni neprijatelji jedni drugima gledamo kako Jugo mafija odlicno i povezano i bratski interesno, posluje saljuci trotil iz BIH prema HR, putovnice iz BIH u SRB, sakrivajuci atentatore u jednoj pa u drugoj pa u trecoj drzavi, transportujuci kile i kile heroina iz jedna u drugu zemlju ali nama se svakodnevno podastire Drko Guzmanovic, Jaja Lazovdzija, i toboznja nacionalna netrpeljivost, vehabizam, pederizam, konzumerizam i kojekakva ostala sranja dok se telekomi, rafinerije, naftni giganti prodaju i ovde i anamo kod njih i anamo preko Drine, a zeljezare se tutnu za marku itd. itd. itd.
I na kraju dodjes do zakljucka da je ovaj nas narod toliko stupidan i mazohisticki raspolozen da je njemu Tito bio predobar - da bi mu trebalo instalirat kakvog Pol Pota ili Kim Li Jonga ili Ho Si Min-a da ga sistematski iskorijeni jer je dokaz'o poodavno svime - da nije zasluzio da zivi.
Kakva demokratija, ljudske vrijednosti i slobode.
Ma to prestaje kad te osinu po glavi i kazu ti "jarane il' plati il' se naguzi - il' letis".
Narodu to treba i neka mu kraj do zadnjeg ponizenja.
Da, u nasoj proslosti ima puno tabu tema koje jos uvijek nisu do kraja objasnjene, bolje receno opisane. Mi znamo za susdjenja, za likvidacije ali malo znamo o drugim vrstama torture koje su provodjene. Cuo sam da je bilo i raseljavanja ljudi i njihovom smjestaju u barake daleko od rodnog doma. Koliko je to tacno ne znam ali sigurno je da ima ljudi iz Cazina koji zanju puno o tome.
Jedan kraci prilog koji sam nasao na internetu.
Marko Lopusina, "UBIJ BLIZNJEG SVOG"
Cazinska buna
"Kada je krajem aprila 1950. godine, Udba u Banjaluci dobila dojavu od saradnika sa terena, da se u Cazinu priprema »ustanak seljaka«, citava politicka i policijska garnitura Bosne i Hercegovine se digla na noge. Opasnost od seljacke pobune zbog nasilnog uclanjivanja u drzavne zadruge, procenjena je kao »neprijateljska«, jer su se seljaci potajno naoruzavali, spremali za ustanak sestog maja i jer su ih vodili, prvenstveno Srbi sumnjivog politickog opredeljenja. Kao kolovodju Udba je registrovala prvoborca Milana Bozica, zemljoradnika iz sela Trzac kraj Cazina i njegovog sina Nikolu, koji je bio zaduzen za obavestavanje seljaka u Cazinskoj krajini. Plan im je bio, kako je to Udba rekonstruisala, da pobunjeni seljaci iz okolnih mesta, zauzmu grad Cazin i ucenom od vlasti u Beogradu zatraze oslobadjanje od obaveze stupanja u drzavne zadruge. »Ustanici« su, medjutim, uspeli da zauzmu samo selo Trzac i u njemu stanicu milicije. Na tu seljacku bunu, Udba iz Banjaluke je odgovorila slanjem, naoruzane do zuba, jedinice Knoja, pod komandom Ostoje Mijica i specijalnog poverenika Ratka Ilica. Zadatak Udbe je bio da se seljaci milom vrate u svoja sela ili silom pohapse, zatvore, osude i oteraju na robiju. Zaplaseni silnom vojskom seljaci su se brzo predali, dok su njihove vodje otac Milan i sin Nikola Bozic pobegli u sumu. Udbin oficir Ratko Ilic zauzeo je kucu Bozica, zarobio majku i zenu Milanovu, pa je on sa sinom morao da se preda, da mu porodica ne strada. Pored svih uveravanja Udbe da se Milanu i Nikoli nece nista dogoditi, Udba ih je posle hapsenja predala Armiji. Vojni sud u Cazinu je radi opomene i zastrasivanja seljaka, osudio Milana Bozica i njegovog pomocnika Aliju Mujkica na smrt, a ostale srpske seljake na kazne zatvora. Dr Darko Bekic, zagrebacki naucnik, istrazujuci po americkim arhivima tek 1986. godine je objavio podatak da je u seljackim pobunama u Cazinu i Smederevu tajna policija i milicija oduzela dvadeset i sedam zivota".
Najgore je sto se Cazinska buna koristi danas u druge svrhe. Ovaj tekst gore citirani je sa stranice Srpskog Kongresa Jedinstva, koji je propagandno nacionalno tijelo Srpske dijaspore ukoliko se ne varam.
Cazinsku buna je teska tema koja zasluzuje nekog ko je kadar to opisati. Vera se napregla, ali zali boze sto sam ista i citao, sta je ona na kraju rekla, sto ne zna prosjecno informiran lik u gornjim tekstovima. Srbi sve koriste - u svoje svrhe, pa cak i Cazinsku bunu u kojoj je ucestvovao neki Srbin, pa sad, eto, ispade, njemu se je na glavu stropstao komunizam jer je bio posten i cojski Srbin, i ovo i ono.
Ukratko komunjare naumile pljackati seljake, seljaci nisu dali zemlje i da rade dzabe da bi ovi sjedili u foteljama, ovi nahuskali UDBU, UDBA od muhe stvorila medjeda, ljude pobila i pozatvarala, i ljepi nas komunizam, kad sumnjaci dodju na vlast i boje se revolucionara kakvim su i oni sami, pa onda malo Staljinzima, malo komunizma, a taman je i bila afera inform-biroa kako mu pripada, i onda se nadje neki zabaceni kraj da tamo ostre kitu dokazivanja zeljna elita policajaca, ma da je to i policija, nego ona najgore, najveca bijeda, suga i kuka, uzeti pa prisluskivati, pratiti ljude, sjediti po kafanama, uhoditi, i onda kosti lomiti, jer si nesto negdje rekao ili se digao da neces da ides u zadrugu i ne moze te bog natjerati da prodajes ruku svoji djelo ispod trzisne cijene, buzasto da bi se neko drugi bogatio na tebi a oni dosli i oduzelit ti pola imanja da bi to postala drzava i slicno, koja ce se opet udjeliti nekom drugom i tako, u krug. Uglavnom, silovanje brate. U glavu. Depresija ekonomska. Mrzili su balijandere iz Cazina. Dusa im je bila na tim tuberanima da se ljece i dokazuju snagu, kao - prebili smo im kicmu, vidi ih sad, nezaposleni, gladni, po 9 djece, neimastina, tuberkuloza, kuruza, zemlja kiselkasata ne radja dobro, bjeze ljudi na arbeit po baustelu, a onda nadjes par koji su onako bili spremni da budu u KPJ pioniri pa te promoviras i slicno, ili jos bolje uzmes jednog seljacinu iz Cazina, iz familije Pozderaca, pa od njega napravis i boga i batinu samo jer je eto, bio partizan, pa onda taj isti malo sudi muslimanima, pa odvali ko od sise iz Beograda komad pogace, sakrije i donese, pa kao, de - de, svoji smo, nasi smo - evo, donjeo Pozderac, zna svoj kraj, pa je onda s Fikretom na tom dijelu - ovo je istina zivia, Zapadna Bosna je bila Istocna Bosna. I gora, od Istocne Bosne. I gora. Ekonomski, finansijski, teska istorija, tesko breme vremena, i to, i eto ti, kako je vrijeme odmicalo to su Pozderci bili vise muslimani a manje komunjare a Fikret vise poduzetnik nego agronom tj. traktorista, i ko ce znati kako, odjednom bum - ko nije imao nista, stece mnogo sto sta, para koliko hos, svega koliko hos, narod gladan zaibretio se svemu tome, i na kraju do samog rata zaboravljena i je bila Cazinska buna, i bila bi i dan danas da je ne zele kojekakvi raspletivaci mitova ukomponovati u svoju satrologiju. Zbog toga treba biti JAKO PAZLJIV od toga sta je cinjenica a sta interpretacija. Ja u interpretacije neke Vere iz Banjaluke ne vjerujem zasto, zato sto mnogo ona napisa a vrlo je malo imala za reci, u onome gore citiranom, zali boze njenih "hljade svjedocenja". Uglavnom - tema treba biti adekvatno obradjena ali su danas pogana vremena a glavni ucesnici su eliminirani vrlo kratko, oni drugi haman i nisu znali sta se sve izdesavalo, a kad su saznali napricavali su ukrug pomalo sto se je znalo, zbog toga je mnogo poznatije raseljavanje ljudi i ekonomska depresija od dogadaja koji su se desili, sta je cija i koja motivacija bila i slicno. Sve u svemu - nema tu nista ljepo, to je samo, prljavstina jedna, jednog sistema, koji drugi sistem zeli da kao "pocisti" a taj drugi sistem kreiro toliko pizdarija da je Cazinska buna crtani film, a Vera iz Banjaluke moze napisati 12 knjiga o Banjaluci iz 1992 godine, pa joj nece niko prijetiti niti ce morati osiguravati presice kad bude knjigu publicirala.
Dosta mi je samo preservanja.
A na temi o Cazinskoj buni je toliko preseravanja da je vrijedi zaobici, da ne budes i sam posran.
Evo danas vremena. Pogledaj koji % obradive povrsine se obraduje. Uvozimo argentinski krompir i pilice iz Kine meni se cini i tako. Valjda je ovo bolje. Nece vise niko da se hvata pluga i tocila. Tamo neke 1950 bili su samo oni koji su ljude tjeral, ako nista trbuhom da rade, danas je drukcije vrijeme napune ti trbuh, a glava prazna i sjedi/lezi, da te zivot prodje, u sta, ni u sta. Nemam pretenzije da znam koje je bolje ali imamo mi mnogo vise i jako bitnije istorije od Cazinske bune. Zasto. Zato sto oni koji danas pisu o Cazinskoj buni su cetnici i balije. Koliko sam ja naisao na informacije. Drugi ni ne pisu nista, ko kad vide, da je to tema, jednog vremena i jednog bremena, vec 1970 takvo nesto se nije moglo dogoditi, ali trebalo je komunjarama 20 godina da se odviknu da mrze narod za koji su "tako mnogo ginuli i dali"...
Helem, nerviraju me samo prezivjeli istaknuti partizani koji su bili sve i sva, kao, njima 100% povjerenje, a drugima kako im kapu sasiju. Cim je sranje s tim narodom - zvali su prvo te iste, da idu tamo to pocistiti, sto bi bolje pocistili, tj. ostrije to su se boljim cinili. Helem, mnogo bitnije teme od ove su
Pozderci, Abdic, begovi, SDA u Krajini, Agrokomerc kao sredstvo finansiranja prvih izbora SDA. Agrokomerc kao korporacija nastala na prevari. Put Autonomne Pokrajine. Sudbine ljudi po Americi. "Nekad sam gajila tuke za Fikreta, a danas radim u fabrici u Idahu".
Husari, Zeleni Kadar i ucesce u NOB-u. Da li su Krajsnici bili ustase, domobrani, partizani, ili seoska policija koja je cuvala svoje krave i kukuruze od djikana i nije htjela ni sa kim da se zamjera, a sa svima se zamjeri, ne znajuci.
Hrvati dok Turci nisu dosli - Istorija Turske Hrvatske/Zapadne Bosne. Da li su nam Turci donjeli 2 najgora sedla - a) Islam prije nego sto ce propasti i b) Bosnu prije nego sto je rodjena a zakopavana vec 500 godina i jos uvijek lezi, u nekakvoj grobnici.
Dvije Krajine - dva svijeta - Crveno-Zeleno-Tamno Zeleno. Istorija pranja mozga od strane komunjara i kako to da u Krajini nije bilo Mladih Muslimana (tamno zeleno)? Kako to da postoje dvije Krajine. Komunisticka crvena u vecim gradovima. I zelena na selima. Sta to znaci, i kakva su ta dva fronta bila, jedan naspram drugog, gdje mjesta nema za pojedinca koji nije ni zeleni ni crveni. Kako su crveni postali zeleni, a zeleni pocrvenili. Kako od jedne SDA mozes napraviti dvije.
Baustel, pare, gaster-bajter - istorija onih koji u Jugoslaviji nisu zasluzili posao, a vani su radom zasluzili i penzije i mechke i veliku lovu - price stotina Krajsnika o odlasku iz Bosne, i dolasku na Zapad. Izjava baustelaca - "I Tito bi da nije Tito, dosao sa nama." Moja vjera i nacija je Deutch mark. Ko te nema u dzepu nema ni muda, nema ni kite, nema ni glave, nema ni ruku, i nemam sta s tim ni da pricam, ni da biciklo prislanjam na njega. Kapitalizam rodjen na selu, i smrt komunizma u Cazinu a skolovanja u Kladusi. "Sto bi se ja skolo, kad mogu zaraditi dok zavrsim fakultet 100.000 maraka?" Prica momka koji je sa zavrsenom osnovnom otisao na baustel vani. "Poslje nas nije vise bilo zadruga, ni Staljnizma ni Mao-Ce-Tu nizma". Bio je samupravni, a nama je dato zeleno svjetlo da kad budemo preko granice bjezali ilegalno, nece pucati za nama i da nam zene nece privoditi u policijsku stanicu, s pitanjima - dje Hajro, jel po Mihnenu sjedi s ustasama ili ga je sreo nas UDBAs godine, u nekom red-distriktu.
Cazinska buna ima po meni malo veze i sa ovim, izmedju ostalog. Zasto. Zato sto taj dio Krajine nije bio izrazito "partizanski kraj" by any stretch of imagination. Komunjare su to znale, i za njih je odgovor bio - u Islamu. Ne znam koliko ima istine u supresiji Islama, u tjeranju zena da skinu samije, dzamijama da budu pod politickim nazorom, u Cazinu da se forsira ono sto nikad nije - npr. klempo po pijaci, zabrana drzanja stoke u "uskom gradskom jezgru" i slicne druge sitne podvale od strane sistema.
Huska MIljkovic
Karizmaticna osoba, te se sam malo-pomalo izgradio u izvanrednog politicara i vojnog komandanta. Imao je svoju miliciju u snazi jedne povece brigade, te kontrolirao cijelu Cazinsku krajinu i zaveo svoj sistem pravde. Ustasama nije dozvolio pristup, jer je branio i neka srpska sela, dok se cetnici, pak, nisu smieli ni pojaviti na njegovoj teritoriji. Trgovina je bila slobodna, privata imovina se postovela ali su bogatiji morali davati vojsci. Vojska se hranila, mahom, po vlastitim kucama. Zauzeo je neutrali stav, pa su se svi porceli za nega otimati. Ako bi zatrazili prolaz, on bi domobranima, partizanima pa i Nijemcima to dozvoljavao uz odstetu u hrani, oruzju i municipi. Njegove su jedinice bile disciplinovane i veoma borbene, tako da su se svi dogovori sa njim respektovali. Na svojoj teritoriji je Huska tolerisao sve vojne bjegunce, iz raznih formacija, i od toga je stvroen “zeleni kadar” koji se dugo zadrzao u tim krajevima. Nijemci su mu predlozili da njegovu jedinicu moderno opreme i naoruzaju, da mu daju velike kolicine municije i uniformi ali da ne pusta partitane na svoju teritoriju. U isto vrijeme, partizani su mu ponudili pregovore. Cazinska krajina je tada bila vezana za Hrvatsku i sa njim je pregovarao Veco Holjevac (popularni partizanski komandant, komesar korpusa, poslije rata gradonacelnik Zagreba), komesar korpusa. Uspjeli su ga nagovoriti da privati njemacki prijedlog, pa da prijedje u partitane kada ga naoruzaju i opreme. Obecan muje cin pukovnika, Halilu, njegovom zamjeniku cin potpukovnika, svim komandantima bataljona cin malora, komandantima ceta cin kapetana, a komandirima vedova cin porucnika. Osim toga, obecano mu je da ce biti komandant divizije i-posto je prije bio u vezi sa Pokretom-da ce biti primljen u Okruzni komitet i Komitet divizije. Jos mnogo toga mu je obecano. U nekim je pregovorima ucestvovao i Adil Zulfikarpasic na strani partizana i on je potvrdio sve ove navode. Huska Miljkovic je bio narodni covjek, koji nije imao skola, ali je uvijek znao sta hoce i vodio se interesima Krajine i naroda. On je sve dogovore izvrsio, kao i Stab korpusa. Njegova divizija – Unska operativa grupa – oslobodila je prolaze za Bosansku krajinu i tada su porcele njegove nevolje. “Bosanski” kadrovi i Pokrajinski komitet Bosne gledali su drugacije na cijelu stvar i Huskina samostalnost, po njima, nije bila uklopljiva u sistem partizanskog ratovanja. Malo-pomalo, on je likvidiran i kompromitiran. Organizovano je ubistvo, toboz od neprijatelja, a zatim mu je priredjena veika dzenaza. Narod je o njemu pjevao i iskreno ga volio. Partizani su mnogo truda utrosili dok su njegove jedinice – Unska operativa grupa – privatile borbeni nivo. Poslije rata je njegova jedinica rasformirana i skoro svi kadrovi izbaceni iz Armije, JNA.
Podaci o Huski Miljkoviću vrlo su oskudni jer ondašnja vlast, iz njoj znanih razloga, nije dala da se o tome piše. Književnik Skender Kulenović, koji je kao partizan tokom rata imao kontakte sa Huskom, pred smrt je najavljivao da namjerava napisati roman o Huski, ali ga je iznenadni odlazak spriječio u tome. Prava šteta, jer Huskin život je, po svemu sudeći, bio pravi akcioni film i riječ je, bez sumnje, o jednoj od najkontroverznijih ličnosti Narodnooslobodilačkog rata.
Naime, ono što se zna, bilo bi ukratko slijedeće : Huska Miljković ( rođen 1905. ) bio je ustvari još prije rata član KPJ, član okružnog komiteta KPJ za Karlovac, jedan od organizatora ustanka na Kordunu 1941., a zatim komandant mjesta Velika Kladuša i prvi sekretar Sreskog komiteta za Cazin.
1943. napustio je partizane i osnovao vlastitu vojsku ( tzv. "Huskina vojska" ), koja je radila na principu Muslimanske milicije i u različitim vidovima sarađivala sa okupatorom i ustašama.
1944. je ponovo prešao partizanima, sa kompletnom svojom vojskom ( oko 4000 ljudi ) i postao partizanski pukovnik. Ubrzo nakon toga ubijen je pod sumnjivim okolnostima. Prema zvaničnoj verziji, ubila ga je ustaška zasjeda. Šta je se uistinu desilo, ostalo je do danas, koliko ja znam, nerasvijetljeno.
Huska je u politickom smislu bio velika lisica, seljacki prefrigan, i kada se je raspala Bihacka republika, napustio je partizane i osnovao svoju vojsku. (By the way, bio je doslovno opcinjen njemackom vojskom i ratnom masinerijom, njihovom mravljom ustrojenoscu.) Onda je pregovarao istodobno sa svima obecavajuci im da ce se staviti pod njihovu komandu, nastojeci tako nabiti si sto vecu cijenu, a Nijemci su naoruzali njegovu vojsku modernijom opremom. Narod je govorio: Huskina vojska. Ne kaze se u ovim poslijeratnim, ubudjalim nacionalnim romantizmom obojenim pricama o Huski kako su njegovi pljackali i ubijali u toku rata (cak i Muslimane). Bilo je tu dosta samovolje. Gledao sam dopis vlade tzv. NDH gdje se od Huske trazi da prestane sa politikom nasilja i hajducijom. Svjesno je narodu prodavao pricu o sebi kao spasitelju. Kad je nacisticka Osovina pocela pucati, odlucio je preci partizanima. Jeste, veli se da ga je ubio ustaski agent u znak osvete za izdaju (i njima je, u skladu sa svojom politickom filozofijom, obecao da ce se staviti pod njihovu komandu). Medjutim, tesko je progutati tu pricu. Vjerovatnije su ga ucmekali partizani: mnogo se je Huska kompromitirao i presvukao previse kosulja. Legenda ga je nacinila nekom vrstom heroja. Sad ga se pokusava proglasiti nekom vrstom muslimanskog Emilijana Zapate. Ali nemojmo zaboraviti da je i Fikret Abdic (koji se je, ocito, barem malcice nadahnjivao Huskom) u jednom dijelu Krajine jos uvijek heroj.A sluzi kaznu od 20 godina robije zbog ratnih zlocina.
Huska Miljkovic je celo na ovoj slicici...
Last edited by Nosferatu on 24/10/2008 04:10, edited 2 times in total.
A, kako se ono pjevalo kod nas...?? "Kud prodje Huska bit ce zemlja Turska" , ili Ruska, ili, sva se zemlja truska...??? Huska Miljkovic je bio sve pomalo, narod Cazinske Krajine ga volio...moj did, okorjeli partizan je znao reci; Mi smo svi bili sretni dok su Huskini vojnici bili s nama, iako je bo ustasa.
Za Nosferatua:
Tek sad reagujem jer sam tek i pročitao tvoj komentar, a nisam mogao da se ne osvrnem. Uglavnom, o svemu se sa tobom slažem, osim u, po meni bezrazložnom napadanju profesorice Kržišnik-Bukić i njene knjige. Posjedujem navedenu knjigu i pročitao sam je više puta ( objavljena je 1991. ) i mogu reći da je prof.Kržišnik djelu pristupila posvećeno, studiozno i, što je najvažnije za istoričara, objektivno i nepristrasno.
Rad na knjizi, tj.istraživanje, počela je još 1984. U tom vremenu razgovarala je sa mnogim učesnicima bune, članovima njihovih porodica, ali i sa predstavnicima "druge strane", koji su bunu gušili: tadašnjim udbašima, predstavnicima vlasti, od lokalnih do onih najviših ( kao što je tadašnji ministar unutrašnjih poslova BiH Uglješa Danilović ) i drugim. Većina tih svjedočenja objavljena je u knjizi djelimično ili u cjelosti. Obišla je i sve arhive koje su joj bile dostupne ( osim par njih u koje joj, tada još uvijek komunistička vlast, nije dala pristup ).
Autorica je iznijela i okolnosti koje su dovele do bune, evocirajući burnu prošlost Krajine i potencirajući, baš kao i ti, ulogu Huske Miljkovića u ratnim godinama i njegovo naslijeđe kao jedno od sjemena pobune. Takođe je dala i osnovni pregled privrednih i socijalnih prilika tog vremena, te mentaliteta Krajišnika, koji je očito, vrlo dobro upoznala. Sam događaj od 6. maja opisan je u detalje, koliko je bilo moguće u svjetlu dostupnih dokumenata i sjećanja starih 40 godina. Potom prikazuje sve što se zbilo poslije, svih devet procesa učesnicima, a posebno potresnu sudbinu njihovih porodica, prognanih sa svojih ognjišta u srbački kraj. Na kraju knjige iznosi vlastite zaključke, uz veliku dozu samokritičnosti i nepretencioznosti.
Da zaključim, knjiga prof.Kržišnik-Bukić je prvo kapitalno djelo o ovoj kontroverznoj temi, jedna ozbiljna, zrela i iscrpna studija. Od srca ti preporučuješ da je pročitaš pa ćeš vidjeti koliko je tvoj zaključak ishitren. Teško da će ijedan eventualni budući autor o ovoj temi, strani ili domaći, moći dati više od ovoga.
Živio
I još samo jedno, Nosferatu. Pažljivo sam pročitao šta si TI gore napisao o Cazinskoj buni, i ako je to zaista TVOJ stav, onda se on ne razlikuje mnogo od onog prezentiranog u knjizi. Zato, give it a try!
U Australiji je 1960 formirana udruga Hrvatsko Bratstvo (tako nekako), a desetak godina kasnije insipirani idejom Hrvatskog proljeca odlucili su se ubaciti u Jugoslaviju, na teren oko Bugojna. Ideja je valjda bila podici NDH ideju i hrvatski narod na ustanak.
Sad mene zanimaju neke stvari
Jel ta grupa zrtvovana unaprijed ili su fakat vjerovali da 19 ljudi moze ustanak pokrenuti
Kako je ta vijest odjeknula u Jugoslaviji i kakav je Titin stav bio o tome
Admir_1984 wrote:U Australiji je 1960 formirana udruga Hrvatsko Bratstvo (tako nekako), a desetak godina kasnije insipirani idejom Hrvatskog proljeca odlucili su se ubaciti u Jugoslaviju, na teren oko Bugojna. Ideja je valjda bila podici NDH ideju i hrvatski narod na ustanak.
Sad mene zanimaju neke stvari
Jel ta grupa zrtvovana unaprijed ili su fakat vjerovali da 19 ljudi moze ustanak pokrenuti
Kako je ta vijest odjeknula u Jugoslaviji i kakav je Titin stav bio o tome
Teško je na to odgovoriti objektivno. Većina hrvatskih ekstremista koji naginju toj ideologiji za kakvu su izginuli ti mladići reći će da jesu žrtvovani. Da li su vjerovali da se ustanak može pokrenuti tako malim brojem ljudi? Možda, jer su plan temeljili na "Velebitskom ustanku", tj. Pavelićevoj akciji iz daleke 1932. kojom je na Velebit iz Italije ubačeno 10 ustaša da dižu bunu. "Ustanak" se završio fijaskom, kao i Raduša 40 godina kasnije.
Slično je, samo mnogo ambicioznije, bilo i sa operacijom "10. travanj" iz 1947/1948, koja je tek bila neviđen debakl za ustašku organizaciju.
Raduša može biti dokaz da ustaška emigracija nije ništa naučila iz prethodnih iskustava sa ubačenim grupama (pridodajmo ovima i onu iz ljeta 1963, sa devetoricom ljudi).
Kakav je bio stav Josipa Broza o grupici koja je došla da mu ruši zemlju i poredak? Odgovaram protupitanjem: kakav bi mogao biti?
Napominjem da se, za razliku od ustaša iz WW2, na ovu grupicu i u liberalnijem dijelu hrvatske javnosti gleda sa izvjesnim simpatijama, ili makar sažaljenjem.
Pera, postoji li neka ozbiljna literatura koja se bavi ovom grupom? Naime, ono što sam dosad čitao - Ličininog 20. čovjeka - nije baš historijska literatura.
nellington wrote:Pera, postoji li neka ozbiljna literatura koja se bavi ovom grupom? Naime, ono što sam dosad čitao - Ličininog 20. čovjeka - nije baš historijska literatura.
Koliko ja znam, ne postoji. Mislim tu na istorijske knjige u punom smislu te riječi, sa navođenjem izvora i sl.
Sve ono što se o ovom događaju znalo do 1990, potiče uglavnom iz dva izvora: Ličininog "Dvadesetog čovjeka" i teksta još jednog čuvenog Udbinog pisca Nikole Milovanovića "Krah diverzantsko-terorističke grupe Feniks". Milovanovićev tekst objavljen je u dvije vrlo tiražne knjige, "Ratnici mira" i "Kroz tajni arhiv Udbe" (obje su i danas česta roba na buvljacima). Tekst uglavnom iznosi činjenice kako je to i Ličina prezentirao, ali faktografski (dok je "Dvadeseti čovjek" u biti roman).
Bugojanska grupa je predmet brojnih pisanija na ekstremnim nacionalističkim hrvatskim sajtovima. Uz poznate floskule, uglavnom se ne negiraju činjenice o likvidaciji grupe kako je to prezentirano u SFRJ, ali nam nedostaje objektivna istorijska studija o događaju. Bilo bi lijepo kada bi neko od mlađih ali već po svojoj dokumentovanosti i objektivnosti poznatih hrvatskih istoričara to napisao. Lično bih volio da to bude Davor Marijan.
nellington wrote:Pera, postoji li neka ozbiljna literatura koja se bavi ovom grupom? Naime, ono što sam dosad čitao - Ličininog 20. čovjeka - nije baš historijska literatura.
Koliko ja znam, ne postoji. Mislim tu na istorijske knjige u punom smislu te riječi, sa navođenjem izvora i sl.
Sve ono što se o ovom događaju znalo do 1990, potiče uglavnom iz dva izvora: Ličininog "Dvadesetog čovjeka" i teksta još jednog čuvenog Udbinog pisca Nikole Milovanovića "Krah diverzantsko-terorističke grupe Feniks". Milovanovićev tekst objavljen je u dvije vrlo tiražne knjige, "Ratnici mira" i "Kroz tajni arhiv Udbe" (obje su i danas česta roba na buvljacima). Tekst uglavnom iznosi činjenice kako je to i Ličina prezentirao, ali faktografski (dok je "Dvadeseti čovjek" u biti roman).
Bugojanska grupa je predmet brojnih pisanija na ekstremnim nacionalističkim hrvatskim sajtovima. Uz poznate floskule, uglavnom se ne negiraju činjenice o likvidaciji grupe kako je to prezentirano u SFRJ, ali nam nedostaje objektivna istorijska studija o događaju. Bilo bi lijepo kada bi neko od mlađih ali već po svojoj dokumentovanosti i objektivnosti poznatih hrvatskih istoričara to napisao. Lično bih volio da to bude Davor Marijan.
Kroz tajni arhiv Udbe imam Nadasve zanimljiva knjiga, inače.
Naravno, knjiga je pisana popularno, ali tu imaš sve, od hvatanja Draže Mihailovića, preko operacije "Gvardijan", do Raduše. Iako će i sa jedne i sa druge strane tvrditi da su to sve laži, još niko nije dokazao da se bilo koji od tih događaja zbio suprotno od onoga kako je opisano. Naravno, nešto "umjetničke slobode" doprinosi čitljivosti, pa i ideološka obojenost tekstova postane probavljivija.
Usput, gdje je lansirana priča o Blažu Kraljeviću kao tobožnjem dvadesetom čovjeku? Sjećam se da su to potencirali često u medijima, ali ne znam odakle je sve počelo. Ako i jeste bio HOPovac (vrlo moguće, naravno), otkud baš da znaju da je bio u kombinacijama za grupu sa Andrićima, Keškićem i drugim diverzantima?
nellington wrote:Usput, gdje je lansirana priča o Blažu Kraljeviću kao tobožnjem dvadesetom čovjeku? Sjećam se da su to potencirali često u medijima, ali ne znam odakle je sve počelo. Ako i jeste bio HOPovac (vrlo moguće, naravno), otkud baš da znaju da je bio u kombinacijama za grupu sa Andrićima, Keškićem i drugim diverzantima?
HOP-ovac jeste bio, spominje se u drugoj jednoj Ličininoj knjizi "Roverova braća", koja se bavi zbivanjima u ekstremnoj hrvatskoj emigraciji u Australiji prije i poslije operacije "Feniks", ali nisam siguran da se u knjizi vezuje za same pripreme akcije, moraću da provjerim (knjiga nije trenutno kod mene).
nellington wrote:Usput, gdje je lansirana priča o Blažu Kraljeviću kao tobožnjem dvadesetom čovjeku? Sjećam se da su to potencirali često u medijima, ali ne znam odakle je sve počelo. Ako i jeste bio HOPovac (vrlo moguće, naravno), otkud baš da znaju da je bio u kombinacijama za grupu sa Andrićima, Keškićem i drugim diverzantima?
HOP-ovac jeste bio, spominje se u drugoj jednoj Ličininoj knjizi "Roverova braća", koja se bavi zbivanjima u ekstremnoj hrvatskoj emigraciji u Australiji prije i poslije operacije "Feniks", ali nisam siguran da se u knjizi vezuje za same pripreme akcije, moraću da provjerim (knjiga nije trenutno kod mene).
nellington wrote:Usput, gdje je lansirana priča o Blažu Kraljeviću kao tobožnjem dvadesetom čovjeku? Sjećam se da su to potencirali često u medijima, ali ne znam odakle je sve počelo. Ako i jeste bio HOPovac (vrlo moguće, naravno), otkud baš da znaju da je bio u kombinacijama za grupu sa Andrićima, Keškićem i drugim diverzantima?
HOP-ovac jeste bio, spominje se u drugoj jednoj Ličininoj knjizi "Roverova braća", koja se bavi zbivanjima u ekstremnoj hrvatskoj emigraciji u Australiji prije i poslije operacije "Feniks", ali nisam siguran da se u knjizi vezuje za same pripreme akcije, moraću da provjerim (knjiga nije trenutno kod mene).
Je li Rover iz naslova Srećko?
Da. Srećko Rover je imao važnu ulogu i u prebacivanju terorističkih grupa u operaciji "10.travanj" 1948, i sam je više puta sa njima ulazio u zemlju kao vodič. U vrijeme sukoba Pavelić-Luburić sredinom 50-ih, "stara garda" ustaške emigracije sumnjičila ga je, kao Luburićevog čovjeka, da je kriv za upadanje grupa iz "10.travnja" u šake Udbe, koristeći činjenicu da je bio jedan od rijetkih koji je ulazio u zemlju i izbjegao zarobljavanje.
Kad smo već na ovoj temi, malo ću odlutati - ali sve za historiju Naime, jesi li se negdje u literaturi, bilo domaćoj, bilo stranoj susreo sa pričom o Crnoj legiji (ili samo o Rafaelu v. Bobanu) u Koreji?
nellington wrote:Kad smo već na ovoj temi, malo ću odlutati - ali sve za historiju Naime, jesi li se negdje u literaturi, bilo domaćoj, bilo stranoj susreo sa pričom o Crnoj legiji (ili samo o Rafaelu v. Bobanu) u Koreji?
Ne. Nisam našao nigdje da su priče o poslijeratnoj Bobanovoj sudbini ništa drugo do glasine. Ja ipak vjerujem da je zaglavio u haosu na austrijskoj granici 1945, jer od tada mu se u dokumentima gubi svaki trag. Ali očito, bilo je potrebno da se legenda nastavi.
)
Huska Miljkovic je bio sve pomalo, narod Cazinske Krajine ga volio...moj did, okorjeli partizan je znao reci; Mi smo svi bili sretni dok su Huskini vojnici bili s nama, iako je bo ustasa. 
