Nismo ni blizu pobjede, ali ne treba odustajati>Prenj wrote:Dragi forumasi,
sretan vam Dan pobjede.
Nazalost, borba jos traje.
SMRT FASIZMU!!!!!!!!!
Cestitam praznik, svima koji znaju sta znaci i osjecaju ga svojim...Ivan Lovrenovic wrote:Na sto je bila nalik Bosna i Hercegovina protekloga 9. svibnja, na dan velike, milenijske pedeset pete godisnjice sloma fasizma?
U Titovoj Jugoslaviji nije se mnogo znalo za 9. svibnja kao evropski dan pobjede nad fasizmom. Na pozornici antifasisticke borbe, kako ju je postavila jugoslavenska ideoloska propaganda i pedagogija, kapitalisticke Evrope i evropskih zemalja dugo vremena nije bilo nikako, a nakon razlaza sa Staljinom i SSSR-om 1948, ostali su na njoj sami - Titovi partizani. Filmovi, knjizevnost, citanke, prigodne publikacije, izlozbe, sluzbeni govori i referati - sve je to sugeriralo jednostavnu sliku: Komunisticka partija i partizani na jednoj strani, na drugoj fasizam u liku stranih okupatora i domacih izdajnika. Bitka je mitski neravnopravna, i kako jedino u mitu biva - pobjedjuje slabiji, jer je uzvisen i svemocan u svojoj zrtvi i cistoci. Njegova pobjeda je apsolutna, a izvojevao ju je sam.
Bio sam se nasao na pariskim ulicama 9. svibnja neke od sezdesetih godina, kada je slavljena, bas evropski ujedinjeno, jedna od okruglih godisnjica pobjede nad fasizmom. Gledao sam izvrsno reziranu, beskrajnu povorku ucesnika, bilo je tu mnogo razlicitih grupa i "kategorija". Najdublji dojam, pravu potresenost, ostavila je povelika skupina bivsih logorasa - svi su bili u prugastim robijaskim odijelima. Kasnije sam shvatio: potresenost, na samom rubu osjecaja smijesanoga od pijeteta i nekakve neobjasnjive nedolicnosti, dolazila je bas odatle sto se nije mogao razdvojiti momenat biografske autenticnosti od momenta predstave. Bilo je to prvi put da se uzivo susretnem s antifasistickom Evropom, sa znacenjem i mjestom koje je ikona antifasizma stekla u politickoj i opcoj kulturi zapadne Evrope. Nijanse toga iznenadjenja sjecam se i danas.
Iako nisam bio Titov ni partizanski "fan" (o cemu su, emocionalno i prakticno, prije i mimo nas odluku "donijele" nase obiteljske biografije, ali to je posebna prica), dobro se sjecam da mi se tada, na plocniku Trocadera, otkrila steta koju sami sebi i svojoj borbi nanose jugoslavenski komunisti. Sektaseci spram Zapada, Evrope i njezinoga nacina obiljezavanja i afirmiranja antifasisticke borbe, pricajuci sami sebi svoju pricu o velicini i zasluzi, oni se iskljucuju sami iz toga velikog drustva, zapravo, snizuju vlastiti stvarni udio u gigantskoj borbi i trijumfu.
Kasnije se, sa svime ostalim, i to mijenjalo i ublazavalo, pa je i onaj neponovljivi prizor planetarnoga summita politicara na sprovodu Josipa Broza sigurno unekoliko bio objasnjiv i njegovim mjestom u opcem saveznistvu iz Drugoga svjetskog rata.
Bilo kako mu drago, opca predodzba o fasizmu-anti fasizmu u Jugoslaviji bila je koherentna i manihejski jednostavna. U njoj je bilo mjesta samo za crne i bijele, za pobjednike i porazene. I zrtva i junak mogao si biti, samo ako si bio na pravoj ideoloskoj strani. "U gradjanskom ratu ni grobovi nisu ravnopravni" - zapisao je u svom dnevniku Miroslav Krleza, reminiscirajuci o ovoj temi. To je, u isti mah, bilo "dvostruko dno", klica politicke bolesti jugoslavenskoga antifasistickog mita: na jednoj strani broj zrtava se luckasto uvecavao (zvuci skaredno, a posljedice se osjecaju do danas, da je ukupan broj od milijun i sedamsto tisuca ukupnih zrtava donesen 1947. u Kardeljevoj kancelariji odoka, kao aritmeticki domisljena baza za toliki-i-toliki odstetni zahtjev na konferenciji o ratnim reparacijama u Parizu), a na drugoj, onoj gubitnickoj, zrtve nisu imale pravo ni na grob, ni na ljudsku smrt...
Gledam antifasisticke manifestacije po Bosni i Hercegovini prosloga devetog svibnja: citav postmoderni politicki galimatijas. Kriteriji su pobrkani, pojmovi se tragikomicno sudaraju s licima koja ih izgovaraju, antifasisticke znacke zatjeces na reverima na kojima su smijesne do poruge...
Vidi se, politicari bi se rado "ogrebali" o antifasisticke tradicije kad im to donosi odredjenu korist, politicku ili materijalnu, ili obje, ali nisu spremni bas previse principijelno "produbljivati temu", jer uvijek na prvom mjestu valja dzevapiti svojemu "nacionalnom korpusu", a u tim nasim dragim korpusima nikad ne znas na kakvu ces minu naletjeti ako previse paradiras s antifasizmom!
Stari rezim jest bio pretjerao s najrazlicitijim i mnogobrojnim spomenicima, od kojih je, nazalost, vecina bila estetsko i gradjevinsko smece. Ali, opet, bilo ih je koji su predstavljali autenticne memorijalne vrijednosti i kulturne zaduzbine. Danasnja vlast, i to svih triju nacionalnih fela jednako, svojim potpuno prezirnim i vandalskim odnosom spram njih najbolje pokazuje i svoj pravi odnos spram (te) historije. Bogdanovicevo Partizansko groblje u Mostaru, Dom ZAVNOBiH-a u Mrkonjic-Gradu, ili Dobroviceva Vraca iznad Sarajeva, opustosena i napustena, da s primjerima ne idem dalje...
Nije, medjutim, problem u samim tim objektima i u tim zalosnim prizorima. Davo na nas vreba u znacenju takvoga njihova stanja. A ono lezi u gorkoj konstataciji sto ju je, doduse drugim povodom, ali vrlo primjereno, napisao americki istrazivac bosanske krvavije prof. Stjepan Mestrovic: "Bosna je postala postmoderna simulacija tragedije, hiperrealna tragedija - prava tragedija bila joj je uskracena."
A Cedo Kapor, ostarjeli, uspravni hidalgo izvornoga antifasizma, izgovorit ce ovih dana recenicu koja zvoni kao epitaf cijeloj jednoj upropastenoj zemlji: "Istina i pravda morale bi biti iznad patriotizma."
Bojim se da je Lovrenovic ovaj put poprilicno fulio sustinu.BigusDickus wrote:Cestitam praznik, svima koji znaju sta znaci i osjecaju ga svojim...Ivan Lovrenovic wrote:Na sto je bila nalik Bosna i Hercegovina protekloga 9. svibnja, na dan velike, milenijske pedeset pete godisnjice sloma fasizma?
U Titovoj Jugoslaviji nije se mnogo znalo za 9. svibnja kao evropski dan pobjede nad fasizmom. Na pozornici antifasisticke borbe, kako ju je postavila jugoslavenska ideoloska propaganda i pedagogija, kapitalisticke Evrope i evropskih zemalja dugo vremena nije bilo nikako, a nakon razlaza sa Staljinom i SSSR-om 1948, ostali su na njoj sami - Titovi partizani. Filmovi, knjizevnost, citanke, prigodne publikacije, izlozbe, sluzbeni govori i referati - sve je to sugeriralo jednostavnu sliku: Komunisticka partija i partizani na jednoj strani, na drugoj fasizam u liku stranih okupatora i domacih izdajnika. Bitka je mitski neravnopravna, i kako jedino u mitu biva - pobjedjuje slabiji, jer je uzvisen i svemocan u svojoj zrtvi i cistoci. Njegova pobjeda je apsolutna, a izvojevao ju je sam.
Bio sam se nasao na pariskim ulicama 9. svibnja neke od sezdesetih godina, kada je slavljena, bas evropski ujedinjeno, jedna od okruglih godisnjica pobjede nad fasizmom. Gledao sam izvrsno reziranu, beskrajnu povorku ucesnika, bilo je tu mnogo razlicitih grupa i "kategorija". Najdublji dojam, pravu potresenost, ostavila je povelika skupina bivsih logorasa - svi su bili u prugastim robijaskim odijelima. Kasnije sam shvatio: potresenost, na samom rubu osjecaja smijesanoga od pijeteta i nekakve neobjasnjive nedolicnosti, dolazila je bas odatle sto se nije mogao razdvojiti momenat biografske autenticnosti od momenta predstave. Bilo je to prvi put da se uzivo susretnem s antifasistickom Evropom, sa znacenjem i mjestom koje je ikona antifasizma stekla u politickoj i opcoj kulturi zapadne Evrope. Nijanse toga iznenadjenja sjecam se i danas.
Iako nisam bio Titov ni partizanski "fan" (o cemu su, emocionalno i prakticno, prije i mimo nas odluku "donijele" nase obiteljske biografije, ali to je posebna prica), dobro se sjecam da mi se tada, na plocniku Trocadera, otkrila steta koju sami sebi i svojoj borbi nanose jugoslavenski komunisti. Sektaseci spram Zapada, Evrope i njezinoga nacina obiljezavanja i afirmiranja antifasisticke borbe, pricajuci sami sebi svoju pricu o velicini i zasluzi, oni se iskljucuju sami iz toga velikog drustva, zapravo, snizuju vlastiti stvarni udio u gigantskoj borbi i trijumfu.
Kasnije se, sa svime ostalim, i to mijenjalo i ublazavalo, pa je i onaj neponovljivi prizor planetarnoga summita politicara na sprovodu Josipa Broza sigurno unekoliko bio objasnjiv i njegovim mjestom u opcem saveznistvu iz Drugoga svjetskog rata.
Bilo kako mu drago, opca predodzba o fasizmu-anti fasizmu u Jugoslaviji bila je koherentna i manihejski jednostavna. U njoj je bilo mjesta samo za crne i bijele, za pobjednike i porazene. I zrtva i junak mogao si biti, samo ako si bio na pravoj ideoloskoj strani. "U gradjanskom ratu ni grobovi nisu ravnopravni" - zapisao je u svom dnevniku Miroslav Krleza, reminiscirajuci o ovoj temi. To je, u isti mah, bilo "dvostruko dno", klica politicke bolesti jugoslavenskoga antifasistickog mita: na jednoj strani broj zrtava se luckasto uvecavao (zvuci skaredno, a posljedice se osjecaju do danas, da je ukupan broj od milijun i sedamsto tisuca ukupnih zrtava donesen 1947. u Kardeljevoj kancelariji odoka, kao aritmeticki domisljena baza za toliki-i-toliki odstetni zahtjev na konferenciji o ratnim reparacijama u Parizu), a na drugoj, onoj gubitnickoj, zrtve nisu imale pravo ni na grob, ni na ljudsku smrt...
Gledam antifasisticke manifestacije po Bosni i Hercegovini prosloga devetog svibnja: citav postmoderni politicki galimatijas. Kriteriji su pobrkani, pojmovi se tragikomicno sudaraju s licima koja ih izgovaraju, antifasisticke znacke zatjeces na reverima na kojima su smijesne do poruge...
Vidi se, politicari bi se rado "ogrebali" o antifasisticke tradicije kad im to donosi odredjenu korist, politicku ili materijalnu, ili obje, ali nisu spremni bas previse principijelno "produbljivati temu", jer uvijek na prvom mjestu valja dzevapiti svojemu "nacionalnom korpusu", a u tim nasim dragim korpusima nikad ne znas na kakvu ces minu naletjeti ako previse paradiras s antifasizmom!
Stari rezim jest bio pretjerao s najrazlicitijim i mnogobrojnim spomenicima, od kojih je, nazalost, vecina bila estetsko i gradjevinsko smece. Ali, opet, bilo ih je koji su predstavljali autenticne memorijalne vrijednosti i kulturne zaduzbine. Danasnja vlast, i to svih triju nacionalnih fela jednako, svojim potpuno prezirnim i vandalskim odnosom spram njih najbolje pokazuje i svoj pravi odnos spram (te) historije. Bogdanovicevo Partizansko groblje u Mostaru, Dom ZAVNOBiH-a u Mrkonjic-Gradu, ili Dobroviceva Vraca iznad Sarajeva, opustosena i napustena, da s primjerima ne idem dalje...
Nije, medjutim, problem u samim tim objektima i u tim zalosnim prizorima. Davo na nas vreba u znacenju takvoga njihova stanja. A ono lezi u gorkoj konstataciji sto ju je, doduse drugim povodom, ali vrlo primjereno, napisao americki istrazivac bosanske krvavije prof. Stjepan Mestrovic: "Bosna je postala postmoderna simulacija tragedije, hiperrealna tragedija - prava tragedija bila joj je uskracena."
A Cedo Kapor, ostarjeli, uspravni hidalgo izvornoga antifasizma, izgovorit ce ovih dana recenicu koja zvoni kao epitaf cijeloj jednoj upropastenoj zemlji: "Istina i pravda morale bi biti iznad patriotizma."
Ovo je onaj isti Roosevelt, koji je naredio upotrebu atomskih bombi... nije li?Fair Life wrote:PREKRETNICA
"...Titova odluka da se Jugoslavija bori protiv nacista jest prekretnica u historiji Drugoga svjetskog rata..."
Franklin ROOSEVELT, predsjednik SAD, 1944....
Bigus, malo ponovi istoriju prije no sto se upustis u raspravu.BigusDickus wrote:Ovo je onaj isti Roosevelt, koji je naredio upotrebu atomskih bombi... nije li?Fair Life wrote:PREKRETNICA
"...Titova odluka da se Jugoslavija bori protiv nacista jest prekretnica u historiji Drugoga svjetskog rata..."
Franklin ROOSEVELT, predsjednik SAD, 1944....
Mozda su se skrili sa irvasima ili pak kod nekog tuljana ali pingvini zive na drugom polu, juznom!Zadig wrote:eki hinje se sakrili sa pingvinima u norveskoj
Slazem se.meatoverhere wrote: Nismo ni blizu pobjede, ali ne treba odustajati>
eh, znaci nadrealisti nisu bili ozbiljnistickitout wrote:Mozda su se skrili sa irvasima ili pak kod nekog tuljana ali pingvini zive na drugom polu, juznom!Zadig wrote:eki hinje se sakrili sa pingvinima u norveskoj
Nista, dobra vadiona......nadrealistiZadig wrote:eh, znaci nadrealisti nisu bili ozbiljnistickitout wrote:Mozda su se skrili sa irvasima ili pak kod nekog tuljana ali pingvini zive na drugom polu, juznom!Zadig wrote:eki hinje se sakrili sa pingvinima u norveskoj
jeh
sta cemo sad
ma znas sta...stickitout wrote:Nista, dobra vadiona......nadrealistiZadig wrote:eh, znaci nadrealisti nisu bili ozbiljnistickitout wrote: Mozda su se skrili sa irvasima ili pak kod nekog tuljana ali pingvini zive na drugom polu, juznom!
jeh
sta cemo sad
mozda ne puskama i tenkovima ali ne nake druge nacine... ja sam ipak za puske i tenkove, ali ovaj put da damo obecanje da budemo temeljitiji u trijebljenju fasista. bleiburg nam se vratio devedeste. Sto ti je rec kad posao odradis aljkavo, amaterski i neprofesionalnoSoul_Sista wrote:Nemojte me pogresno sad shvatit, ovo je sve krasno i divno ali ovo je proslost i historija. Fasizam je obvladao i treba se opet boriti