Dakle, autor gornjeg teksta se uglavnom slaže s mojim navodom, ali ističe još dvije stvari. Prvo, veli da je u laičkom govoru moguće reći kako je hipoteza dokazana. To neću posebno komentarisati, jer ovdje ne raspravljamo kako se priča na ulici već kako je ispravno u akademskom žargonu. Drugo, autor tvrdi da, ako iza hipoteze stoji empirijska potvrda, stvari se mijenjaju i tada možemo ustvrditi kako je hipoteza dokazana. Kategorički odbijam potonju tvrdnju. Dok empirijski dokaz omogućava uspostavljanje kauzalne veze između varijabli i time zaista vodi ka nemjerljivoj većoj inferenciji od one koju možemo ostvariti posrednim (cirkumstencijalnim) i neeksperimentalnim metodama - još uvijek je pogrešno reći da isti
dokazuje hipotezu. Za to postoje, najmanje, dva bitna razloga.
Prvi ima veze sa filozofijom nauke. Naučni metod, kao takav, nikada, ama baš nikada, ne stavlja tačku na stvari i ne vodi ka aspolutnim zaključcima ili kategoričkim tvrdnjama, ma koliko dokazi bili snažni. Drugim riječima, srž naučnog metoda, za razliku od ostalih spoznajnih metoda, jeste odsustvo konačnih istina, odnosno odsustvo zatvaranja vrata pred mogućnošću revizije spoznaje, te samokritičnost vlastitih spoznajih dometa.
Samim tim, ma koliko dokazi snažni bili, ostavlja se mogućnost da je negdje počinjena greška i nikada ne tvrdimo kako je određena istina
dokazana. Praktičan primjer? Njutnova mehanika. Njutnove hipoteze imaju empirijsku potvrdu. Štaviše, nazivamo ih zakonima. Sve do Ajnštajna, koji nam je pokazao da Njutnove hipoteze zapravo važe samo i isključivo u ekstremno ograničenim slučajevima, bilo je izazovno reći kako su Njutnove hipoteze dokazane, konačne i staviti tačku na stvar. Što bi, naravno, sada znamo, bilo pogrešno. Sličnih primjera je mnogo kroz historiju: Filipsova krivulja u ekonomiji, kontradiktornost Opće teorije i kvantne mehanike, i tako dalje. Dakle, problem je epistemološke prirode.
Drugi razlog je mnogo praktičniji i tiče se tzv. problema indukcije. Da ilustriram, navest ću dobro poznat primjer iz Talebove knjige "The Black Swan". Zamisli da posmatraš bijelog labuda i postaviš hipotezu H0: Svi labudovi su bijeli. Da bi dokazao istu, morao bi pronaći svakog labuda na planeti, do posljednjeg, i verificirati da je svaki bijel. Naravno, to je nemoguće. Sve i kada bi uspio skupiti sve labudove, nikada ne bi sa sigurnošću mogao tvrditi da poneki labud nije promakao verifikaciji, što te spriječava da zaključiš kako je tvoja hipoteza dokazana.
Zbog toga mijenjaš strategiju. Umjesto dokazivanja da su svi labudovi bijeli, pokazat ćeš da nisu. Za takvo nešto, dovoljno je da pronađeš jednog crnog labuda. Poenta? Ne samo da nultu hipotezu ne možemo dokazati, mi to ni ne želimo.
Hipotezu uvijek i samo - osporavamo. To je jedini logičan i racionalan postupak.
Stoga, vjerujem da ćeš se sada složiti, banalno i neispravno je reći kako smo hipotezu
dokazali. Za kraj, dopusti da citiram divnu misao talijanskog fizičara Rovellija, zato što je srodna ovoj raspravi, koji kaže:
Science is not about certainty. Science is about finding the most reliable way of thinking at the present level of knowledge. Science is extremely reliable; it’s not certain. In fact, not only is it not certain, but it’s the lack of certainty that grounds it. Scientific ideas are credible not because they are sure but because they’re the ones that have survived all the possible past critiques, and they’re the most credible because they were put on the table for everybody’s criticism.
The very expression “scientifically proven” is a contradiction in terms. There’s nothing that is scientifically proven. The core of science is the deep awareness that we have wrong ideas, we have prejudices. We have ingrained prejudices. In our conceptual structure for grasping reality, there might be something not appropriate, something we may have to revise to understand better. So at any moment we have a vision of reality that is effective, it’s good, it’s the best we have found so far. It’s the most credible we have found so far; it’s mostly correct.
