Pa kae...
U rat otišo debelo maloljetan, dobrovoljno.
Bavio se borilačkim sportovima pa se rano razvio i izgledo stariji.
Bio u jurišnicima.
Ponajjebenije linije i akcije u Sarajevu i oko Sarajeva.
Dva puta ranjavan. Prvi put od metka u akciji, drugi put fasovo geler.
Srećom bez ozbiljnijih fizičkih posljedica i invalidnosti.
Bio totalno mudžahedinski nastrojen, maltene tražio smrt.
Još mi nije jasno kako ne poginu.
Hajrovo solidan ptsp, nikad zvanično dijagnoziran.
Manifestacija u kontroli huje i nejebavanju žive sile.
Liječio ga učenjem, radom i sportom.
Saniro ga tako tek desetak godina posle rata, al i danas sam jeben kad mi neko stane na žulj.
Ne kajem se i opet bih sve isto.
Nisam išo u rat što nekog mrzim, već da odbranim svoju porodicu, narod i državu.
Imao sam itekako prilike da cveljam civile i zarobljenike, ali nisam, kao i ogromna većina pripadnika ARBiH.
Što sam imao četnicima da kažem, rekao sam im časno i vojnički, na liniji i iza njihovih linija.
I opet bih, ako bude trebalo.
Nikad nikakve beneficije nisam ostvario na osnovu učešća u ratu, niti sam ih tražio, niti očekivao.
Nastojao sam da rat ostavim iza sebe i da se okrenem svom životu.
Izbjegavam ratne teme.
Uživam u anonimnosti.
Ne smetaju mi ni podrumaši ni dezerteri ni hipsteri ni papci ni niko.
Anquilla non capit muscas.
Došlo se do neke pristojne egzistencije, učenjem i radom.
Prilično se promijenili svjetonazori.
Postalo se ateista, tj racionalista.
Ostalo se dobar i normalan insan i patriota.
Stalo na loptu.
Uživa u životu koliko god je moguće.
Bez skrleta i frtutme.
Čuna još odlično sluša.
U odličnoj se psihofizičkoj formi.
I tako...
Život je lijep...
