Forum Klix.ba

Tema...o muzici! Ah, još jedna, reći će većina. Ali zamisao ove je da potakne raspravu i razmjenu mišljenja, ne samo puko
postavljanje YT linkova. Da pričamo o tome kako smo ušli u taj predivan svijet nota, gdje smo počeli i koje su nam bile prve muzičke
ljubavi. Kako nam se ukus mijenjao kroz godine i gdje smo danas i šta sada slušamo. Da pričamo o omiljenim bendovima, pjesmama i
kakav su trag ostavili na nama i kakve emocije su budili i bude. Jednostavno...hajde da pričamo o MUZICI!

Pošto je red da otvarač teme započne, volio bih to uraditi sa jednim klasikom koji je reizdan ovih dana po prvi put u
remasterizovanoj formi i koji kao bonus donosi neke interesantne alternativne i duže verzije originalnih verzija pjesama.

Riječ je o:



Astral Weeks je album kojem se svako malo vratim, album koji je definicija onoga što se zove bezvremenskim, čak i u
doslovnom smislu. Kada slušate ovaj album imate osjećaj kao da je mogao biti snimljen jučer, za 20 godina ili 1968 kada je
prvobitno izdat. Totalno netipičan album za to vrijeme, jer ne sadrži gotovo ništa od onoga što bi se moglo nazvati rock'n'rollom u
klasičnom smislu. Ima elemente folka, jazza i bluesa ali opet konačni rezultat nije ni jedno, ni drugo ni treće. A Van Morrisonov
nevjerovatni glas, koji je više kao još jedan instrument, gura to sve u jednu potpuno novu dimenziju koja bi se mogla nazvati i
spiritualna (iako ne u bilo kojem religijskom smislu). I sama struktura albuma je sve osim tipična. Nema klasičnih refrena, solo dionica,
sve je dio jedne cjeline, jedne priče. Tome doprinosi i odlično sekvenciranje albuma za koje je zaslužan producent Lewis Merenstein.
Sam album govori o mladosti, odrastanju, iskustvima i životnim raskršćima. Ali i nekim prožimajućim osjećajem vlastite smrtnosti, što je neubičajeno kod mladog čovjeka kakav je tada bio Van Morrison. Kroz čitav album struji jaka doza melankolije i nostalgičnosti, ali u isto
vrijeme se osjeća i životno afirmirajuća radost.

Mislim da slobodno mogu reći da je Astral Weeks moj omiljeni kantautorski album, a to nije mala stvar pored jednog Dylana (kojeg obožavam),
ili Mitchellove, Cohena, Younga, Drakea i Waitsa. Ali pričaćemo i o njima.

Za kraj ove kratke priče, najdraža i po meni ključna pjesma Astral Weeksa:



Lično priznanje. Ova pjesma mi je uvijek pomagala kod prekida. Što je možda čudno, jer barem na prvi pogled ne radi se o klasičnoj
ljubavnoj pjesmi, nego Morrisonovim sjećanjima na djetinjstvo u Belfastu i mističnoj gospođi George. Ali bilo kako bilo, uvijek se osjećam
bolje nakon što je čujem.

Eto...započeo sam, a svi vi dragi forumaši koji ste ludi za muzikom i želite da to podijelite...bujrum. Posebno pozivam
drage ljude sa teme o ex-YU muzici da se pridruže. radosni, ommadawn, banksy, piupiu, zg1911, dežurni, julisiz...slobodno
nastavite. Ali i svi vi ostali. Welcome!

fenomenalan album, slusam ga vec nekih bar 20 godina....dobar ukus imate dale cooper

dale cooper wrote: ne samo puko
postavljanje YT linkova

Ovu temu bi izdominirao moj poznanik aka mentalni svrab koji zna krvnu sliku svakog umjetnika ponaosob, a damar mu ne zaigra ni na jednu pjesmu.

Dale je moj brat

bluesjunior wrote:fenomenalan album, slusam ga vec nekih bar 20 godina....dobar ukus imate dale cooper

Hvala!

cLo wrote:

dale cooper wrote: ne samo puko
postavljanje YT linkova

Ovu temu bi izdominirao moj poznanik aka mentalni svrab koji zna krvnu sliku svakog umjetnika ponaosob, a damar mu ne zaigra ni na jednu pjesmu.

Mislim da bi mi se svidio tvoj poznanik, i ja sam sličan. Kad sam bio dijete čitao sam rock enciklopedije umjesto slikovnica.

walter kurtz wrote:Dale je moj brat

Živio!

astral weeks
bio sam klinac kad sam prvi put cuo depeche mode album violator poslije toga vise nista nije bilo isto zivot mi je inficirala i odredila muzika
poslije toga sam krenuo obilaziti koncerte, festivale, partye, manicno kupovati, downloadati, slusati, preslusavati, muziku.

Ajme, Van Morrison
Zaljubila sam se u njega kad sam čula Moondance i to će mi uvijek ostati najdraža stvar

Moj život nije isti otkad sam otkrila Dax Riggsa

cLo wrote: Ovu temu bi izdominirao moj poznanik aka mentalni svrab koji zna krvnu sliku svakog umjetnika ponaosob, a damar mu ne zaigra ni na jednu pjesmu.

walter kurtz wrote:astral weeks
bio sam klinac kad sam prvi put cuo depeche mode album violator poslije toga vise nista nije bilo isto zivot mi je inficirala i odredila muzika
poslije toga sam krenuo obilaziti koncerte, festivale, partye, manicno kupovati, downloadati, slusati, preslusavati, muziku.

Uh, Depeche Mode. Oni su imali svoju imperijalnu fazu negdje od 86 do 94, ili od Black Celebration do Songs Of Faith And Devotion.
Praktično nisu napravili pogrešnog koraka u tom periodu. Iako možda nije bio autor pjesama, ali imam osjećaj da su ipak
nešto izgubili odlaskom Alana Wildera. Violator je svakako vrhunac tog perioda, momenat kada su i komercijalno ali
i u kreativnom smislu eksplodirali.

annoy wrote:Ajme, Van Morrison
Zaljubila sam se u njega kad sam čula Moondance i to će mi uvijek ostati najdraža stvar

Moj život nije isti otkad sam otkrila Dax Riggsa

Moondance album je kao yang na Astral Weeksov ying. Sušta suprotnost. Jedan je miran i meditativan, drugi
pršti energijom. Početak onoga što je Morrison kasnije nazvao Kaledonijski soul. Njegov specijalni recepat
u kojem su umiksani r'n'b, rock, jazz i blues. Pored "Moondance" koju si spomenula, moje omiljene pjesme
su "And It Stoned Me", "Caravan" i "Into the Mystic".

Dax Riggs? Iz Acid Batha? Nisam baš upoznat sa njihovim radom. Imaš li kakvih preporuka?

Saian wrote:

cLo wrote: Ovu temu bi izdominirao moj poznanik aka mentalni svrab koji zna krvnu sliku svakog umjetnika ponaosob, a damar mu ne zaigra ni na jednu pjesmu.

O tebi je riječ? Primjetio sam da imaš prilično eklektičan ukus. Ako budeš raspoložen pridruži nam se svojim mislima na temi.

Black Celebration najbolji DM album. I ta njihova 80s faza je bila najbolja kad su na stageu bili band koji svira elektronsku muziku u pravom smislu te rijeci. Vec sa uvodjenem live instrumenata na bini, nekako mi nije to to. Construction Time Again, Violator pa cak i povratnicki Ultra album je odlican. Vec tamo sa Exciterom sam ih prestao slusati, mislim na ta nova izdanja.

Da mi je Delorean da se mogu vratiti u proslost da pogledam 101 turneju.

dezurni_ucenik wrote:Black Celebration najbolji DM album. I ta njihova 80s faza je bila najbolja kad su na stageu bili band koji svira elektronsku muziku u pravom smislu te rijeci. Vec sa uvodjenem live instrumenata na bini, nekako mi nije to to. Construction Time Again, Violator pa cak i povratnicki Ultra album je odlican. Vec tamo sa Exciterom sam ih prestao slusati, mislim na ta nova izdanja.

Da mi je Delorean da se mogu vratiti u proslost da pogledam 101 turneju.

Meni je Ultra njihov zadnji dobar album. Poslije je bilo pojedinačno dobrih momenata, ali ne mogu se oteti dojmu
da kao da su na autopilotu. Martin je radi demokratizacije i mira unutar benda morao Gahanu prepustiti da
se i dio njegovih pjesama nađe na albumima. A realno, Dave nije neki autor. Sada je ovo više izdavanje albuma
da bi se moglo ići na turneju, gdje se diže najveća lova, jer su još uvijek solidna koncertna atrakcija.

dale cooper wrote:

dezurni_ucenik wrote:Black Celebration najbolji DM album. I ta njihova 80s faza je bila najbolja kad su na stageu bili band koji svira elektronsku muziku u pravom smislu te rijeci. Vec sa uvodjenem live instrumenata na bini, nekako mi nije to to. Construction Time Again, Violator pa cak i povratnicki Ultra album je odlican. Vec tamo sa Exciterom sam ih prestao slusati, mislim na ta nova izdanja.

Da mi je Delorean da se mogu vratiti u proslost da pogledam 101 turneju.

Meni je Ultra njihov zadnji dobar album. Poslije je bilo pojedinačno dobrih momenata, ali ne mogu se oteti dojmu
da kao da su na autopilotu. Martin je radi demokratizacije i mira unutar benda morao Gahanu prepustiti da
se i dio njegovih pjesama nađe na albumima. A realno, Dave nije neki autor. Sada je ovo više izdavanje albuma
da bi se moglo ići na turneju, gdje se diže najveća lova, jer su još uvijek solidna koncertna atrakcija.

Zato Gahan ima glasinu samo takvu. Martin je ipak mastermind. Kad vec pricamo o njemu, zanimljivi su njegovi tekstovi kao Question Of Time i Little 15... ne bi me cudilo da sutra se otkrije da je bio u "furkama" Jimmy Savilla.


I zanima me tvoje misljenje oko Stripped. Je li mislis da je mozda ona melodija pozajmljena od Davida Bowieja... meni zvuci kao da jest, samo sto je malo ubrzano kod DM.


Devedesetij je ovu melodiju i Trent Reznor posudio na stvarki "Warm Place"...

dezurni_ucenik wrote:

dale cooper wrote:

dezurni_ucenik wrote:Black Celebration najbolji DM album. I ta njihova 80s faza je bila najbolja kad su na stageu bili band koji svira elektronsku muziku u pravom smislu te rijeci. Vec sa uvodjenem live instrumenata na bini, nekako mi nije to to. Construction Time Again, Violator pa cak i povratnicki Ultra album je odlican. Vec tamo sa Exciterom sam ih prestao slusati, mislim na ta nova izdanja.

Da mi je Delorean da se mogu vratiti u proslost da pogledam 101 turneju.

Meni je Ultra njihov zadnji dobar album. Poslije je bilo pojedinačno dobrih momenata, ali ne mogu se oteti dojmu
da kao da su na autopilotu. Martin je radi demokratizacije i mira unutar benda morao Gahanu prepustiti da
se i dio njegovih pjesama nađe na albumima. A realno, Dave nije neki autor. Sada je ovo više izdavanje albuma
da bi se moglo ići na turneju, gdje se diže najveća lova, jer su još uvijek solidna koncertna atrakcija.

Zato Gahan ima glasinu samo takvu. Martin je ipak mastermind. Kad vec pricamo o njemu, zanimljivi su njegovi tekstovi kao Question Of Time i Little 15... ne bi me cudilo da sutra se otkrije da je bio u "furkama" Jimmy Savilla.


I zanima me tvoje misljenje oko Stripped. Je li mislis da je mozda ona melodija pozajmljena od Davida Bowieja... meni zvuci kao da jest, samo sto je malo ubrzano kod DM.


Devedesetij je ovu melodiju i Trent Reznor posudio na stvarki "Warm Place"...

Pa od Black Celebrationa su DM nekako skrenuli u mračnije vode. Bilo je dosta i te s&m furke, pa onda religijskih motiva grijeha
i kazne. Eh sad da li je to sve bila Martinova mašta ili ima ličnog iskustva, ne mogu sa sigurnošću reči. Mada mi se Martin
uvijek činio kao neki stidljivi dječačić koji kao da je odrastao u striktnoj katoličkoj porodici. Pa kada se oslobodio
ovih okova, volio je udovoljiti maštarijama kroz moćni i autoritativni glas Dave Gahana. Iako u suštini mislim da je on
romantik. Pjesme koje je on lično pjevao su bile upravo takve.

Kao ova npr:



Lijepa balada, sa tekstom koji je slatkast i naivan, ali Martin ju uspjevao otpjevati tako da se čini potpuno iskreno.

Trent Reznor ju je defintivno maznuo, ali osim u nekim momentima čisto atmosferično, ne vidim neke
sličnosti sa Stripped. Ali da je Bowie bio božanska figura za većinu synth pop i elektronskih bendova to
je nedvojbeno, tako da se njegov DNK prožima kroz tu kompletnu scenu 80-tih.

Recimo kod Human League je bilo obrnuto, sa darkerizma presli na new wave romantiku, naravno zbog para, to su i sami priznali. btw, reproduction od Human League . Jedan od najdrazih mojih darkerskih albuma.


A Bowie , neko ko udje u poznije godine i pocne eksperimentisati sa elektronikom kao sto je radio na Earthling i Outside albumima, moze biti samo genijalac. Ne volim muzicare koji se drze jednog stila pri tom hrakajuci na sve ostale. To je cista ogranicenost.

dezurni_ucenik wrote:Recimo kod Human League je bilo obrnuto, sa darkerizma presli na new wave romantiku, naravno zbog para, to su i sami priznali. btw, reproduction od Human League . Jedan od najdrazih mojih darkerskih albuma.


A Bowie , neko ko udje u poznije godine i pocne eksperimentisati sa elektronikom kao sto je radio na Earthling i Outside albumima, moze biti samo genijalac. Ne volim muzicare koji se drze jednog stila pri tom hrakajuci na sve ostale. To je cista ogranicenost.

Kod Human League postoje dvije distinktivne faze, gdje je riječ faktički o dva različita benda. Originalna postava
Marsh, Ware i Oakey koja je bila inspirisana sivim industrijskim okruženjem tadašnjeg rodnog im Sheffilda i
distopijskim scenarijima kultnog pisca J.G. Ballarda, što se reflektovalo i muzici koju su pravili. Grublji, minimalističniji
electro sa Kraftwerkom kao primarnom muzičkom inspiracijom. Ta se postava razišla kada je Oakey poželio otići u
nešto komercijalnijem smjeru željan priznanja i uspjeha. I ne mogu reći da je bio neuspješan po tom pitanju.
"Dare", prvi album te druge postave Human Leaguea je čistokrvni (synth) pop klasik i jednako komercijalno uspješan.
Poslije se ta formula počela razrjeđivati kako je dekada odmicala. I Ware i Marsh su krenuli u nešto komercijalnijem
smjeru sa grupom Heaven 17 iako su zadržali taj angažovani, politički aspekat ranog Human Leaguea.
Njihov "Penthouse and Pavement" je odličan album.

Ako voliš ovaj period post punka i electro/synth popa od 1978 do 1984 obavezno pročitaj ovo:



Fenomenalno napisana knjiga o tom uzbudljivom periodu za muziku od strane jednog od najboljih
muzičkih kritičara Simona Reynoldsa, koji je pisao za većinu relevantnih muzičkih publikacija od NME, Melody
Makera, Soundsa pa do The Wire-a. Čovjek strašno dobro poznaje materiju i piše o njoj na način da te tjera
da gutaš knjigu.

A Bowie je posebna tema, kojoj treba posvetiti više vremena (doći će i to na red) Ali definitivno
potpisujem ovo što si napisao gore o njemu.

dale cooper wrote:

Saian wrote:

cLo wrote: Ovu temu bi izdominirao moj poznanik aka mentalni svrab koji zna krvnu sliku svakog umjetnika ponaosob, a damar mu ne zaigra ni na jednu pjesmu.

O tebi je riječ? Primjetio sam da imaš prilično eklektičan ukus. Ako budeš raspoložen pridruži nam se svojim mislima na temi.

Ja stvarno ne znam puno o teoriji muzike te tek malo nesto tinejdzerski svirah gitaru cisto street-style bez notnih nekih imperativa, tako da ne mogu, a ne nalazim ni veliki uzitak u raspravljanju o tim nekim tehnichko-izvedbenim karakteristikama pjesama ili autora. Moj muzicki ukus je takodjer fluidna kategorija koja se mijenjala vremenom, ali je neki meta kostur na kojem se taj ukus temelji ostao isti. Primijetio sam da muziku dozivljavam, ako ne i vise onda najmanje podjednako u karlichnom pojasu ili stomaku koliko u usima ili glavi i to mi se svidja. Zbog toga mislim da me recimo cesto neke noise stvari odbiju, ne svide mi se, premalo ritma, previse distorzije i ponavljajuce buke koja mi ne drzi pazhnju dok ce recimo jako jednostavni gotovo djecji rifovi kud idijota, uvijek ali uvijek u meni izazvati, radost, uzitak ili neki slican lijep osjecaj. Cini mi se da sam u svom konzumiranju muzike jako egoistican u smislu da ne mogu samo iz nekog tehnickog ili kontekstualnog istorijskog razloga preferirati neku muziku i reci da je dobra, ako me ostavi potpuno hladnim kad je slusam. Dakle, ne znam koliko je moguce s takvim pristupom kojeg imam pricati o muzici, jer ja mogu samo reci sta se meni svidja sto je inherentno subjektivna stvar i tu svaka diskusija prestaje. Kao sto rekoh ne znam dovoljno o tehnickoj strani muziciranja da bih ulazio u takve rasprave no s druge strane iskreno, i da znam, morao bih se potruditi da nadjem neku dodanu vrijednost u tome, jer dok se mi satrasmo pricajuci zasto je nesto dobar muzicki komad ja za to vrijeme mogu otici i slushati tu ili neku drugu stvar i osjetiti se bolje (to je cesto ono sta dobijem od muzike, osjecam se bolje sa sobom i sa svijetom). Mislim da je to ono sto je posebno za muziku u odnosu na druge umjetnosti, to da je i ljudsko tijelo u neku ruku rezonantno tijelo i da to sta osjetis u karlici i stomaku je bas ono nesto sto se ne moze bas potpuno staviti u rijeci. Zasto neki ljudi pocnu cupkati nogom, a drugi ne? Ja bih shpekulirao da svaki covjek/zena tj. njihovo tijelo ima kao i muzicki instrument neki svoj specifican timbre (ne znam ovo na nasem, In visual representations of sound, timbre corresponds to the shape of the image) i onda na osnovu toga dva covjeka reaguju razlicito na nekom fizickom nivou na jedan te isti zvuk. Ja sam recimo skont'o da je moj timbre jako neuskladiv sa Smiths-ima , sto nije nikakva kvalifikacija kvalitete te muzike nego samo izraz kako moje tijelo reaguje na njihovo stvaralastvo, koje je s umjetnicke i ne samo te strane hvale vrijedno. Al nidles tu sej, da sam proveo i sekundu zhaleci oko toga, da ne kazem, jako brzo sam okrenuo plochu

p.s. za nekog ko ne bi puno da pise na ovu temu, fino ja nakaki

p.s. mislim da cLo nije mislila na mene al treba nju pitati, ja sam se samo pokusao sloziti s njom no pun intended

Pa mislim da i ja ne pišem puno o toj tehničkoj strani, osim oko nekih osnovnih opisa i karakterizacija
da bi se dobio neki opšti dojam. Nisam ni ja dovoljno kvalifikovan da pišem o tehničkoj izvedbi.
Meni je lično interesantnije kada neko piše o tome kako doživljava muziku na čisto emotivnom nivou,
a ti si čini mi se na tom tragu. Zato slobodno se uključi ako budeš imao želju.

Recimo meni je bila jako cool famozna (i mnogo ismijavana ) recenzija Brent DiCrescenza koju je napisao za Radioheadov
Kid A.

Jedan pasaž te recenzije:

"The butterscotch lamps along the walls of the tight city square bled upward into the cobalt sky, which seemed as strikingly artificial and perfect as a wizard's cap. The staccato piano chords ascended repeatedly. "Black eyed angels swam at me," Yorke sang like his dying words. "There was nothing to fear, nothing to hide." The trained critical part of me marked the similarity to Coltrane's "Ole." The human part of me wept in awe."

Kao da čitaš dio neke priče. I ovdje je isključivo riječ o subjektivnoj, emocionalnoj reakciji ovog novinara. Nema nigdje
spominanja te tehničke strane. Samo čista emotivna impresija koju je muzika izazvala.
I da nisam u tom momentu bio fan Radioheada, zainteresovalo bi me kakva je to muzika koja je mogla izazvati takvu reakciju.

Znam za Simona Reynoldsa. On je bas bio svjedok svake muzicke ere, od punka preko syntha do pojave grunge i ekspanzije techno muzike devedesetih. Imaju i hrvatska izdanja njegovih knjiga.

odlican topic! dale, bas lijepo pises. imas i znanja, ali i spisateljskog dara.

van the man ne odlican izbor za zapoceti temu. rijetko koji singer songwriter je imao kvalitetniju karijeru. od astral weeksa ima niz od 6-7 sjajnih albuma. meni je osobni favorit ipak zercu "popicniji" moondance. ako nista onda zbog it stoned me, moondance, caravan i magicne into the mystic. no i astral weeks je savrsen album. nikad ne bih ulazio u prepirku ako bi netko rekao da je bas to najbolji vanov album.

van morrison mi je inace jedan od bas par, tipa 3-4, najboljih rock/soul pjevaca. najvise se slusalo spomenute astral weeks i moondance, te tupelo honey, saint dominic's preview i veedon fleece. sjajan mi je i zadnji born to sing - no plan b. u zadnje vrijeme pak najcesce slusam njegove live albume.

nitko nije tako fino stopio r'n'b, folk i rock sa soulom i laganini jazzom.

Saian wrote:
Ja stvarno ne znam puno o teoriji muzike te tek malo nesto tinejdzerski svirah gitaru cisto street-style bez notnih nekih imperativa, tako da ne mogu, a ne nalazim ni veliki uzitak u raspravljanju o tim nekim tehnichko-izvedbenim karakteristikama pjesama ili autora. Moj muzicki ukus je takodjer fluidna kategorija koja se mijenjala vremenom, ali je neki meta kostur na kojem se taj ukus temelji ostao isti. Primijetio sam da muziku dozivljavam, ako ne i vise onda najmanje podjednako u karlichnom pojasu ili stomaku koliko u usima ili glavi i to mi se svidja. Zbog toga mislim da me recimo cesto neke noise stvari odbiju, ne svide mi se, premalo ritma, previse distorzije i ponavljajuce buke koja mi ne drzi pazhnju dok ce recimo jako jednostavni gotovo djecji rifovi kud idijota, uvijek ali uvijek u meni izazvati, radost, uzitak ili neki slican lijep osjecaj. Cini mi se da sam u svom konzumiranju muzike jako egoistican u smislu da ne mogu samo iz nekog tehnickog ili kontekstualnog istorijskog razloga preferirati neku muziku i reci da je dobra, ako me ostavi potpuno hladnim kad je slusam. Dakle, ne znam koliko je moguce s takvim pristupom kojeg imam pricati o muzici, jer ja mogu samo reci sta se meni svidja sto je inherentno subjektivna stvar i tu svaka diskusija prestaje. Kao sto rekoh ne znam dovoljno o tehnickoj strani muziciranja da bih ulazio u takve rasprave no s druge strane iskreno, i da znam, morao bih se potruditi da nadjem neku dodanu vrijednost u tome, jer dok se mi satrasmo pricajuci zasto je nesto dobar muzicki komad ja za to vrijeme mogu otici i slushati tu ili neku drugu stvar i osjetiti se bolje (to je cesto ono sta dobijem od muzike, osjecam se bolje sa sobom i sa svijetom). Mislim da je to ono sto je posebno za muziku u odnosu na druge umjetnosti, to da je i ljudsko tijelo u neku ruku rezonantno tijelo i da to sta osjetis u karlici i stomaku je bas ono nesto sto se ne moze bas potpuno staviti u rijeci. Zasto neki ljudi pocnu cupkati nogom, a drugi ne? Ja bih shpekulirao da svaki covjek/zena tj. njihovo tijelo ima kao i muzicki instrument neki svoj specifican timbre (ne znam ovo na nasem, In visual representations of sound, timbre corresponds to the shape of the image) i onda na osnovu toga dva covjeka reaguju razlicito na nekom fizickom nivou na jedan te isti zvuk. Ja sam recimo skont'o da je moj timbre jako neuskladiv sa Smiths-ima , sto nije nikakva kvalifikacija kvalitete te muzike nego samo izraz kako moje tijelo reaguje na njihovo stvaralastvo, koje je s umjetnicke i ne samo te strane hvale vrijedno. Al nidles tu sej, da sam proveo i sekundu zhaleci oko toga, da ne kazem, jako brzo sam okrenuo plochu

p.s. za nekog ko ne bi puno da pise na ovu temu, fino ja nakaki

p.s. mislim da cLo nije mislila na mene al treba nju pitati, ja sam se samo pokusao sloziti s njom no pun intended

Nisi ti Saian, ti si Sjajan! Ti si meni kao neka fosforna figurica koja zonglira iskricastim zvjezdicama i uplice ih u tamne dredove mraka. Eto Dale odgovora totalno nije on!

zg1911 wrote:odlican topic! dale, bas lijepo pises. imas i znanja, ali i spisateljskog dara.

van the man ne odlican izbor za zapoceti temu. rijetko koji singer songwriter je imao kvalitetniju karijeru. od astral weeksa ima niz od 6-7 sjajnih albuma. meni je osobni favorit ipak zercu "popicniji" moondance. ako nista onda zbog it stoned me, moondance, caravan i magicne into the mystic. no i astral weeks je savrsen album. nikad ne bih ulazio u prepirku ako bi netko rekao da je bas to najbolji vanov album.

van morrison mi je inace jedan od bas par, tipa 3-4, najboljih rock/soul pjevaca. najvise se slusalo spomenute astral weeks i moondance, te tupelo honey, saint dominic's preview i veedon fleece. sjajan mi je i zadnji born to sing - no plan b. u zadnje vrijeme pak najcesce slusam njegove live albume.

nitko nije tako fino stopio r'n'b, folk i rock sa soulom i laganini jazzom.

Hvala na lijepim riječima kao i na doprinosu temi.

Moj lični Van Morrison top 5:

1. Astral Weeks
2. Veedon Fleece
3. Moondance
4. Saint Dominic's Preview
5. Common One

Tako da mi se čini da se slažemo oko najboljih albuma, eventualno su pozicije različite, ali to i nije tako bitno, jer su
sve odlični albumi u pitanju.

dale cooper wrote:
Hvala na lijepim riječima kao i na doprinosu temi.

Moj lični Van Morrison top 5:

1. Astral Weeks
2. Veedon Fleece
3. Moondance
4. Saint Dominic's Preview
5. Common One

Tako da mi se čini da se slažemo oko najboljih albuma, eventualno su pozicije različite, ali to i nije tako bitno, jer su
sve odlični albumi u pitanju.

nema na čemu

dobro si rekao, sve redom sjajni albumi. meni je osobno van morrison definitivno u top 10 omiljenih singer songwritera. vjerojatno i u top 5.

nego, zanima me koji je prvi album kojim ste bili zaluđeni?

ja sam glazbu sve do pred kraj srednje škole doživljavao kao nešto usputno. nikad nisam slušao nešto što danas smatram teškim šitom, ali nisam imao niti neki profilirani ukus kao što su neki već tada imali. do tada se slušalo ono što se čulo na radiju. od albuma sam imao live dine dvornika iz munchena, dva gibonnijeva albuma, par albuma olivera, te kompilacijske albume beatlesa i stonesa. no, 2000. godine se stvari počinju mijenjati. u ruke su mi došla 2 recentna cd-a - u2 all that you can't leave behind i rhcp - by the way. s ta dva albuma sam počeo više pozornosti posvećivati glazbi. par mjeseci kasnije dolazi jednako bitan mi album the strokes - is this it? koji me usmjerava na alternativniju glazbu. počinjem pratiti tadašnju garage rock scenu - white stripese, hivese, qotsa-u, vinese, datsunse itd.

i premda all that you can't leave behind definitivno nije album koji se mora čuti (to su šta se u2-a tiče prvenstveno joshua tree i achtung baby), i danas mi je prirastao srcu. najbolji njihov album izdat u ovom mileniju. hitovi su beautiful day, stuck in a moment you can't get out of, elevation i walk on.

by the way mi je i dan danas najbolji album peppersa. volim i californication i blood sugar sex magic, ali by the way mi je all killer, no filler. frusciante je na tom albumu baš briljirao. jedan od najboljih gitarista uopće. hitovi su naslovna pjesma, zephyr song, can't stop, no meni nema slabe pjesme na albumu.

is this it? mi je najbolji album ne samo strokesa nego i čitave dekade. by the way mi nema slabe pjesme, ali ovaj album mi je pojam albuma na kojem su baš sve pjesme odlične. smiješno je pričati o hitovima, pogotovo nakon što pisah o u2 i peppersima, no istaknuo bih modern age i hard to explain. skuliranost vokala koja neda da refreni doslovno polete me podsjeća na velvete, estetika je garažna, no najimpresivnija stvar na albumu mi je međuigra gitara nicka valensija i alberta hammonda. ne postojanje klasične ritam i solo gitare zove u sjećanje verlainea i lloyd te njihovo remek djelo iz 1977. - marquee moon. i danas da moram odgovoriti koji od ta dva albuma mi je bolji morao bih dobrano razmisliti.

Moje pravo muzičko sazrijevanje počinje negdje krajem 90-tih, sve do tada mi je glava bila uglavnom u
metalu i hard core-u. Nekako u to vrijeme se počinjem zasićivati te vrste muzike.
Radioheadov OK Computer je (kao i vjerujem i mnogima drugima) bio album koji je pokazao koliko muzika
može biti drukčija, čudesnija i zanimljivija od tog post grunge čorsokaka koji je u to vrijeme već
totalno zaglupio mainstrem rock scenu. Tada sam istovremeno počinjao čitati NME
(koji još uvijek bio pristojan magazin) i Hrvatski Nomad (vjerujem da ga se sjećaš, zg?) koji je po meni
najznačajnija muzička publikacija na ovim prostorima u zadnjih 20-tak godina.

Albumi koji su obilježili taj moj tranzicioni period prelaska u neko ozbiljnije muzičko slušanje (i kolekcionarstvo),
a koje i danas visoko rangiram su (bez nekog posebnog redoslijeda):

The Flaming Lips - The Soft Bulletin
Belle and Sebastian - The Boy with the Arab Strap
Spiritualized - Ladies and Gentlemen We Are Floating in Space
Lambchop - Nixon
Super Furry Animals - Guerrilla


Flaming Lips su bili jedan od mnogih uvrnutih alter pop bendova 90-tih sa par hitova ali od kojih se nije ništa posebno očekivalo.
U tome je bilo veće iznenađenje kada su izdali "Soft Bulletin". Ogromno, psihodelično pop remek djelo. Album koji
doseže čak i vrhunce jednih Beatlesa iz perioda "Sgt Peppera". Album koji se bavi ozbiljnim temama i velikim idejama
prožetih kroz specifičan humor i optimizam vođe Wayne Coynea. Kaleidoskopske pop simfonije za ljude koji su
razočarani ovim svijetom, jer vjeruju da se može i mora bolje.



Belle & Sebastian su svoj život počeli kao solo projekat tihog i stidljivog Stuart Murdocha, knjiškog moljca koji
je svoj literalni talenat (nalik onom Morriseyevom) pretočio u pregršt divnih pop pjesama zajedno sa
istomišljenicima iz Glasgowa. Prvi album koji sam čuo od njih je bio "The Boy with the Arab Strap"
a i danas mi je on favorit. Kod god je volio recimo Nick Drakea, Simon & Garfunkela ili Velvet Underground
može pronaći nešto što će mu se svidjeti kod Belle & Sebastiana.



Spiritualized su nešto drugačija zvijer od prva dva benda (iako imaju isto tako istančan osjećaj za dobru melodiju),
psych rock mašina koja ne preža ni od glasnih gitarskih freak outa, ali isto tako ima momenata divne duboke
spokojnosti i ljepote. Jedan od albuma čiji je naziv apsolutno prikladan.
Zavšna pjesma albuma "Cop Shoot Cop" je ujedno i jedan od najboljih momenata. Počinje sa zavodljivim, bluesy
gitarsko-klavirskim rifom koji se repeticijski proteže kroz cijelu pjesmu, da bi na polovini puta eruptiralo
u haotičnoj kakafoniji gitara i duhačkih instrumenata i opet tiho završilo na početnoj tački. A usput se
moglo čuti sve od psihodelije i free jazza do bluesa i gospela. Sve to u 17 minuta koje više djeluju kao 7.
Ovako bi zvučali Pink Floyd da danas počinju karijeru.



Ah, Lambchop. U vrijeme "Nixon" albuma bend koji je brojio čak 17 ljudi, a koji je sa nonšalantnom
lakoćom spojio country, soul i pop sa raskošnim orkestracijama sličnim onima koje je nekada
u svojim najboljim danima kreirao Brian Wilson. Pjesme koje su sposobne za slamanje srca,
ali i idealne za utapanjem te tuge u dobrom viskiju.



I na kraju, Super Furry Animals, grupa Velških freakova, koje su pojedini opisali kao "blesavije od Ramonesa
i višeglasnije od Beach Boysa" Bend kojem ništa nije bilo strano. Ni punk, ni pop, ni elektronika, ni prog
rock. A često su to znali umiksati i u toku jedne pjesme. Tematski su bili na sve strane, od referenci
na narkotike, oduševljenjem prirodnim fenomenima, i pjesmama o mobilnim telefonima.
Lud bend...skroz.

ja bi dao lijevo jaje i desni bubreg da mi je opet cuti prvi put pink floyd

dale flamming lipsi su jedinstvena pojava u svijetu muzike