#1 OSVETA JE GORKA
Posted: 29/04/2005 09:05
[img]http://www.ipc.lt/liet/old/dalel/orwel2.jpg[/img] [size=150]Razumno govoreći, ono što bi trebalo da bude osveta ne postoji. Osveta je čin koji želite da izvršite kada ste nemoćni i zbog toga što ste nemoćni: ta želja iščezava zajedno sa nestajanjem osjećaja bespomoćnosti.[/size] [color=white]______________________________________________________[/color][size=117][i]The Tribune, 9. novembar 1945.[/i][/size] wrote:Kada god pročitam fraze poput "suđenja krivcima za rat", "kažnjavanja ratnih zločinaca" i tome slično, vrati mi se u sjećanje nešto što sam ranije ove godine vidio u jednom zarobljeničkom logoru u južnoj Nemačkoj.
Još jednom dopisniku i meni logor je pokazivao omanji bečki Jevrejin koji je pripadao službi američke vojske zaduženoj za ispitivanje zarobljenika. Bio je to živahan mladić star oko dvadeset pet godina, svijetle kose i prijatnog izgleda. Politički je bio znatno obrazovaniji nego prosječan američki oficir, pa je bilo zadovoljstvo biti u njegovom društvu. Logor se nalazio na jednom aerodromu i, nakon obilaska zatvora, naš vodič nas je odveo u hangar gde su bili "izloženi" zatvorenici drugačiji od ostalih.
Na jednom kraju hangara desetak ljudi je ležalo u redu na betonskom podu. Objašnjeno nam je da su to SS-oficiri izdvojeni od ostalih zarobljenika. Među njima se nalazio čovek u pohabanoj civilnoj odjeći koji je prekrio lice rukom i očigledno spavao. Imao je neobična i stravično deformisana stopala. Bila su sasvim simetrična, ali skupljena u neuobičajen, okrugao oblik, tako da su više ličila na konjska kopita nego na bilo šta ljudsko. Kako smo se približavali grupi, mali Jevrejin bivao je sve uzbuđeniji.
"To je prava svinja!", rekao je i iznenada zamahnuo teškom vojničkom čizmom, upućujući čovjeku koji je ležao snažan udarac pravo u izbočinu jednog od njegovih deformisanih stopala.
"Diži se, svinjo!", urlao je dok se čovjek budio, da bi zatim ponovio nešto slično na nemačkom. Zatvorenik se uspravio i, iščekujući nešto, nespretno stajao. Bjesneći sve više - zapravo je gotovo igrao dok je govorio - Jevrejin nam je ispričao detalje o tom zatvoreniku. Bio je to "pravi nacista": njegov partijski broj je ukazivao na to da je bio član gotovo od samog početka, i u političkom krilu SS-a zauzimao je položaj koji je odgovarao generalskom činu. Moglo se sa sigurnošću tvrditi da je bio zadužen za koncentracione logore i da je nadzirao mučenja i pogubljenja. Ukratko, predstavljao je sve ono protiv čega smo se borili proteklih pet godina.
U međuvremenu, proučavao sam njegovu pojavu. I ako bismo zanemarili utisak kakav obično ostavlja otrcan, neuhranjen i neobrijan čovjek koji je odskora zatvoren, on je bio jedan odvratan primerak. Nije, međutim, djelovao surovo ili na bilo koji način zastrašujuće: izgledao je pomalo neurotično i, na neki priprost način, intelektualno. Njegove blijede, lukave oči bile su deformisane jakim naočarima. Mogao je biti raščinjeni sveštenik, glumac koga je upropastio alkohol ili medijum u spiritističkim seansama. Ljude vrlo slične njemu viđao sam po jeftinim londonskim pansionima ili u čitaonici Britanskog muzeja. Bilo je vrlo jasno da je mentalno neuravnotežen - stanje zdravlja njegovog razuma je bilo zaista sumnjivo, mada je u tom trenutku bio dovoljno pri sebi da bude uplašen od mogućnosti novog udarca. Pa ipak, sve što mi je Jevrejin govorio o njemu moglo je biti istina, i vjerovatno je bilo! Tako se nacistički mučitelj iz mašte, taj monstruozni lik protiv koga smo se godinama borili, pretvorio u tog kukavnog bijednika, kome očigledno nije trebala kazna, nego neka vrsta psihijatrijskog liječenja.
Kasnije smo vidjeli nova ponižavanja. Drugom SS-oficiru, visokom, mišićavom čoveku, bilo je naređeno da se skine do pojasa i pokaže nam oznaku svoje krvne grupe istetoviranu pod pazuhom; treći je bio natjeran da objasni kako je lagao o svojoj pripadnosti SS-u i pokušao da se provuče kao običan vojnik Vermahta. Pitao sam se da li Jevrejinu ta novootkrivena moć koju je demonstrirao pričinjava ikakvo zadovoljstvo. Zaključio sam da nije stvarno uživao, nego da je samo - poput muškarca u javnoj kući, dječaka koji puši svoju prvu cigaretu ili turiste koji obilazi galeriju slika - uvjeravao sebe da uživa i ponašao se onako kako je isplanirao onih dana kada je bio bespomoćan.
Besmisleno bi bilo kriviti bilo kog njemačkog ili austrijskog Jevrejina za vraćanje duga nacistima. Samo Bog zna kakve je sve dugove taj čovjek imao da izravna; vrlo je vjerovatno da mu je cijela porodica pobijena; konačno, čak i objesni udarac upućen zatvoreniku nije skoro ništa u poređenju sa zločinima koje je počinio Hitlerov režim. Međutim, ta me je scena, kao i mnogo drugih stvari koje sam vidio u Nemačkoj, navela da zaključim da je čitava ideja osvete i kažnjavanja samo dječja maštarija. Razumno govoreći, ono što bi trebalo da bude osveta ne postoji. Osveta je čin koji želite da izvršite kada ste nemoćni i zbog toga što ste nemoćni: ta želja iščezava zajedno sa nestajanjem osjećaja bespomoćnosti.
Ko to 1940. godine ne bi radosno poskočio na samu pomisao da će vidjeti SS-oficire tučene i ponižavane? Ali onda kada su takve stvari postale moguće, to je djelovalo pomalo patetično i odvratno. Priča se da je, kada je Musolinijev leš bio javno izložen, jedna starica izvukla revolver i u njega ispalila pet hitaca, uzvikujući: "Ovo ti je za mojih pet sinova!" Novine često izmišljaju takve priče, ali bi ova mogla biti istinita. Pitam se koliko joj je zadovoljstvo pričinilo tih pet hitaca, o kojima je ona, bez sumnje, sanjala godinama. Međutim, uslov da Musoliniju može prići dovoljno blizu kako bi pucala na njega, bio je da on bude mrtav.
Javnost ove zemlje je u toj mjeri odgovorna za čudovišni mirovni sporazum koji se sada nameće Njemačkoj, što je propustila da predvidi da kažnjavanje neprijatelja neće donjeti nikakvu satisfakciju. Mi mirno posmatramo zločine poput progona svih Njemaca iz Istočne Pruske - zločine koje u nekim slučajevima ne bismo mogli spriječiti, ali smo barem protiv njih mogli protestovati - jer su nas Njemci razjarili i preplašili, pa smo bili ubjeđeni da, onda kada budu poklekli, nećemo osjećati nikakvo sažaljenje prema njima. Mi nastavljamo takvu politiku ili dozvoljavamo drugima da je u naše ime sprovode, jer u podsvjesti osjećamo da smo riješili da kaznimo Nemačku, pa to treba i da učinimo. U stvari, u ovoj zemlji je preostalo malo prave mržnje prema Njemačkoj, a pretpostavljam da je još manje ima u okupacionim snagama. Samo se manjina sadista, kojoj se odnekud moraju pružati "zvjerstva", revnosno interesuje za lov na ratne zločince i kvislinge. Ako biste običnog čovjeka pitali za koje bi zločine trebalo suditi Geringu, Ribentropu i ostalima, ne bi znao da vam kaže. Kažnjavanje tih monstruma je nekako prestalo da bude privlačno onda kada je postalo moguće: štaviše, kad su se jednom našli iza brave, gotovo da su prestali da budu monstrumi.
Nažalost, čovjeku je obično potreban neki konkretan događaj da bi otkrio šta zaista osjeća. Evo još jedne uspomene iz Nemačke. Par sati nakon što je francuska vojska zauzela Štutgart, jedan belgijski novinar i ja ušli smo u grad u kome je još vladao nered. Belgijanac je tokom rata radio u evropskom servisu Bi-Bi-Sija i, poput gotovo svih Francuza i Belgijanaca, imao je prema "Švabama" mnogo tvrđi stav nego što bi ga imao kakav Englez ili Amerikanac. Svi glavni mostovi prema gradu bili su uništeni, pa smo u grad morali ući preko malog pješačkog mosta, koji su Njemci očigledno žestoko branili. Pri dnu stepenica je nauznak ležao jedan mrtav njemački vojnik. Njegovo lice bilo je žuto poput voska. Neko mu je na prsa položio stručak jorgovana koji je cvjetao svuda unaokolo.
Dok smo prolazili, Belgijanac je okrenuo lice. Kada smo skoro prešli most, priznao mi je da mu je to bilo prvi put da vidi ljudski leš. Pretpostavljam da mu je bilo oko trideset pet godina, a tokom četiri godine je preko radija širio ratnu propagandu. U toku narednih nekoliko dana, njegovi stavovi su se znatno promijenili. S gnušanjem je posmatrao grad razrušen bombama i ponižavanja Njemaca, a jednom je i intervenisao kako bi sprečio jedan posebno neprijatan slučaj pljačke. Kada je odlazio, ostatak kafe koju smo sa sobom donijeli dao je Njemcima kod kojih smo odsjeli. Sedmicu dana prije toga, on bi se vjerovatno zgražavao nad idejom poklanjanja kafe "Švabama." Ali su njegova osjećanja, kako mi je rekao, pretrpjela promjenu kada je vidio ce pauvre mort (onog jadnog mrtvaca) pored mosta: to mu je odjednom razjasnilo značenje rata. Pa ipak, da smo u grad ušli drugim putem, mogao je biti pošteđen iskustva da vidi jedan od - pretpostavljam - dvadeset miliona leševa koje je ovaj rat proizveo.
Prevod: B.M.
![[img]http://www.ipc.lt/liet/old/dalel/orwel2.jpg[/img] [size=150]Razumno govoreći, ono što bi trebalo da bude osveta ne postoji. Osveta je čin koji želite da izvršite kada ste nemoćni i zbog toga što ste nemoćni: ta želja iščezava zajedno sa nestajanjem osjećaja bespomoćnosti.[/size] [color=white]______________________________________________________[/color][size=117][i]The Tribune, 9. novembar 1945.[/i][/size]](http://www.ipc.lt/liet/old/dalel/orwel2.jpg){kind=link}