Branko Ćopić

[sabina1]

Gotovo svakodnevno u našem društvu mnoge neobične , loše ili ružne stvari postaju standard.
Sistem je toliko slab da je postalo normalno to da se rugamo vlastitoj zemlji a vlastita zemlja se ruga nama.
Zemlja nije kriva , kriv je sistem i svi oni koji su nakaradno i jadno pretvorili u normalno zarad bogaćenja i povećanja uticaja i moći.
Jednom će tome doći kraj, da li će on po sve nas biti sretan ili ne - vidjećemo.

Rodnu kuću jednog od najvećih i najznačajnih bosanskohercegovačkih književnika Branka Ćopića u selu Hašani , obnoviće - Azerbejdžan. (http://www.abrasmedia.info/content/obno ... jd%C5%BEan).
Bruka. Sramota. Bruka. Sramota. Bruka i sramota.

Zbog svoje "Jeretičke priče" Branko Ćopić je bio žrtva onog sistema. Čak i onda , kada smo svi bili približno jednaki , Ćopić je htio da budemo još jednakiji i završio je u političkoj nemilosti. Njegovu priču i pjesmu ipak nisu smjeli uništiti.
Prolom , Gluvi Barut , Delije na Bihaću - su neki od romana koje je napisao. Neke od zbirki pripovjedaka su : Ljudi s repom , Doživljaji Nikoletine Bursaća , Bašta sljezove boje a neke od zbirki pjesama su : Ognjano rađanje domovine , Ratnikovo proljeće, dok su mu najljepša djela za djecu : Priče partizanke , Doživljaji Mačka Toše , Magareće Godine , Orlovi rano lete , Bitka u zlatnoj dolini , Djeda Trišin mlin i druge...

Ćopić je rođen u selu Hašani (B.Krupa) u kom će Azeri obnoviti njegovu rodnu kuću. Školovao se u Bihaću , Banja Luci , Sarajevu i Karlovcu a u Beogradu je završio Filozofski fakultet.
Učesnik NOB-a , novinar , šeret i veliki bosanskohercegovački patriota. Ko god je čitao Ćopića , može zaključiti da Ćopić obožava rodnu Bosnu i ljude.

"Bosna"
Bosna je zemlja prepuna čari,
Trepeta šuma i bljeska vode,
Brda joj kite gradovi stari,
Nad njima sinji oblaci brode.
Čini se, to je začaran kraj
Kroz koji vilu progoni zmaj.

Duboke gore svečano ćute
U mirnoj sjenci bez ljudskog zova,
Tu medo tapa niz tajne pute,
A obnoć huče premudra sova.
Na proplancima, sve ti se čini,
Igraju vile na mjesečini.

A vjeverice - uz trku mnogu -
repova trista, hiljadu nogu!-
Na glavu Bosnu staviti mogu.

I duh rudarski s punom paradom:
S pijukom, lampom i dugom bradom,
U kristal kucka, kamenje para,
Kroz Bosnu traži rudišta stara,
Pod zemljom brdo gvozdeno buši,
Uz vreli izvor obojke suši.

U gori stijena trepti k'o živa,
Niz nju se voda studena sliva,
Biserom gori najmanja kap.
A već u klancu, blještav k'o srma,
Potok se ruši s kamena strma
I pravi prvi pjenušav slap.

Na kraju - gledaj - rijeka se vije,
Matica brza sredinom bije...

U više navrata sam u medijima čula da je Ćopić "srpski" pisac. To mi je zaparalo uho. Niko nije demantovao.
Ćopić jeste srpski pisac , on je bio Srbin iz BiH ali je on prevashodno BOSANSKOHERCEGOVAČKI pisac i to mnogo , mnogo više od mnogih velikana za koje se "vode" kao naši....bosanski....

Branko Šeret bi sigurno rekao da je normalno da mu Azeri pored živih Bosanaca popravljaju kuću.
Današnji političar "republičkosrpski" i bosanski bi isto tako rekao da je to normalno jer nema para. Za mercedes ima ali za Branka - nema.

A mi se trebamo crveniti. Kom azerbejdžanskom Ćopiću ćemo se mi odužiti ???

[Saian]

Svaka cast za temu. Napisem nesto kad stignem. Imam negdje nekih njegovih anegdota.

[sinuhe]

Čini mi se da je ubacivao i Nasrudina Hodžu u neke priče pa otud Azeri a Ivanić im je znao to reći

[dr socrates]

Skoro da se za Branka Ćopića može reći da je postao strani pisac u sopstvenoj zemlji.Nacionalizmom opterećeno društvo u BiH odbacuje sve koji se ne uklapaju u njegov šablon.

Današnjim Srbima je recimo nacionalist Kočić mnogo bliži od partizana Ćopića,Dučićevo kinjenje Hrvata se mnogo više vrednuje nego Šantićev poziv muslimanima da se ne iseljavaju.Bošnjacima i Hrvatima sa druge strane Ćopić nije pretjerano zanimljiv zato što je Srbin.

Sličnu situaciju smo imali i u socijalizmu kada su mnogi prosječni pisci dizani visoko na pijadestal samo zahvaljujući pripadnosti vladajućoj ideologiji, a ne na osnovu kvaliteta njihovog književnog rada.
Drago mi je ipak da još uvijek ima ljudi koji se sjećaju Ćopića i koje boli nepravda koja se nanosi njegovom djelu u BiH.


Za kraj njegovo čuveno pismo Ziji Dizdareviću:

DRAGI MOJ ZIJO

Znam da pišem pismo koje ne može stići svom adresantu, ali se tješim time da će ga pročitati bar onaj koji voli nas obojicu.
Kasna je noć i meni se spava. U ovo gluho doba razgovara se samo sa s duhovima i uspomenama, a ja, evo, razmišljam o zlatnoj paučini i srebrnoj magli tvojih priča, i o strašnom kraju koji te je zadesio u logoru Jasenovac.

Pišem, dragi moj Zijo, a nisam siguran da i mene, jednom, ne čeka sličan kraj u ovome svijetu po kome još putuje kuga s kosom.
U svojim noćima s najviše mjesečine, ti si naslutio tu apokaliptičnu neman s kosom smrti i progovorio si o njoj kroz usta svoga junaka Brke. Jednog dana ti si je vidio, realnu, ovozemaljsku, ostvario se tvoj strašan san, tvoja mora.

Tih istih godina ja sam, slučajem, izbjegao tvoju sudbinu, ali evo, ima neko doba kako me, za mojim radnim stolom, osvoji crna slutnja; vidim neku noć, prohladnu, sa zvijezdama od leda, kroz koju me odvode neznano kud. Ko su ti tamni dželati u ljudskom liku? Jesu li slični onima koji su tebe odveli? Ili braća onih kojima je otišao Goran? Zar to nisu tamne Kikićeve ubice?

Kako li smo nekada, zajedno, dječački, lirski zaneseni, tugovali nad pjesnikom Garsijom Lorkom i zamišljali ono proskozarje kad ga odvode, bespovratno, pustim ulicama Granade.

Bio sam, skorih dana, i u Granadi, gledao sa brijega osunčan kamenit labirint njenih ulica i pitao se: na koju su ga stranu odveli? Opet si tada bio pored mene, sasvim blizu, i ne znam ko je od nas dvojice saputao Lorkine riječi pune jeze:
"Crni su im konji, crne potkovice."

Umnožavaju se po svijetu crni konji i crni konjanici, noćni i dnevni vampiri, a ja sjedim nad svojm rukopisima i pričam o jednoj bašti sljezove boje, o dobrim starcima i zanesenim djecačima. Gnjuram se u dim rata i nalazim surove bojovnike: golubljeg srca. Prije nego što me odvedu, žurim da ispričam bajku o ljudima. Njeno su mi sjeme posijalu u srce još u djetinjstvu i ono bez prestanka niče, cvjeta i obnavlja se. Pržile su ga mnoge strahote kroz koje sam prolazio, ali korijen je ostajao, životvoran i neuništiv, i pod sunce ponovo isturao svoju nejačku zelenu klicu, svoj barjak. Ruši se na njega oklop tenkova, a štitio ga i sačuvao prijateljski povijen ljudski dlan.

Eto, o tome bih, Zijo, da šapućem i pišem svoju bajku. Ti bi najbolje znao da ništa nisam izmislio i da se u ovome poslu ne može izmišljati, a pogotovo ne dobri ljudi i sveti bojovnici.

Na žalost, ni one druge nisam izmaštao, mrke ubice s ljudskim licem. O njima ne mogu i ne volim da pričam. Osjećam samo kako se umnožavaju i rote u ovom stiješnjenom svijetu, slutim ih po hladnoj jezi, koja im je prethodnica, i još malo, čini mi se, pa će zakucati na vrata.

Neka, Zijo... Svak se brani svojim oružjem, a još uvijek nije iskovana sablja koja može sjeći naše mjesečine, nasmijane zore i tužne sutone.

Zbogom, dragi moj. Možda je nekom smiješna starinska odora, pradjedovsko koplje i ubogo kljuse, koje ne obećava bogzna kakvu trku. Jah, šta ćeš...

Branko Ćopić

[insomnia78]

Pratim

[Qler]

Meni najdrazi nas pisac. Kao djecak sam rat lakse prebrodio uz njegove knjige. Gore je zaboravljena Slavno vojevanje, drugi dio Orlovi rano lete... Ko nije čitao Ćopićev humor i zbilja, obavezno neka procita. Njegova biografija. Odlična stvar. U glavnom, od mene sve najbolje o Branku

[Edin H.]

Sabina, dobro je Branko i prosao, bar se neko zauzeo, pa makar kod Azerbejdzana.

http://www.ljutakrajina.net/bos-krajin/ ... i-petrovac

Inicijativa za izgradnju spomen obilježja velikanima Bosanskog Petrovca - Mersadu Berberu, Jovanu Bijeliću, Skenderu Kulenoviću i Ahmetu Hromadžiću podijelila je vijećnike u ovoj maloj općini. Razlog je apsurdan. Tri su Bošnjaka, a samo jedan Srbin.

Iz ovog malog grada su Mersad Berber, Jovan Bijelić, Skender Kulenović i Ahmet Hromadžić. Slikari i književnici koji su dali mnogo bosanskohercegovačkoj, ali i svjetskoj umjetnosti. Ideja za gradnjom spomenika ovim velikanima, koji bi bio trajna zahvalnica što su ime ovoga grada proslavljali po cijelom svijetu, posvađala je ovdašnje vijećnike. Klub vijećnika SNSD-a je zatražio da se proširi broj velikana, jer su trojica Bošnjaka, a samo jedan Srbin.

[julisiz es grant]

Već sam nekoliko puta na ovom forumu preporučio njegov prvi roman "Prolom". Obavezno štivo za sve koje zanima tema WW2 na našim prostorima, daje vrlo živo atmosferu i psihozu neposredno prije ustanka i u prvim njegovim mjesecima...i forumski "partizani" bi iz njega mogli naučiti da nije sve bilo crno-bijelo, kako bi oni htjeli da mislimo.
Zadnja konstatacija vrijedi još više za nastavak "Proloma", roman "Gluvi barut", koji većina publike zna po istoimenom blasfemičnom filmu, koji je grubim pojednostavljivanjem učinio veliku nepravdu ovom djelu.

[m_l]

Branko Ćopić: Boja sljeza

Dok nemušti svijet bude slavio novu 2015. godinu, tačno u ponoćni sat, kada se 31. prosinac bude prelamao u 1. siječnja, zbit će se važan trenutak za povijest naših djetinjstva. Te noći navršit će se stoljeće od rođenja Branka Ćopića, pisca velikog, važnog i prokletog, koji nas je, više nego ijedan drugi, privodio užitku teksta i ovome životu koji živimo i živjet ćemo dok nas ima, bez obzira na sve prigodne statistike o kulturi nečitanja, tabloidna prenemaganja na temu kako narodu ne trebaju knjige, čežnjiva proroštva slabih i besplodnih hrvatskih pisaca kako književnosti dolazi skori kraj. Mogli bismo im odgovoriti naslovnom one, na hrvatski neprevedene zajedničke knjige Jean-Claudea Carrièrea i Umberta Eca: “Ne nadajte se da ćete se rešiti knjiga”, ali čemu, kad za književnost, i to onu popularnu, općeraširenu, prosvjetiteljsku, koja od djece čini ljude, a ljude pretvara u djecu, koja pripitomljava zvijer u čovjeku, a čovjekolike štakore prepušta njihovoj visokoparnoj nenačitanosti, postoji argument nad svim drugim argumentima: Branko Ćopić.

Njegova djela su tokom školovanja u više navrata bivala u obaveznoj školskoj lektiri: Ježeva kućica, Orlovi rano lete, Magareće godine, Bašta sljezove boje. To nisu bile knjige za odlikaše, nego za učenike u problemima, s jedinicama iz matematike i iz vladanja, te za one koji, zapravo, ne vole izmišljene priče i ne čitaju školsku lektiru. Takvi bi se potajice, da ih ne vide, kasnije vrzmali oko dječjih knjižnica, posuđivali i čitali druge Ćopićeve knjige. A kasnije su, sve do danas, književnost mjerili prema Ćopiću, tražeći još nekoga takvog pisca, da ga cijelog pročitaju i prouče. I ti si, kojem se život odavno sveo na čitanje, pa svakodnevno tabiriš i mnoge teško prohodne knjige, dan-danas sklon da onu drugu, takozvanu žanrovsku, humorističku, avanturističku literaturu mjeriš mjerilom Branka Ćopića. Pa ako nije dostojna Ćopića, onda je ne čitaš. A što to znači biti dostojan Ćopića? Isto što i biti dostojan Jaroslava Hašeka i velikoga Miguela de Cervantesa Saavedre. I jebem li ga tupog, tko god ne shvati usporedbu Cervantesovu s Brankom Ćopićem: pisac naših djetinjstva ravan je najvećem i prvom romanopiscu u povijesti po raskoši svoje mašte, po dobroti i uzaludnosti svojih junaka; kao što je Cervantes formativno utjecao na sudbinu španjolskoga jezika, tako je Branko Ćopić utjecao na sudbinu ovoga i svih drugih s njime istovjetnih jezika. Ćopić je vrhovna mjera imaginacije, duha i morala naših djetinjstva.

Pisao je poeziju po narodnoj matrici, osmerce, deseterce, dvanaesterce, koji bi se lako odguslali, i nije prema svom unutrašnjem zvanju bio pjesnik. Bolji je u basnovitim romanima za poslijevrtićki uzrast: “Doživljaji mačka Toše”, priča koja započinje dugim pasažom u kojem poljar Lijan nosi Tošu u vreći, da ga udavi u rijeci. Do danas ti ne uspijeva da tu scenu istisneš iz glave, na um ti pada u različitim prilikama, prema njoj mjeriš egzistencijalni užas glavnoga junaka, čitateljsku suživljenost s njim, napetost u iščekivanju katastrofe, vještinu pisca da neizbježivu katastrofu preusmjeri prema sretnom kraju. Kada bi se bavio savjetovanjem mladih pisaca, što ti, bezbeli, nije ni na kraj pameti, rekao bi im da, prije nego što započnu svoje mračne egzistencijalističke pripovijesti, obavezno pročitaju “Doživljaje mačka Toše”, jer će tamo naučiti što je egzistencija.

Knjige “Orlovi rano lete”, “Slavno vojevanje” i “Bitka u zlatnoj dolini” Ćopićeva su Pionirska trilogija; zabavni avanturističko-ratni romani ranoga dječaštva, u kojima je pisac razvijao onu istu omamljujuću naraciju u slavu nestašnih godina kao i Mark Twain u “Tomu Sawyeru”. Bio si miran, u sebe zatvoren dječak, ugrožen vršnjačkom srdačnošću, i jedva si čekao da odrasteš, pa da se više ne moraš miješati s njima. Sve velike avanture djetinjstva, sve doista uzbudljivo dogodilo ti se dok si čitao Branka Ćopića.

“Magareće godine” sljedeća su faza: apologija seljačke naivnosti i zaplašenosti gradom, započinje strašnom scenom, kada glavni junak bježi glavom bez obzira pred užasom vlaka koji sve dimeći i pišteći nailazi iz tunela. Glavni junak, možda i herojska ličnost ovog romana je DDH, ili Dule Dabić Hajduk, nagluh i prostodušan (“Dule Dabić Gluvaja, selo Gornja Suvaja”), s jakim osjećajem za pravdu, rođeni gromobran za nevolje. Slijedio je Nikoletina Bursać, propedeutički roman jedne već sustale epohe, koji ti nije bio zanimljiv ni uvjerljiv, kao ni “Osma ofanziva”. Obje knjige Ćopić je napisao po narudžbi trenutka – što ne mora uvijek biti loše – ali se dječje i odraslo čovječanstvo u međuvremenu tako transformiralo da s tim knjigama nisi uspostavljao dublji odnos.

“Bašta sljezove boje”, pak, pripada istom tragičnom nizu djetinje književnosti dvadesetog stoljeća kao: “Junaci Pavlove ulice” Ferenca Molnára, “Rani jadi” i “Bašta, pepeo” Danila Kiša, ali i “Dućani cimetove boje” Brune Šulca. Sve ono bolno i snovito, između djetinjstva i kasnoga dječaštva, između oca i Auschwitza, između nedužnoga prijatelja Zije i Jasenovca, sva ona ludost, muški histerični napadi, otac koji u red vožnje nastoji upisati i prošvercati svu spasonosnu mudrost čovječanstva, djed koji ne razlikuje boje, daltonist je, ali pravednički gnjevan na svakoga tko bi prepravljao njegov svijet i ispravljao njegove boje, dječak Nemeček što umire od tuberkuloze, i jedno duboko more elementarne ljudske tuge, koje će na kraju potopiti svijet, sve to je dvadeseto stoljeće u knjižnici sjećanja u tvojoj glavi, i u knjizi u kojoj zajednički bivaju, stopljeni u jednoga pisca i jedan tekst: Molnár, Kiš, Šulc i Ćopić.

Slijede dvije sumorne i subverzivne partizanske knjige: “Prolom” i “Gluvi barut”, objavljene 1952. i 1957. “Prolom” je prevratnički partizanski roman, ideološki problematičan u svome vremenu, a odlično napisan. Da ga je pisao netko drugi, a ne duhoviti i bezazleni dječji pisac, vicmaher i stihoklepac naše revolucije, završio bi zbog te knjige u zatvoru. Godinama je i desetljećima Ćopić okajavao svoju pobunu, izigravao dvorsku ludu režima, uveseljavao drugove, pričao im viceve, a kolege velike pisce spremno je uvjeravao u svoju sveudiljnu beznačajnost. Bio je Ćopić protejska figura, prorok svih popularnih, ali manje značajnih i beznačajnih pisaca. Voljeli su ga, od srca, i Andrić i Krleža. I on je volio njih, tako da se s njima ne takmi i ne uspoređuje, niti da se njihovim mjerilom mjeri. Rado je taj genij iskazivao strahopoštovanje, tko god je od njega
strahopoštovanje očekivao.

Bio je tužni protagonist socijalističke epohe. Uveseljavao je društvo i svijet, usrećivao radne ljude i građane, a da njega nije imao tko da usreći ni razveseli. Ćopić jedini nije imao Branka Ćopića, da oplemeni njegovu ljudsku tugu, nasmije ga i razonodi. Poživio je u toj tami, tmastoj i ledenoj, u slutnji ludosti i besmisla, obećanja novog nacionalističkog klanja. Kažu da je bolovao od depresije, i da se zato 26. ožujka 1984. vinuo s onoga beogradskog mosta, koji svaki put automobilom prelaziš kada stižeš u ovaj grad. Dok se pred tobom rastvara Beograd, pred očima ti je, u glavi, prilika Branka Ćopića koji prekoračuje ogradu. Uvijek se njega sjetiš, mora tako biti.

Drugovi su voljeli njegove anegdote. U jednoj, 1941. mladi Branko, nakon prvih ustaških klanja, među Krajišnicima agitira za bratstvo-jedinstvo, protiv bratoubilačkog rata, i taman misli da je narodu nešto istumačio, kad li se javi neki njegov daljnji kum: “Ama, čekaj Branko, šta si, brate, navalio prekinimo bratoubilački rat, te gradimo bratstvo i jedinstvo! Pusti nas, ako Boga znaš, da najprije završimo posao koji smo započeli, mislim, ovaj bratoubilački rat, pa kad završimo taj bratoubilački rat, onda ćemo graditi i to, kako ti kažeš – bratstvo i jedinstvo.” Smijali su se, i ništa nisu shvatili…

Tebi je, međutim, draže i svakim danom sve bliže ono pismo Ziji Dizdareviću, kojim se otvara “Bašta sljezove boje”, one riječi u kojima svršavaju sve naše tuge, a naš poraz nalazi svoj konačni smisao. Piše Ćopić: “Prije nego što me odvedu, žurim da ispričam bajku o ljudima. Njeno su mi sjeme posijali u srce još u djetinjstvu i ono bez prestanka niče, cvjeta i obnavlja se. (…) Eto, o tome bih, Zijo, da šapućem i pišem svoju bajku. Ti bi najbolje znao da ništa nisam izmislio i da se u ovome poslu ne može izmišljati, a pogotovo ne dobri ljudi i sveti bojovnici. (…) Neka, Zijo… Svak se brani svojim oružjem, a još uvijek nije iskovana sablja koja može sjeći naše mjesečine, nasmijane zore i tužne sutone. Zbogom, dragi moj. Možda je nekom smiješna starinska odora, pradjedovsko koplje i ubogo kljuse, koje ne obećava bogzna kakvu trku. Jah, šta ćeš…”

Zbogom, dragi moj…

Branko Ćopić: Boja sljeza
Dok nemušti svijet bude slavio novu 2015. godinu, tačno u ponoćni sat, kada se 31. prosinac bude prelamao u 1. siječnja, zbit će se važan trenutak za povijest naših djetinjstva. Te noći navršit će se stoljeće od rođenja Branka Ćopića, pisca velikog, važnog i prokletog, koji nas je, više nego ijedan drugi, privodio užitku teksta i ovome životu koji živimo i živjet ćemo dok nas ima, bez obzira na sve prigodne statistike o kulturi nečitanja, tabloidna prenemaganja na temu kako narodu ne trebaju knjige, čežnjiva proroštva slabih i besplodnih hrvatskih pisaca kako književnosti dolazi skori kraj. Mogli bismo im odgovoriti naslovnom one, na hrvatski neprevedene zajedničke knjige Jean-Claudea Carrièrea i Umberta Eca: “Ne nadajte se da ćete se rešiti knjiga”, ali čemu, kad za književnost, i to onu popularnu, općeraširenu, prosvjetiteljsku, koja od djece čini ljude, a ljude pretvara u djecu, koja pripitomljava zvijer u čovjeku, a čovjekolike štakore prepušta njihovoj visokoparnoj nenačitanosti, postoji argument nad svim drugim argumentima: Branko Ćopić.

Njegova djela su tokom školovanja u više navrata bivala u obaveznoj školskoj lektiri: Ježeva kućica, Orlovi rano lete, Magareće godine, Bašta sljezove boje. To nisu bile knjige za odlikaše, nego za učenike u problemima, s jedinicama iz matematike i iz vladanja, te za one koji, zapravo, ne vole izmišljene priče i ne čitaju školsku lektiru. Takvi bi se potajice, da ih ne vide, kasnije vrzmali oko dječjih knjižnica, posuđivali i čitali druge Ćopićeve knjige. A kasnije su, sve do danas, književnost mjerili prema Ćopiću, tražeći još nekoga takvog pisca, da ga cijelog pročitaju i prouče. I ti si, kojem se život odavno sveo na čitanje, pa svakodnevno tabiriš i mnoge teško prohodne knjige, dan-danas sklon da onu drugu, takozvanu žanrovsku, humorističku, avanturističku literaturu mjeriš mjerilom Branka Ćopića. Pa ako nije dostojna Ćopića, onda je ne čitaš. A što to znači biti dostojan Ćopića? Isto što i biti dostojan Jaroslava Hašeka i velikoga Miguela de Cervantesa Saavedre. I jebem li ga tupog, tko god ne shvati usporedbu Cervantesovu s Brankom Ćopićem: pisac naših djetinjstva ravan je najvećem i prvom romanopiscu u povijesti po raskoši svoje mašte, po dobroti i uzaludnosti svojih junaka; kao što je Cervantes formativno utjecao na sudbinu španjolskoga jezika, tako je Branko Ćopić utjecao na sudbinu ovoga i svih drugih s njime istovjetnih jezika. Ćopić je vrhovna mjera imaginacije, duha i morala naših djetinjstva.

Pisao je poeziju po narodnoj matrici, osmerce, deseterce, dvanaesterce, koji bi se lako odguslali, i nije prema svom unutrašnjem zvanju bio pjesnik. Bolji je u basnovitim romanima za poslijevrtićki uzrast: “Doživljaji mačka Toše”, priča koja započinje dugim pasažom u kojem poljar Lijan nosi Tošu u vreći, da ga udavi u rijeci. Do danas ti ne uspijeva da tu scenu istisneš iz glave, na um ti pada u različitim prilikama, prema njoj mjeriš egzistencijalni užas glavnoga junaka, čitateljsku suživljenost s njim, napetost u iščekivanju katastrofe, vještinu pisca da neizbježivu katastrofu preusmjeri prema sretnom kraju. Kada bi se bavio savjetovanjem mladih pisaca, što ti, bezbeli, nije ni na kraj pameti, rekao bi im da, prije nego što započnu svoje mračne egzistencijalističke pripovijesti, obavezno pročitaju “Doživljaje mačka Toše”, jer će tamo naučiti što je egzistencija.

Knjige “Orlovi rano lete”, “Slavno vojevanje” i “Bitka u zlatnoj dolini” Ćopićeva su Pionirska trilogija; zabavni avanturističko-ratni romani ranoga dječaštva, u kojima je pisac razvijao onu istu omamljujuću naraciju u slavu nestašnih godina kao i Mark Twain u “Tomu Sawyeru”. Bio si miran, u sebe zatvoren dječak, ugrožen vršnjačkom srdačnošću, i jedva si čekao da odrasteš, pa da se više ne moraš miješati s njima. Sve velike avanture djetinjstva, sve doista uzbudljivo dogodilo ti se dok si čitao Branka Ćopića.

“Magareće godine” sljedeća su faza: apologija seljačke naivnosti i zaplašenosti gradom, započinje strašnom scenom, kada glavni junak bježi glavom bez obzira pred užasom vlaka koji sve dimeći i pišteći nailazi iz tunela. Glavni junak, možda i herojska ličnost ovog romana je DDH, ili Dule Dabić Hajduk, nagluh i prostodušan (“Dule Dabić Gluvaja, selo Gornja Suvaja”), s jakim osjećajem za pravdu, rođeni gromobran za nevolje. Slijedio je Nikoletina Bursać, propedeutički roman jedne već sustale epohe, koji ti nije bio zanimljiv ni uvjerljiv, kao ni “Osma ofanziva”. Obje knjige Ćopić je napisao po narudžbi trenutka – što ne mora uvijek biti loše – ali se dječje i odraslo čovječanstvo u međuvremenu tako transformiralo da s tim knjigama nisi uspostavljao dublji odnos.

“Bašta sljezove boje”, pak, pripada istom tragičnom nizu djetinje književnosti dvadesetog stoljeća kao: “Junaci Pavlove ulice” Ferenca Molnára, “Rani jadi” i “Bašta, pepeo” Danila Kiša, ali i “Dućani cimetove boje” Brune Šulca. Sve ono bolno i snovito, između djetinjstva i kasnoga dječaštva, između oca i Auschwitza, između nedužnoga prijatelja Zije i Jasenovca, sva ona ludost, muški histerični napadi, otac koji u red vožnje nastoji upisati i prošvercati svu spasonosnu mudrost čovječanstva, djed koji ne razlikuje boje, daltonist je, ali pravednički gnjevan na svakoga tko bi prepravljao njegov svijet i ispravljao njegove boje, dječak Nemeček što umire od tuberkuloze, i jedno duboko more elementarne ljudske tuge, koje će na kraju potopiti svijet, sve to je dvadeseto stoljeće u knjižnici sjećanja u tvojoj glavi, i u knjizi u kojoj zajednički bivaju, stopljeni u jednoga pisca i jedan tekst: Molnár, Kiš, Šulc i Ćopić.

Slijede dvije sumorne i subverzivne partizanske knjige: “Prolom” i “Gluvi barut”, objavljene 1952. i 1957. “Prolom” je prevratnički partizanski roman, ideološki problematičan u svome vremenu, a odlično napisan. Da ga je pisao netko drugi, a ne duhoviti i bezazleni dječji pisac, vicmaher i stihoklepac naše revolucije, završio bi zbog te knjige u zatvoru. Godinama je i desetljećima Ćopić okajavao svoju pobunu, izigravao dvorsku ludu režima, uveseljavao drugove, pričao im viceve, a kolege velike pisce spremno je uvjeravao u svoju sveudiljnu beznačajnost. Bio je Ćopić protejska figura, prorok svih popularnih, ali manje značajnih i beznačajnih pisaca. Voljeli su ga, od srca, i Andrić i Krleža. I on je volio njih, tako da se s njima ne takmi i ne uspoređuje, niti da se njihovim mjerilom mjeri. Rado je taj genij iskazivao strahopoštovanje, tko god je od njega
strahopoštovanje očekivao.

Bio je tužni protagonist socijalističke epohe. Uveseljavao je društvo i svijet, usrećivao radne ljude i građane, a da njega nije imao tko da usreći ni razveseli. Ćopić jedini nije imao Branka Ćopića, da oplemeni njegovu ljudsku tugu, nasmije ga i razonodi. Poživio je u toj tami, tmastoj i ledenoj, u slutnji ludosti i besmisla, obećanja novog nacionalističkog klanja. Kažu da je bolovao od depresije, i da se zato 26. ožujka 1984. vinuo s onoga beogradskog mosta, koji svaki put automobilom prelaziš kada stižeš u ovaj grad. Dok se pred tobom rastvara Beograd, pred očima ti je, u glavi, prilika Branka Ćopića koji prekoračuje ogradu. Uvijek se njega sjetiš, mora tako biti.

Drugovi su voljeli njegove anegdote. U jednoj, 1941. mladi Branko, nakon prvih ustaških klanja, među Krajišnicima agitira za bratstvo-jedinstvo, protiv bratoubilačkog rata, i taman misli da je narodu nešto istumačio, kad li se javi neki njegov daljnji kum: “Ama, čekaj Branko, šta si, brate, navalio prekinimo bratoubilački rat, te gradimo bratstvo i jedinstvo! Pusti nas, ako Boga znaš, da najprije završimo posao koji smo započeli, mislim, ovaj bratoubilački rat, pa kad završimo taj bratoubilački rat, onda ćemo graditi i to, kako ti kažeš – bratstvo i jedinstvo.” Smijali su se, i ništa nisu shvatili…

Tebi je, međutim, draže i svakim danom sve bliže ono pismo Ziji Dizdareviću, kojim se otvara “Bašta sljezove boje”, one riječi u kojima svršavaju sve naše tuge, a naš poraz nalazi svoj konačni smisao. Piše Ćopić: “Prije nego što me odvedu, žurim da ispričam bajku o ljudima. Njeno su mi sjeme posijali u srce još u djetinjstvu i ono bez prestanka niče, cvjeta i obnavlja se. (…) Eto, o tome bih, Zijo, da šapućem i pišem svoju bajku. Ti bi najbolje znao da ništa nisam izmislio i da se u ovome poslu ne može izmišljati, a pogotovo ne dobri ljudi i sveti bojovnici. (…) Neka, Zijo… Svak se brani svojim oružjem, a još uvijek nije iskovana sablja koja može sjeći naše mjesečine, nasmijane zore i tužne sutone. Zbogom, dragi moj. Možda je nekom smiješna starinska odora, pradjedovsko koplje i ubogo kljuse, koje ne obećava bogzna kakvu trku. Jah, šta ćeš…”

Zbogom, dragi moj…


Miljenko Jergović, 15.11.2014.

[julisiz es grant]

Da izdvojim iz gornjeg teksta samo dio koji se odnosi na dva romana koja sam pomenuo.

Slijede dvije sumorne i subverzivne partizanske knjige: “Prolom” i “Gluvi barut”, objavljene 1952. i 1957. “Prolom” je prevratnički partizanski roman, ideološki problematičan u svome vremenu, a odlično napisan. Da ga je pisao netko drugi, a ne duhoviti i bezazleni dječji pisac, vicmaher i stihoklepac naše revolucije, završio bi zbog te knjige u zatvoru. Godinama je i desetljećima Ćopić okajavao svoju pobunu, izigravao dvorsku ludu režima, uveseljavao drugove, pričao im viceve, a kolege velike pisce spremno je uvjeravao u svoju sveudiljnu beznačajnost.

...i da još jednom preporučim forumskim partizanima da ih pročitaju.

[broj dva]

Mslim da se zvalo "Djecija biblioteka Lastavia", neka kolekcija knjiga za djecu u kojoj je bio uvrsteno vise kjniga od Copica.
Ta zbirka knjiga i Brankova djela medju njima su mi dali jedan od najdrazi darova u zivotu - ljubav prema knigama.
Hvala ti Branko.
I kako bi voli da i dalje imam tu kolekciju, da je predam svom sinu...

[Hajvan]

Mslim da se zvalo "Djecija biblioteka Lastavia", neka kolekcija knjiga za djecu u kojoj je bio uvrsteno vise kjniga od Copica.
Ta zbirka knjiga i Brankova djela medju njima su mi dali jedan od najdrazi darova u zivotu - ljubav prema knigama.
Hvala ti Branko.
I kako bi voli da i dalje imam tu kolekciju, da je predam svom sinu...

Takođe.

imao sam kompletnu ovu ediciju:


Orlove i Nikoletinu sam 2 x procitao.

[promjenjivoblacno]

Nikolica s prikolicom
Orlovi rano lete mi je mozda cak i najdraza knjiga koju sam ikad procitala

[Edin H.]

Mslim da se zvalo "Djecija biblioteka Lastavia", neka kolekcija knjiga za djecu u kojoj je bio uvrsteno vise kjniga od Copica.
Ta zbirka knjiga i Brankova djela medju njima su mi dali jedan od najdrazi darova u zivotu - ljubav prema knigama.
Hvala ti Branko.
I kako bi voli da i dalje imam tu kolekciju, da je predam svom sinu...

Takođe.

imao sam kompletnu ovu ediciju:


Orlove i Nikoletinu sam 2 x procitao.

Da biblioteku Lastavica je osnovao Ahmet Hromadzic i stampala je djela svih najboljih jugoslovenskih knjizevnika.

[Banksy]

Junaci bez ulica: Branko Ćopić
25. mart 2011.


Vjerovatno nema osobe sa prostora bivše Jugoslavije koja u životu nije pročitala jednu njegovu knjigu ili barem čula za Branka Ćopića i njegovu Ježevu kućicu, Baštu sljezove boje, Magareće godine ili Orlovi rano lete. Za nabrojana djela i još mnoga druga 'kriv je' Branko Ćopić, koji iz nekog razloga, kao i drugi velikani bh. i jugoslovenske kulture, "ne zaslužuje" ulicu u Sarajevu.

On ima svoju ulicu u Bosanskoj Krupi, Novom Sadu, Podgorici, Novom Pazaru, ali nema u glavnom gradu Bosne i Hercegovine u kojem se jedno vrijeme školovao i gdje je objavio veliki broj svojih djela.

Možda je to zato što ga svojataju kao Srbina ili kao bosanskog Srbina. Kako god da se pisao ili osjećao (kao da je to uopšte važno), Branko Ćopić je sigurno uticao na živote velikog broja građana Bosne i Hercegovine, ali i Sarajeva. Njegova djela se i dan danas čitaju u školama i obavezna su lektira.

Branko Ćopić rođen je 1. januara 1915. godine u selu Hašani kod Bosanske Krupe. U rodnom mjestu završava osnovnu školu, nižu gimnaziju u Bihaću, dok je učiteljsku školu pohađao u Banjaluci odakle je izbačen zbog čitanja napredne literature. Školovanje je nastavio u Sarajevu, a završio u Karlovcu. Diplomirao je 1940. godine Filozofskom fakultetu u Beogradu.

Bio je član Srpske akademije nauka i umjetnosti i Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine.

Rano je ostao bez oca, te je na njegov odgoj mnogo utjecao djed Rade, što se na kraju krajeva može vidjeti iu njegovim djelima koja su vrlo često priče iz tog doba - djetinjstva.

"Moj djeda Rade", govorio je Ćopić, "predstavlja osnovnu riznicu svih mojih pravih literarnih motiva".

Na njegov rad uticali su mnogi pisci, a tu su u prvom redu bili: Petar Kočić, Ivo Andrić, Ivan Cankar, Svetozar Ćorović, Simo Matavulj, Miroslav Krleža, te Servantes, Pirandelo, Gogolj, Gorki, Čehov, Babelj, Zoščenko...

Prvu priču objavio je 8. maja 1936. godine - "Smrtno ruvo Soje Čubrilove". Njegova djela su, između ostalih, prevođena na engleski, njemački, francuski i ruski jezik.

Tokom Drugog svjetskog rata bio je dopisnik banjalučkog 'Glasa' i 'Borbe', a pisao je izvještaje i vijesti, skečeve za partizanske priredbe, pjesme i priče.

Ćopića su prijeratnim pripovijetkama najviše zanimali siromašni seljaci, sanjari i prosjaci, djeca, skitnice i nadničari, kasnije u ratnim pripovijetkama Ćopić je nadahnuto opisivao herojske podvige, mučeništvo i Isti svojih junaka.

Sredinom dvadesetog stoljeća pisao je satiričke priče u kojima je kritizirao ružne pojave u tadašnjici.

Branko Ćopić je cijenjen i kao dječji pisac, ali i kao pjesnik. Napisao je preko trideset knjiga za djecu, među kojima su i dva romana, te tri zbirke pjesama.

"Zadatak svake prave književnosti je - da oplemenjuje čovjeka i da mu život učini

ljepšim i sadržajnijim. Ona je pozvana da čovjeka nadahnjuje i podstiče na velika djela i herojske podvige", govorio je Ćopić.

Po njegovim djelima snimljeno je čak 13 filmova i dvije TV serije.

Ćopić je do ovog, posljednjeg rata, ali i kasnije imao biste i spomenike u Bosni i Hecegovini, a jedna bista bila je i u Sarajevu.

Uklonjena je za vrijeme rata, ali je kasnije vraćena, pa (slučajno ili namjerno) obarana.


Postoji li danas osam ljudi - osam takvih pisaca ne postoji - koji su zaslužili da njihove biste stoje u nekom sarajevskom parku? Treba li praviti biste živim ljudima? Koliko još vremena treba proći da shvatimo kako je odricanje svog nasljeđa (i suvremenog trenutka) direktno ugrožavanje samih sebe?

Dani 30.11.2001. godine


Od ove zemlje, barem jednog njenog dijela, dobio i sliku na novčanici od 50 konvertibilnih feninga, u narodu poznatije kao 'pola marke'. Ta novčanica izdata je 22. juna 1998., a iz opticaja je povučena 31. marta 2003. godine.

Ni tu novčanicu Ćopić nije mogao dobiti 'kako Bog zapovijeda'. Dijelio je sa Skenderom Kulenovićem, koji je bio na federacijskoj verziji ove novčanice. Da stvar bude još gora, na novčanici od 50 feninga na licu i naličju riječ Pfening je odštampana bez n kao - pfeni(n)g.


...Ćopić je, iz razloga koje ne samo da ne znamo nego nas se ni ne tiču jer su samo njegovi, jednog martovskog dana 1984. odlučio da je ovoliko bilo dosta od njega na Zemlji, i da se dalje snalazimo sami. Otišao je gotovo pa u predvečerje jedne zemlje, jednog sveta u čijem je kreiranju učestvovao, čije je dobre strane na mnogo načina simbolizovao, a čije ga loše strane nisu mogle ukaljati...

Teofil Pančić 16.1.2011. godine

U subotu 26. marta, navršava se 27 godina od kako je Branko Ćopić okončao svoj život skokom sa mosta Bratstvo i jedinstvo u Beogradu.
Sahranjen je u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu.


Radiosarajevo.ba

[Edin H.]

Ni tu novčanicu Ćopić nije mogao dobiti 'kako Bog zapovijeda'. Dijelio je sa Skenderom Kulenovićem, koji je bio na federacijskoj verziji ove novčanice. Da stvar bude još gora, na novčanici od 50 feninga na licu i naličju riječ Pfening je odštampana bez n kao - pfeni(n)g.

Ovo besmisleno jeste, ali ako je vec tako moralo biti u ovoj i ovakvoj zemlji, neka je sa Skenderom.

Kada se sakupljao novac za Skenderovu kucu u Bos. Petrovcu, Branko (koji je inace bio poznat kao tvrdica) izdvojio pozamasnu svotu novaca uz rijeci: "Pa naravno, ako je za mog Skendera!"

[KIseljak12]

Sabina, dobro je Branko i prosao, bar se neko zauzeo, pa makar kod Azerbejdzana.

http://www.ljutakrajina.net/bos-krajin/ ... i-petrovac

Inicijativa za izgradnju spomen obilježja velikanima Bosanskog Petrovca - Mersadu Berberu, Jovanu Bijeliću, Skenderu Kulenoviću i Ahmetu Hromadžiću podijelila je vijećnike u ovoj maloj općini. Razlog je apsurdan. Tri su Bošnjaka, a samo jedan Srbin.

Iz ovog malog grada su Mersad Berber, Jovan Bijelić, Skender Kulenović i Ahmet Hromadžić. Slikari i književnici koji su dali mnogo bosanskohercegovačkoj, ali i svjetskoj umjetnosti. Ideja za gradnjom spomenika ovim velikanima, koji bi bio trajna zahvalnica što su ime ovoga grada proslavljali po cijelom svijetu, posvađala je ovdašnje vijećnike. Klub vijećnika SNSD-a je zatražio da se proširi broj velikana, jer su trojica Bošnjaka, a samo jedan Srbin.

A da su bar nesto u zivotu procitali, nasli bi da je Skender napisao nesto 'srpskije' od citavog tog kluba...

[KIseljak12]

Super tema, strasan pisac, jedan od omiljenih.

Ono sto me licno zanima je odkud dolaze razna blacenja njegovog imena. Ima ih da tvrde da je bio cetnik, pa presao u partizane. Drugi pak tvrde da je bio pedofil, pa da se zato bacio s mosta i sl. gluposti.
Ko stoji iza takvog bezobraznog ocrnjavanja pisca koji je sto neko rece bio daleko vise bosanski pisac od onih za koje se tako tvrdi?

[Edin H.]

Super tema, strasan pisac, jedan od omiljenih.

Ono sto me licno zanima je odkud dolaze razna blacenja njegovog imena. Ima ih da tvrde da je bio cetnik, pa presao u partizane. Drugi pak tvrde da je bio pedofil, pa da se zato bacio s mosta i sl. gluposti.
Ko stoji iza takvog bezobraznog ocrnjavanja pisca koji je sto neko rece bio daleko vise bosanski pisac od onih za koje se tako tvrdi?

Ja znam dvije stvari, da je puno pio, vjerovatno rezultat depresije i drugo da je, kao sto napisa Miljenko, bilo fini nas Branko, dok nije napisao Prolom. E onda su poceli pritisci i kritike.

[al_akhisari]

jedan od omiljenih pisaca iz doba odrastanja osjećam potrebu reći kako sam zzadovoljni vlasnik pozamašnog broja djela ovog majstora

[Admir_1984]

loš čovjek ili neko ko bilo koga mrzi jednostavno nije u stanju napisati onakva djela kakva je napisao Branko. vjerovatno je bio predobar čovjek koji je javno ukazivao na probleme i onog sistema, pa bio izložen kritikama ili pritiskom javnosti. što se samoubistva tiće ja nekako najviše vjerujem onoj teoriji koja kaže da jednostavno više nije imao inspiracije za pisanje+ razočarenje u ideal bratstva i jednistva

roman orlovi rano lete čitao pitaj boga koliko puta, uglavnom uvijek je bio pročitan u jednom komadu od par sati, jednostavno ne možeš prestati čitati

moj veliki respekt ide prema ovom čovjeku, a kao bosanac stidim se kolektivnog odnosa prema njemu danas

[KIseljak12]

I sam je u svojim pismima i privatnim pisanjima zabiljezio kako ima manje inspiracije sto je stariji, da mu se vracaju slike iz djetinjstva, da mu tesko pada taj osjecaj nemoci, a u istim tim biljeskama komentarise sile mraka koje jacaju, tako da sve to ima smisla. Nije mi jasno kakvi umovi smisljaju ovakve gadosti koje mu pripisuju.

[sabina1]

...Ćopić je, iz razloga koje ne samo da ne znamo nego nas se ni ne tiču jer su samo njegovi, jednog martovskog dana 1984. odlučio da je ovoliko bilo dosta od njega na Zemlji, i da se dalje snalazimo sami. Otišao je gotovo pa u predvečerje jedne zemlje, jednog sveta u čijem je kreiranju učestvovao, čije je dobre strane na mnogo načina simbolizovao, a čije ga loše strane nisu mogle ukaljati...

Teofil Pančić 16.1.2011. godine

što se samoubistva tiće ja nekako najviše vjerujem onoj teoriji koja kaže da jednostavno više nije imao inspiracije za pisanje+ razočarenje u ideal bratstva i jednistva

S obzirom da je u Drugom svjetskom ratu na svojoj koži osjetio sve ono što bratstvo i jedinstvo nisu , mislim da je unaprijed vidio svo zlo koje nam se desilo i da to jednostavno nije mogao podnijeti.

[julisiz es grant]

...a poslije Drugog vjetskog rata osjetio je bratstvo-jedinstvo na svojoj koži, kada su ga čuvari revolucije napali, prvo zbog Proloma, još više zbog Gluvog baruta, a najviše zbog Jeretičke priče, zbog koje je Josip Broz u govoru na kongresu AFŽ 30.10.1950. za njega rekao "taj pisac nije dobronamjeran, laže, on je iznio neistine." Zbog svojih "grijehova" Ćopić je izbačen iz Partije. Sigurno je sve ovo bilo, ako ne uzrokom, onda velikim doprinosom njegovoj depresiji od koje je patio dugo godina prije nego je odlučio da sve okonča zauvijek.
I, još jednom, čitajte "Prolom"...

[calculator]

loš čovjek ili neko ko bilo koga mrzi jednostavno nije u stanju napisati onakva djela kakva je napisao Branko.....i

moj veliki respekt ide prema ovom čovjeku, a kao bosanac stidim se kolektivnog odnosa prema njemu danas