Forum Klix.ba

Trazio sam temu u vezi ovoga i nisam uspio pronaci nesto korisno. Zato sada zelim napisati nasa iskustva u slucaju da nekome zatreba... POsto prica jos nije zavrsena onda bi ova tema mogla prerasti u neki oblik bloga.

Imam curicu od 2,5 godine koju ostavljamo u obdanistu u toku radnog vremena. 05. Maja 2015-e nas zovu i kazu da je pala sa plesnog podija te da je tuzna i ne zeli da hoda. Zena je prva dosla, uzela je a ova se skupila i ne zeli da se pomjeri. Cekaju mene. Ja sam dosao desetak minuta kasnije i cim sam je ugledao bilo mi je jasno da je lom noge u pitanju. Pitam gdje boli. Kaze: koljeno. Nisam mogao znati jel koljeno povrijedjeno (meniskusi) ili je nad/pod koljenica te odlucimo da je odmah vodimo u bolnicu. Osoblje nam je reklo da je plesala na nekom podiju koji je visok 10 centimetara te da je skocila sa njega, ruzno se docekala i ostala u sjedecem polozaju.

Odemo u bolnicu i tamo nas odmah prime, pregledaju i pokusaju prikljuciti infuziju. I oni su pretpostavili da je lom u pitanju ali moramo cekati rentgen da znamo nasigurno kakva je povreda u pitanju. Trebalo im je sat vremena da potrefe venu i izbusili su joj obe ruke i podlaktici i na sakama. Konacno su uspjeli na desnoj saci pronaci venu i ubaciti morfin kako bi je malo smirili ali i ublazili bol. Razlog ovog dugotrajnog trazenja vena lezi u zastitnoj funkciji organizma gdje se sva krv fokusira na povrijedjeni dio tijela te na srce. Stezi ti koliko god hoces ruku - nema vene. Vratili se sa rentgena i u roku od 5 minuta dobili raport: puni lom i uvrnuce kosti. Spremice je za operaciju u narednih nekoliko sata.

Od jednog sasvim normalnog dana do velikog soka roditeljima. Jos nam usput kazu da cuju nekakav sum na srcu ali to bi moglo biti zbog morfina te da to nije opasno i da ce se kasnije time pozabaviti.

Nije proslo jos desetak minuta i odvedose nas u neku sobu na hirurgiji. TO ce biti ko biva nasa soba u kojoj cemo boraviti. U nastavku se nije mnogo desavalo jer smo cekali da dodje anesteziolog i pocne pripremu za operaciju. Ja malo guglao i trazio u vezi operacija ali nista nisam mogao pronaci. Upravo to je i razlog zasto ovo pisem. Plaitio bih da sam tada mogao procitati necije iskustvo... Ima par stranica koje opisuju razne hirurske zahvate ali nema niko da je pisao iz prvog lica. Pronasao sam da postoje dvije vrste operacija: fiksiranje kosti sa sarafom gdje se bukvalno zasarafi lom i onda ti sarafi vire iz noge dok ne zacijeli rana. Druga metoda je bila istezanje preko tegova. Sestrice nam nisu mogle reci koja je u nas operacija jer ce doktor to ocijeniti kada pristupi poslu.

Anesteziolog dosao i odradio svoj dio posla. Dijete zaspalo i odvedose ga. Cekas sat vremena i onda te zovu i kazu da majka treba otici i probuditi je. Vec je noc (22:00) a povreda se desila u 09:30 ujutro. Dovedose je nakon nekog vremena i imas sta vidjeti: Curica lezi u krevetu na ledjima. Noga podignuta i savijena u koljenu a u podkoljenici ima saraf. Na saraf zakacili neku sajlu i onda preko dva kotura zakacili teg s druge strane kao kontrabalans koji isteze nogu. Njena noga stoji pod 90 stepeni. Kao da sjedi na stolici s tim da je u lezecem polozaju. Kazu: Ovako ce morati lezati 4 sedmice.

Jarane, ko ce dvogodisnjaka smiriti cetiri sedmice da lezi na jednom mjestu...

Gledam ja njenu nogu i ne vidim nigdje rez. Nista mi nije jasno. Kakva je operacija u kojoj nema rezova. Stotinu pitanja a ni jedan odgovor. Sutradan dolazi doktor u vizitu i onda dolaze i odgovori. Oni nisu koristili nozeve jer se ta operacija ne moze primjeniti kod djece u tom uzrastu. Treba imati preko 20 kilograma kako bi se mogla kost fiksirati preko sarafa u kosti. Ovako su morali probusiti podkoljenicu i ubaciti saraf u nju a na njega staviti spagu. Razlog je taj sto djecije kosti rastu brzo i mjesec dana koliko mora lezati je dug period. Ako ne bude teg koji ce razvlaciti nogu onda ce joj noga ostati kraca od one zdrave.

I tada pocinje borba sa situacijom. Psihicki ne smijes popustiti jer borba traje cetiri sedmice. Ne mogu pasti prvi dan. Nidje me onda nema. Svjesni smo da su svi planovi koje smo imali pali u vodu. Ljetovanje, putovanja i sve sto smo unaprijed zakupili - pisi propalo. Nema veze sad za pare daj da se ovo zavrsi hairli. Curica pokusava zaspati i taman se malo smiri a onda se sva strese i povrijedi se. Tako nekoliko puta. Znas kako je ruzno gledati trzaj citavog tijela a onda i njen plac nakon sto pomjeri nogu i sto je zaboli. Tek nakon treceg, cetvrtog trzaja uspije se smiriti. Ja je zagrlim i obuhvatim rukama kako bih amortizirao trzaj. Nekad uspijem nekad ne. Ta prva dva dana su bila najgora za nju. DObijala je paracetamol, voltaren i morfin paralelno. Onda su drugi dan iskljucili morfin i ispostavice se da su i trzaji tada prestali. Ocito da morfin uspava mozak ali tijelo i dalje ostane aktivno i onda dolaze trazaji. Bilo je tu i blagih halucinacija ali nista strasno. Odjednom vidis da dijete kaze nesto sto nije normalno.

Dan za danom je prolazio i stanje se pocelo popravljati. Vec treci dan je pocela sama da jede i pije te su joj iskljucili infuziju. Jedino sto nije htjela su lijekovi. Nece da popije tabletu ni sirup tako da je jedini nacin da joj se unese lijek bio preko cepica. No cepici nisu bili popularna metoda i vrlo brzo smo dosli u poziciju da ona odbija da piski jer se boji da ce joj ugurati cepic kad skine pelenu. Tako se radilo taj dan u svakom slucaju. Cetvrti dan se desilo malo cudo. Da li ju je bol prestao ili su promijenili dozu lijekova, ali nju vise nije bolilo. Jednostavno je dijete zivnulo. Malo previse zivnulo. DIra se ona po onoj rani od sarafa, naslanja se na povrijedjenu nogu, pomjera se u krevetu, prica, pjeva i sl. Jedino se sjeti kada se previse mrdne i onda se malo povrijedi.

Djeciji mozak je cudo. Srecom ne zna sta znaci lezati 4 sedmice pa smo iskoristili to da odradimo dan za danom. Malo smo se i mi navikli pa smo poceli istrazivati sta i kako mozemo pomoci. Onda smo imali malo duzi razgovor sa ljekarom koji nam je objasnio da je proces zarastanja kosti poceo jos od same povrede te da organizam sada svu energiju usmjerava na lijecenje. Normalnom covjeku treba sta ja znam, 2000 kalorija dnevno a povrijedjenoj osobi treba tri puta vise. Zato je bitno da sto vise jede kako bi proces oporavka bio brzi. Samo zarastanje kosti prolazi kroz tri generalne faze. Prva faza se desava odmah po povredi gdje okolni dijelovi kostanog tkiva upumpavaju krv u prostor izmedju kosti kako bi spojili krajeve i spijecili veliko pomjeranje dva dijela kosti. Ta ce krv kasnije prerasti u kostano tkivo a ono u kost cime se zavrsi proces zarastanja.

Od cetvrtog dana stanje se smirilo i postalo jednolicno. Dan za danom je prolazio bez nekih promjena. BOl je nestao tokom dana. Ona je pravo zivnula i pocela se kretati sto je automatski znacilo da se mora zabavljati cijeli dan. To je ustvari postalo i najgore od svega. Kako zabaviti dvogodisnjaka citav boziji dan. U bolnici smo ostali 6 dana i u tom periodu je imala 3 slikanja rentgenom. Nakon trece slike doktor je odlucio da sada mozemo otici kuci te se vratiti na kontrolu i cetvrto slikanje cekati od kuce. Kcerka se pravo obradovala kada smo dosli kuci. I dalje je lezala u tom specijalnom krevetu i ambulanta ju je dovezla nazad.

U cetvrtak nam je to iduce slikanje pa cemo vidjeti sta i kako dalje. U svakom slucaju, dan prodje poprilicno dobro dok je noc pravo nezgodna. Tokom dana se krece i imamo non stop neke aktivitete a kada zaspi navece noga se valjda ohladi pa je pocne zigati. U ponoc je probudi i onda ide proces uspavljivanja koji je pravo neprijatan. Nece da popije tabletu protiv bolova niti hoce sirup a boli je. Onda moramo staviti cepic a to je posebna psihicka tortura. Bukvalno zivimo dan za dan i ne osvrcemo se na ono sto je bilo jucer i sta nas ceka sutra. Ako je dan, ne mislimo na noc. Ako je noc, ne mislimo na dan. Valjda joj onaj teg razvlaci kost pa je to boli po noci. Haj mu ga znaj... Imamo i promjenu vremena u toku. Mozda je i to...

Sad je vec proslo 12 dana od loma i vec se primjeti da je smrsala jer su joj noge znatno tanje nego su bile. To je posljedica trostruko vece potrebe za kalorijama od normalne situacije. Jede ona dobro ali ocito nedovoljno. Jede sve sto joj dadnes osim slatkisa. Mlijeko spuca sad pa sad. Ja nesto kontam i divim se bozijem davanju da organizam sam trazi ono sto mu treba. Nema ona pojma da u mlijeku ima kalcij koji treba kostima a ipak samo pije mlijeko. Trazi joj se. Nece slatkise jer tu ima secera a posto ne moze da se krece onda bi samo bezveze bila hiperaktivna. Ovako ima prirodni odbrambeni mehanizam sto je fascinantno. Nesto gledam njene noge i kontam: ovaj gubitak kilogarama je zapravo gubitak misicne mase sto znaci da i kada joj skinu ovu spravu za istezanje, morace malo mirovati dok povrati snagu da moze ponovo hodati.

U cetvrtak (21.05) imamo ako Bog da zakazan novi rentgen pa napisem sta se desilo. Po onome sto su nam rekli, sutra bi trebalo biti pola vremena kojeg mora provesti u lezecem polozaju. Ove prve dvije sedmice nismo mogli ici na posao ni ja ni zena. Samo se smjenjujemo jer neko mora biti prisutan non stop. Ova povreda je pravo nezgodna. Uznemiri kompletnu porodicu. Stan smo sav preuredili i prilagodili novim uslovima. Stvari ispremjestali i pokusali ih spustiti na njen nivo. Nije nepodnosljivo ali je zaista zahmet.

Uh, najezih se sav
Ne znam sta da ti kazem
Drzite se, samo to

teško za pročitati, a mogu zamislit kako je proživjeti.

Držite se.

Evo malo apdejta. 21.05 bila kontrola kako je i trebalo. Rentgensko snimanje je pokazalo da su kosti pocele srastati. Na snimku se vidi tanki sivi sloj i to je zapravo mlada kost koja je pocela hvatati i koja treba ojacati. Nije jos dovoljno jaka tako da su nam produzili kucno lijecenje do 02.06 (danas). U ovim danima izmedju posljednje kontrole do danas nije bilo potrebe za lijekovima niti nekim sredstvima protiv bolova. Najgore od svega je bilo pronaci svakodnevnu zabavu. Zena i ja smo na smjenu isli na posao a ulijetali su i ostali clanovi sire familije po potrebi. Igranje sa legom, slagalice, crtanje vodenim bojicama, igranje sa figuricama su postali svakodnevnica uz neizostavne periode sa elektronikom. Naucila je nekakvih engleskih rijeci, brojat do 10 i sl Haj rekoh nije ni lose. Zadnjih deset dana smo bojili brojeve tj odbrojavali do danas. Na ovoj stranici (http://www.worksheetfun.com) ima mnogo stvari za isprintati i tu sam pronasao nekoliko lijepih slika za brojevima do 10. Svaki dan obojimo po jedan broj tako da bude svjesna da se blizi kraj lezanju.

Curica je sve pozitivno podnijela i docekala danasnji dan. Evo ravno mjesec dana proslo taman koliko su i rekli. Dali smo joj cepice protiv bolova (voltaren) jer su nam tako rekli a oni su onda stavili lokalnu anesteziju u vidu neke kreme. Zamotali u gazu i poslali nas na rentgen. Curica je malo plakala ali vise iz straha od nepoznatog nego sto ju je bolilo. Onda stavili nekoliko peskira ispod noge, otkacili kuku i spustili nogu na peskire. Pustili jedno pet minuta da malo dodje sebi i da se navikne na novu poziciju jer njena noga je bila mjesec dana pod uglom od 90 stepeni a sada su je haman pa ispravili. Nakon tih pet minuta prisao doktor i jednostavno poceo odvrtati saraf. U pitanju je obicni saraf za metal. Nije krstasti nego sa onom jednom linijom u koju je postavljena sajba. Ne znam da li je zavarena ili je fabricki tako napravljena ali saraf je bio obicni saraf za metal. Covjece k'o da je bio zavrnut u sir. On odvrce, saraf se izvlaci. Na kraju obrise malo gazom, stavi flaster i kaze: Eto ga. To je to. Hajte sad kuci.

Naravno, prije ovog odvrtanja rekao nam je da u pocetku nece moci hodati tj da ce se bojati da hoda. Ona u principu to moze ali zbog straha i eventualnog bola nece i mi to trebamo postovati i pustiti da napreduje u svom tempu. Kada osjeti da nesto moze, ona ce to i uraditi. Nakon desetak dana bismo trebali otici na bazen da malo vjezba i jaca misice u vodi.

Ja sam ponio djecija kolica u bolnicu ali se nije htjela odvojiti od mame tako da smo je donijeli do auta. Nismo odmakeli 200 metara od parkiga, ona zaspa. Od svog stresa kojeg je prezivila jednostavno je zaspala. Od bolnice do kuce treba jedno 25 minuta voznje a jos smo usput svratili do prodavnice tako da je odspavala malo. Kod kuce smo na podu napravili malu igraonicu. Prostrli veliki madrac na kojem inace spavamo tako da joj bude mekano. Nece da ustane jer se boji ali hoce da sjedi. Nagne se na stranu i pokusava dohvatiti stvari koje joj nisu u dometu. Njena radost prilikom dolaska kuci je bila neopisiva. Nakon mjesec dana moze sjesti. Smjesno je reci, ali jest jedno 40 puta legla i ustala. Svaki put testira jel moze. Svjesna je da ne moze hodati ali je isto tako svjesna da moze leci, kotrljati se i doci do cilja. Ostao sam iznenadjen pozivitnom energijom i zeljom za zivotom. Nema veze sto nesto ne moze na "normalan nacin". Cim nadje alternativu ti vidis ponos na njoj.

Nesto smatram da nece jos dugo trebati prije nego prohoda. Malo je boli rana od sarafa i ne smije se osloniti na tu nogu ali sve u svemu ovo danas je bio veliki napredak. Sad je otisla na spavanje u nas zajednicki krevet u kojem nismo spavali zajedno evo mjesec dana. Sve bude i prodje, hvala Bogu

Napisem jos koji post ako se sta desi u medjuvremenu. KOntrola je zakazana za 02. Juli ako Bog da. Do tada bi trebala prohodati prema ocekivanju doktora.

Svako dobro

Veliki pozdrav za malenu lavicu! Izdrazat ce ona sve i bit ce kao prije! Jos i bolja! Imam curicu od skoro 3 godine i ne smijem se ni zamisliti u ovakvoj ili slicnoj situaciji!

Srce slatko naprosto je nevjerovatno kako su tako mala djeca razumna u takvim situacijama... izdrzite jos mjesec dana i sve ce biti to biti ruzna uspomena.
Hvala ti sto si svoje iskustvo podijelio s nama, nikad se ne zna kome ce dobro doci!

Bravo za malenog borca a i mami i tati kapa dole!

Znam kako je sa djetetom deverati mjesec dana u bolnici a ovo vase iskustvo ce sigurno nekome pomoci i utjesiti jer je oporavak uspjesan nakon svega

Margita81 wrote:Bravo za malenog borca a i mami i tati kapa dole!

Znam kako je sa djetetom deverati mjesec dana u bolnici a ovo vase iskustvo ce sigurno nekome pomoci i utjesiti jer je oporavak uspjesan nakon svega

I ja se nadam da ce napisano pomoci nekome ko bude u slicnoj situaciji. Nije prijatno ali je zasigurno korisno na samom pocetku. Ja bih volio da je neko napisao svoje iskustvo negdje ali zaista nisam mogao pronaci nigdje.

U svakom slucaju, danas nakon devet punih dana van kreveta, curica se oslobodila po prvi put i dozvolila nam da je podignemo na noge tj po prvi put se oslonila na nogu uz moju pomoc. Ja je drzim ispod pazuha a ona stoji na zdravoj nozi. Zatim zakoraci i osloni se na drugu nogu. Ne drzi svoju punu masu nego mozda 10-20% a ostatak ja cuvam i tako koracamo. Ono sto je primjetno jeste da je u potpunosti izgubila osjecaj u nastradaloj nozi. Skroz je ukrivljeno drzi i sad moramo uciti hodati. Ne mogu vjerovati da za ovako kratko vrijeme covjek moze "zaboraviti" hodati. Zdrava noga ide kako treba, dok bolesna ima neku cudnu putanju. Doduse, tako su nam i rekli. Ja pretpostavljam da je razlog taj sto je nisam 100% oslonuo na nogu tako da misici ne mogu osjetiti puni teret i onda se ukoce na ovaj cudni nacin.

Do danas je puzala sjedeci tj u sjedi i pomjera noge te se odguruje rukama. Nije neka aman brzina ali je u svakom slucaju mnogo bolje nego lezat mjesec dana. Izlazimo napolje svaki dan i igramo se u pijesku. Stavljamo je na ljulje. Bez problema sjeda u kolica i u djeciju stolicu u automobilu. Kad sve saberem i oduzmem, u stanju smo raditi sve sto smo mogli i ranije osim stvari koje su vezane za hodanje. Dakle nekih 90% funkcija se vratilo u normalu. Zena i ja radimo po 50% i dalje.

Sto se tice njenog psihockog stanja veoma je dobro. Kada smo je skinuli sa kreveta bojala se sjediti pa smo je morali staviti na spuzvu i nageti na jastuke. Ko da je pasa u siltetima To je trajalo par dana a onda se oslobodila pa je htjela sjediti i ja sam joj pokazao kako se moze kretati sjedeci. Tad je zapravo shvatila da ne moze hodati pa je bila tuzna, ali smo je uvjerili da je u pitanju privremena faza. Zaista se mora mnogo posvetiti psihickom stanju i mora se djete uvjeriti da ce sve biti OK na kraju. Moras jos malo cekati da noga ozdravi a onda cemo hodati. Nevjerovatno kako dijete to moze brzo svariti. Veceras je bila ekstremno sretna zbog toga sto je napravila par koraka i eno je sad nece da spava nego hoce da hoda


Kaze, odoh ja hodati a vi lezite.

I tako... ide na bolje. Nije jos gotovo ali ovo je zlatno kako je bilo.

Hvala vam svima na lijepim rijecima i zeljama.

Svaka cast maloj curi.
Sreca da je malo, sve brze i lakse ide.
Moj je tata to slomio jos u vojsci, lezao je sa tim utezima nakon operacije 2 mjeseca, pa je prohodavao mjesec, pa dok je prohodao kako valja proslo i po godine.
Dijete malo, bice ona brzo ko zmaj.

Konacno, deset dana prije zakazanog pregleda,a tacno tri sedmice nakon sto smo skinuli utege, curica je pocela hodati. Malo hramlje ali ide na bolje. Skidam kapu doktorima na prognozi. Digla se prije nekoliko dana pa malo uz pomoc stvari se kretala po kuci, ali danas je prvi put hodala bez da sam strepio da bi mogla pasti.

Bravo

Jucer je bio pregled i doktorica kaze kako je sve uredu. Noge su iste duzine, kukovi stoje na istom mjestu i nije nam zakazala novi pregled. Trebace jos par mjeseci da se kost u potpunosti oporavi ali sad je zarasla dovoljno da mozemo voditi normalan zivot kao i prije loma. Sad sve sto se desava, desava se neprimjetno u pozadini. Ranica na podkoljenici je zamladila i jedino na sta moramo misliti jeste da je ne izlazemo direktnom suncu. Ako ce se suncati, onda je najbolje staviti flaster preko iste kako ne bi ostao oziljak. Zanimljiv mi je nacin na koji su testirali da li su noge iste duzine. Ja sam prije par dana pokusao mjeriti. Uzeo lik metar pa mjeri, ali kako god krenem, nemam dobru osnovu i ne mogu biti precizan. Dovoljno je da se malo osloni na jednu nogu pa da izgleda kraca. Jednom izmjerim pa se pokaze lijeva duza, a drugi put desna duza. Pa onda je polegnem i savijem nogu u koljenu pa mjerim koliko od zemlje do koljena ali i to je nesigurno jer ako se malo nakrivi ne valja mjera. Ne mozes ti smiriti dvogodisnjaka pa da lijepo na tenane izmjeris. Tako sam odustao od ideje i sa nestrpljenjem sam cekao odlazak doktoru pa da vidim kako ce oni izmjeriti. Dosli tamo, a doktorica prvo opipa kukove i odokativnom metodom ocjeni da su na istoj visini. Pogleda koljena i opet odokativnom metodom vidi da su na istoj visini. TO sam i ja znao. Onda dolazi fazon: Uzela dasku od 0,5 cm i rekla curici da jednom nogom stane na nju a zatim da zamijeni noge. Odmah se vidi da je to koljeno skocilo u vis sto znaci da je kost ispravno srasla. Ako su na zemlji jednake visine a ako jednom nogom stane na nesto male visine pa se vidi velika razlika, to onda znaci da su kosti jednake i da su dobro srasle. Probaj ti stati na nesto pa ces vidjeti da i koljena vise ne budu na istoj visini...

Za dva dana ce biti dva mjeseca od loma i eto, oporavila se hvala Bogu. Trci, skace, penje se na tobogan, ljulje... Malo, malo se primjeti da lijevo stopalo izbacuje prema vani ali to je zato sto se misici jos nisu 100% oporavili. Isli smo nekoliko puta i u obdaniste ali je nismo ostavljali samu. Ove sedmice se zatvara i pocinju godisnji odmori tako da je necemo ostavljati do jeseni.

Do sada je gotovo svakodnevno pricala i prozivljavala kompletan dozivljaj. Uzme bebu i onda beba k'o fol padne, pa je boli koljeno, pa mora ici doktoru gdje dobije zavoj. Onda ciko dadne bocu pa se zaspi. Kada se probudis imas saraf u nozi i moras lezati. Zatim teta skine saraf i moras sjediti jedno vrijeme ali na kraju prohodas. Kao sto rekoh, do sada je svakodnevno prepricavala ovu pricu, ali se cini da ju je pocelo popustati. Ima vec nekoliko dana da nista nije spomenula vezano za lom. Polako pocinje potiskivati losa sjecanja i vjerovatno ce 99% toga i zaboraviti dok odraste.

Mi smo se vratili u normalu i radicemo po pola radnog vremena jos jednu sedmicu prije godisnjeg, zatim idemo malo skitati po Bosni Odmor na moru kojeg smo planirali u maju, sada je odgodjen za septembar. Agencija nam je izasla u susret i za istu cijenu nam pomjerila datum. Avionske karte su u potpunosti refundirane tako da prakticno nemamo nikakvog gubitka na tom planu, mada sam ja bio halalio sav trosak posto smo platili unaprijed.

Od svog djeteta sam mnogo toga naucio, sto mozda zvuci cudno ali je istina. POzitiva kojom je zracila cijelo vrijeme i svjesno odbacivanje losih emocija su lekcije koje sam zaboravio i koje nisam odavno ponavljao. Odrasli insan bi se ucrnjacio da mora lezati mjesec dana ali djeca to podnesu na potpuno drugaciji nacin. Prvo prihvate situaciju takvom kakva je, a zatim je iskoriste na najbolji moguci nacin. Ono sto moze uraditi, radi, ono sto ne moze uraditi, ceka.

Citava ova tema je otvorena kako bih na jednom mjestu opisao proces kroz koji se prodje kada se slomi noga kod djeteta. Sada je prica eto zavrsena hvala Bogu. Volio bih da nikad nikome ne zatreba, ali je statistika neumoljiva. 15-20 slucajeva loma nadkoljenice godisnje se desi pa eto, ako si ti dio statistike, prvih par dana djete ima bol, nakon dvije sedmice bol prestane u potpunosti te vise lijekovi ne trebaju. Obicno nakon 4 sedmice se skidaju tegovi ili gips i do tada je kost dovoljno srasla, mada ima slucajeva da treba i duze. Onda trebaju 2-3 sedmice da se dijete oslobodi pa da pocne ustajati. Nemoj ni slucajno forsirati. Pusti prirodu da odradi svoje, jer kada prodju te tri sedmice, potrebno je par dana da djete pocne trcati a za 1 sedmicu bude 99% sposobno.

Jedino sto je narasla u ovih mjesec dana. To me iznenadilo. Kada se prvi put ispravila, ja se iznenadio koliko je porasla

Hvala vam na paznji i podrsci. Nadam se da je ovo zadnji post kada je ova tuzna prica sa happy endom u pitanju.

svaka cast na upornosti u pisanju, a maloj lavici na izdrzljivosti. naklon do poda oboma.

sad vidim kako je mojim bilo, ja sam sjebao nogu 3 puta, od 14 godine do 17 godine svake godine po mjesec i po u gipsu bio