Zasto nemamo u sebi vise lokal patriotizma? Po meni je osnov svega i ta neka blizina klubu i atmosfera uzivo. Kako se identifikovati sa jednom Barcelonom gdje ces ti ako bude mogucnosti maksimalno jednom do dvaput imati u svom zivotu priliku da vidis to sve uzivo i da zaista budes dio toga? A racunajmo da mnogi nece nikada ni za to imati priliku u zivotu. Kakva je tu emocija u pitanju? Ja mogu pratiti strani fudbal, ali to je to, nema nista vise...
U "velikom fudbalu" ako ga u zadnje vrijeme kad i gledam uhvatim sebe da podsvjesno uvijek navijam za manje klubove.
Upalim nekad one sportske kanale.. i srce nekako automatski vuce na stranu QPR umjesto Arsenala, Torina umjesto Juventusa, Espanyola umjesto Barcelone, Evertona umjesto Liverpoola pa i Atletica umjesto Reala, iako je Atletico polako ali sigurno prerastao u top, najvece klubove.. i tako meni automatski postane odbojan. Ne sudim.. samo kazem licno misljenje.
Jel jos neko "pati" od slicne stvari? Veliki klubovi odbojni, nezanimljivi.. LS se prati samo kada igra neki "manji" klub i ima sansu da prodje dalje..
Dakle to su uvijek simpatije prema manjem, nemocnijem, manje bogatom klubu.. ali ljubav ja mogu imati samo za jedan klub.. za moj lokalni, gradski, da kazem sarajevski klub. Isto tako i neko drugi iz gradova sirom BIH prema svom obliznjem klubu.
Kako ovo?

Zasto kod nas ne pali ona support your local football club? U Jugoslaviji niko nije navijao za strane klubove. Da li ce potencijalnom regionalnom ligom, jacanjem domaceg fudbala, ovo da se okrene na stranu lokalnog sporta?





