Navodi se da je bio duboko potresen slikama razaranja u Hrvatskoj i BiH, u svakoj dječijoj žrtvi gledao je svoju kćerku. Na njega su posebno ostavili traga izvještaji iz Ahmića nakoj 16. aprila 1993. godine kada britanski mediji izvještavaju o stravičnom pokolju HVO jedinica nad civilima. Tada je ubijeno 116 ljudi, među kojima su bili tromjesečna beba i starac od 83 godine. Samo 13 dana iza ovog zločina Graham sebi uduzima život spajivanjem iz solidarnosti sa žrtvama BiH, pred očima javnosti koja ne reagira ili slabo reagira na zločine u BiH."Britanci moraju zaustaviti rat u Bosni, pa makar i silom. Britanska armija ne mora biti čuvar časti (samo) na masovnim pogrebima. Bosanske bebe, djeca i žene čekaju strpljivo na političare da urade ono što znaju i trebaju - vojnu zaštitu. Ne trebaju stajati sa strane i mirno posmatrati”
Danas se navršava tačno 22. godine od samospaljivanja ovog velikog čovjeka koji se žrtvovao za neki bolji i humaniji svijet. Je li njegova žrtva bila uzaludna? Pitam se zašto do danas nemamo ulicu Grahama Bamforda u BiH, ako ništa u Sarajevu, Tuzli ili Zenici? Smatram da je ovaj čovjek to svojom žrtvom minimalno zaslužio, da je sreće imali bi u svakom gradu i školu sa njegovim imenom.
Meni kao pojedincu ostaje da tražim barem ovako preko javnog foruma ulicu u jednom od gradova, ne mora to biti Sarajevo, ulicu Grahama Bamforda. Mislim da je to zaslužio a time odajemo počast strancu koji je mogao kao i milioni drugi samo nijemo posmatrati pokolje civila po BH gradovima.
Neka mu je slava i hvala.
