čitav život sam živio u jednoj zgradi s 11 stanova i nismo imali nikakvih problema...
dok komšinica nije zamijenila 1 veći za 2 manja stana i došli su ljudi što su čitav život živjeli u zgradi sa 103 stana
(smeće ispred vrata, buka, neukusne tapete

; adaptiranje stana i balkona kako žele, probijanje plafona dole ispod komšijama)
poslije rata su se doselili 1 fočaci

ultrabogataši s njim samo zdravo... tojest sa djecom ( sad imaju 40 kuka)
i 1 podstanari koji ni sa kim nisu izgradili odnos
kratko vrijeme sam živio u zgradi sa 45 stanova i malim liftom...dakle ima svega... rasulo... budući da nisam bio vlasnik stana ništa me nije zanimalo bilo je kulturnog svijeta ( obično stariji ljudi... partizanska škola

) ali i dosta nekulturnog ( na nekim stranjskim pričaju)
sad živim u zgradi sa 4 stana... 1 je uvijek prazan ( bogataši) drugi je od jedne gospođe od 80 godina koja je zazidala ventilaciju i tako plavila nas a nije dala da se poprave cijevi dok nije zaprijetio onaj sto održava zgradu...stan će naslijediti žena koja je vani... dakle i to će biti prazno
te prve komšije mladi ljudi...
nekako sablasan ulaz... nikad nikog
skoro 2 godine sam živio u kućici u zaseoku

sa 4 kuće... odnos je isti kao u zgradama...pojma nemaš ko živi tamo u kući do... mada je udaljena 30 metara nisu to nabacane mahale kao u nekim dijelovima

neće pomoć, neće čistiti snijeg, kad je trebalo gasiti požar nigdje nikog... samo pametuju i tako
uglavnom sa svima na dobar dan...zdravo... ko hoće doći na kafu nek dođe kome treba pomoć pomoću ako treba i ako vidim nek zove...
aj zdrao zaboliše me prsti