Forum Klix.ba

Stara kuća

Logično je da i najzagriženiji tipovi padaju na repertoar Halida Bešlića i Harisa Džinovića: potrebno im je da se osjete kao ljudi, nesretni ljudi, pošto se inače toliko trude da budu samo Srbi, Hrvati i Bošnjaci



Prije dvadeset i nešto godina Abdulah Sidran je u svojim pjesmama, novinskim intervjuima i člancima gotovo opsesivno ponavljao metaforu kuće koja se ruši. Katkad je kroz nju govorio o ocu, ali češće je to bio osjećaj nekakvoga univerzalnog bezdomništva ili, bolje rečeno, ruševnosti i oronulosti kapija s kojih smo zakoračili u svijet.

U ono vrijeme Sidranova je metafora djelovala skoro egzotično. Na južnim izlazima iz Sarajeva nicale su goleme stambene lamele, naselja solidarnosti i betonske košnice s nekoliko hiljada čvrstih i stabilnih domova. Uz novu cestu prema Zenici, koju smo neko vrijeme nazivali i autoputem, gradile su se nove obiteljske kuće, na okolnim je brdima rasla cijela jedna domovina na dvije i na četiri vode, izgrađena na kredit, ili krvavo zarađena na gradilištima iračkih hidrocentrala, u oazama libijske pustinje, na njemačkih bauštelima...

Bilo je to vrijeme kada je cijela Bosna izgledala kao kuća koja se gradi. Zato su Sidranovi stihovi i riječi izgovorene u intervjuima te razrađene u filmskim scenarijima, djelovali poput izraza pretjerane pjesničke slobode, bujne mašte, urođenog pesimizma i stvaralačkog zanosa. Zbog svega toga, mislio je narod, Sidran i jest tako svjetski uspješan. Jer zamisli ti čovjeka koji je usred sve te izgradnje vidio baš kuću koja se ruši! Za tako je nešto baš trebalo imati i oko i fantaziju.

Ali, eto, došlo je vrijeme kada cijela Bosna staje u tu Sidranovu metaforu. To se, možda, i nije toliko primjećivalo dok je trajao rat, jer je u ratu svaka stvar činila jedno s vlastitim iščeznućem. Starost i trošnost nisu tad bile osnovni znakovi smrti. Zajedno s mladim ljudima nestajale su i nove kuće. Starost je u ratu metafora preživljavanja.

No, kada je rat jednom došao kraju, pa kad su još prošli i mjeseci radovanja miru, ljudi su počeli primjećivati koliko je sve oko njih postalo trošno i ruševno. A neki od njih tek tada su shvatili koliko su daleko od mjesta koje bi mogli nazvati domom. Dok misle o njemu, dok ga se sjećaju, taj se dom zapravo ruši. Posjećuju ga jednom u pet godina, kada im gazda Amerikanac ili Kanađanin da deset dana godišnjega odmora, ili kada skupe za avionsku kartu, pa stoje pred njim, pred svojim domom, i čini im se da su pred spomen kućom nekog svoga dalekog pretka.

Mjesto im je poznato, znaju svaki crijep na krovu i svako ulegnuće na fasadi, ali im je istovremeno strano i nepoznato, bolno i zastrašujuće kao misao o vlastitoj smrti. I onda kažu da će jednom to popraviti, dozidati, promijeniti crijep, opkopati temelje i zaliti ih betonom. Jednom kada budu imali vremena, kada im gazda da još deset dana godišnjega odmora.

Čovjeku je u prirodi da bježi od kuće koja se ruši, od doma koji više nije njegov. Ali rijetki imaju snage da pobjegnu zauvijek. Na albumu Prvi poljubac, jednom od kultnih djela poslijeratne narodnjačke scene, Halid Bešlić otpjevao je pjesmu Stara kuća, neku vrstu himne onih koji nisu mogli zauvijek pobjeći. U njoj je, na malo drukčiji način, ponovljeno ono o čemu je nekad pisao i govorio Abdulah Sidran, što samo znači da je jedan tmuran pjesnički osjećaj, koji je u svoja doba pripadao samo jednome čovjeku i njegovoj malobrojnoj publici, postao opće mjesto beskrajnoga niza individualnih stradanja. Taj niz je takav i toliki da će ih netko neoprezan nazvati kolektivnom nesrećom, iako bilo koji kolektiv s tim nema previše veze.

Zanimljivo je baš na primjeru Stare kuće pokazati koliko je nevažan kolektivni osjećaj u pojedinačnim bosanskim stradanjima. Naime, ta je pjesma upućena stotinama hiljada ljudi koji je mogu savršeno razumjeti i doživjeti je kao svoju, bilo da o svojoj staroj kući razmišljaju iz njemačke, američke ili neke puno bliže perspektive. U biti, nema razlike između čovjeka koji u Sarajevu misli o svome rodnom domu u Knežini ili na Sokocu, i onoga koji o tom domu sanja nekoliko hiljada kilometara dalje. Obojica brinu brigu o istome starom krovu i o tome kako "materi na oči ne znam kako bi", jer me dugo nije bilo.

Nekoliko stihova dalje Halid pjeva: "To je moje vazda bilo, ne dam ja nikome to." Izuzet iz konteksta, bio bi to stih neke patriotske ili nacionalističke pjesme, ali to nije jer se u pjesmi nigdje ne izgovori ime domovine ili naroda, niti se igdje aludira na njih. To je, jednostavno, pjesma o staroj kući, a neka sad učevan svijet dalje razmišlja kakva se značenja iza toga kriju. Onom drugom svijetu, koji je manje učevan, ili učevnost ne koristi gdje joj nije mjesto, to je pjesma o nečemu što je vrlo osobno i što s narodom i domovinom nema neposredne veze. Kao što nije imalo veze ni u Sidranova kućna vremena.

Stara kuća je do Boga tužna pjesma, kroz koju se potvrđuje i jedan vrlo zanimljiv fenomen. Novokomponovane pjesme u kojima se spominje nacija, pa i domovina, nikad ne postaju evergrini. Čak i one koje su napisane u ratu, svejedno jesu li u njima Srbi, Bošnjaci ili Hrvati, trajale su kratko i brzo su ih zaboravljali i najžešći nacionalisti. Kada požele nešto reći o sebi i svojim stremljenjima, nacionalisti će pjevati pjesme od prije stotinjak godina, a kada bi pjevali o svome vremenu i vlastitoj ljudskoj nesreći, pjevaju pjesme u kojima se ne spominju država i nacija. Zato je na neki način i logično kad najzagriženiji tipovi padaju na repertoar Halida Bešlića i Harisa Džinovića. Potrebno im je da se osjete kao ljudi, nesretni ljudi, a pošto se inače toliko trude da budu samo Srbi, Hrvati i Bošnjaci, običnu ljudsku tugu intenzivnije će doživjeti nego sretnici koji su po dvadeset četiri sata dnevno samo ljudi.

Dijamanti

O jednoj davnoj pjesmi iz vremena naše bolje prošlosti



Trajao je filmski festival, a Halid Bešlić pjevao je pred punim Narodnim pozorištem. Ispraćen pljeskom oduševljenja sarajevske kulturne elite, režisera, glumaca i konceptualnih umjetnika, znamenitih pisaca i novinara od ukusa, pjevač je nekoliko puta izlazio na naklon. Bis, nažalost, nije bio predviđen. Te noći, sjećam se, ježila mi se koža, što od njegovog glasa, a što zato jer sam osjećao ponos, tipičan refleks zavičajaca, pred gostima iz Beograda, Ljubljane i Zagreba, koji su također pljeskali, oduševljeni zvijezdom večeri najstarijega i najslavnijeg sarajevskog teatra. Teško da bih isto osjetio da se radilo o nekakvom sarajevskom Hamletu ili Aidi, pa i s najgenijalnijim glumcima i pjevačima, jer mi ništa, tog augusta 2004., ne bi pred drugima potvrdilo identitet kao što je to učinio Halid Bešlić.

Dobro, i jesam li ja onda normalan? I jesu li normalni moji drugovi iz osamdesetih, bivši pankeri i alternativci, koji su u međuvremenu stvorili pristojnu kulturnu reputaciju, radeći stvari koje nisu izdaja vlastite prošlosti, jer da su izdali svoju prošlost, ne bi ni čuli Halida Bešlića u Narodnom pozorištu? Ako se vratimo na ono što smo mislili i osjećali prije dvadeset i kusur godina, pa sve do početka rata, mi danas sasvim sigurno nismo normalni. I ne daj Bože da smo 1984. mogli vidjeti sebe na Halidovom koncertu, i da smo još sebe mogli pogledati ravno u oči pa shvatiti ono najstrašnije - ne samo da smo tu, da ga slušamo, plješćemo i poskakujemo u pozorišnim stolicama, nego sve to činimo bez imalo ironije, uz potpuno predavanje i ponos što nas takvima vide i ljudi iz drugih gradova. Zbunjenost, a zatim i užas koje bi osjetili dječaci iz osamdesetih pred svojim odraslim replikama, vjerojatno bi promijenila njihove sudbine, preusmjerila životne putove, pa bi vjerojatno već sljedeće, 1985. godine, pobjegli što dalje od Sarajeva i Jugoslavije, samo da se jednom ne pretvore u ljude koji će slušati Halida Bešlića. I ne bismo žalili za svojim gradom, jer bismo znali da će Sarajevo jednom postati takvo da Halid pjeva u Narodnom pozorištu.

Ali, srećom, vremeplov neće biti izumljen, tako da nemamo problema s krivim čitanjem svojih sudbina. Moglo bi ih se tek naknadno protumačiti, kao promjenu kulturoloških kodova i stavova. U vrijeme kada su Dijamanti postali hit, a Halid Bešlić zvijezda novokomponovane estrade, Jugoslavija je bila zemlja društvenoga i umjetničkog elitizma. Ekonomska kriza i inflacija bili su, što je paradoksalno, marginalne činjenice, jer smo još bili dovoljno materijalno potkoženi, ali i - što je neusporedivo važnije - uvjereni da smo sa svakim novim danom bliži svijetloj budućnosti i općem blagostanju. Bogato je ono društvo koje ne sluti katastrofu. Takav osjećaj svijeta je, uz političku liberalizaciju, bio idealan za procvat kazališta i filma, pisale su se neke dobre i važne knjige, a punk i rock bendovi su, osim muzike koja je išla u korak sa svijetom, donosili tekstove koji su vrlo često predstavljali vrhunce aktualne nacionalne poezije. Društveno kritični, konkretni i literarno pismeni, oni su nadilazili okvire žanra i primijenjenog tekstopisanja. A onda se pojavi Halid Bešlić, s refrenom pjesme u kojem se pobroji cjelokupni inventar neke juvelirnice - i dijamanti, i suho zlato, brilijanti, i safiri, i rubini - sve kao kontrapunkt za ljubavnu izjavu. Čak i da nije bilo onog nepodnošljivog narodnjačkog zvuka, harmonike i kafanskog doboša, i da nije bilo Halidovog glasa koji je odjekivao u duhu tadašnje estradne produkcije, i da smo čuli samo riječi, bez ikakve muzike, bili bismo uvjereni da je to ono dno, onaj ispodcivilizacijski minimum koji je moguć jer su još uvijek takve kulturne potrebe zidara koji upravo grade Dobrinju, rudara koji se spuštaju u jamu Raspotočje i gastarbajtera čija je tuga tako golema, a čežnja za boljim socijalnim statusom tako duboka da će sasvim sigurno pasti u ekstazu kada iz zvučnika svoga mercedesa repaša začuju asortiman Zlatarne Celje.

Dvadeset godina kasnije vozio sam prema hrvatskoj granici, kroz razrušenu i miniranu Posavinu, i mimoilazio se s istim tim gastarbajterima. Slavio se svetac zaštitnik i oni su stizali iz Austrije i Njemačke u obilazak svojih grobalja. Kuće su srušene, zarasle u šikaru i komšijsku mržnju, samo su groblja kao što je u katolika i red. Uređena i okopana, s ošišanom travom, njemačkim cvijećem i svijećama koje dogorijevaju na ljetnoj utihi. Posavljaci su pristizali u svojim limuzinama, a ja sam ih gledao iz starog crnog audija, zagrebačkih registracija, sa znakovitim U uz broj na tablici. S tim slovom koje sam dobio nečijom pakošću ili nesretnim slučajem vjerojatno sam i ja njima bio neki gastarbajter. Pristavio sam disk Halid i gosti, dobro pojačao, i slušao prearanžiranu verziju Dijamanata. Osim što su mi legli na raspoloženje, pa do Zagreba nisam ni slušao ništa osim Halida Bešlića, učinilo mi se da nema boljeg soundtracka za skretanje prema Plehanu, Derventu i sva ona mala i nepostojeća mjesta i njihova živa groblja uz koja se parkiranju mercedesi i opeli njemačkih registracija, od te davne pjesme uz koju je rintala jedna bosanska generacija dok je vjerovala da joj od zavičaja i domovine pripada još nešto osim groba. Ali nisam te ljude gledao kao strance, ili sunarodnike s kojima ne dijelim ništa osim naglaska i viceva o Sulji i Muji. U međuvremenu smo jedni drugima počeli nalikovati više nego što se to moglo očekivati u vrijeme kada o međusobnim sličnostima i razlikama nismo imali razloga misliti. Dijamanti su ostali isti, ali nije isti način na koji ih slušam. Nije tu toliko bitno odrastanje i starenje, ali jest način na koji sam stario, ili na koji smo starili - u godinama naše posljednje prošlosti.

dokaz da se Miljenko NATAKARIO ( sto bi forumasica Sicky rekla , njen je copyright za ovaj izraz ) na Halida opasno ........nisam jedini

manijak

Da nije malo smjelo poređenje Brko kako te već zovu s Miljenkom

manijak1 Upisano: 15. apr. 2005. 18:18 Naslov poruke:

--------------------------------------------------------------------------------

Eh jesi ali Miljenko je učinio da se Halid ne sluša kradom i krišom , znaš kakvi smo mi licemjeri nekad

sorge_sa wrote:imam ja jarana koji tvrdi da nema dogadjaja u zivotu koji ti se desio, a da ga Halkan nije opjevo u nekoj svojoj pjesmi........

01. Otrov mi dajte