OBJAVLJENI HAŠKI „STENOGRAMI O PODJELI BOSNE”
Bratstvo i jedinstvo - u zločinu
Andrej Nikolaidis
Haški tribunal je u posjedu svih 36 stenograma o podjeli Bosne, koje su nedavno objavili splitski Feral Tribune i sarajevski Dani. Objavljeni dokumenti problematizuju zvaničnu istinu o Domovinskom ratu, koju je Hrvatski sabor izglasao 13. oktobra 2000, a u kojoj stoji: „Republika Hrvatska vodila je pravedan i legitiman obrambeni osloboditeljski, a ne agresivni i osvajački rat prema bilo kome u kojem je branila svoj teritorij od velikosrpska agresije unutar međunarodno priznatih granica”.
Nakon čitanja ovih stenograma, teško je povjerovati u to. Kako piše novinar Ferala Predrag Lucić, „U Tuđmanovu prirodopisu nema mjesta za Bosnu i Hercegovinu. Tu državu je Tuđman smatrao neprirodnom, kolonijalnom tvorbom... Bosna nema pravo na postojanje”. Umjesto toga, Tuđman je želio pripojiti Hrvatskoj 28 do 30 bosanskih opština. Stenogrami otkrivaju i rasprave o tome treba li hrvatska granica biti na Drini. Tuđman je bio protiv te ideje o Velikoj Hrvatskoj, ali zašto? Zato što je bio zgrožen činjenicom da bi u takvoj Hrvatskoj živjelo 2 miliona Srba i isto toliko Bošnjaka. Kakva bi to hrvatska država bila - pita se on na jednom mjestu.
Objavljeni dokumenti su dragocjeni, jer otkrivaju dubinsku logiku sila koje su upravljale bosanskim ratom. Potvrđuju, potom, bliskost i saradništvo hrvatske strane sa Miloševićem, koji je bio partner u projektu podjele Bosne. Još 8. januara 1992. Nikola Koljević je u Zagrebu, gdje sa Tuđmanom razgovara o načinima podjele Bosne. Na istom sastanku Tuđman govori i o „razmjeni pučanstva”.
Stenogram sa razgovora u Predsjedničkim dvorima od 18. decembra 1993. otkriva pukotine u srpskom bloku, ozbiljan sukob između Miloševića i rukovodstva Republike Srpske. U jednom trenutku pregovora sa lordom Ovenom, Momčilo Krajišnik zove na stranu hrvatskog pregovarača Mila Akmadžića i saopštava mu da se on ograđuje od Miloševićevih dogovora sa Ovenom. Krajišnik tvrdi da će Milošević likvidirati Arkana, vjerovatno i Šešelja, a da se vođe bosanskih Srba boje poći u Beograd, jer vjeruju da bi mogao ubiti i njih. Ali Miloševićeva pozicija je i dalje snažna, prije svega zahvaljujući podršci međunarodne zajednice: „Tuđman: 'Među nama, ovo što iznosi Vuk Drašković, sve ovo, to je daleko gore od Miloševića'. Hrvoje Šarinić: 'Luđe, apsolutno Predsjedniče. Ja sam rekao Ovenu, bio je i Mile tamo, rekao sam lorde, koliko god to paradoksalno izgleda, nama u ovoj situaciji bolje odgovara Milošević, jaki Milošević. On je rekao da i međunarodnoj zajednici to odgovara'”.
Da nijedna strana nije birala sredstva, svjedoči razgovor Tuđmana sa Jankom Bobetkom i Rosom. U jednom trenutku Tuđman od Rosa traži da protiv Bošnjaka primijeni „neke elemente zastrašivanja”: „Da bi osigurao ove granice Hrvatske, izvoli upotrijebiti sve što je moguće, jedino nećeš bojne otrove”. Na što Roso odgovara: „Tu je taj problem što su ta punjenja miksnog tipa, miješana i jako su velika, ne možemo ih razdvojiti, 500 kg, to bi uništilo jedan cijeli grad kemijski... Ja čuvam to kao adut, ovi naši iz BiH to znaju”.
Taj razgovor vođen je 6. novembra '93. Samo četiri dana kasnije, novi sastanak, sa hitnom temom: srušen je Stari most u Mostaru. „Neki elementi zastrašivanja” koje je Tuđman zahtijevao, primijenjeni su. Sada Tuđman pita: „Dobro, usput, taj mostarski most, tko ga je porušio”. Slijedi odgovor Mate Bobana, koji je značajan doprinos u povijesti ratnog cinizma: „Bile su strašne kiše”. Stari Most je, dakle, porušio Pero Zubac svojom poezijom, svojim „Mostarskim kišama”. Tuđman je ipak oprezan, pita: „Hoćemo li opet mi biti optuženi”. Tada se pokreće čitava strategija prikrivanja zločina: pada dogovor da se kontaktiraju veze u španskom bataljonu, da se stranci nagovore da lažu o tome da Hrvati nisu srušili Most. Mate Granić: „Imati tu informaciju, imati sve, jer ako oni kažu dobru informaciju onda je to izuzetno, jer se inače to na CNN...”. Tuđman: „Inače, među nama, rušenje u vojnom pogledu, kome ide više u korist?' Mate Granić: ”Nama„.
Još veća panika nastaje kada se pokušava prikriti stvarna uloga Hrvatske u ratu u Bosni. Dana 23. novembra 1993. Tuđman bjesni na Šuška i Bobetka, jer nisu dobro odigrali igru prikrivanja tragova: ”Kako ste mogli, ministar obrane i načelnik Glavnog stožera, izdati ovakvu naredbu kojom potvrđujete da Hrvatska vodi rat, da je direktno upletena?! Ja stalno naglašavam da ste ovo sve skupa morali graditi kao dobrovoljno, da su to dobrovoljci iz Hrvatske koji su napustili Hrvatsku vojsku, koji se bore tamo pod zapovjedništvom HVO, a vi ovdje imenujete Glavni stožer!„.
Haški stenogrami otkrivaju da Tuđman ne samo da je pravio planove za podjelu Bosne, nego je i direktno komandovao tamošnjim vojnim i političkim zbivanjima. Gotovo dirljivo djeluje njegov razgovor sa Matom Bobanom, tadašnjim vođom bosanskih Hrvata, u kojem ga Predsjednik nagovara da odstupi sa dužnosti, zbog višeg interesa: ”Mate, ja ti govorim prijateljski, ja znam tvoje zasluge i prema tome, dok je mene živa, ti nećeš biti zaboravljen. Ako bi morali da kažemo: Boban zbog bolesti momentalno ne može obavljati svoju dužnost„. Na što Boban kaže: ”Čvrsta je vaša odluka i ja sam spreman bez pogovora i bez ikakvih frustracija osobnih ili bilo što ispuniti je„.
I tako sve do posljednjeg stenograma, od 13. aprila 1999, kada general Ante Gotovina Tuđmanu kaže: ”Naši su vojnici 1992. ratovali u Bosni i Harcegovini. Ja sam bio zapovjednik općinskog stožera HVO Livno. Prema tome, to se ne može skriti, ali mi nemamo razloga da se pravdamo za rat u BiH„. Ali Tribunal u Hagu nije mislio tako. Posljednji stenogram donosi razgovor o odnosu Hrvatske prema tom sudu, koji najbolje definiše sam Tuđman, kada kaže: ”Nijedan hrvatski general ne treba da ide u Hag, niti kao svjedok, niti kao optuženi„.
Ivan Lovrenović u pogovoru ”Stenograma...„ primjećuje kako je Tuđman insistirao da njegovi razgovori budu snimani. S druge strane, Milošević je zazirao od tragova. Shodno tome, nema stenograma o njihovim razgovorima u Tikvešu i Karađorđevu. Ili ima? Kako bilo, zahvaljujući toj Tuđmanovoj navici, javnost je konačno upoznata sa istinom o angažovanju hrvatske vojske u bosanskom ratu. A o prirodi tog rata najbolje govori dokument jedne naredbe iz Gruda, u kojem stoji: ”Mi imamo sklopljen ugovor sa srpskom stranom. Oni će HVO-u pružiti pomoć, očistiti krajeve koje kontroliramo, te će nam Srbi omogućiti iseliti Hrvate iz Kiseljaka, Kreševa, vareša, Viteza i Busovače, a mi ćemo te predjele predati četnicima. Naši i srpski šefovi su se dogovorili ove podjele tako riješiti„. Nakon objavljivanja ”Stenograma...„. jedno je jasno: da ga nije odnijela smrt, Tuđman bi, posve sigurno, razgovore o podjeli Bosne sa Miloševićem nastavio u - Hagu.
