#1 Kratka prica "Jutro" made by S_J
Posted: 28/04/2004 09:52
Buka. Probudilo me je nesto sto nisam uspio identifikovati iako sam sumnjao na njeno lupanje vratima od kupaonice.
Jos buke. Otvaram oci lagano, kako ne bi otkrila da sam budan. Prevrcem se na krevetu kako bi zauzeo bolju poziciju za prvi jutarnji, bunovan pogled na nju.
Volim da je gledam. Jos vise volim da je gledam kad ona to ne zna.Volim da gledam linije njenog tijela, poredim je sa nekom (kojom - ni sam se bi ne smijem priznat) i brzo nakon toga shvatam kako je to glupo i nastavim je samo gledati bez puno misli.
Ustala je rano, ranije nego obicno. Nije sjela na rub kreveta i gledala u mene kako to radi u ovakva jutra...Zasto? Misli o tome mi ne daju mira, moguci razlozi se vrte po glavi, nijedan mi se ne cini ispravnim. Sinoc mi je kazala da joj se cinim odsutnim u posljednje vrijeme. Kazala je kako se boji da joj imam nesto reci ali ne smijem. Kako misli da je vise ne volim.
Tuzan sam zbog toga. Ne razumije da ne mogu uvijek sa osmijehom nositi sopstveni teret. Teret za koji ne znam niti odakle je, niti ko ga je meni donio. "Djavo u mornarskoj majici i brcicima a la Clarck Gable", ponekad pomislim. Zavede me mirisom mora i okusom soli, da mi u ruke viziju onoga sto bih htio biti i kaze "drzi", i ja, nesvjestan opasnosti, drzim. I dan danas.
Tuzan sam jer u jutra kao ovo ona je posebno lijepa. Najljepsa. I ne zna da je gledam. Volim da je pustim da uziva sama misleci kako spavam.
Pomalo pjevusi Boba Marleya, cini se raspolozena. Pravi kafu, polugola.
Boze, ucini da vodi treba godina da pocne da vri. Boze, podigni tacku kljucanja!
Uhvatim se kako razmisljam o sebi...i nuzno o njoj. Sta da joj kazem? Da sve sto ona misli nije istina, da si umislja, da je to PMS, da je citala u zenskim novinama gdje su rekli da se tako ponasa los muskarac, da joj kazem da mi se zivo jebe za sve? Znam da to ne mogu.
Je li pitanje ponosa to sto je jos uvijek gledam bez zelje da ustanem, da sa njom pijem kafu, da joj nesto pricam? Da lezim ukocen cekajuci da se sjeti i dodje do mene, poljubi me i kaze "hajde ustani, prestani da se pravis da spavas".
Koliko cu dogu cekati? Hoce li se to ikad dogoditi? Pocinjem misliti kako dobro zna da sam budan i da je gledam, a ja kao dijete koje se krije iza fotelje koja je manja od njega, se krijem iza sopstvenog sna kratkog i neispunjenog.
I da odjednom...odlucim se ustati. Kazem si, " ipak je suvise vrijedna, progutaj ponos...i povrati".
Jos buke. Otvaram oci lagano, kako ne bi otkrila da sam budan. Prevrcem se na krevetu kako bi zauzeo bolju poziciju za prvi jutarnji, bunovan pogled na nju.
Volim da je gledam. Jos vise volim da je gledam kad ona to ne zna.Volim da gledam linije njenog tijela, poredim je sa nekom (kojom - ni sam se bi ne smijem priznat) i brzo nakon toga shvatam kako je to glupo i nastavim je samo gledati bez puno misli.
Ustala je rano, ranije nego obicno. Nije sjela na rub kreveta i gledala u mene kako to radi u ovakva jutra...Zasto? Misli o tome mi ne daju mira, moguci razlozi se vrte po glavi, nijedan mi se ne cini ispravnim. Sinoc mi je kazala da joj se cinim odsutnim u posljednje vrijeme. Kazala je kako se boji da joj imam nesto reci ali ne smijem. Kako misli da je vise ne volim.
Tuzan sam zbog toga. Ne razumije da ne mogu uvijek sa osmijehom nositi sopstveni teret. Teret za koji ne znam niti odakle je, niti ko ga je meni donio. "Djavo u mornarskoj majici i brcicima a la Clarck Gable", ponekad pomislim. Zavede me mirisom mora i okusom soli, da mi u ruke viziju onoga sto bih htio biti i kaze "drzi", i ja, nesvjestan opasnosti, drzim. I dan danas.
Tuzan sam jer u jutra kao ovo ona je posebno lijepa. Najljepsa. I ne zna da je gledam. Volim da je pustim da uziva sama misleci kako spavam.
Pomalo pjevusi Boba Marleya, cini se raspolozena. Pravi kafu, polugola.
Boze, ucini da vodi treba godina da pocne da vri. Boze, podigni tacku kljucanja!
Uhvatim se kako razmisljam o sebi...i nuzno o njoj. Sta da joj kazem? Da sve sto ona misli nije istina, da si umislja, da je to PMS, da je citala u zenskim novinama gdje su rekli da se tako ponasa los muskarac, da joj kazem da mi se zivo jebe za sve? Znam da to ne mogu.
Je li pitanje ponosa to sto je jos uvijek gledam bez zelje da ustanem, da sa njom pijem kafu, da joj nesto pricam? Da lezim ukocen cekajuci da se sjeti i dodje do mene, poljubi me i kaze "hajde ustani, prestani da se pravis da spavas".
Koliko cu dogu cekati? Hoce li se to ikad dogoditi? Pocinjem misliti kako dobro zna da sam budan i da je gledam, a ja kao dijete koje se krije iza fotelje koja je manja od njega, se krijem iza sopstvenog sna kratkog i neispunjenog.
I da odjednom...odlucim se ustati. Kazem si, " ipak je suvise vrijedna, progutaj ponos...i povrati".
Valja 
a,li u svim slucajevima se ne daje samo, vec i dobija i zbog ponosa i sami mnogo gubimo misleci da samo drugima uskracujemo sebe, istovremeno i druge uskracujemo sebi, sto moze biti i veci gubitak mozda ?:)
naravno sve na osnovu vlastite zelje kao i feed becka od druge strane 
