#1 "Evo naše dece"-Prebilovci 1941.
Posted: 18/09/2014 22:18
Za većinu onih koji su makar površno nešto čuli o NDH, zločinački karakter te i takve države simbolizuje logor Jasenovac. No, za mene su mnogo strašniji ustaški ad hoc masakri po selima Hercegovine, Like, Korduna, zapadne Bosne. Za razliku od Jasenovca, tu se imena žrtava prilično pouzdano znaju, a još jedna bitna razlika je i ta što su ove zločine činili uglavnom komšije, prijatelji i kumovi pobijenih.
Prebilovci je bilo najhomogenije srpsko selo u zapadnoj Hercegovini, 1941. imalo je oko 1000 glava. Nalazi se 5-6 kilometara istočno od Čapljine, dakle lijevo od poznate ceste za more.
Nekoliko kilometara sjeverno od Čapljine, ili, da upotrijebimo prosječnom Bosancu bližu usporedbu, desno od mjesta Ševaš Njive na putu ka moru, nekoliko kilometara u kamenjar, leže Šurmanci, hrvatsko selo. U tom selu ima jedna jama više desteina metara duboka, u koju su dotjerani i 6.avgusta 1941. pobacani stanovnici Prebilovaca. Ne "ubijeni i pobacani", već samo pobacani, gurnuti motkama za duhan u ponor, gdje su poumirali od posljedica pada, zatrpavanja kamenjem koje su za njima ubice bacale, ili od gladi. Ono što ovaj zločin čini posebno zvjerskim i zbog čega se izdvaja od bezbroj sličnih ustaških zločina je:
1. žrtve su bile skoro isključivo žene i djeca. Odrasli muškarci iz sela su se ranije posakrivali po šumama, a nejač je ostala u selu, jer se vjerovalo da ih se neće dirati (uistinu, u većini dotadašnji masakara u Hercegovini, ustaše su ubijale uglavnom vojnosposobne muškarce)
2. Broj žrtava je strahovit. U jamu je bačeno 470 lica, od čega čak 233 djece (kasnije su u jamu, prema iskazima samih ustaša, dovođeni i bacani Srbi iz Sarajeva i drugih dijelova BiH)
3. Zločinci su bili isključivo mještani Hrvati i Bošnjaci, naoružani civili (tzv. divlje ustaše).
O ovom zločinu potresno je pisao stari mostarski biskup Alojzije Mišić u svom pismu nadbiskupu Stepincu u novembru 1941, u varljivoj nadi da će ovaj sluga Božji dići svoj glas protiv ovakvog bezumlja.
Zanimljivo je da je dijelu zločinaca sa Šurmanaca suđeno u Mostaru tek 1957. godine.
Dolje je link za dokumentarni film "Evo naše dece" iz 1991, koji govori o vađenju kostiju iz ove i drugih hercegovačkih jama 50 godina nakon zločina. Iako je film režirao poznati srpski kič-redatelj Zdravko Šotra (i sam porijeklom Hercegovac), te tako isti ima dosta patetike, tendencioznih dijelova i propagande (kakva je uostalom bila i sama akcija vađenja i nosanja kostiju, kao priprema srpskog stanovništva za ono što je uskoro trebalo da uslijedi) ipak ga vrijedi pogledati:
Prebilovci je bilo najhomogenije srpsko selo u zapadnoj Hercegovini, 1941. imalo je oko 1000 glava. Nalazi se 5-6 kilometara istočno od Čapljine, dakle lijevo od poznate ceste za more.
Nekoliko kilometara sjeverno od Čapljine, ili, da upotrijebimo prosječnom Bosancu bližu usporedbu, desno od mjesta Ševaš Njive na putu ka moru, nekoliko kilometara u kamenjar, leže Šurmanci, hrvatsko selo. U tom selu ima jedna jama više desteina metara duboka, u koju su dotjerani i 6.avgusta 1941. pobacani stanovnici Prebilovaca. Ne "ubijeni i pobacani", već samo pobacani, gurnuti motkama za duhan u ponor, gdje su poumirali od posljedica pada, zatrpavanja kamenjem koje su za njima ubice bacale, ili od gladi. Ono što ovaj zločin čini posebno zvjerskim i zbog čega se izdvaja od bezbroj sličnih ustaških zločina je:
1. žrtve su bile skoro isključivo žene i djeca. Odrasli muškarci iz sela su se ranije posakrivali po šumama, a nejač je ostala u selu, jer se vjerovalo da ih se neće dirati (uistinu, u većini dotadašnji masakara u Hercegovini, ustaše su ubijale uglavnom vojnosposobne muškarce)
2. Broj žrtava je strahovit. U jamu je bačeno 470 lica, od čega čak 233 djece (kasnije su u jamu, prema iskazima samih ustaša, dovođeni i bacani Srbi iz Sarajeva i drugih dijelova BiH)
3. Zločinci su bili isključivo mještani Hrvati i Bošnjaci, naoružani civili (tzv. divlje ustaše).
O ovom zločinu potresno je pisao stari mostarski biskup Alojzije Mišić u svom pismu nadbiskupu Stepincu u novembru 1941, u varljivoj nadi da će ovaj sluga Božji dići svoj glas protiv ovakvog bezumlja.
Zanimljivo je da je dijelu zločinaca sa Šurmanaca suđeno u Mostaru tek 1957. godine.
Dolje je link za dokumentarni film "Evo naše dece" iz 1991, koji govori o vađenju kostiju iz ove i drugih hercegovačkih jama 50 godina nakon zločina. Iako je film režirao poznati srpski kič-redatelj Zdravko Šotra (i sam porijeklom Hercegovac), te tako isti ima dosta patetike, tendencioznih dijelova i propagande (kakva je uostalom bila i sama akcija vađenja i nosanja kostiju, kao priprema srpskog stanovništva za ono što je uskoro trebalo da uslijedi) ipak ga vrijedi pogledati:
meni ratovi na balkanu kao covjeku nisu nikako jasni. ne mogu da svarim i pojmim kako se moze 50 godina zajedno zivjeti, ali zajedno. dakle ne jedan pored drugog nego zajedno. i onda dodje rat i ti pokoljes ljude sa kojima si do juce dijelio sve...
