#1 Islam i islamska civilizacija - potencijal progresa
Posted: 10/09/2014 01:51
Ponukan nekim stavovima na drugoj temi, otvaram ovu s ciljem da promotrim neka religijska pitanja sa socijalnog, umjesto spiritualnog, tj. duhovnog stajališta. Ako moderacija smatra da je za nekog drugog podforuma, molim neka premjesti.
Naime, nalazim vrlo zanimljivim da mnogi muslimani drže do toga da islam sam po sebi potiče progres, da je nadmoć zapadnog svijeta nešto sasvim recentno (postignuto u zadnjih nekoliko stotina godina), da je kršćanstvo nazadno u odnosu na islam, da je nadmoć Zapada samo kratkotrajna anomalija i da muslimanima samo još malo fali pa da opet postanu dominantni u svim sferama života, kao što su bili (ili navodno bili) u 10. ili 11. vijeku. Upravo takvim tonom je napisana i Islamska deklaracija Alije Izetbegovića, koja cijelo vrijeme promiče neku idealističku bajku o skorom napretku i strmoglavom civilizacijskom uspjehu muslimana u budućnosti. Analizirajući mnoge praktične implikacije islamskih vjerskih zakona, ne mogu se oteti dojmu da muslimani sebe debelo zavaravaju. Islamski svijet u mnogočemu je debelo iza Zapada, i to nije posljedica samo nekog skorašnjeg ekonomskog, vojnog, tehnološkog i sl. uzleta, nego samih postavki na kojima ova dva svijeta počivaju, tj. samim ideološkim premisama po kojima djeluju. Da navedem samo neke od aspekata za koje držim islamski svijet sasvim nekonkurentnim u tim pitanjima.
1) Pravo: islamsko pravo proizlazi iz propisa Kur'ana i iz hadisa, za mnoge stvari koje se na Zapadu ne smatraju niti prekršajem, nego isključivo osobnim pitanjem (tipa preljub) se izriče smrtna kazna, sijeku se ruke, kažnjava se misaoni delikt (odnosno sama činjenica da netko misli nešto što ne bi smio) itd. Zbog toga stradavaju mnogi nevini ljudi, ili bivaju kažnjeni zbog tuđih zlodjela i sl. Dokle god je šerijatsko pravo na snazi, islamski svijet je u nemogućnosti da takve stvari dokine, jednostavno jer se šerijatski propisi ne mijenjaju, kao ni ajeti Kur'ana. Dakle, na muslimanima je ili suditi po Šerijatu ili ga dokinuti, neki oblik korjenite reforme nije moguć jer je šerijat praktički nepromjenjiv, osim u nekim sitnijim interpretativnim kvakama. Međutim, sve gore nabrojano je neuništivo.
2)Kultura: Islam oblikuje svaki aspekt života njegovih vjernika, od samih obreda, preko prehrane, raspodjele dnevnog vremena i sl. Dakle, kultura islamskog svijeta je neizbježno definirana islamom. Islam je hostilan prema slikama, kipovima i uopće vizualnom prikazivanju i to onemogućuje razvoj vizualne kulture. Donekle je razvijena arhitektura, ali mjesta za razvoj likovnosti jednostavno nema. Slično je i sa muzikom, neki je sasvim zabranjuju na osnovu hadisa, dok drugi donekle dopuštaju, ali izvan vjerskih obreda. Dakle, nema prostora da se razvije nešto kao vjerska muzika nalik na Zapad, gdje se razvila umjetnost pravljenja i sviranja orgulja, a s time i drugih instrumenata, pjevanja, pisanja itd. Dokle kršćanstvo, npr., obogaćuje svoje obrede raznim djelima umjetnosti, islamski obredi u džamiji se moraju izvoditi točno onako kako je bilo u Muhamedovo vrijeme, bez ikakvih dodataka jer se one odbacuju kao novotarija. Samim time, kad je vjerski život ogoljen od ljudske stvaralačke djelatnosti, ljude se destimulira i blokira u njihovim stvaralačkim ambicijama, pogotovo ako tamo idu 5 puta dnevno. Tužna posljedica jest da neka sela centralne Europe imaju više kulturnih znamenitosti nego pojedini historijski centri u islamskom svijetu.
3)Higijena: Upravo higijenu muslimani drže stupom svoje civilizacije i velikim ponosom, držeći da ih vjera naučava čistoći, ali otužna činjenica jest da islamski svijet u praksi čak i u tome ide debelo iza Zapada. Muslimani se zamaraju ritualnim aspektima čistoće, dok se zapadnjaci jednostavno peru da ne bi smrdili. U prijevodu, islamski higijenski propisi su nepraktični i neekonomični: uzimaju puno resursa i vremena, a daju malo. Od abdesta čistom vodom 5 puta dnevno ima higijenski manje koristi nego jednog poštenog tuša i dezodoransa poslije, dok u islamskom svijetu vidimo da mnogi drže da im je abdest dovoljan, uz gusul tu i tamo. Istindžu također muslimani drže svojim velikim ponosom, spominjući često "brabonjke" i "zvončiće" kod "vlaške" populacije, međutim, polijevanje vodom i direktan kontakt ruke s fecesom teško da može objektivno konkurisati troslojnoj Violeti. Ako nema dovoljno jakog mlaza kakav pruža bide ili tuš, istindža nije nikako ni praktično ni higijensko rješenje po današnjim mjerilima. Nakon toga bi trebalo dobro oprati ruke nekim jakim sapunom ili dezinficirajućim sredstvom, s tim da čak i oni zahvaćaju slabo ispod noktiju gdje nastaje pravo leglo bakterija. Arapske i turske pekare, slastičarne, kebabdžinice na Zapadu su poznate po tome što sanitarne inspekcije kod njih redovito nalaze tragove ljudskog fecesa u hrani, a i u Sarajevu je svojedobno utvrđena visoka razina ešerihije koli na rukama radnika u ugostiteljstvu.
4)Kalendar: Hidžretski kalendar se u potpunosti temelji na Mjesečevim mijenama i nije ni u kakvoj relaciji sa periodima solsticija i ekvinocija, koji su za Zemlju i naš život na njoj puno važniji od Mjesečevih mijena. Solsticiji i ekvinociji su ključni za određivanje godišnjih doba, što je dalje ključno za određivanje datuma sjetve i žetve, odnosno za razvoj poljoprivrede. Još od starog Egipta koristio se solarni kalendar koji je te datume određivao precizno, kao što to čini i današnji gregorijanski kalendar. Prouči li se kulturu kršćanskih seljaka, vidimo da postoji jasna poveznica između određenih blagdana i seoskih poslova: zna se o kojem svecu se sadi, bere, sije, žanje, kopa, čupa itd. Kod muslimana je ovakav način praćenja vremena, barem što se tiče vjerskog kalendara, potpuno stran, jer je hidžretski kalendar za to potpuno neprimjenjiv, pošto uopće ne slijedi Sunčev ciklus i nema određene fiksne datume za solsticije i ekvinocije. Zbog toga je ovaj kalendar potpuno neprikladan da se primjenjuje u civilizaciji koja ima razvijenu poljoprivredu, a ona je stup ekonomske neovisnosti i snage svakog društva. Zanimljivo je da kod muslimana u ovom dijelu svijeta postoji nevjerojatan prijezir prema poljoprivredi i seljaštvu općenito, što je vjerojatno ostavština turskog perioda kad je većinom vrijedilo da su"vlasi" seljaci, a muslimani gradski obrtnici. Naprotiv, seljaštvo nije sramota, nego kičma svakog društva, jer je to jedini način na koji uopće možemo namaknuti hranu da bismo preživjeli. Društvo je prosperitetno onoliko koliko cijeni svoje temelje, a društvo koje prezire sam izvor hrane na kojem opstoji je suštinski nezdravo i bolećivo u koncepciji.
Naime, nalazim vrlo zanimljivim da mnogi muslimani drže do toga da islam sam po sebi potiče progres, da je nadmoć zapadnog svijeta nešto sasvim recentno (postignuto u zadnjih nekoliko stotina godina), da je kršćanstvo nazadno u odnosu na islam, da je nadmoć Zapada samo kratkotrajna anomalija i da muslimanima samo još malo fali pa da opet postanu dominantni u svim sferama života, kao što su bili (ili navodno bili) u 10. ili 11. vijeku. Upravo takvim tonom je napisana i Islamska deklaracija Alije Izetbegovića, koja cijelo vrijeme promiče neku idealističku bajku o skorom napretku i strmoglavom civilizacijskom uspjehu muslimana u budućnosti. Analizirajući mnoge praktične implikacije islamskih vjerskih zakona, ne mogu se oteti dojmu da muslimani sebe debelo zavaravaju. Islamski svijet u mnogočemu je debelo iza Zapada, i to nije posljedica samo nekog skorašnjeg ekonomskog, vojnog, tehnološkog i sl. uzleta, nego samih postavki na kojima ova dva svijeta počivaju, tj. samim ideološkim premisama po kojima djeluju. Da navedem samo neke od aspekata za koje držim islamski svijet sasvim nekonkurentnim u tim pitanjima.
1) Pravo: islamsko pravo proizlazi iz propisa Kur'ana i iz hadisa, za mnoge stvari koje se na Zapadu ne smatraju niti prekršajem, nego isključivo osobnim pitanjem (tipa preljub) se izriče smrtna kazna, sijeku se ruke, kažnjava se misaoni delikt (odnosno sama činjenica da netko misli nešto što ne bi smio) itd. Zbog toga stradavaju mnogi nevini ljudi, ili bivaju kažnjeni zbog tuđih zlodjela i sl. Dokle god je šerijatsko pravo na snazi, islamski svijet je u nemogućnosti da takve stvari dokine, jednostavno jer se šerijatski propisi ne mijenjaju, kao ni ajeti Kur'ana. Dakle, na muslimanima je ili suditi po Šerijatu ili ga dokinuti, neki oblik korjenite reforme nije moguć jer je šerijat praktički nepromjenjiv, osim u nekim sitnijim interpretativnim kvakama. Međutim, sve gore nabrojano je neuništivo.
2)Kultura: Islam oblikuje svaki aspekt života njegovih vjernika, od samih obreda, preko prehrane, raspodjele dnevnog vremena i sl. Dakle, kultura islamskog svijeta je neizbježno definirana islamom. Islam je hostilan prema slikama, kipovima i uopće vizualnom prikazivanju i to onemogućuje razvoj vizualne kulture. Donekle je razvijena arhitektura, ali mjesta za razvoj likovnosti jednostavno nema. Slično je i sa muzikom, neki je sasvim zabranjuju na osnovu hadisa, dok drugi donekle dopuštaju, ali izvan vjerskih obreda. Dakle, nema prostora da se razvije nešto kao vjerska muzika nalik na Zapad, gdje se razvila umjetnost pravljenja i sviranja orgulja, a s time i drugih instrumenata, pjevanja, pisanja itd. Dokle kršćanstvo, npr., obogaćuje svoje obrede raznim djelima umjetnosti, islamski obredi u džamiji se moraju izvoditi točno onako kako je bilo u Muhamedovo vrijeme, bez ikakvih dodataka jer se one odbacuju kao novotarija. Samim time, kad je vjerski život ogoljen od ljudske stvaralačke djelatnosti, ljude se destimulira i blokira u njihovim stvaralačkim ambicijama, pogotovo ako tamo idu 5 puta dnevno. Tužna posljedica jest da neka sela centralne Europe imaju više kulturnih znamenitosti nego pojedini historijski centri u islamskom svijetu.
3)Higijena: Upravo higijenu muslimani drže stupom svoje civilizacije i velikim ponosom, držeći da ih vjera naučava čistoći, ali otužna činjenica jest da islamski svijet u praksi čak i u tome ide debelo iza Zapada. Muslimani se zamaraju ritualnim aspektima čistoće, dok se zapadnjaci jednostavno peru da ne bi smrdili. U prijevodu, islamski higijenski propisi su nepraktični i neekonomični: uzimaju puno resursa i vremena, a daju malo. Od abdesta čistom vodom 5 puta dnevno ima higijenski manje koristi nego jednog poštenog tuša i dezodoransa poslije, dok u islamskom svijetu vidimo da mnogi drže da im je abdest dovoljan, uz gusul tu i tamo. Istindžu također muslimani drže svojim velikim ponosom, spominjući često "brabonjke" i "zvončiće" kod "vlaške" populacije, međutim, polijevanje vodom i direktan kontakt ruke s fecesom teško da može objektivno konkurisati troslojnoj Violeti. Ako nema dovoljno jakog mlaza kakav pruža bide ili tuš, istindža nije nikako ni praktično ni higijensko rješenje po današnjim mjerilima. Nakon toga bi trebalo dobro oprati ruke nekim jakim sapunom ili dezinficirajućim sredstvom, s tim da čak i oni zahvaćaju slabo ispod noktiju gdje nastaje pravo leglo bakterija. Arapske i turske pekare, slastičarne, kebabdžinice na Zapadu su poznate po tome što sanitarne inspekcije kod njih redovito nalaze tragove ljudskog fecesa u hrani, a i u Sarajevu je svojedobno utvrđena visoka razina ešerihije koli na rukama radnika u ugostiteljstvu.
4)Kalendar: Hidžretski kalendar se u potpunosti temelji na Mjesečevim mijenama i nije ni u kakvoj relaciji sa periodima solsticija i ekvinocija, koji su za Zemlju i naš život na njoj puno važniji od Mjesečevih mijena. Solsticiji i ekvinociji su ključni za određivanje godišnjih doba, što je dalje ključno za određivanje datuma sjetve i žetve, odnosno za razvoj poljoprivrede. Još od starog Egipta koristio se solarni kalendar koji je te datume određivao precizno, kao što to čini i današnji gregorijanski kalendar. Prouči li se kulturu kršćanskih seljaka, vidimo da postoji jasna poveznica između određenih blagdana i seoskih poslova: zna se o kojem svecu se sadi, bere, sije, žanje, kopa, čupa itd. Kod muslimana je ovakav način praćenja vremena, barem što se tiče vjerskog kalendara, potpuno stran, jer je hidžretski kalendar za to potpuno neprimjenjiv, pošto uopće ne slijedi Sunčev ciklus i nema određene fiksne datume za solsticije i ekvinocije. Zbog toga je ovaj kalendar potpuno neprikladan da se primjenjuje u civilizaciji koja ima razvijenu poljoprivredu, a ona je stup ekonomske neovisnosti i snage svakog društva. Zanimljivo je da kod muslimana u ovom dijelu svijeta postoji nevjerojatan prijezir prema poljoprivredi i seljaštvu općenito, što je vjerojatno ostavština turskog perioda kad je većinom vrijedilo da su"vlasi" seljaci, a muslimani gradski obrtnici. Naprotiv, seljaštvo nije sramota, nego kičma svakog društva, jer je to jedini način na koji uopće možemo namaknuti hranu da bismo preživjeli. Društvo je prosperitetno onoliko koliko cijeni svoje temelje, a društvo koje prezire sam izvor hrane na kojem opstoji je suštinski nezdravo i bolećivo u koncepciji.
Imao sam jos dosta pitanja vezano za krscansku dogmu.
Što je prioritetnije, da je čist dio tijela koji se inače asocira s prljavštinom i kojeg se kloni, ili da je čist dio tijela kojim obavljaš većinu poslova, kontaktiraš druge ljude, predmete koje drugi ljudi koriste, hranu, piće itd...
