Forum Klix.ba

Najveci problem je pogresan skolski sistem, nasljede socijalizma. Puko recikliranje cinjenica, jaz izmedu teorije i stvarnosti, otudenost skolskih ustanova, takmicenje u tome ko ce se vise napatit - jedino mjerilo fakulteta je sta je teze i gdje se treba vise ucit, kompletan odnos drustva prema obrazovanju npr uci sine da se kasnije ne trebas puno patit... Rezultat je naravno frustrirani visokoobrazovani kadar i oni sto se ni tom naporu nisu htjeli izglagat (nekad s punim pravom)

DoubleKick wrote:Još jedna stvar. Iz nekog razloga kod nas se njeguje kult ličnosti profesora. On je neosporivi, nepogrešivi autoritet. To je nasljeđe komunizma.
Na zapadu je to fleksibilnije. Profesor je u stvari tvoj SARADNIK, sa kojim ćeš ti doći do većih znanja. Osoba koja će ti pomoći, koja će te uputiti, kako šta i gdje.

Npr u Skandinaviji u srednjoj školi se ne ustaje profesoru u srednjoj (ne znam kako je za faks), profesora zovu imenom i naša djeca koja su tamo kažu da je sve mnogo opuštenije.

Jedu zajedno, pričaju i poslije nastave/predavanja i generalno nema te distance, on je profesor, on sve smije, mi smo tu da mu kličemo.

madner wrote:Sve je krenulo naopako kada su uciteljice zamjenile ucitelje.

madner wrote:Sve je krenulo naopako kada su uciteljice zamjenile ucitelje.

Double_kick wrote:Niko nema komentar?

Al zato na onu bachovu temu što bosanci ne vole školu jedno petsto odgovora..

U Osnovnu sam krenuo sada već davne 1989. U školi j bilo četiri odjeljenja razreda od prvog do četvtog i stoga je bilo zaposleno 16 učiteljica. Od tog 15 bile su učiteljice - Srpkinju uključujući i gospođu koja je bila moja učiteljica. U školi je radila samo jedna učiteljica - Bošnjakinja. Od dvadesetak nastavnika razedne nastave samo su trojica bili Bošnjaci. Pedagog škole je bio Hrvat.

U obližnjoj srednjoj školi stanje je bilo probližno. Radilo je tek nekoliko profesora Bošnjaka i jedan profesor Hrvat. Komšija, divan čovjek, u ratu su ga masakrirali njegovi bivši učenici.

Rat je i men i moju porodicu odveo do Kaknja, gdje sam upisao četvrti razred. Učiteljica, jedna divna žena, bila je Srpkinja. Njene kolege i kolegica, učitelji i nastavnici razredne nastave bili su natpolovično Srbi i Hrvati.

U jedna i druga sredina imale su natpolovičnu bošnjačku većinu, na nastavnika Bošnjaka je bilo jako, jako malo. I ne samo to. Bošnjak je bilo malo i među ljekarima i medicinskim osobljem, na ključnim pozicijama gdje se tražila stručnost i dobra stručna sprema.

Kada je počeo rat, jedno je bilo sasvim jasno. Bošnjaci su imali jako malo oficira, ljekara, inžinjera generalno stručnih ljudi. Godine 1993. sudarili su se putnički i teretni voz na relaciji Kakanj - Zenica. Srbin - otpravnik vozova namjerno je prouzročio nesreću i pobjegao u Kiseljak. Kasnije se raspredalo zbog čega mu je dopušteno da radi na tako odgovornom mjestu, Odgovor je za Bošnjake bio poražavajući. Niko drugi nije znao upravljati željezničkim saobraćajem. Jedan jedini ljekar specijalista kod kojeg su svi išli u ratnom kaknju , jer je je bio najbolji doktor u krugu od 100 km, Bio je takođe jedan Srbin, Spasojević. U tom istom gradu, bila je i jedna jedina stomatologinja, Hrvatica, doktorica Marijetka, divna jedna žena.

Bošnaka ljekara je bilo vrlo malo. Kada je komšiluk bio u pitanju a radi se kraju 1992, početku 199, bilo je je vidljivo da komšije Srbi i Hravti rade u boljim firmama, u kulturi, administracijii, na lakšim i bolje plaćenim pozicijama. Komšije Bošnjaci uglavnom su radili u rudnicim, u šumariji ili se bavili poljoprivedom.

Zbog čega je to tako? Da li je to smo zbog navodnog "Srbi nam nisu dali da se školujemo" ili je to do Bošnjaka samih. Školstvo je u socijalizmu bilo besplatno i jako pristupačno. Jedno dijeta se sa sela je moglo, samo ako je htjelo i da završi i fakultet i da magistrira i doktorira, sa jako malo para i bez vidljivih restrikcija.

Iz moje brojene šire porodice, samo je jedan čovjek završio fakultet i to pravo. Ostali, uključujući i moga oca i njegove rođake, ostali su samo na dvogodišnjim i trogodišnjim zanatima. Nisu imali niti jednu prepreku da se ne školuju. Rodili su se i odrastali na asfaltu, u porodicama nekakve srednje socijalističke klase, krećući se u blizini dobrih škola i fakulteta. Danas kada pitm tatu i njegove rođake zbog čega nisu završili škole, oni uglavnom pružaju izgovore ali jedno je jasno. Škola ima je bila bezveze, bila ima je dosadna i nebitna, a i nakon trofodišnje srednje škole posao se dobivao nakon par dana. Ići još jednu godinu u srednju, pa onda četiri godine na fakultet, bila je tek gnjavaža. Na drugoj, strani, njihovi drugoi iz ulice ugalvnom Srbi, završili su dobre tehničke škole ili gimnazije, završili fakultete i postali doktori, inžinjeri, pravnici, ekonomisti...

Zbog čega među bošnjačkim narodom postoji takav otpor prema učenju, prema znanju, prema školi, prema knjigama, pa i prema intelektualcima?

User avatar
bach

Posts: 1584
Joined: 05/11/2005 11:52

bach wrote:

Double_kick wrote:Niko nema komentar?

Al zato na onu bachovu temu što bosanci ne vole školu jedno petsto odgovora..

Bach se zahvaljuje na pohvalama. Godi to uhu ali i forumskom egu...


Da se malo podsjetimo...

U Osnovnu sam krenuo sada već davne 1989. U školi j bilo četiri odjeljenja razreda od prvog do četvtog i stoga je bilo zaposleno 16 učiteljica. Od tog 15 bile su učiteljice - Srpkinju uključujući i gospođu koja je bila moja učiteljica. U školi je radila samo jedna učiteljica - Bošnjakinja. Od dvadesetak nastavnika razedne nastave samo su trojica bili Bošnjaci. Pedagog škole je bio Hrvat.

U obližnjoj srednjoj školi stanje je bilo probližno. Radilo je tek nekoliko profesora Bošnjaka i jedan profesor Hrvat. Komšija, divan čovjek, u ratu su ga masakrirali njegovi bivši učenici.

Rat je i men i moju porodicu odveo do Kaknja, gdje sam upisao četvrti razred. Učiteljica, jedna divna žena, bila je Srpkinja. Njene kolege i kolegica, učitelji i nastavnici razredne nastave bili su natpolovično Srbi i Hrvati.

U jedna i druga sredina imale su natpolovičnu bošnjačku većinu, na nastavnika Bošnjaka je bilo jako, jako malo. I ne samo to. Bošnjak je bilo malo i među ljekarima i medicinskim osobljem, na ključnim pozicijama gdje se tražila stručnost i dobra stručna sprema.

Kada je počeo rat, jedno je bilo sasvim jasno. Bošnjaci su imali jako malo oficira, ljekara, inžinjera generalno stručnih ljudi. Godine 1993. sudarili su se putnički i teretni voz na relaciji Kakanj - Zenica. Srbin - otpravnik vozova namjerno je prouzročio nesreću i pobjegao u Kiseljak. Kasnije se raspredalo zbog čega mu je dopušteno da radi na tako odgovornom mjestu, Odgovor je za Bošnjake bio poražavajući. Niko drugi nije znao upravljati željezničkim saobraćajem. Jedan jedini ljekar specijalista kod kojeg su svi išli u ratnom kaknju , jer je je bio najbolji doktor u krugu od 100 km, Bio je takođe jedan Srbin, Spasojević. U tom istom gradu, bila je i jedna jedina stomatologinja, Hrvatica, doktorica Marijetka, divna jedna žena.

Bošnaka ljekara je bilo vrlo malo. Kada je komšiluk bio u pitanju a radi se kraju 1992, početku 199, bilo je je vidljivo da komšije Srbi i Hravti rade u boljim firmama, u kulturi, administracijii, na lakšim i bolje plaćenim pozicijama. Komšije Bošnjaci uglavnom su radili u rudnicim, u šumariji ili se bavili poljoprivedom.

Zbog čega je to tako? Da li je to smo zbog navodnog "Srbi nam nisu dali da se školujemo" ili je to do Bošnjaka samih. Školstvo je u socijalizmu bilo besplatno i jako pristupačno. Jedno dijeta se sa sela je moglo, samo ako je htjelo i da završi i fakultet i da magistrira i doktorira, sa jako malo para i bez vidljivih restrikcija.

Iz moje brojene šire porodice, samo je jedan čovjek završio fakultet i to pravo. Ostali, uključujući i moga oca i njegove rođake, ostali su samo na dvogodišnjim i trogodišnjim zanatima. Nisu imali niti jednu prepreku da se ne školuju. Rodili su se i odrastali na asfaltu, u porodicama nekakve srednje socijalističke klase, krećući se u blizini dobrih škola i fakulteta. Danas kada pitm tatu i njegove rođake zbog čega nisu završili škole, oni uglavnom pružaju izgovore ali jedno je jasno. Škola ima je bila bezveze, bila ima je dosadna i nebitna, a i nakon trofodišnje srednje škole posao se dobivao nakon par dana. Ići još jednu godinu u srednju, pa onda četiri godine na fakultet, bila je tek gnjavaža. Na drugoj, strani, njihovi drugoi iz ulice ugalvnom Srbi, završili su dobre tehničke škole ili gimnazije, završili fakultete i postali doktori, inžinjeri, pravnici, ekonomisti...

Zbog čega među bošnjačkim narodom postoji takav otpor prema učenju, prema znanju, prema školi, prema knjigama, pa i prema intelektualcima?

User avatar
bach

Posts: 1584
Joined: 05/11/2005 11:52

http://www.klix.ba/forum/zbog-cega-bosn ... 19s25.html

Alfons Kauders wrote:

madner wrote:Sve je krenulo naopako kada su uciteljice zamjenile ucitelje.

i kad su roditelji prestali samarat djecu za lose ocjene, a umjesto toga poceli tuci profesore koji obore njihove mladjahne debilcice

Alfons Kauders wrote:

madner wrote:Sve je krenulo naopako kada su uciteljice zamjenile ucitelje.

i kad su roditelji prestali samarat djecu za lose ocjene, a umjesto toga poceli tuci profesore koji obore njihove mladjahne debilcice

sinuhe wrote:Nekad su roditelji bili slabo obrazovani pa je postojalo to strahopostovanje prema uciteljima.
Danas su ucitelji ljudi koje poznajete.

damskot wrote:Gdje smo pogriješili, šta radimo loše - ŠKOLA U BIH.

Nije svako djete isto, djete koje dobro crta se gura i pusta na matematici ali zato na likovnom se 10000 puta vise ocjenjuje i gleda .Indivudualni pristup farcera pravo dobro kako sam ja primjetio .

I dali je skola put prema trzistu rada ili nerada ?

Struja__ wrote:

damskot wrote:Gdje smo pogriješili, šta radimo loše - ŠKOLA U BIH.

Nije svako djete isto, djete koje dobro crta se gura i pusta na matematici ali zato na likovnom se 10000 puta vise ocjenjuje i gleda .Indivudualni pristup farcera pravo dobro kako sam ja primjetio .

I dali je skola put prema trzistu rada ili nerada ?

da li*