#1 Lejla Damon, kćerka silovane Bošnjakinje
Posted: 10/06/2014 20:07
Lejla Damon, kćerka silovane Bošnjakinje: Majka me je htjela zadaviti
Britanski list "Standard" objavio je potresnu priču o 21-godišnjoj Lejli Damon, djevojci koja je rođena u Bosni i Hercegovini, nakon što je njenu majku silovao srpski vojnik u koncentracionom logoru.
Britanski novinari koji su snimili Lejlinu majku nakon porođaja u Sarajevu, ističu da je ta žena tada htjela zadaviti svoju bebu. Ti novinari, Sian i Dan Damon, usvojili su Lejlu kada je bila stara samo devet dana i odveli su je u London, gdje je i odrasla u sada već punoljetnu djevojku.
Lejla je za britanske medije ispričala o svemu onome što se desilo njenoj majci kako bi podigla svijest o teškim i nezaboravnim posljedicama ratnih silovanja.
"Ona me je apsolutno mrzila kada sam se rodila. Mislila je da sam zla, da sam četnička beba i da ću odrasti i biti poput muškarca koji ju je zlostavljao. Nije htjela imati nikakvu vezu sa mnom", kazala je Lejla.
http://www.klix.ba/vijesti/bih/lejla-da ... i/14061011
Ovo kopile cetnicko umjesto da krivi cetnika koji ju je napravio ona krivi majku koja je najgore ponizenje koje zena moze da dozivi prezivjela.
Na hiljade i hiljade Bosnjakinja je sistematski silovano u ratu sa ciljem da zatrudne i da radjaju "cetnicku" djecu.
Od svih ponizenja koja smo dozivjeli u ratu ovo je najgore,
Eto otvori temu za ove mladje da znaju sta su im komsije radile prije 20 godina...
.........................
Pitala sam ih gdje mi je dijete, a onaj smeđokosi mi se tada “iskesio” u lice riječima: “Šta će ti tursko dijete, kada ćemo ti mi sada napraviti dva buduća četnika.” Vrisnula sam od zaprepaštenja i krenula prema vratima, ali mlađi me je uhvatio snažno, objema rukama, i privukao sebi. Vrištala sam, zvala u pomoć, dok me je onaj stariji raskopčavao. Otimala sam se i gurala ga od sebe nogama, dok me nije počeo snažno udarati šakama i koljenima. Urlao je: “Ako se budeš otimala i pravila nam probleme, zaklat ćemo ti dijete. Ono je u našim rukama, u susjednom je stanu. Zaklat ćemo ti curicu…”
Gotovo sam potpuno malaksala, kad su me polugolu bacili pod noge, na pod. Tu na podu, obojica su me grubo silovali. Molila sam ih da me ubiju, da me zakolju, samo da mi ne diraju dijete. Poslije sam pala u nesvijest.
Kada sam se probudila, bila je ponoć. Bila sam sama u stanu. Cijelo tijelo bilo mi je studeno i obamrlo. Bila sam čas u nekom polusnu, čas na javi, budna, prestravljena. Vani su se čuli pucnji.
.........................
Najgore je bilo kada je došao red da seksualno zlostavljaju, siluju naše djevojcice... Stalno smo do tada bili u strahu da njih ne počnu dirati, krili smo ih kad bi stražari i njihovi gosti ulazili u logor. A one su se grčevito stiskale uz nas, svoje majke. Nisu ništa govorile. Vidjele su već da plač, otimanje i otpor četnicima ne koristi. Kad Srbi nešto naume, a namjere se na slabije i na nenaoružane, ili ćeš se pokoriti ili završiti na kakvoj ledini,u rijeci, u masovnoj grobnici.
Jedne noći odveli su moju Eminu. Jedanaest godina je tek imala. Ništa nisam mogla učiniti. Gledala sam kako odvode moje dijete.Poletjela sam za njom, ali su me zaustavile druge žene. "Zašto djecu", vikala sam, "ostavite djecu. Ako morate silovati, silujte nas, ostavite djecu", preklinjala sam ih...
Nista nije pomagalo. Gledala sam kako odvode moju Eminu, moju veliku ranu. Zamislite, pitajte se kako je majci koja zna da joj odvode dijete da bi ga unakazili, silovali? To može znati samo ona majka koja je doživjela moju sudbinu. Bol, bol i samo neizreciva, neopisiva bol, jedini je osjećaj koga se sjećam
........................
Krajem travnja 1992. godine u kuću je upalo nekoliko Arkanovaca. Kao zvijeri su se bacili na mene. Jedan za drugim su me silovali pred djecom, svekrvom i mužem. On ih je pokušao spriječiti, ali su ga udarili nakon čega se onesvijestio. Kad sam mislila da je najgore, užas je tek počinjao Mislila sam da je to najgore što mi se moglo desiti. A zapravo užas je tek tada počeo.
Muža su odveli na prisilni rad u logor. Ostala sam s djecom u kućnom pritvoru. Tih dana mi je bio dvadeseti rođendan, a da toga uopće nisam bila svjesna. Vojnici su dolazili svaki dan. Polupijani i ludi od alkohola, kao životinje su se iživljavali na nama. Ne mogu opisati što su sve radili. Nisu me samo silovali. Tukli su me i sjekli nožem po tijelu. Svuda imam ožiljke. Uživali su u mučenju. Bilo je ukupno 11 žena i sve smo prolazile isto.
Zabavljalo ih je da me redovito odvode na borbenu prema Orašju. Tamo su me davali vojnicima da me onako prljavi, pijani, ponovo siluju i rade stvari koje je teško i zamisliti. To nije bilo samo seksualno zlostavljanje. To je bio užas.
.......................
Moj „poznanik“ na kraju je izgubio strpljenje, udario me je tražeći da dam ostatak novca, a onda mi je prislonio cijev pištolja na sljepoočnicu. Rekla sam da je novac u cipeli, a da sam ostalo, što sam imala, dala jednom oficiru JNA za let do Beograda. „Koje JNA? Nema više JNA, sad je to srpska vojska, mamu ti nabijem balijsku“, vikao je na mene.
On me je poslije toga silovao. Na podu. Ruke mi je vezao opasačem. Zapravo, stegnuo ih je i prikopčao za nogu od stola. Drugi se zavalio u fotelju i gledao, dobacujući vulgarne primjedbe. Pokušala sam vikati, ali me je siledžija udario šakom po ustima. Zamalo sam se ugušila jer mi se krv slijevala u grlo.
Poslije njega silovala su me i ona dvojica koji su banuli u moju spavaću sobu. Jedan me je tukao, drugi nije. Kad je došao red na četvrtog, koji je cijelo vrijeme gledao što se događa, prvo me je izudarao opasačem da bi mi na kraju, pošto mi je oslobodio ruke, naredio da kleknem. Raskopčao je hlače i viknuo: „Puši, kurvo!“
.....................
Čas vidim logor, čas bradatu spodobu Srbina – četnika, čas žicu kojom je logor bio ograđen, pa onda misli bježe u minsko polje u koje su nas četnici bili poslali. Zatim čujem dječiji vrisak iz prostorije u kojoj su četnici silovali i zlostavljali maloljetnice, stare tek 12-13 godina, u kojoj su djevojčice uništavane, pa onda vidim lica starijih žena, Bošnjakinja, nena… Kakva užasna bol, kakve suze. Nema tu lijeka, ništa, ama baš ništa tada ne pomaže.
...........................
A onda su četnici naredili da ih majka i ja sve redom ljubimo u ruku, pa u usta, pa u oči i da im govorimo: ma svaku izgovorenu riječ. Bill su uporni. Ako se neko nije znao krstiti po njihovom, tukli su ga. Ni starice nisu štedjeli. Kao da su se sa posebnim žarom okomljavali na te jadne bošnjačke starice, koje su znale samo svoje islamske molitve. Bilo je užasno. I tako danima, noćima…
...........................
“U logoru je bila sa sinom od sedam godina i kćerkom od samo godinu i po. Teže, čak i od brojnih silovanja, pada joj sjećanje na dan kada ju je sedmogodišnji sin vidio golu u logoru. Najteže mi je kada se sjetim izraza na licu sina koji me je s ostatkom žena vidio golu. Tjeranje da pjevamo četničke pjesme, udarci, ponižavanje… To su slike koje me proganjaju više od silovanja – kaže I. Z.”
...........................
Neke su žene odvodili u javne kuće. Obukli bi ih u finu odjeću i one su se morale pokoravati svim njihovim perverznim zahtjevima. One, koje su zatrudnjele nisu smjele pobaciti. “Rodit ćes malog Srbina”, govorili su im. U Miljevini je bilo najgore.
Nakon nekoliko noći žene su počeli odvoditi u jednu od susjednih prostorija, a potom i u sam zahod. Silovali su ih na najbrutalniji način. Jedne noći i ja sam došla na red. Odveli su me silom u zahod i nasrnuli na mene. Otimala sam se, ali bezuspješno, jer su mi bili zaprijetili: “Djecu ćemo ti kurvo, “Turkinjo” poklati…” I tada je bila prestala moja borba, moj otpor…
...........................
itd
itd
itd
Bitno je da se ne zaboravi samo.
Ako se ne zaboravi naplatice se kad tad.
Britanski list "Standard" objavio je potresnu priču o 21-godišnjoj Lejli Damon, djevojci koja je rođena u Bosni i Hercegovini, nakon što je njenu majku silovao srpski vojnik u koncentracionom logoru.
Britanski novinari koji su snimili Lejlinu majku nakon porođaja u Sarajevu, ističu da je ta žena tada htjela zadaviti svoju bebu. Ti novinari, Sian i Dan Damon, usvojili su Lejlu kada je bila stara samo devet dana i odveli su je u London, gdje je i odrasla u sada već punoljetnu djevojku.
Lejla je za britanske medije ispričala o svemu onome što se desilo njenoj majci kako bi podigla svijest o teškim i nezaboravnim posljedicama ratnih silovanja.
"Ona me je apsolutno mrzila kada sam se rodila. Mislila je da sam zla, da sam četnička beba i da ću odrasti i biti poput muškarca koji ju je zlostavljao. Nije htjela imati nikakvu vezu sa mnom", kazala je Lejla.
http://www.klix.ba/vijesti/bih/lejla-da ... i/14061011
Ovo kopile cetnicko umjesto da krivi cetnika koji ju je napravio ona krivi majku koja je najgore ponizenje koje zena moze da dozivi prezivjela.
Na hiljade i hiljade Bosnjakinja je sistematski silovano u ratu sa ciljem da zatrudne i da radjaju "cetnicku" djecu.
Od svih ponizenja koja smo dozivjeli u ratu ovo je najgore,
Eto otvori temu za ove mladje da znaju sta su im komsije radile prije 20 godina...
.........................
Pitala sam ih gdje mi je dijete, a onaj smeđokosi mi se tada “iskesio” u lice riječima: “Šta će ti tursko dijete, kada ćemo ti mi sada napraviti dva buduća četnika.” Vrisnula sam od zaprepaštenja i krenula prema vratima, ali mlađi me je uhvatio snažno, objema rukama, i privukao sebi. Vrištala sam, zvala u pomoć, dok me je onaj stariji raskopčavao. Otimala sam se i gurala ga od sebe nogama, dok me nije počeo snažno udarati šakama i koljenima. Urlao je: “Ako se budeš otimala i pravila nam probleme, zaklat ćemo ti dijete. Ono je u našim rukama, u susjednom je stanu. Zaklat ćemo ti curicu…”
Gotovo sam potpuno malaksala, kad su me polugolu bacili pod noge, na pod. Tu na podu, obojica su me grubo silovali. Molila sam ih da me ubiju, da me zakolju, samo da mi ne diraju dijete. Poslije sam pala u nesvijest.
Kada sam se probudila, bila je ponoć. Bila sam sama u stanu. Cijelo tijelo bilo mi je studeno i obamrlo. Bila sam čas u nekom polusnu, čas na javi, budna, prestravljena. Vani su se čuli pucnji.
.........................
Najgore je bilo kada je došao red da seksualno zlostavljaju, siluju naše djevojcice... Stalno smo do tada bili u strahu da njih ne počnu dirati, krili smo ih kad bi stražari i njihovi gosti ulazili u logor. A one su se grčevito stiskale uz nas, svoje majke. Nisu ništa govorile. Vidjele su već da plač, otimanje i otpor četnicima ne koristi. Kad Srbi nešto naume, a namjere se na slabije i na nenaoružane, ili ćeš se pokoriti ili završiti na kakvoj ledini,u rijeci, u masovnoj grobnici.
Jedne noći odveli su moju Eminu. Jedanaest godina je tek imala. Ništa nisam mogla učiniti. Gledala sam kako odvode moje dijete.Poletjela sam za njom, ali su me zaustavile druge žene. "Zašto djecu", vikala sam, "ostavite djecu. Ako morate silovati, silujte nas, ostavite djecu", preklinjala sam ih...
Nista nije pomagalo. Gledala sam kako odvode moju Eminu, moju veliku ranu. Zamislite, pitajte se kako je majci koja zna da joj odvode dijete da bi ga unakazili, silovali? To može znati samo ona majka koja je doživjela moju sudbinu. Bol, bol i samo neizreciva, neopisiva bol, jedini je osjećaj koga se sjećam
........................
Krajem travnja 1992. godine u kuću je upalo nekoliko Arkanovaca. Kao zvijeri su se bacili na mene. Jedan za drugim su me silovali pred djecom, svekrvom i mužem. On ih je pokušao spriječiti, ali su ga udarili nakon čega se onesvijestio. Kad sam mislila da je najgore, užas je tek počinjao Mislila sam da je to najgore što mi se moglo desiti. A zapravo užas je tek tada počeo.
Muža su odveli na prisilni rad u logor. Ostala sam s djecom u kućnom pritvoru. Tih dana mi je bio dvadeseti rođendan, a da toga uopće nisam bila svjesna. Vojnici su dolazili svaki dan. Polupijani i ludi od alkohola, kao životinje su se iživljavali na nama. Ne mogu opisati što su sve radili. Nisu me samo silovali. Tukli su me i sjekli nožem po tijelu. Svuda imam ožiljke. Uživali su u mučenju. Bilo je ukupno 11 žena i sve smo prolazile isto.
Zabavljalo ih je da me redovito odvode na borbenu prema Orašju. Tamo su me davali vojnicima da me onako prljavi, pijani, ponovo siluju i rade stvari koje je teško i zamisliti. To nije bilo samo seksualno zlostavljanje. To je bio užas.
.......................
Moj „poznanik“ na kraju je izgubio strpljenje, udario me je tražeći da dam ostatak novca, a onda mi je prislonio cijev pištolja na sljepoočnicu. Rekla sam da je novac u cipeli, a da sam ostalo, što sam imala, dala jednom oficiru JNA za let do Beograda. „Koje JNA? Nema više JNA, sad je to srpska vojska, mamu ti nabijem balijsku“, vikao je na mene.
On me je poslije toga silovao. Na podu. Ruke mi je vezao opasačem. Zapravo, stegnuo ih je i prikopčao za nogu od stola. Drugi se zavalio u fotelju i gledao, dobacujući vulgarne primjedbe. Pokušala sam vikati, ali me je siledžija udario šakom po ustima. Zamalo sam se ugušila jer mi se krv slijevala u grlo.
Poslije njega silovala su me i ona dvojica koji su banuli u moju spavaću sobu. Jedan me je tukao, drugi nije. Kad je došao red na četvrtog, koji je cijelo vrijeme gledao što se događa, prvo me je izudarao opasačem da bi mi na kraju, pošto mi je oslobodio ruke, naredio da kleknem. Raskopčao je hlače i viknuo: „Puši, kurvo!“
.....................
Čas vidim logor, čas bradatu spodobu Srbina – četnika, čas žicu kojom je logor bio ograđen, pa onda misli bježe u minsko polje u koje su nas četnici bili poslali. Zatim čujem dječiji vrisak iz prostorije u kojoj su četnici silovali i zlostavljali maloljetnice, stare tek 12-13 godina, u kojoj su djevojčice uništavane, pa onda vidim lica starijih žena, Bošnjakinja, nena… Kakva užasna bol, kakve suze. Nema tu lijeka, ništa, ama baš ništa tada ne pomaže.
...........................
A onda su četnici naredili da ih majka i ja sve redom ljubimo u ruku, pa u usta, pa u oči i da im govorimo: ma svaku izgovorenu riječ. Bill su uporni. Ako se neko nije znao krstiti po njihovom, tukli su ga. Ni starice nisu štedjeli. Kao da su se sa posebnim žarom okomljavali na te jadne bošnjačke starice, koje su znale samo svoje islamske molitve. Bilo je užasno. I tako danima, noćima…
...........................
“U logoru je bila sa sinom od sedam godina i kćerkom od samo godinu i po. Teže, čak i od brojnih silovanja, pada joj sjećanje na dan kada ju je sedmogodišnji sin vidio golu u logoru. Najteže mi je kada se sjetim izraza na licu sina koji me je s ostatkom žena vidio golu. Tjeranje da pjevamo četničke pjesme, udarci, ponižavanje… To su slike koje me proganjaju više od silovanja – kaže I. Z.”
...........................
Neke su žene odvodili u javne kuće. Obukli bi ih u finu odjeću i one su se morale pokoravati svim njihovim perverznim zahtjevima. One, koje su zatrudnjele nisu smjele pobaciti. “Rodit ćes malog Srbina”, govorili su im. U Miljevini je bilo najgore.
Nakon nekoliko noći žene su počeli odvoditi u jednu od susjednih prostorija, a potom i u sam zahod. Silovali su ih na najbrutalniji način. Jedne noći i ja sam došla na red. Odveli su me silom u zahod i nasrnuli na mene. Otimala sam se, ali bezuspješno, jer su mi bili zaprijetili: “Djecu ćemo ti kurvo, “Turkinjo” poklati…” I tada je bila prestala moja borba, moj otpor…
...........................
itd
itd
itd
Bitno je da se ne zaboravi samo.
Ako se ne zaboravi naplatice se kad tad.
