Hajvan wrote:Mislim da sam od njega kupovao ploče tokom rata, ako je to taj čovjek.
RIP
Priznajem, plakao sam ne suzdržavajući se i psovao majku ratu, svim ratovima, militantnim psima, ubicama, kurvinim sinovima…
Piše: ... ....... Erik
Za vrijeme prokletog rata, snalazilo se, dovijalo na razne načine. Bio sam tada, osim u odbrani, i tzv. ulični prodavač u Ferhadiji (LP ploče i kasete), najprije iz vlastite fonoteke, a poslije se preprodavalo… Cijena simbolična, tek da se ima za cigarete koje su tada najbolje ublažavale stresove i bile k’o suho zlato, a zlato u ratu, bar u Sarajevu, je imalo simboličnu vrijednost, zatim da se ima ponekad za nešto hrane, kafu i sl…..
Nisam imao iskustva kao trgovac, tu moraš biti i majstor komunikacije i fleksibilan i susretljiv, priča bi mogla previše potrajati za jedan fb status ovdje, pa ću da se fokusiram na ono što me ponukalo da ovo podijelim sa vama..
Riječ je o jednoj djevojci koja je redovno dolazila da kupi nešto od mene za svoje uši, ali je uvijek tražila savjet. Kako ju je moja prva preporuka oduševila, redovno bi je tražila svaki put prije kupovine LP ploča kod mene. Bili su to ugodni razgovori, ne samo sa njom, djevojka je navraćala gotovo svakodnevno, mogao si sat naviti prema njoj. Žao mi je što sam joj zaboravio ime.
I onda su prolazili dani, a djevojka se nije pojavljivala. Razmišljao sam o svim mogućim razlozima njenog nepojavljivanja, mogući odlazak iz grada, trenutni nedostatak novaca, iako su cijene bile simbolične, zabranu od strane roditelja. Sve, samo nisam pomišljao na ono najgore….
Međutim, došao mi je pod ruku, ne sjećam se da li jedan broj Oslobođenja ili Večernjih novina koje su tada još uvijek egzistirale, nebitno, bitno je da sam vidio čitulju gdje sam ugledao djevojčin lik i objavu od sedam dana nakon što je poginula od zločinačke granate… Moja prva reakcija, teško ju je opisati, samo nevjerica, šok…
Bio je to lijep sunčan dan i nestvarno miran. Spakovao sam LP ploče odnio ih kod komšije gdje sam ih ostavljao, bez ijedne riječi i vratio se kući. Ušao u stan ne prozborivši nijedne riječi ni sa majkom, a mati je uvijek sve kontala pa me ništa nije ni pitala…
Majka mi je bila najbolji sagovornik i kad nije pričala, majka je čudo…. Jako mi je bilo žao te djevojke, naravno nisam žalio za redovnom mušterijom…. Često sam joj i poklanjao pokoju ploču, žalio sam za divnom osobom koja je cijenila moje savjete, za mladim bićem punim života, jednom od mnogih kojima je nasilno oduzet život.
Priznajem, plakao sam ne suzdržavajući se i psovao majku ratu, svim ratovima, militantnim psima, ubicama, kurvinim sinovima…
Ovo je samo jedna od mnogih priča, od mnogih tragedija….Odlučio sam da ovu podijelim s vama…
Ko zna možda na planeti ipak jednog dana ljubav ubjedljivo pobjedi tu, meni neshvatljivu, potrebu za oduzimanjem onoga što je najdragocjenije, ljudskih života….
SMRT FAŠIZMU!
otišo naš dragi @erik ---@kišni indijanac 
