Forum Klix.ba

Gomila ljudi katoličanstvo potpuno izjednačava s hrvatstvom, a pravoslavno kršćanstvo sa srpstvom (srpska vjera, srpski pop, srpski Božić, srpska Nova godina, srpski Badnjak, srpska crkva). Vjeroispovijest bi trebala biti potpuno odvojen pojam od pripadnosti narodu. Albanaca ima katoličkih i pravoslavnih kršćana i muslimana, ali su svi Albanci. Nijemaca ima katolika i protestanata, ali su svi Nijemci. Kolju se Irci katolici i Irci protestanti, ali su opet svi Irci. Zašto se na Balkanu poistovjećuju pripadnost narodu i vjeroispovijest? Čak je od 1971. do 1993. vjerska odrednica smatrana i narodnom - Musliman. Zanima me postojanje Hrvata nekatolika (osobito pravoslavnih kršćana i muslimana) kroz povijest.

HRVATI PRAVOSLAVNI KRŠĆANI

Budući da se Banja Luka našla u prostornom središtu NDH, iznesena je ideja da ona postane prijestolnicom države. U njoj je već bilo sjedište potpredsjednika hrvatske državne vlade. Projekt Banje Luke kao glavnoga grada NDH prihvatili su i geografi, argumentirajući da je grad samim smještajem u "gotovo idealnom središtu" države, unaprijed predodređen "za važne zadaće i veliku ulogu u okviru hrvatskih zemalja". U travnju 1942. tisak prenosi izjavu N. Peršića da "svi znaci pokazuju" da će Banja Luka "u najskorije vrijeme u državnoj upravi i sudstvu zadobiti kud i kamo veće značenje".(N. PERŠIĆ, "Banja Luka u prošlosti i sadašnjosti", Spremnost, 7. travnja 1942.) U istom tonu o Banjoj Luci piše se tijekom kolovoza, primjerice, u Hrvatskom narodu može se pročitati sljedeće: "Banja Luka grad na zelenom brzom Vrbasu, bosanska kasaba i europski velegrad. Iztok koji nestaje i budućnost koja dolazi. Banja Luka je budući glavni grad Nezavisne Države Hrvatske." (Hrvatski narod, 22. kolovoza 1942.)

Ideja o premještanju državne uprave u Banju Luku nije bila strana ni Paveliću, možda bi tako izbjegao pritisku talijanskih predstavnika u Zagrebu. Njemački poslanik Siegfried Kasche stekao je utisak da Pavelić nije doživljavao Zagreb kao urbanu i gospodarsku jezgru države: "Pavelićeva misao bila je da se kasnije glavni grad premjesti u Banju Luku, dakle u srce zemlje. Moj utisak je bio da mu Zagreb kao glavni grad iz austro-ugarskog vremena ne odgovara za tu svrhu u NDH. Privrednom značaju grada nije u tom pogledu pridavao osobitu važnost".(HDA-1561 RSUP SDS 013.14: Siegfried Kasche, Utisci o Poglavniku dr. Anti Paveliću.) Za Banju Luku bio je osobito Ademaga Mešić koji je 1942. izjavio da "prijestolnica ne može biti na periferiji", a Banja Luka se nalazi u centru NDH pa u tom gradu treba "uspostaviti političku vlast". On je zaključio da je Pavelić "velik u svemu", pa tako i u pitanju glavnoga grada, premda bi, po Mešiću, Zagreb i dalje ostao "kulturni i privredni centar" Hrvata.(HDA-211, HDS NDH: Zapisnik 78. sjednice Odbora za rizničarske poslove 20. kolovoza 1942.) Plan o premještanju prijestolnice u Banju Luku Pavelić je smatrao "Zukunftmuzik", kako je u kolovozu 1941. kazao bugarskom poslaniku Mečkarovu.(M. TODORAKOVA (priredila), Bulgarija i Nezavisimata Hrvatska Država..., 46., Izvješće J. Mečkarova Ivanu Popovu o muslimanskom stanovništvu u NDH, Zagreb, 15. kolovoza 1941.)

Hrvatska ćirilica (arvatica, bosančica) je hrvatska redakcija ćirilice. Morfološka je, grafijska i ortografijska inačica ćiriličnog pisma. Pojavljuju se još i nazivi: harvacko pismo (Dmine Papalić), rvasko pismo, arvatica, arvacko pismo (Povaljska listina, dodatak Poljičkom statutu iz 1655.), bosanica (Stjepan Zlatović), bosanska azbukva (Ivan Berčić), bosanska ćirilica (Franjo Rački), hrvatsko-bosanska ćirilica (Ivan Kukuljević Sakcinski), bosansko-dalmatinska ćirilica (Vatroslav Jagić), bosanska brzopisna grafija (E. F. Karskij), zapadna varijanta ćirilskog brzopisa (Petar Đorđić), zapadna (bosanska) ćirilica (Stjepan Ivšić), poljičica, poljička azbukvica (u narodu Poljicâ - Frane Ivanišević), serbska slova (Matija Divković). Ćiro Truhelka, hrvatski arheolog i povjesničar umjetnosti prvi daje naziv ovoj ćirilici, bosančica.

Utemeljitelju hrvatskog nacionalizma Anti Starčeviću majka je bila pravoslavna kršćanka, a sam je bio žestoki protivnik katoličkog klera. Utemeljitelj ekstremnog hrvatskog nacionalizma iz kojeg je iznjedren Ustaški pokret bio je judaist Josip Frank. Poglavnik NDH Ante Pavelić odrastao je u većinski islamskoj sredini, a supruga mu je bila judaistica. U Zagrebu je dao izgraditi džamiju s četiri minareta, te je pokrenuo osnivanje Hrvatske pravoslavne crkve. Oko 30% Ustaške vojnice činili su bosanski muslimani. Jedine tri džamije na ozemlju današnje Hrvatske su ona u Zagrebu izgrađena zahvaljujući Paveliću, ona u Gunji na samoj granici s BiH i ona u Rijeci izgrađena ove godine. Od svih generala NDH njih 28 ili 21.4% bili su judaisti. To su: Hinko Alebanda, Ladislav Aleman, Edgar Angeli, Emanuel Balley, Oton Ćuš, Julije Fritz, Josip Gramberger, Ferdinand Halla, Dragutin Helbich, Đuro Isser, Oskar Kirchbaum, Rudolf Kraus-Tudić, Rikard Kubin, Josip Metzger, Milan Miesler, Milan Praunsperger, Julio Resch, Dragutin Rumler, Julio Sach, Julio Simonović, Nikola Steinfel, Ivan Šnarbek, Ivo Šnur, Josip Šolc, Kvintijan Tartaglia, Rudolf Wanner, Mirko Zgaga i Božidar Zorn. 10 generala NDH (7.63%) bili su pravoslavni kršćani: Milan Desović, Đuro Dragičević, Fedor Dragojlov, Đuro Gruić, Jovan Iskrić, Mihajlo Lukić, Lavoslav Milić, Dušan Palčić, Zvonimir Stimaković i Milan Uzelac. Tri generala NDH bili su muslimani: Junuz Ajanović, Salko Alikadić i Muhamed Hromić. Katolika je bilo 90. Zaključno, po nekim dosadašnjim tvrdnjama, prema vjerskoj pripadnosti ustaških i domobranskih generala (ne ulazeći u raspravu o njihovu istinskom uvjerenju ili tek formalnoj pripadnosti) rimokatolicima se izjašnjavalo njih 90 (68.7 posto), judaistima 28 (21.4 posto), pravoslavnim kršćanima 10 (7.6 posto) i muslimanima 3 (2.3 posto).

"U srpskoj crkvi zatekosmo tada mnogo sveštenika, koji ne znadoše ni ko bješe sv. Sava a kamo li da su htjeli biti Savinijem apostolima, da njegove amanete: pravoslavnu vjeru i narodnost srpsku čuvaju i u njima pastvu svoju krijepe! Ta među njima zatekosmo čak neke da su 'pravoslavni Hrvati' koji sa amvona srpskog prosvjetitelja Save hrvatsku misao propovijedahu, a latinica im bješe milija od ćirilice." - Srbobran, 4(16)10.1894, br. 113

"Zabilježena je zgoda iz 1908. godine kad je hrvatski hajduk Andrijica Šimić nakon višedesetljetnog tamnovanja obilazio Zagoru. U jednoj su ga gostioni između Ciste i Lovreća zapitali kakav mu je pouzdanik u hajdučkoj družini bio Srbin Jovo Kadijević, na što im je Šimić odbrusio da Jovo Kadijević nije nikakav Srbin, nego Rvat rišćanske vire."

Prilikom popisivanja iseljenika iz Habsburške Monarhije na Ellis Island u SAD-ma 10. kolovoza 1913. upisivala se etnička pripadnost po samoizjašnjavaju. Brojni su se pravoslavni kršćani izjasnili Hrvatima. Nositelji mnogih poznatih prezimena za koja bi danas većina ljudi bez oklijevanja kazala da su srpska (Tesla, Paspalj, Mrkalj, Desnica, Lazarević, Ciganović, Milošević, Vukosavljević, Štrbac, Vukodinović, Dimitrović, Rašković) upisali su se kao Hrvati.

HRVATI MUSLIMANI

Znameniti turski povjesničar Aali, rodom iz Galipolja, koji je 30 godina u Bosni na dvoru valija boravio, pise o Bošnjacima, u prvom redu bosanskim muslimanima iduće: »Što se tiče plemena Hrvata, koji se pripisuje rijeci Bosni, njihov se značaj odražuje u veseloj naravi; oni su po Bosni poznati i po tekućoj rijeci prozvati. Duša im je čista, a lice svijetlo; većinom su stasiti i prostodušni; njihovi likovi kao značajevi naginju pravednosti. Golobradi mladići i lijepi momci poznati su (na daleko) po pokrajinama radi naočitosti i ponositosti, a daroviti spisatelji kao umni i misaoni ljudi. Uzrok je ovo, što je Bog - koji se uzvisuje i uzdiže - u osmanlijskoj državi podigao vrijednost tomu hvaljenom narodu dostojanstvom i čast njihove srece uzvisio kao visoki uzrast i poletnu dušu, jer se među njima nasilnika malo nalazi. Većina onih, koji su došli do visokih položaja (u državi) odlikuje se velikodušjem to jest čašću i ponosom; malo ih je, koji su tjesnogrudni, zavidni i pohlepni. Neustrašivi su u boju i na mejdanu, a u društvu, gdje se uživa i pije, prostodušni. Obično su prijazni, dobroćudni i ljubazni. Osobito se odlikuje ovo odlično pleme vanrednom ljepotom i iznimnim uzrastom... Bez sumnje Bošnjaci, koji se pribrajaju hrvatskom narodu, odlikuju se kao prosti vojnici dobrotom i pobožnosti, kao age i zapovjednici obrazovanošću i vrlinom; ako dođu do časti velikih vezira u upravi su dobroćudni, ponosni i pravedni, da ih velikaši hvale i odlični umnici slave« (Tarihi Aali, sv. IV., knj. I., str. 12; prijevod dr. Safvet-bega Bašagića u Gl. Zem. Muzeja 1912., 6-7.). Sačuvani su nam spisi, stari 300 i 400 godina, u kojim se jezik bosanskih muslimana naziva hrvatskim, bosanski muslimani Hrvatima i njihova zemlja hrvatskom. Hodavendija, čauš bosanskog paše Sofi Mehmeda, piše god. 1589. mletačkom providuru u Zadar po dva pisma turskom jazijom i bosanskom ćirilicom. On sam, musliman iz Bosne, veli na kraju: »Zato mi, rečeni Hodavendi čauš, hotismo učiniti viru od toga posla i dvoje knjige pisati turske, a dvoje horvatske rukom.« (Starine X., 14-15). - Mehmed-paša Sokolović, veliki vezir Osmanskog Carstva, izdaje god. 1566. naredbu povodom harzaula grčkog patrijara, u kojoj kaže: »Car daje ferman, da rimski fratri po Budimu, Temišvaru i Dubrovniku i uopće od naroda hrvatskoga ne pitaju milostinju, ako taj narod spada na grckog patrijara... No ako pak narod pod patrijara ne spada, zabranjeno mu je napastovati fratre i njihov puk« (Spomenik 67. Srp. Kralj. Akademije, str. 211). Za Sokolovića su Slaveni po turskom Budimu, Temišvaru i Dubrovniku Hrvati, a isto tako i narod, koji od Budima do Dubrovnika po turskoj zemlji stanuje. Onda su i u Bosni Hrvati, jer put iz Budima i Temisvara turskom zemljom u Dubrovnik vodi nužno preko Bosne, osim ako se za Sulejmana Velikog nije putovalo avionom. U neposrednoj blizini Foče na Drini, u starom gradu Placu, Čelebiji "dadoše 50 hrvatskih momaka pod oružjem za pratioce« (Gl. Z. M. 1908., 313). Na Gatačkom polju opet »dobi 300 lijepih po izbor hrvatskih junaka« (Gl. Z. M. 1908., 322). U izvorniku te momke kiti Čelebija imenom hrvatskih gazija, a pridjevak gazija mogao se dati jedino muslimanima (kod F. Spahe, 49). I tako barem po umnom Čelebiji nailazimo na Hrvate islamske vjeroispovijesti, ne samo u Hrvatskoj i Dalmaciji nego i u Bosni. H. Mehmed Handžić osvrnuo se u »Obzoru« od 11. VII. 1938. na orijentalne rukopise Jugoslavenske akademije u Zagrebu. Govoreći o spisu banjalučkog muderiza Muslihudin bin Ali-ja (»Munjetul-talibin ve gunjetur ragibin), pisanu god. 1609., citira iz njegova predgovora ove riječi: »Sva dosadašnja djela i knjige došle su od Arapa i Perzijanaca iz raznih pokrajina i Herata, a ovaj je sastavak nikao u p o k r a j i n i H r v a t a«. Tako je Mahmut-paša Hrvat, koji »stoji na čelu svim vezirima, učenjacima i pjesnicima iz naših krajeva«. Postao je velikim vezirom iza osvojenja Carigrada (1453.). Takav je i Memi-paša Hrvat (iz Gradačca) i Rustem-paša Hrvat (po mišljenju Kreševljakovica rodom iz Sarajeva), i Sijavu-paša Hrvat, i Tahvil-paša Kulenović Hrvat, sadr' azam Selima II., i jos po koji drugi veliki dostojanstvenik Turskog Carstva. Prezimena u muslimana, izvedena iz riječi Hrvat, vrlo su česta. Takva su npr. Hrvo, Hrvat, Hrvačić, Hrvatović, Hrvatinović itd. Isto tako i imena sela, mahala i brda, osobito u istočnoj Bosni. Ne smijemo zaboraviti, ni da se cijeli jedan gradski kotar Šeher Sarajeva naziva još i danas Hrvatin. Samo neki, kojima hrvatsko ime ne miriše, pokušaše to ime izvesti iz perzijske riječi »hur-vatan« tj. slobodni dom. Oni zaboraviše pri tome, da se prvotno nije nikakva mahala nazivala tim imenom vec izvjesna pećina (Hrvatin megara) i vrelo, koje izbija iz nje. A da neko jedno vrelo i pećinu u Sarajevu, sredovjekovnoj Vrhbosni, nazove »slobodnim domom«, to je i odviše smiješno tumačenje, koje ne treba, mislimo, ni pobijati. Uostalom pametan čovjek ne će tražiti tumačenje toga čak u perzijskom jeziku, kad zna, da sredovjekovne bosanske povelje upravo vrve imenom Hrvatin. Imena brojnih sela, zaselaka i brda, osobito u istočnoj Bosni, izvode se od imena Hrvat. Tako se kod Zvornika na Drini nalazi predio ,>Hrvatske njive« i selo Hrvačići, mahala Kalesija. U brčanskom kotaru Hrvati su kod Čelića, a u tuzlanskom opet zaseoci Hrvati kao dio Turskog Lukavca i Brnjicana, te dalje na jug dio Repnika; nad Repnikom je Hrvatsko brdo (kota 503). Hrvati su nadalje mahale sela Sladne i Babunica kod Gračanice, a Hrvatovići zaselak Donje Zeline u kotaru Gradačac. Isto tako postoje mahale Hrvati u selu Sokolovićima, rodnom mjestu velikog vezira Mehmeda Sokolovića, i Hrvatinovići u Tešnju. Hrvatskim brdom zove se jedno brdo jugozapadno od Travnika. Sva navedena sela i zaseoci pripadaju muslimanima.

»Platno b'jeli rvacka djevojka
U Krajini l'jepoj begovini,
Begovini, u Hercegovini..."

A ta »rvacka djevojka« sestra je Mustaj-bega hercegovačkog, veli nam ista pjesma.

Iz bijelog grla muslimanke djevojke često se izvije i pjesma, koja ovako počinje:

»Pošetala Arvatova Ajka,
Pošetala preko Bazerdžana.
Ona sreta Arvatova Muju.
Tri puta je njega pobratila:
Bogom brate Arvatović Mujo
Naj ti ovu vezenu mahramu,
Pa je podaj Sarajliji Ibri.
Koliko je na mahrami grana, On'liko ga dopanulo rana!...«

Uz kolijevku pjeva majka svom novorođenču:

»Majka sina u bešici nina,
Ninajuć' ga pjesmu zapjevala:

»Nini, paji, sine Rvatine,
Resti majci do konja viteza,
Do viteza i do bojnog koplja;
Dušmani ti pod nogama bili
Ko tvom đogi pod nogama klinci!«

U knjižici Ivana Zovke zabilježeno je, da narod zove Zapadnu Hercegovinu "Starom Ervackom«. Osim toga riječ "Nam Hrvat« tj. koljenom Hrvat spominje se toliko puta po starim sidžilima i kjitabima npr. »Kjitab Sakj« sarajevskog kadije Lukšića, kad se govori o kakvom priprostu Bošnjaku, čovjeku iz puka. Iz davne hrvatske prošlosti Bosne ponosne, kao s kakvog užarenog ognjišta, potječu stotine i stotine sjajnih varnica, koje dopiru sve do naših dana i sjećaju nas nase starine. To su narodne priče i pjesmice po Hercegovini, Duvnu i Krajini o »arvackom kralju« i njegovim posjedima, o Krešim-kralju (Krešimiru), o banovima i banicama, koje su jedini Hrvati od svih drugih naroda imali. Mjestima kao Banbrdo, Bando, Banovidi, Banica, Banovac, Banja Luka i Banja Stijena obiluje Bosna i Hercegovina, osobito u gornjim krajevima. A Banja Luka i po Farlatiju i po samom dr. Vasi Glušcu jest stari oblik, koji bi danas trebalo izgovarati kao Banska Luka; a tako isto i Banska ili Banova Stijena. - Nadalje je u Bosni poznat hrvatski stil kuća (»arvacki tars«) i »kapa hrvatka«, koja se nekad nosila u Bosanskoj Krajini, a sačuvana je i danas u sarajevskom muzeju. - Pod hrvatskim se barjakom bore ustaške postrojbe don Ivana Musića u Hercegovini i, u isto vrijeme, fra Stipe Krese u livanjskoj nahiji (1875.). Pod istom milom trobojnicom bitku vodi Ali-paša Rizvanbegović (Stočević) i Al-aga Dadić i Al-aga Voljavica. Hrvatska trobojnica toliko je bila omiljela »hercegovačkom caru« Ali-paši Stočeviću, da ju je dao urezati u svoj skupocjeni sat, a njegovu bajraktaru Durakoviću, da su njegov trobojni barjak zatakli vrh mezara (groba), dok ga zub vremena nije uništio. U obitelji Kulenovića čuva se dragocjen obiteljski barjak crven-bijel-plave boje kao svetinja. Tim istim hrvatskim bojama bila je obojena džamija u Krupi, i munara Fetije u Bihaću i jos po koja druga džamija u Bosni.

*"Jer hrvatskog jezika šum / Može da goji, / Može da spoji / Istok i zapad, pjesmu i um."
*"Već godine 1474. počimaju naši stari izbijati na površinu kao visoki vojnički i građanski dostojanstvenici. Od godine 1544. do 1612., dakle kroz šezdeset i osam godina, sjedilo je na stolici velikih vezira devet Hrvata, koji su kroz rečeno razdoblje 52 godine tresli Istokom i Zapadom. Osim toga, koliko je meni poznato, bilo je pet Hrvata zamjenika velikih vezira, više vezira i bezbroj beglerbega i begova, koji su upravljali raznim pokrajinama i okružjima."
Safvet-beg Bašagić, hrvatski književnik i hrvatski narodni preporoditelj

Od 24 poslanika koji su izabrani na listi JMO na izborima u studenom 1920. godine, 15 ih se izjasnilo Hrvatima, dvojica Srbima, petorica se uopće nisu nacionalno izjasnila, a jedan se izjasnio kao Bošnjak. Od 18 poslanika i njihovih zamjenika izabranih na listi JMO na izborima 1923., svi su se, osim dr. Mehmeda Spahe (1883.-1939.), predsjednika stranke poslije 1921., izjasnili kao Hrvati. U svoje studentsko vrijeme, Spaho se izjašnjavao kao Srbin, a poslije se nije htio nazivati ni Srbinom ni Hrvatom. Zanimljivo je da se njegov brat Fehim, reis ul-ulema jugoslavenskih muslimana od 1938. do 1942., izjašnjavao kao Hrvat. Treći brat, Mustafa Spaho, po profesiji inženjer, izjašnjavao se kao Srbin. Spahin nasljednik, Džafer-beg Kulenović, bio je doglavnik Nezavisne Države Hrvatske. Poglavnik Ante Pavelić odrastao je u većinski islamskoj sredini, a ideolog hrvatskog nacionalizma Ante Starčević držao je da su bosanski muslimani najbolji Hrvati.

Oko 30% Ustaške vojnice činili su bosanski muslimani. Potpredsjednici državne Vlade NDH bili su muslimani Osman i Džafer Kulenović. U ministarstvima (12 lisnica) muslimanima je povjereno nekoliko vodećih mjesta. Mehmed Alajbegović bio je ministar skrbi za postradale krajeve (listopad 1943.-svibanj 1944.), a potom točno godinu dana ministar vanjskih poslova. Meho Mehičić je od svibnja 1944. do istog mjeseca iduće godine bio ministar obnove opustošenih krajeva, a Hilmija Bešlagić od srpnja 1941. do travnja 1944. ministar prometa i javnih radova. U diplomatskoj službi NDH (8 poslanstava i 9 konzularnih predstavništava) bila su trojica muslimana. Hakija Hadžić bio je poslanik u Budimpešti (srpanj 1944.-svibanj 1945.), Salih Baljić konzul u Ljubljani (studeni 1942.-svibanj 1945.), a Enver Čolaković kulturni ataše u Budimpešti (1944.). U Hrvatski državni sabor NDH od 132 zastupnika 12 ih je bilo muslimana. To su Ismet-beg Begtašević iz kotara Srebrenica, Ferid-beg Cerić iz Bosanskog Novog, Hamdija Šahinpašić iz Rogatice, Muhamed Omerčić iz Tuzle, Nezir Spahić iz Orahovice, Ademaga Mešić i Bećir Džonlagić iz Tešnja, Ismet-beg i Hifzija Gavrankapetanović iz Sarajeva te Mesud Kulenović iz Banje Luke. Pozvani su i Ibrahim Krupić i Alija Šuljak koji kao djelatni državni činovnici nisu mogli biti zastupnici. NDH je imala 22 velike župe, a na dužnosti velikih župana u različitim razdobljima 1941.-1945. bilo 13 muslimana. To su Nahid Kurbegović, Muhamed Omerčić, Hamdija Šahinpašić, Nezir Spahić, Mujaga Tafro, Ibrahim i Fetah Krupić, Husejin Alić, Ragib Čapljić, Avdo Ferizbegović, Bahrija Kadić, Muhamed Kulenović i Meho Mehičić. Među 28 generala, admirala i kontraadmirala u oružanim snagama NDH trojica su bili muslimani. Riječ je o Junuzu Ajanoviću, Muhamedu Hromiću i Salku Alikadiću. Među ukupno 4 465 časnika bila su 64 muslimana kojih se može naći i na visokim pravosudnim i inim dužnostima. Asim Ugljen bio je državni tajnik u Ministarstvu pravosuđa i bogoslovlja (1941.) i predsjednik Vrhovnog suda u Sarajevu (rujan 1943.-studeni 1944.). Hasib Muradbegović bio je 1945. godine predsjednik Vrhovnog suda NDH. Hasan Šuljak bio je na čelu Ravnateljstva za promidžbu, a Junus Mehinagić potpredsjednik Hrvatske državne banke (1943.-1945.). Broj muslimana na dužnosti ustaških stožernika, pobočnika i logornika bio je veoma malen. U Sarajevu je bilo oko 2 500 sljedbenika ustaškog pokreta među kojima i 151 musliman. U Banjoj Luci koju se namjeravalo proglasiti glavnim gradom NDH bilo je 2 500 članova ustaškog pokreta i tek 20 muslimana. U ustaškoj skupini u izbjeglištvu muslimani su bili jedino Hasan Huskić i Mehmed Pilav. Godine 1941. dodijeljeni su visoki ustaški naslovi dvojici muslimana: Ademagi Mešiću kao doglavniku i Hakiji Hadžiću kao poglavnom pobočniku Glavnog ustaškog stana.

Sto se ovog prvog tice nekoliko gresaka imas, Srpska pravoslavna crkva zaista se tako i zove srpska, jer su znacajne razlike (u svetcima koje postuju) sa recimo Ruskom crkvom i koptskom crkvom(Egipatski pravoslavci).Toliko sto se toga tice, sumnjam da se na primjeru jedne marionetske fasisticke uprave NDH moze mjeriti ista i po cemu, jer sve sto su ''Ustase'' u NDH, pricale zapravo je samo demagogija.Cinjenica je zapravo da sto se tice konkretno BiH, iako je bila u sastavu NDH, postojala je ''ne nacrtana'' linija njemackih interesa i italijanskih interesa.Mislim da si ti malo skrenuo sa teme i ideje, ali eto administratori ce utvrdit imal tu za kakve sankcije.NDH i njihovo odredjivanje narodnosti nemoze se uzimati kao relevantno s obzirom da se radi o fasistickoj ideologiji smisljenoj da se predstavljanjem nekog naroda pridobije na suradnju taj narod u ovom slucaju bosnjaci, muslimani, koji u to vrijeme jos nisu imali znacajniju ulogu u drzavi u koj su bili vecina.Treba napomenut da su tek poslije II sv rata, i dolaskom komunista na vlast Jugoslavija postaje sekularna drzava(odvojena od religije).Sve do drugog svijetskog rata vjera i pripadnost odredjenoj vjeri su se uzimali kao mjera za narodnost.Nesto slicno kao danas.Irci katolici i Irci protestanti se ne ''kolju'' radi razlicitosti u vjeri, nego se kolju iz jednog razloga.Irci katolici su ''za sebe'' dok Irci protestanti vise naginju engleskom uticaju(sluzbena vjera Engleske je protestantska koju je deklamovo Herny VIII).

forel wrote:Sto se ovog prvog tice nekoliko gresaka imas, Srpska pravoslavna crkva zaista se tako i zove srpska, jer su znacajne razlike (u svetcima koje postuju) sa recimo Ruskom crkvom i koptskom crkvom(Egipatski pravoslavci).Toliko sto se toga tice, sumnjam da se na primjeru jedne marionetske fasisticke uprave NDH moze mjeriti ista i po cemu, jer sve sto su ''Ustase'' u NDH, pricale zapravo je samo demagogija.Cinjenica je zapravo da sto se tice konkretno BiH, iako je bila u sastavu NDH, postojala je ''ne nacrtana'' linija njemackih interesa i italijanskih interesa.Mislim da si ti malo skrenuo sa teme i ideje, ali eto administratori ce utvrdit imal tu za kakve sankcije.NDH i njihovo odredjivanje narodnosti nemoze se uzimati kao relevantno s obzirom da se radi o fasistickoj ideologiji smisljenoj da se predstavljanjem nekog naroda pridobije na suradnju taj narod u ovom slucaju bosnjaci, muslimani, koji u to vrijeme jos nisu imali znacajniju ulogu u drzavi u koj su bili vecina.Treba napomenut da su tek poslije II sv rata, i dolaskom komunista na vlast Jugoslavija postaje sekularna drzava(odvojena od religije).Sve do drugog svijetskog rata vjera i pripadnost odredjenoj vjeri su se uzimali kao mjera za narodnost.Nesto slicno kao danas.Irci katolici i Irci protestanti se ne ''kolju'' radi razlicitosti u vjeri, nego se kolju iz jednog razloga.Irci katolici su ''za sebe'' dok Irci protestanti vise naginju engleskom uticaju(sluzbena vjera Engleske je protestantska koju je deklamovo Herny VIII).

SPC postoji tek od 1920. Dotada pravoslavni kršćani zapadno od Drine nisu imali nikakvu crkvenu poveznicu sa Srbijancima. Naši su bili pod nadleštvom karlovačke, dalmatinsko-bukovinske i sarajevske mitropolije, Srbijanci srbijanske, a Crnogorci crnogorske. Tek će 1920. hrvatski pravoslavni kršćani nakon desetljeća srbijanske promidžbe biti proglašeni Srbima. Bosanski bi se muslimani da nije bilo komunista i danas smatrali Hrvatima. Svi ugledni njihovi intelektualci 19. i 20. stoljeća smatrali su se Hrvatima.

Ademaga Mešić

* "Svijet se sve više uzrujavao, mnogo se više klanjalo, dove se učile, da nas dragi Bog sačuva od zla i da kaure onemogući osvojiti Bosnu." (o raspoloženju među bosanskim muslimanima prilikom aneksije BiH od strane Habsburške Monarhije)
* "Mi nismo Turci, nego smo po vjeri Muslimani, a po naciji i našem lijepom hrvatskom jeziku Hrvati."
* "Imade muslimana, Arapa, Perzijanaca, Kineza, Engleza, Francuza i još i drugih naroda i oni se ne zovu Turcima, nego po vjeri muslimanima."
* "Ja sam bio nadbiskupov dobar prijatelj i volio sam ga radi njegove odlučnosti, energije i poštenja. On je volio muslimane, ali ga stariji muslimani nijesu razumili." (o Josipu Stadleru)
* "Mi mlađi počeli smo se nacionalno buditi, a ja sam tome dosta doprinio jer sam čitao dosta hrvatskih djela, u društvu sam to svaki dan ispričao što sam čitao i da trebaju i oni to čitati jer će im to mnogo koristiti. Počeli se među nama buditi nacionalni osjećaji te čisti jezik hrvatski jer smo dosta miješali naš jezik hrvatski turskim arapskim i perzijskim riječima."
* "Svi narodi turske carevine bili oni po vjeri muslimani ili druge vjere kao što su Grci i Jermeni oni se vani zovu da su Turci. Dakle, Grci i Jermeni mada nisu muslimani nego im je domovina Turska ovi Grci vele mi smo-Turci pravoslavne vjere, a Turci kažu mi smo muslimani turske narodnosti. Ovo je za nas jak dokaz da se nazivaju po jeziku turski narodi Turcima, a da ime Turčin ne obilježava čovjeka po vjeri."
* "Muslimane ne možemo drugačije nazivati nego po našem jeziku kojim su govorili naši pradjedovi, djedovi i otci, a taj je jezik hrvatski, a majka nam šira i uža domovina Hrvatska, Bosna i Hercegovina su dvije pokrajine šire nam domovine Hrvatske, a u Bosni i Hercegovini govorimo hrvatskim jezikom."
* "Ni Hrvati ni Srbi nikad ne će priznati da je jezik u BiH bošnjački jer po historiji i po zdravom razumu neima i ne postoji niti je postojao bošnjački jezik. Pravoslavni Srbi govore srpskim jezikom, a mi svi u Bosni treba da se borimo i dokazujemo da neima i ne postoji bošnjački jezik. Zato je prijeka potreba da se mi muslimani prenemo a naročito je pozvana i dužna naša mladež da što više poradi da naš muslimanski elemenat nacionaliziramo. Mi svaki pojedini trebamo da svakog uvjerimo da nismo anacionalni nego da smo svjesni svoje hrvatske nacije."
* "Osmanlije su nas silili da se turciziramo, da se odrodimo od svoje narodnosti, da od nas Hrvata naprave Turke... Mi smo sačuvali naš hrvatski jezik u našoj užoj domovini."
* "Među onima koji su se borili sa konzervatizmom eto i meni je u dio palo da među mlađim svojim drugovima vodim borbu o nacionaliziranju i da ih čovjek uvjeri da nisu Turci i da nisu Bošnjaci po narodnosti nego da smo Hrvati, a po vjeri muslimani i da je naša uža domovina Bosna. Stari muslimani ne će da budu ni Hrvati ni Srbi niti kažu da govore hrvatskim ili srpskim jezikom nego kažu ili bošnjačkim ili našim jezikom."
* "Zar ste mogle i smjele i na čas u mene posumnjati i povjerovati tim ženskim lažima i petljanijama, da bih ja našu lijepu islamsku vjeru napustio i prešao na koju drugu vjeru." (odgovor majci i ženi koje su se zabrinule da Ademaga kani pokrstiti i ljude ''turske vjere'' u Hrvate prekrstiti)
* "Naša duša ne vuče nas da se selimo u Tursku i da ostavljamo drugima naše zemlje, našu milu i dragu domovinu. Nažalost što mi nijesmo svjesni da je naša prava i jedina domovina Bosna i što nijesmo svjesni ako se ne budemo rasipali da će naš opstanak u ovoj našoj izmučenoj domovini biti još bolji i sigurniji... Mi muslimani činimo i sada najvišu pogrešku što se selimo u tuđinu u Tursku, što nije dobro. Mi mlađi trebamo raditi da se narod od toga odvraća."
* "Eto došli ste u tuđu zemlju pak ni ovdje ne ćete da se opametite da se krećete i živite kako to traži duh vremena... Hazreti Alija je rekao - Budimo djeca vremena. Da je živ Hazreti Omer, on bi još više tražio od današnjeg vremena, te bismo morali još više raditi i doprinositi za opću stvar." (bosanskim muslimanima koji su iselili u Tursku)
* "Vrijeme se mijenja, a u njemu moraju se i ljudi mijenjati. Ako čovjek ne će ići za vremenom, vrijeme ne će ići za njim i on će propasti."
* "Kažem vam da je prošao vakat gdje smo za borbu trebali sablju i pušku, danas se moramo oružati drugim oružjem i to perom i lijepom knjigom, naukom i školom, ako nam je stalo do sebe i svoj imetak uzmognemo održati i sačuvati. Današnji vakat treba učenih i načitanih ljudi. Nauka je sve i u životu mnogo toga čovjek nauči i iskusi te mu to bude vodič u bolji život. Čitajući knjige i novine ljudi se emancipiraju postaju pokretni i produktivni te korisniji sebi i svome narodu. Mi muslimani smo dužni da se sve više oružamo perom i knjigom jer još su u našim rukama kmeti te druge zemlje i kuće te mi to trebamo sačuvati da ostavimo svoj imetak našim potomcima kao što su nama naši očevi djedovi i pradjedovi ostavili."
* "Ako narod osjeća da je došao vakat da se Muslimani i uopće Bosna riješe okupacije, onda tražimo od velevlasti da nas opet vrate Sultanu, a manimo se autonomije."
* "Rišćani su doveli u Bosnu i Hercegovinu Austriju, oni su tražili od velesila da ih oslobode turskog zuluma, nas su nazivali barbarima, ubojicama i nasilnicima, kako to sada nazivaju našu braću u Maćedoniji."
* "Svima nam je dobro poznato od kolike je velike potrebe sveučilište za Bosnu i Hercegovinu, a osobito sada kada je onemogućeno siromašnom staležu da svoje sinove šalju na sveučilište u Zagreb i Beč. Kada bi se osnovalo sveučilište u Sarajevu, omogućilo bi se i sjerotinji da i ona pohađa školu i dovine se naobrazbe i sreće kako ne bi uvijek zapostavljena bila."
* "Meni je bilo teško što je moja uža domovina Bosna i Hercegovina, a s njom čitava Hrvatska, pala pod Srbiju, pod jednu vlast koja je nama muslimanima Hrvatima oduzela sav pokretni i nepokretni imetak, koja nas je vječno gonila i upropašćavala."
* "Mi muslimanski ogranak Hrvatske seljačke stranke najgore smo prolazili jer nas je i Dr. Šutej te njegovi ljudi progonili i nismo ni u kojem pogledu bili podupirani od Hrvatske seljačke stranke. Dr. Šutej tražio je od nas da se mi stopimo s Hrvatskom Seljačkom Strankom, a mi kao Starčevićanci pravaši to niti smo mogli niti smo htjeli, jer je naš cilj bio sasma drugi, veza i rad s Poglavnikom."
* "Moj se najviši ideal ostvario poslije toliko godina moje životne borbe." (prilikom uspostave NDH)
* "Ja sam svoj cijeli život proveo radeći na bratstvu i slozi Hrvata katoličke i Hrvata muslimanske vjere. Nikad nisam u mojem životu stajao na stanovištu vjerskome, nego uvijek na nacionalnome. Kao Hrvat-starčevićanac nisam niti mogao drugačije raditi."
* "Mi smo braća kako po našoj zajedničkoj nam domovini tako i po našem hrvatskom duhu i jeziku. Nas nit će a niti može vjera dielit, jer ćemo svaki svoju vjeru čuvati, a tudju poštovati."
* "Držite se Hrvata katolika. Vi koji ste isto Hrvati kao i oni, vi koji ste prepatili, isto što su oni, trebate uvijek i ostati s njima."
* "Uvijek sam imao na umu samo jednu misao, a to je da bosanskim muslimanima pružim mogućnost za bolji život... Mi bosansko-hercegovački muslimani uvijek smo imali prijatelja koji su mislili da će nam urediti naš život mimo svega svijeta, mimo Europe: moje mišljenje to nije nikad bilo. Uvijek sam mislio da trebamo skupa biti, da trebamo skupa raditi sa našom braćom Hrvatima katolicima, pa da ostvarimo i sebi ljepši život, kakav su oni bili u stanju sebi stvoriti."
* "Ovom velikom mužu svaki član naše nacionalne zajednice duguje neizmjernu zahvalnost... Stupajući u ustaške redove neumornim i poštenim ustaškim radom najbolje ćemo se odužiti Poglavniku, a veseli me da je narod ovih krajeva u masama i djelatno prišao Poglavniku... Tako danas ujedinjeni hrvatski narod u svojoj NDH slijedi svog vođu Poglavnika, sav okupljen u jednoj političkoj organizaciji - Ustaškom pokretu, bez obzira na bilo kakove stališke i vjerske razlike. Hrvati - jedan narod, Ustaški pokret jedna organizacija, a Poglavnik jedan vođa."
* "Što bi bila naša država bez Dalmacije bez mora, a osim toga moramo znati da je mala država sa morem velika, a velika država bez mora je mala... Naša draga Dalmacija je tamo i mi vidimo dobro što neprijatelj hoće učiniti od Dalmacije ali ne će ako Bog da."
* "Radostan sam da Hrvatska dalje živi, jača i veća u svojoj državi Jugoslaviji."
* "Na zaključku ističem, da sam ja primio doglavništvo samo zato, jer sam Hrvat i smatrao sam, da po Kuranu moram biti vjeran državi u kojoj živim... Ja sam bio vjeran i NDH, a s obzirom na novu Jugoslaviju ističem, da prema vjeri mojoj, moram poštovati i biti vjeran državi u kojoj živim."

Jer dok narod muslimanski pod koprenom crnog mraka,
U vječnoj je trzavici ček'o propast na svom pragu,
Allah mu je posl'o Tebe zvijezdo naša zlatokraka,
Allah nam je dobri dao uzor-muža Ademagu

(Musa Ćazim Ćatić)

Džafer Kulenović

* "Za mene ne postoji ni srpstvo ni hrvatstvo, nego za mene postoji pitanje naših opštih interesa, pitanje našeg života... Naša akcija nije stranačka, nego je ovo pokret za narodnu stvar za opštu zajedničku stvar. Mi ne moramo imati nekih naročitih pravila ni programa, jer naš je program: naša Bosna. "
* "Vidite, g. uredniče, eno ih tamo na okupu. Vode pregovore sa Srbijancima i na nas se Hrvate muslimane uopće ne osvrću, niti pitaju što mi mislimo glede Bosne i Hercegovine. "
* "Od nas bosanskohercegovačkih muslimana se traži da se izjasnimo o svojoj narodnosti. Ja sam se već izjasnio kao student da sam Hrvat. To sam napravio i u izjavi koju sam dao prije nekoliko mjeseci, a zbog koje sam toliko bio napadnut. "
* "Država Hrvatska nije ni muslimanska, ni katolička, niti možebitno koje druge vjere, već je ona narodna, čisto hrvatska i samo hrvatska, u kojoj sve vjeroispovijedi imaju uživati najveću slobodu u vršenju vjerskih čina i uživanja inih dobara, koja su nuždna i pripadaju dotičnoj vjeroispovijedi. "
* "Vladu NDH mi poznajemo kao Hrvatsku državnu vladu, a ne kao kvislinšku. Hrvatski je narod želio i stvorio svoju vlastitu državu... Svi muslimani Bosne i Hercegovine pozdravili su oduševljeno NDH kao svoju vlastitu državu, u kojoj su gledali sigurnu potporu svoje bolje budućnosti. Oni su tu svoju državu s najvećom borbenošću i svojom krvlju branili, stradali su i ginuli svjesni, da daju svoje živote za najveće narodne ideale. "

* Tomislav Sertić: "Potpredsjednik vlade Kulenović u osnovi je pošten čovjek u svakom pogledu. Bio je neraspoložen protiv Nijemaca i zastupao je humano gledište u pogledu postupanja s pobunjenicima. "
* Mile Budak: "I ako bih ja mogao posumnjati u hrvatstvo dra. Ante Pavelića, onda bih mogao sumnjati u hrvatstvo Džaferbega Kulenovića. "

Mehmed Alajbegović

* "Moram priznati da je mene kao i mnogo mojih istomišljenika impresioniralo oduševljenje koje je vladalo u Hrvatskoj nakon proglašenja NDH. U to vrijeme sam, dapače, imao dojam da će se zemlja brzo konsolidirati..., mislio sam da će državni poslovi biti u rukama ljudi čije poštenje i čestitost su izvan dvojbe. "
* "U izbjeglicama sam gledao jedino i samo ljude koji trebaju krov nad glavom, hranu i odjeću, kao i liječničku pomoć, te sam u radu na pomoći tim ljudima bio lišen i nisam imao u vidu bilo kakvu političku tendenciju. "
* "Izgubio sam volju za rad u tom poslu, tjelesno sam oslabio i duševno patio, tako da mi je na koncu preostalo to, da sam najprije predsjednika Mandića informirao o mojoj želji da me smjeni s toga položaja, a kad sam vidio da on u tome nije ništa poduzeo, zamolio sam Pavelića, da me iz zdravstvenih razloga razriješi dužnosti. "
* "Poglavniče! Ako to znači mijenjanje naše vanjske politike, onda ću se primiti nove dužnosti; ako pak znači, da moram voditi brigu da budu sva svijetla upaljena, kada dolazi njemački poslanik, onda Vas molim da me oslobodite dužnosti. "
* "Glavni motiv koji me je rukovodio da pristupim, odnosno kada sam pristupio ustaškom pokretu, bila je ideja hrvatske države. Na mene je dakle pri tome utjecala spoznaja o pravu hrvatskog naroda na svoju državu i drugi motivi nisu me pri tom rukovodili... Ja sam vjerovao da nastojanje hrvatskog naroda za slobodom ne će biti zanijekano i da će to pravo Hrvata na državu biti respektirano. "
* "Ja sam vjerovao da će u NDH hrvatski narod ipak na koncu svega doživjeti sreću, a u sam hrvatski narod sam vjerovao da će kao stari i politički zreo narod znati u normalnim prilikama urediti svoju državu onako kako ju taj narod i zaslužuje. Bio sam uvjeren da više nitko, makar Njemačka i izgubila rat, ne će hrvatskom narodu osporiti pravo da ima svoju državu, tim više što je u svojoj starijoj kao i u novijoj prošlosti pokazivao volje da ima svoju državu. "
* "Izolirani od glavnine islamskog naroda, daleko na zapadu od islamske jezgre, bosanskohercegovački muslimani nervozno primaju odnosno reagiraju na sve promjene stanja u zemlji, a tome je jedan od glavnih razloga taj subkortikalni osjećaj izoliranosti. Kako su osim toga odani islamu (makar je praktično vršenje vjerskih dužnosti popustilo u Bosni i Hercegovini), koji je po svojoj suštini prodro svuda duboko u društveni život kudgod se širio, to se medju muslimanima u Bosni i Hercegovini, kao enklavi između katolicizma i pravoslavlja, taj osjećaj izoliranosti još više potencira. "
* "Sarajevo je svjesno svoje vodeće uloge u Bosni i Hercegovini. Kao sjedište muslimanskog političkog vodstva, vrhovnog vjerskog tijela, kao najveći grad i gospodarski najjači centar te zemlje, Sarajevo se po svim prilikama trsilo, da tu ulogu zadrži i daje ton javnog života Bosne i Hercegovine. Spozna li duh aktualne političke, socijalne i gospodarske stvarnosti, moći će kao glavni grad obnovljene bosanske države ispuniti poziv sadašnjice. "

* Siegfried Kasche: "U svojoj ličnosti imao je Alajbegović najbolje preduslove za diplomatsku službu. On je naobražen, pametni čovjek, lijepe pojave i pridobijajućih formi ophođenja, studirao je u inozemstvu... govori okretno više jezika, posjeduje otvorenost prema svim modernim pitanjima, on je moderno nastrojen Musliman... te je unutarnje politički neopterećen sa bivšim ili sadašnjim ekstremnim stavovima. "
* Milan Blažeković: "Ako bih ga htio najkraće okarakterizirati, rekao bih, da je bio gospodin. Gospodin u svakom pogledu. Po vanjskom izgledu, mogao je svakog dana, svakog časa, izići iz logora na bilo kakvu priredbu u Salzburgu - samo bi još trebao staviti kravatu! Nikad se nije ni na što tužio, nikad ga nisam čuo nešto nepovoljno o drugima reći; nikad ga nisam čuo izreći ružnu riječ... U logoru pak nitko nikada nije o njemu nešto nepovoljno rekao. Kod Hrvata je bio obljubljen, a od Austrijanaca vrlo poštovan; nitko od njih nije kraj njega - u baraci ili van nje - prošao, a da ga nije pozdravio. "
* Tomislav Sertić: "Nije bio ustaša. Bio je čovjek za humane metode i nije bio prijatelj Nijemaca. "

1910. godine među muslimanima u BiH bilo je 25 505 (5.26%) pismenih, među pravoslavnim kršćanima 63 205 (9.88%), a među katolicima 75 843 (22.17%). (F. MARIĆ, Pregled pučanstva Bosne i Hercegovine..., 77.) U tešanjskom kotaru bilo je mnogo više duhovnika (28) nego učitelja (2). Behar je zbog hrvatskog jezika bio pristupačan širokom islamskom sloju, a na važnost te činjenice upućuje podatak da je 1910. u Bosni turskim jezikom vladalo 2 289 osoba, a arapskim 448 osoba. (M. RIZVIĆ, Behar. Književnohistorijska monografija, Sarajevo, 2000., 33.) Vodstvo MNS-a imalo je u vidu osnivanje "islamske tiskare" koja bi distribuirala "znanstvene, poučne, vjerske" i ine publikacije na "turskom i hrvatskom jeziku". (A. MEŠIĆ, Memoari II., Program MNS, 55.-60.)

1910. je među zemljoposjednicima u BiH bilo 12 550 muslimana, 1 393 pravoslavna kršćanina i 725 katolika. Među kmetovima ili zakupcima bilo je 74 779 pravoslavnih kršćana, 29 897 katolika te 6 314 muslimana. Muslimani su bili najmanje pismeni i najviše nazadni, a u vlasništvu su imali najviše zemlje i kmetova. Računa se da su u procesu otkupljivanja kmetova do Prvoga svjetskog rata participirala 922 islamska feudalca (82.61%), 144 istočnokršćanska (12.89%) i 36 katoličkih (3.22%) zemljoposjednika. Do 1918. ostalo je oko 100 000 kmetovskih obitelji.

Odredbom Zemaljske vlade 4. listopada 1907. za jezik je uveden službeni naziv "srpskohrvatski", a ukinut je naziv bosanski jezik, čime je austrougarska politika definitivno napustila politiku bošnjaštva koja nije imala podršku ni begovata ni čaršije. U siječnju 1909. Mešićev MNS obratio se Zemaljskoj vladi predloživši između ostalog da se u "unutarnjem i vanjskom saobraćaju svih državnih ureda uvede službeni jezik hrvatski". Traljić iznosi podatak da je 1907. arabicom tiskano osam knjiga vjeronaučkog sadržaja. Sljedeće tri godine tiskano je još 20 vjerskih knjiga u više od 50 000 primjeraka. Arabicom je tiskano ukupno 40 knjiga pa je zahvaljujući Čauševiću tiskano oko 500 000 primjeraka raznih publikacija. Uzimajući u obzir poznavanje arabice, pismenost je među muslimanima bila nešto veća.

Prema podacima iz 1942. 52.5% stanovnika NDH bilo je pismeno, a najmanje pismenih bilo je u Bosni. Pliva-Rama imala je najmanje, 19.45% pismenih. Ostale četiri bosanske velike župe također su imale manje od 30% pismenih. U NDH su živjela 732 muslimana s akademskom spremom, što je u odnosu na ukupan broj muslimana činilo 0.01% obrazovanih. Islamska inteligencija NDH 1941. godine: 255 pravnika, 126 profesora, 50 bogoslova, 92 inženjera, 71 liječnik, 31 ekonomist-komercijalist, po 21 veterinar i apotekar, 1 matematičar, 64 vojna časnika. Dvije prestižne institucije vjerskog obrazovanja Hrvata muslimana u NDH bile su Gazi-Husrevbegova medresa i Šerijatsko-sudačka škola u Sarajevu. Nastavni program Gazi-Husrevbegove medrese 1920. godine činili su predmeti turski jezik, matematika, fizika, kemija, povijest i higijena. Prema vakufskoj evidenciji škola je početno upisala 24 studenta, a 1933. u prva dva tečaja bilo je upisano oko 160 učenika. Tijekom ožujka i travnja 1941. Pravni i Filozofski fakultet u Zagrebu odobrili su upis učenicima Gazi-Husrevbegove medrese uz dopunsko polaganje latinskog jezika.

U sarajevskoj Šerijatsko-sudačkoj školi osim vjerskih predmeta zastupljeni su bili i osnova europskog pravnog sustava i ustroj sudova i uprave u BiH, srpsko-hrvatski jezik, matematika, povijest i zemljopis. Do 1937. godine u školi je diplomiralo 370 studenata od kojih su mnogi preuzeli visoke društvene funkcije: 2 ministra, 2 narodna poslanika, 1 državni savjetnik, 7 članova ulema medžlisa, 3 muftije, 23 suca, 19 nastavnika, 223 šerijatska suca, 10 upravnih činovnika, 4 odvjetnika itd. Do 1925. i onda opet od 1938. učenici ove škole mogli su poći studirati u Zagreb. Prethodno su morali položiti ispit iz latinskog i hrvatskog jezika, domaće povijesti i filozofske propedeutike. Obrazovni program škole u NDH obuhvaćao je orijentalne jezike, tumačenje Kurana, šerijatsko pravo, osnove europskoga prava, povijest islama, povijest BiH, turski jezik, zemljopis, europske jezike i matematiku. Kapacitet škole bio je oko 35 studenata godišnje, ali se u razdoblju NDH prepolovio, 1942. godine u školi je bilo 16 studenata.

Ministarstvu bogoštovlja i nastave NDH zagrebački akademski krugovi iznijeli su ideju osnivanja sarajevskog sveučilišta koje bi nosilo naziv "Sveučilište Dr. Ante Pavelića". U lipnju 1941. Mili Budaku upućen je zahtjev za osnivanje medicinskog fakulteta, jer je u Zagrebu tada bilo 96 studenata medicine iz BiH. Sarajevo je imalo najveću bolnicu u državi, a fakultet bi imao prilike istraživati endemijski sifilis (kojim je bilo zaraženo 10% pučanstva) te se posvetiti suptropskim i egzotičnim bolestima. Dalje se predlaže ambiciozan plan osnivanja sarajevskog sveučilišta unutar kojeg bi djelovao Šeriatsko-teološki fakultet te Orijentalistički fakultet s katedrama za turski, arapski, albanski, proučavanje židovskih pitanja, islamsku znanost i kulturnu historiju i etnologiju i antropologiju.

Odredbom Ministarstva pravosuđa NDH od 30. lipnja 1941. ukinuto je ograničenje prema kojem se šerijatski sud osniva za područje na kojem mora živjeti najmanje 5 000 muslimana. Tako je osnovano 13 novih šerijatskih sudova s mogućnošću osnivanja novih gdje god bude potrebno. Temeljem Pavelićeve odredbe od 1. srpnja 1941. ponovno su uspostavljeni šerijatski sudovi ukinuti za vrijeme Jugoslavije, npr. u Bosanskoj Kostajnici i Odžaku i u siječnju 1942. u Varešu, Tesliću i drugdje. U NDH djelovala su 63 šerijatska suda s vrhovnim šerijatskim sudom kao vrhovnom instancom sa središtem u Sarajevu. U sustavu šerijatskih sudova bio je zaposlen 101 šerijatski sudac i 13 pomoćnih službenika. Društvu šerijatskih sudaca u NDH predsjedavao je Hafiz Ibrahin ef. Muhinagić, koji je ujedno bio i predsjednik Vrhovnog šerijatskog suda u Sarajevu. Islamsko svećenstvo dotirano je u svibnju 1944. u iznosu od 2 000 do 8 000 kn.

* 8 000 kn: Bribir, Sidraga i Ravni kotari, Cetina, Dubrava, Gacka i Luka, Hum, Modruš, Vinodol i Podgorje
* 6 000 kn: Krbava, Psat, Lašva i Glaž, Pliva i Rama, Sana i Luka, Usora i Soli i Vrhbosna
* 4 000 kn: Bilogora, Gora, Livac i Zapolje, Pokupje, Prigorje i Zagorje
* 2 000 kn: Baranja, Posavje i Vuka

Ademaga Mešić tražio je od NDH obeštetiti islamske veleposjednike kojima u Kraljevini Jugoslaviji nije isplaćena ni približna vrijednost zemlje oduzete im agrarnom reformom. Zbog ratnih uvjeta i propasti NDH (1945.) to nikada nije učinjeno.

* "Hrvati muslimani iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, poslije osam stoljeća i više robovanja prvi put u hrvatskoj povijesti, zahvaljujući neumornom državničkom radu dičnog Poglavnika i požrtvovnosti njegovih junačkih Ustaša, ove godine slave svoj prvi Kurban Bajram u svojoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Željom Providnosti Hrvati muslimani svoj prvi Kurban Bajram, u svojoj nezavisnoj domovini slave odmah poslije proslave Božića braće Hrvata katolika. Sretan sklad nizanja velikih vjerskih blagdana braće Hrvata dviju vjera. Hrvati muslimani, zajedno sa 400 milijuna muslimana mnogobrojnih narodnosti svih kontinenata svijeta, ovaj put slave 1360. Kurban Bajram po redu, t.j. Kurban Bajram 1360. hidžrijske godine. Hrvati muslimani, sretni, ponosni zadovoljni, da provode svoje najveće vjerske praznike u svojoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, za čije su ostvarenje dali, daju i davat će mnoge žrtve i borce vitezove, kao i velikane mača i pera, svijesni su velikog značenja ovih dana, koje proživljavaju oslobodjeni od tudjinske vlasti, osobito ove posljednje, koja je bila najteža i najodvratnija, a koju je 23 godine vršio krvavi Beograd u obliku veliko-srpske Jugoslavije, a u slavu krvničke kuće Karagjorgjevića. posljednja vlast tiranina s Oplenca uzaludno je nastojala i trošila sve sile, da odvoji... " (Zagreb, 27. prosinca 1941.; objavljeno u glasilu hrvatskog ustaškog pokreta "Hrvatski narod" u broju od 28. prosinca 1941.)

U saborskom govoru Ante Pavelić je naglasio da Umjetnički paviljon izgrađen 1938. kao zadužbina Petra I. Karađorđevića nosi u sebi žig robovanja srpstvu koji se ne može dostojnije obrisati nego pretvaranjem u džamiju. Godine 1942. na području Ulema medžlisa u Sarajevu bile su 1 173 džamije (Šabanović): 113 u Sarajevu, 69 u Tuzli, 54 u Cazinu, 48 u Visokom, 40 u Mostaru, 37 u Foči, 36 u Travniku, 34 u Bihaću itd.

Temeljna imovina vakufa Poglavnikove džamije u Zagrebu bio je zemljišni prostor od 9 634 kvadratna metra, novčani polog NDH u iznosu od 20 000 000 kn, knjižnica i pokretna imovina. U travnju 1949. po naredbi komunističkih vlasti tri minareta visoka 45 metara su uklonjena, imovina džamije oduzeta je ili uništena, skupocjeni ćilimi navodno su preneseni u predsjedničku rezidenciju na Brijune, a IVZ je ponovno preseljen u skromne prostore u Tomašićevoj ulici.

* "U slavu i u znak ljubavi spram Allaha Boga jedinoga te u znak pažnje prema muslimanima podiže Poglavnik Dr Ante Pavelić ovaj velebni hram u glavnom gradu Zagrebu da odani sinovi vitežkog naroda Hrvatskoga, iskreni sljedbenici uzvišene vjere islama skrušenom molitvom jačaju pregalačke snage u borbi za obranu i napredak liepe svoje domovine Nezavisne Države Hrvatske koja bi vazda sretna bila. " (natpis na velikoj kamenoj ploči džamije)
* "Danas u slobodnoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, u Glavnom gradu Zagrebu, prvi put će se začuti muezini s vitkih munara - ezani muhamedanija - i hrvatskim zračnim prostorom sjedinit će se s ezanima, koji stalno odjekuju sa svih munara hrvatskih poviestnih zemalja Bosne i Hercegovine, a preko njih povezati naš bieli Zagreb snagom uzvišenog Islama s velikim i mnogobrojnim islamskim narodima čitavog svieta. " (Salih ef. Bašić prilikom otvaranja džamije)
* "Muslimani će ti se Poglavniče odužiti i biti zahvalni na taj način što će biti odani i privrženi, jer su oni odani i privrženi svojoj uzvišenoj vjeri islamu koji ih uči (habbu vatani) jednoj od glavnih i temeljnih zasada: ljubiti domovinu. " (Aganović prilikom otvaranja džamije)

Budući poglavnik NDH Ante Pavelić godine 1929. posjetio je Carigrad: "Eto, tu je, pred očima začarani grad burnih i slavnih vjekova, Stambul naših narodnih pjesama, visoka Porta slavnih sultana, moćnih careva, silnih vojski janjičarskih aga, visokih kula punih zlata i alem-kamena, prijestolnica carstva, što se razprostranjivalo na dva kontinenta, iz koje su vladali sultani i slali silne vojske na Izstok i Zapad. Grad, u kojem su carsku volju povadjali veliki veziri, medju kojima je visoko odskočio Bošnjak, hrvatski sin - Mehmed-paša Sokolović i odakle su poslani paše i beglerbezi, da upravljaju svedj novim, osvojenim vilajetima, gdje su se vijali carski sandžaci u obliku konjskog repa na dugačkom držku, kao simbol snage Osmanova Carstva i carske vlasti padišaha. "

* Ante Pavelić 1941.: "Ja sam prva slova naučio u Mektebu, koje mi je pokazao starac hodža musliman, pred kojim smo u prvom razredu na podu sjedili tridesetak djece, svi muslimani osim mene. Potom Vam može biti razumljivo kako sam srastao s braćom bošnjačkim muslimanima. "

Ante Starčević pisao je o islamu upoznavajući hrvatsku katoličku javnost s njim. U Hrvatskom kalendaru 1858. objavio je esej Muhamed. Želio je svoje sunarodnjake "barem ponešto s Muhamedom i s verozakonom njegovim da ih upoznam" jer se tog vjerozakona "velik del naše po kervi i jeziku najčistije bratje derži". Starčević razvija koncept po kojemu je u Bosni sačuvan supstrat hrvatskoga duha jer u njoj živi "strana našeg najčistijeg, najnepokvarenijeg naroda". Bosna je za Starčevića drevna zemlja predaka, a srednjovjekovno bosansko plemstvo jest "hrvatsko, najstarije i najčistije plemstvo sablje u svoj Europi". Starčević za bosansku elitu ili "plemstvo muhamedansko" rezervira moralnu uzvišenost koja proistječe iz poštivanja "svoje tradicije", "zauzetosti za slobodu" i osobina kakve su "duševnost, poštenje, zdrav um i ponos".

HRVATSTVO BOSNE I HERCEGOVINE

Kinnamos[2] tvrdi, da »Bosna seže do Drine i da nije podložna srpskom velikom županu; u njoj živi drugi narod, koji ima svoje običaje i uredbe, a i svog vlastitog vladara«. Vladar Bosne, u prvo doba ovisan, a kasnije neovisan gospodar zemlje oko gornjeg toka rijeke Bosne, zove se već u najstarijim vijestima o Bosni banom. Po Dukljaninu, bosanski ban je jedan od prvih velmoža hrvatske države. A Porfirogenet[3] spominje bansku čast u Hrvatskoj. Sve do 1377. vladaju Bosnom njezini banovi, dok ponosni Tvrtko ne ote jedan dio srpske zemlje i ne okruni se za kralja "Srbljem i Bosni', da 14 godina kasnije, sjedinivši s Bosnom i prostrane hrvatske oblasti, ne spomene u svom vladarskom naslovu u Bosnu i Srblje također i Hrvatsku i Dalmaciju. Banska čast, eminentno hrvatska ustanova, poznata je samo Hrvatima[4]; i tako zemlja, kojom oduvijek vladaju banovi, sigurno je bila hrvatskom. Poznati povjesničar Dummler, imajući na umu, da je u doba kralja Tomislava Srbija i snagom i prostorom bila malena, a Hrvatska, naprotiv, da je imala vrlo jaku vojnu silu na moru i na kopnu (80 većih i 100 manjih brodova; 100 000 pješaka i 60 000 konjanika) zaključuje ovako: "Upravo je nužno, da se i Bosna računa kao stara tečevina Hrvata, a ne kao srpska zemlja od početka. I doista car (Porfirogenet) pravi razliku između Bosne kao posebnog kraja i Srbije, premda je već u X. stoljeću bila njezin sastavni dio; njezini žitelji imaju vlastite vladare"[5]. S Dummlerom se slaže sav niz povjesničara, koji nisu ni Srbi ni Hrvati; kakav je npr. Rus Hilferding, Bugarin Drinov, Englez Bury, Čeh Niederle, Mađari Pauler i Thalloczy itd. U IX. stoljeću Hrvatska je neposredno graničila s Bugarskom. To potvrđuje i bizantski povjesničar Cedrenus. Porfirogenet pripovijeda o borbama Hrvata i Bugara, negdje poslije godine 870., dakle za kana Borisa i kneza Trpimira.[6]. Bugari u ratu nisu uspjeli nego učine mir s Hrvatima, obilno ih nadarivši i primivši uzdarje od njih. Papini legati godine 886. idu neposredno iz Hrvatske u Bugarsku kanu Borisu, krstiti bugarski narod. Slična stvar događa se i godine 926. za kralja Tomislava. To je novi dokaz zajedničke bugarsko-hrvatske granice. Pošto je Slavonija u to vrijeme bila franačka, pošto je na Limu i gornjoj Drini bila samostalna Raška, a Bugarska se sterala čak Srijemom i sjevernom Srbijom, morala je Hrvatska obuhvaćati Bosnu, osobito krajeve oko Tuzle. Bugarsko-hrvatska granica bila je na Drini, a Bosna u sklopu hrvatske države. Isti taj zaključak nameće se i iz povelje hrvatskog kneza Trpimira, izdane godine 852. u Biacima kod Splita splitskom nadbiskupu Petru. Povelja veli, da je splitska nadbiskupija »metropola sve do obala dunavskih i gotovo po cijeloj državi hrvatskoj«. Treba znati, da je tada Slavonija pripadala u političkom pogledu franačkoj državi, a u crkvenom akvilejskom patrijarhatu. Splitska metropolija, koja se sterala skoro cijelom hrvatskom državom, dopirala je do Dunava, zbog čega je Bosna nije pripadala Splitu odnosno Hrvatskoj. Već oko 960. hrvatski kralj »Krešimir uze cijelu Bosnu i zavlada njom«, kako bilježi Dukljanin[7]. S tim se slaže i veliki prijatelj Srba, inače objektivni češki povjesničar Jireček smatrajući, da je Bosna tek kasnije privremena tekovina Srba[8]. »U X. stoljeću, u neprohodnim planinskim krajevima između Hrvata, bizantskih primorskih gradova i Bugara, nastala je među slavenskim plemenima čvršća tvorevina pod hegemonijom pravih Srba, ali i ta samo za kraće vrijeme.«[9]. To je upravo Srbija za kneza Časlava, koja za čas obvlada Bosnom, da u nju nikad više, kroz daljnjih tisuću godina ne stupi kao vladarica. Čak ni najslavniji srpski vladar, car i samodržac svih Grka i Srba, Dušan Silni, nije mogao osvojiti Bosne, već se ispod Bobovca neslavno vratio tamo, odkuda je i došao. Po Dukljaninu koncem XI. stoljeća zavladao je Bosnom, opet na malo vremena, dukljanski kralj Bodin. On je slavenski vladar, ili po istom Popu Dukljaninu crvenohrvatski, i zato njegova vlada Bosnom nije nipošto srpska vlada. Obratno povijest pozitivno zna, da su izvjesni Hrvati ili hrvatske velikaške obitelji vladale Bosnom. Tako je i prvi po imenu poznati bosanski ban, Borić, Hrvat katolik iz Slavonije. Tako je isto i moćni ban Pavao Šubić »gospodar Bosne« (1299.) iz obitelji, koja je iznjedrila Petra Šubića Zrinjskog. Njegov sin Mladen banuje u Bosni 20 godina (1302.-1322.). I osnivač bosanske kraljevske dinastije Kotromanića, ban Prijezda, bio je podrijetlom iz Hrvatske (iz Kutjeva). A takav je i »veliki vojvoda rusaga bosanskog« Hrvoje Vukčić-Hrvatinić,moćniji od samog bosanskog kralja, unuk gospodara Donjih krajeva (oko današnje Banje Luke), kneza Hrvatina. I oni su Hrvati, hrvatske krvi i plemena, kako im i samo ime svjedoči. Ugarsko-hrvatski kralj Bela II. godine 1138. naziva se kraljem Ugarske i Rame (»Bela Dei gracia Hungariae Ramaeque rex«). A Rama, kroz 300 godina, znači u Ugarskoj uvijek Bosnu. Pošto Mađari nisu Bosne na maču dobili, razvidno je, da su postali vladarima Bosne ili se takvim proglasili samo tako, što su priznati i krunjeni za hrvatske kraljeve. A tko je kralj Hrvatske, kralj je i njezinog sastavnog dijela Bosne. Odatle ono »rex Ramae«, »kralj Bosne«. Bosna je, dakle, nekada bila sastavnim dijelom Hrvatske. Utvrđen ishod znanstvenog istraživanja poznatog kritičnog povjesničara Šišića[10] jest, da se Hrvatska u doba kralja Petra Krešimira IV. prostirala od Neretve do Drave i od mora do Drine. Kad je tuđinski utjecaj u Hrvatskoj za kralja Zvonimira i osobito iza njegove smrti znatno porastao nastoje bosanski velikaši da Bosnu što vise osamostale. Bosna se počinje separirati od Hrvatske. Po Šišiću bilo je to još za Zvonimirova života. Prastara hrvatska kronika[11], pripovijeda: »Poslije toga kad se razcijepilo kraljevstvo (Hrvatska) u dijelove, izabraše Bošnjaci god. 1079. sebi posebnog poglavara; isto učiniše i Neretljani; a Hrvati izaberu za vladara tuđinca.« Malo zatim, po istoj kronici, kralj Bela zavlada svim dijelovima Zvonimirove države: Bosnom, Hrvatskom, Dalmacijom, Neretvanskom Krajinom. Vrlo je poučna listina iz godine 1163., kojom ugarsko-hrvatski kralj Stjepan IV. potvrđuje izvjesne povlastice »pred velikašima (svog) kraljevstva«, među kojima najprije nabraja izvjesne nadbiskupe i biskupe, a onda na prvom mjestu među svjetovnim knezovima hrvatskog bana Belosa, pa palatina Tomu, zatim dvorskog kneza Broku, pa bosanskog bana Borića, te velikaše Hadrijana, Henrika itd.[12]. Dakle Borić nije samostalan vladar Bosne, vec vazal ugarsko-hrvatskog kralja i velikaš Ugarsko-hrvatskog Kraljevstva; a tim istim Bosna je samo dio toga kraljevstva, jer je nekad bila sastavnim dijelom Hrvatske. Zato upravo i šalje Kulin ban svog sina Stjepana u Ugarsku, kako bi se pred kraljem odrekao patarenstva ispred cijele Bosne, makar da su se patarenski glavari pred papinskim legatom i banom na Bilinu polju kod današnje Zenice 8. travnja 1203. odrekli bogumilstva i ispovjedili katoličku vjeru. A kralj Bela III. strogo nalaze svom vazalu Kulinu pod prijetnjom globe od 1 000 srebrenih maraka, da ne smije štititi patarena u Bosni[13]. I sam ban Ninoslav priznaje svoju ovisnost o ugarsko-hrvatskom kralju, kad daje, da kralj u njegovoj prisutnosti godine 1244. ne samo potvrđuje nego i nanovo daruje one posjede u Vrhbosni, Solima, Usori itd., koje je već prije Ninoslav darovao bosanskom biskupu. Tako razlog naslova »kralj Rame (Bosne)« u titulaturi ugarsko-hrvatskih kraljeva postaje razumljiv. Tim istim je dokazano, da je Bosna bila sastavnim dijelom Ugarsko-hrvatskog i ranije Hrvatskog Kraljevstva. Zanimljivo je čuti i glas jednog starog Bošnjaka, fra Nikole Lašvanina, glasovitog ljetopisca iz početka XVIII. stoljeća. »Bela, drugi toga imena kralj ugarski, Slip(i) imenovan, sin Alme hercega, komu je stric njegov Koloman učinio oči izvaditi, sveto i pravedno vlada.On i zadobi Ramu u gornjoj harvatskoj zemlji,koja se sada Bosna imenuje, i zato svi njegovi namisnici zovu se kralji Rame to jest Bosne«[14]. Uopće za cijelo vrijeme bosanske samostalnosti, za svih njezinih banova i kraljeva, Soli, a još više Usora, javljaju se samo kao ugarsko-hrvatske oblasti ili kao bosanske, a nikad, ni u jednoj ispravi, kao srpske ili barem kao takve, koje su nekada spadale Srbiji. Čak i za vrijeme srpskog raskralja Dragutina, koji kao zet ugarskog kralja Stjepana V. dobiva po mirazu vladu u Solima, Usori, Srijemu i Mačvi (1282.-1314.) spominju se prva dva predjela kao zemlja »bosanskaja i ugr'skaja«,a nipošto kao »serbskaja«. Na istoku Bosne sterala se manja oblast Podrinje, koju su Bošnjaci oteli 1374. od srpskog velmože Nikole Altomanovića. Ta oblast širila se s desne strane Drine i zahvaćala u Rašu do iza Plevlja i Mileševa. To je jedini, premda malen dio Bosne, koji je prvotno pripadao nemanjićkoj drzavi. Osvajanje Podrinja zasluga je borbenog i lukavog bana Tvrtka. Nego se Tvrtko nije samo s tim zadovoljio. On poželi kraljevsku krunu u Srbiji, koja je iza smrti posljednjeg Nemanjića nejakog Uroša (1371.) ostala bez kralja, sva pocjepkana i oslabljena. To mu konačno i uspije godine 1377., kad se u Mileševu okruni za kralja Srbljem i Bosni. Pri tom mu je izvrsno poslužila okolnost, da mu je baba Jelisava, žena bana Stipana Kotromana, bila Nemanjićka, kći raskralja Dragutina. Zato Tvrtko i njegovi nasljednici više puta ističu »praroditelje svoje gospodu srpsku«. Pravoj Bosni na zapad i sjeverozapad sterali su se krajevi, koji su pripadali hrvatskoj državi. Porfirogenet spominje medu 12 župa Bijele Hrvatske Hlivno (današnje Livanjsko polje), Pset (oko Bos. Krupe i Bos. Petrovca) i Plivu (oko Jajca i rijeke Plive). Pliva, Luka (Dnoluka) i Uskoplje (današnje Skoplje na gornjem Vrbasu) oteti su već prije Kulina bana od Hrvatske i pripojeni Bosni. Kasnije, za Stjepana Kotromanića (1325.) širi se vlast bosanskih banova preko starohrvatske župe Triju polja (Duvno, Livno i Glamoč). Ta se oblast kasnije zove Završje ili Zapadne strane. Stanovništvo je i dalje ostalo velikim dijelom vjerno katoličkoj vjeri. U Duvnu je početkom XIV. stoljeća osnovana biskupija, dok Livno i Glamoč spadaju splitskoj nadbiskupiji. U Bistričkom gradu kod Livna postoji još godine 1400. kaptol[15] s pismohranom i ispravama. Župa Pset nije nikada Bosni pripadala do dolaska Turaka. Oko Jajca i srednjeg Vrbasa počela se stvarati bosanska oblast pod imenom Donjih krajeva od župa, koje su prije bile sastavnim dijelom hrvatske države. Bilo je to u XII. i XIII. stoljeću. Osim Plive i Luke pripadoše Donjim Krajevima jos župe Banica (oko Ključa), Zemljanik (između Sane i Vrbasa sa središtem na Zmijanju), Vrbanja (oko istoimene rijeke), a kasnije Glaz na međi Usore i drugi neki krajevi. Još godine 1372. piše papa Grgur XI., da je župa Glaz (oko današnjeg Prnjavora i Ukrine) »u vlasti ugarskog (hrvatskog) kralja«[16], a malo kasnije dobiva je ban Tvrtko. U Donjim Krajevima od Kotor-Varoša preko Jajca do Glamoča vlada moćna hrvatska obitelj Stipanića, koja se kasnije prozva Hrvatinićima. Iz nje potječe najsilniji bosanski velikaš Hrvoje Vukčić-Hrvatinić, »veliki vojvoda bosanskog rusaga i herceg splitski«. Kad je kraj oko gornjeg Vrbasa pa dalje na Kotor Varos i ušće Ukrine bio oduvijek hrvatski, ne bi zapravo trebalo dalje ni govoriti o dijelovima današnje Bosne, koji ostaše na sjever i sjeverozapad Donjih Krajeva. Svi ti krajevi, oko Bihaća, Krupe, Cazina, Sanskog Mosta, Dubice, Petrovca, Gradiške, Prijedora i Banje Luke, ili nisu nikada Bosni pripadali prije njezina pada (1463.) ili su pripadali pojedinim bosanskim velikaškim obiteljima tako kratko vrijeme, da se za njih s pravom može reći, da nikad nisu bili definitivnim sastavnim dijelom sredovjekovne Bosne. Oni su uvijek bili hrvatski. Zar se npr. Dubica prestala brojiti hrvatskom župom radi toga, što ju je veliki vojvoda Hrvoje oteo 1398. i vladao njom četiri godine? Zapadni dio ovih krajeva pripadao je Hrvatskoj, a istočni Slavoniji. Hrvatskoj su spadale ove plemenske župe: gorička, drežnička, psetska, lapačka sa sjedištem u Konobi (danas Rmanj), humska (oko Ripca) i unačka. Tu su danas mjesta: Unac, Drvar, Petrovac, Krupa (Pset), Cazin, Vrnograc i prije svega Bihać. Kad je pao Bihać u turske ruke (1592.), zove ga mletački poslanik u izvješću duždu »glavnim gradom (metropolitana) Hrvatske«, jer je tu više puta zasijedao hrvatski sabor i stolovao hrvatski podban[17]. Unu tada smatraju najvažnijom hrvatskom rijekom[18]. Sredovjekovnoj Slavoniji spadale su medu ostalim i župe dubička, sanska (oko Prijedora), mrenska (oko Sanskog Mosta), vrbaška (oko Banje Luke i Gradiške) i glaška (oko Prnjavora). U crkvenom pogledu spadale su one zagrebačkoj biskupiji. Današnjom Hercegovinom prostirale su se do XI. stoljeća samostalne oblasti i to Neretljanska između rijeke Cetine i Neretve, Zahumlje ili Humska zemlja od Neretve (a dijelom i preko nje) do Dubrovnika i Travunija od Dubrovnika do Kotora sa sjedištem u Trebinju. Dalje na jug bila je Duklja, koja je obuhvaćala skoro cijelu današnju Crnu Goru i grad Skadar s okolicom. Neretljani su bili čakavci. Najstariji domaći povijesni spis, zapravo kronika, pisana po narodnoj tradiciji, ispravama i zapamćenjima, jest Ljetopis Popa Dukljanina, pisan upravo u tim krajevima, točnije u Baru, u II. polovici XII. stoljeća. Po njemu sve četiri te navedene oblasti jesu hrvatske i činile su zajedno državu, koja se sterala od Duvna do Drača i zvala Crvena Hrvatska (Croatia Rubea) ili Gornja Dalmacija. Njoj na sjever širila se Bijela Hrvatska sve do Vinodola odnosno rijeke Raše u Istri. U Crvenoj Hrvatskoj su gradovi Kotor, Dubrovnik, Bar, Ulcinj, Svac itd., i cijelo ozemlje današnje Hercegovine. Hrvate u Duklji nalaze također stari bizantski pisci Ivan Skilices, Nicefor Brienij, Ivan Zonaras i Niceta Koniates. Ovaj zadnji, pišući o Nemanji, satrapu (vladaru) Srbije, koji je težio, zauzeti Duklju, veli, da si taj »čovjek nemirna i nezasitna duha prisvaja Hrvatsku i oblast Kotorsku«[19]. Arapski pisac XII. stoljeća Idaizi naziva Dubrovnik skrajnjim (najjužnijim) gradom u Hrvatskoj. Crvenu Hrvatsku spominju stari dubrovački pisci Rastic i Crijević, zatim Mavro Orbini i Mlečanin Andrija Dandolo. Po njemu se »zemlja od Duvanjskog polja do Istre zove Bijela Hrvatska, od spomenutog polja do Drača Crvena Hrvatska, planinski kraj od Drine do Macedonije Raša, a s ovu stranu Drine Bosna... Novi (pisci) zovu cijelo Primorje Dalmacijom, a brdske krajeve Hrvatskom«[20]. Srce i glavnu snagu današnje Hercegovine čini Zahumlje s glavnim gradom Blagajem. U doba kralja Tomislava vlada Zahumljem moćni knez Mihajlo Višević. Mletačka kronika (Ivan Mlečanin) spominje Mihajla, kneza Hrvata. Još razvidnije govori o njemu, kad piše o duždevanju Ursusa II. godine 912.: »Zatim i svu zemlju hrvatsku, kojom vlada knez Mihajlo Višević«. Splićanin Toma Arhiđakon, povjesničar XIII. stoljeća, piše o Zahumlju, da je spadalo Hrvatskom Kraljevstvu. Koncem XII. stoljeća osvaja Stefan Nemanja Zahumlje, Travuniju i Duklju i pripaja ih Srbiji. Ipak se iz kraljevskog naslova srpskih vladara dobro osjeća, da su te zemlje nešto posebna i različita od prvotnih srpskih zemalja. »Stefan po milosti Boziej vencani Kralj vsje srpske zemlje i pomorskije« razlikujući tako srpsku zemlju Rašu od pomorske, koju sačinjavaju Zahumlje, Travunija i Duklja. Nemanjići vladaju Zahumljem uz prekide sve do 1325., kada dođe pod vlast bosanskih banova. Ipak se, i kroz to vrijeme, više puta Humska zemlja sjedinjuje s Hrvatskom. Tako ju je Hrvatskoj pripojio hrvatski herceg Andrija (1198.-1210.). Slavni hrvatski velikaš Pavao Šubić zove se i jest »ban cijele Bosne,knez i gospodar Humske zemlje«. Kralj Sigismund traži godine 1431. od bosanskog kralja Tvrtka II. cijelo Zahumlje i Livno natrag, jer je »Humsku zemlju i druge župe posjedovao ban Hrvatskog Kraljevstva«[21]. Kralj Matijaš Korvin izdaje godine 1465. potvrdu Dubrovačkoj Republici, da je ona dala 800 zlatnih forinti »za uzdržavanje grada našega Počitelja u našem Hrvatskom Kraljevstvu «[22]. Na kraju nije na odmet spomenuti ni stari običaj medu muslimanskim seljacima oko Foče u Bosni, da, kada idu u muslimansko selo Hodžiće kod Kolašina u Crnoj Gori, vele, da idu u Crvenu Hrvatsku. To je pripovijedao g. Ing. Hajdar Cekro, sam rodom iz tog kraja, g. prof. Hakiji Hadžiću.

Godine 1637. tiskao je Sarajlija Augustin Vlastelinović pjesmicu u čast svog rođaka biskupa fra Jeronima Lučića iz Brgula kod Vareša, u kojoj se nalaze ovi stihovi:

»Još otkad banovo pomanjka kraljevstvo,
Razsu se Stipanovo hercesko gospodstvo,
Moguće vladarstvo kralja bosanskoga
Zat(a)r se hrabrenstvo puka harvatskoga...«

Pod puk hrvatski broji Vlastelinović ne samo Hrvatsku, već i Hercegovinu i Bosansko Kraljevstvo. Fra Nikola Lašvanin bilježi borbu katolika u Livnu protiv srpskog »pacare Stanislava«, koji je turskim fermanom htio katolike sebi podložiti i uzeti od njih silom vjerski porez. Međutim se domaći narod junački oprije i razori čak i mescemu. Lašvanin o tom veli:

Navališe Hrvaćani i njihove mlade žene,
S palicama i s kamenjem...«[23]

Bošnjaci katolici u Livnu po Lašvaninu su Hrvaćani, Hrvati. Član sutjeskog samostana Benić veseli se, što »grad Osijek Turci ostaviše i naši ga Hrvati uzeše«[24]. U sarajevskom muzeju čuvaju se »Pistule i Evanđelja... hrvatskim jezikom stumačene«, tiskane u Mlecima 1589., koje su u svojoj crkvi rabili olovski franjevci[25].

Fra Lovro Šitović, rodom iz Ljubuškog, tiska 1727. u Mlecima svoju »Pismu od pakla« i slaže u »hrvatski jezik i pivanje«. On veli za svoju pjesmu:

»Vazda želim, da budem pivana
Kršćanskom dragomu narodu,
Ki po svitu jošte živi gredu...
Razumi se, onizima pukom,
Ki govore hrvatskim jezikom.

Četrnaest godina ranije (1713.) tiska Šitović svoju Gramatiku latinsko-ilirsku. U uvodu piše čitatelju: »Jur je tebi očito, da drugi narodi, to jest Francuzi, Španjolci, Italijanci, Nimci, Ungari etc. lasnje nauče gramatiku nego mi Hrvati, jerbo oni štampaju gramatike u svoje vlastite jezike istomačene«. U njegovoj slovnici spominje se »konjugacija verbah hrvatskih« kao i izvjesne »rike hrvatske zemlje«.

Svoj jezik zovu hrvatskim fra Marijan Lekušić iz Mostara (»Bogoljubna razmišljanja«, Mleci 1730.), fra Filip Lastrić iz Očevja kod Vareša, povjesničar Bosne Srebrene (1700.-1783.), glasoviti propovjednik fra Jeronim Filipović, rodom iz Rame. Ne smije se zaboraviti ni bosanskog biskupa Ivana Tomka Mrnavića (1579.-1639.). Djed mu je iz Bosne preselio u Šibenik. Ivan je godine 1627. tiskao »Iztumacenje obilnije nauka krstjanskoga od g. R. Bellarmina prineseno u jezik hrvatski«. On također prevodi »Zivot Margarite, bl. divice« u »hrvatski jezik«. Pjesmu »Zivot Magdalene od knezov Zirova plemena Budrisica« počinje riječima:

»Hrvatice divice u zemlji hrvatskoj,
Mlade udovice u kući domaćoj...«

Arapski geograf Abu Abdallah Mahomed Ibn Idris (o. 1099-1166) napisao je najbolje geografsko djelo srednjega vijeka pod naslovom: "Izlet onoga koji se naslađuje putovati svijetom". U tom djelu, koje je dovršio godine 1154., Idris svjedoči, da se Hrvatska proteže od Lovrana u Istri do niže Dubrovnika. U dugom i potankom opisu tadašnjih krajeva Idris između drugoga piše: " Od Splita do Stona (Stignu) ima 25 milja. Pučanstvo je hrvatsko (Sakaliba'h)". Za grad Dubrovnik kaže: " Ovo je zadnji grad Hrvatske ". Kako je srednjovjekovno Zahumlje, današnji glavni dio Hercegovine, ležalo zapadno od Dubrovnika, to je ono prema Idrisu činilo dio tadanje Hrvatske, i stanovništvo je Zahumlja bilo hrvatsko, kao što Idris izričito napominje, kada govori o Stonu, glavnom gradu Zahumlja. Splitski arhidakon Toma (+ 1268) u svom glasovitom djelu "Historia salonitana" ovako opisuje stare granice države Hrvatske: "To su bile granice kraljevstva njihova (Hrvata): od istoka Duvanjska (župa), gdje je bio grad Duvno... Od zapada Kranjska, prema moru do Stridona, koji je danas granica Dalmacije i Istre; od sjevera pak rijeka Dunav (i odatle) do mora Jadranskoga sa cijelom Primorskom i kneževinom Humom" * .

Toma stavlja istočnu granicu hrvatske države iza duvanjske župe, jer je on smatrao tadašnju Bosnu samostalnom državom, neovisnom od tadašnje kraljevine Hrvatske i Dalmacije. On ipak Bosnu uključuje u hrvatski narodni prostor, jer on vuče istočnu granicu hrvatske države od Dunava na Dubrovnik tako, da mu u hrvatske zemlje spadaju: Bosna, Zahumlje i neretvansko Primorje. Za ove dvije pokrajine u navedenom odlomku Toma izričito spominje, da čine sastavni dio kraljevstva hrvatskoga. Prema Tomi hrvatska država na jug dopire do ispod Dubrovnika, a to je prostor, dokle je dopiralo "kraljevstvo Dalmacije i Hrvatske" po državnom uređenju cara Emanuela Komnena. U tome se Toma Arhidakon slaže s navedenim arapskim geografom Idrisom, koji također veli, da je Dubrovnik zadnji grad države Hrvatske. O Travunji i Duklji Toma ništa ne kaže, jer su te zemlje u njegovo vrijeme pripadale srpskoj državi Nemanjića. Svjedočanstvo Tome Arhiđakona ima posebnu vrijednost, jer je on kao domaći čovjek dobro poznavao prilike u Dalmaciji i okolnim pokrajinama. On nije bio Hrvat, nego dalmatinski Roman, Latin, koji nije ni najmanje volio Hrvate, pa njegovo svjedočanstvo nije napisano pod utjecajem simpatija prema Hrvatima, pa ni onih podsvijesnih, kao što je bio slučaj kod Konstantina Porfirogeneta prema Srbima. Andrija Dandolo, dužd mletački (1343.-1354.), najodličniji je ljetopisac Mletačke Republike. U svom djelu Chronicon venetum, koje se i danas čuva u izvorniku u biblioteci sv. Marka u Mlecima, on donosi veoma vrijednih vijesti i o najstarijoj prošlosti hrvatskog naroda. Za to je crpao građu iz arhiva mletačkih duždeva te iz raznih djela, koja su bila napisana prije njega. O hrvatskom saboru na Duvnu i o razdiobi hrvatske države na tom saboru Dandolo piše ovo: " Svetopulk, kralj Dalmacije... na Duvanjskom polju krunjen je i kraljevstvo svoje Dalmacije razdijeli na četiri dijela... Od polja naime Duvanjskoga do Istre nazva Bijelom Hrvatskom, i od toga polja do Drača Crvenom Hrvatskom; a planinski dio od rijeke Drine do Macedonije nazva Raškom, i od te rijeke ovamo, Bosnom ... Moderni pak cijelo primorje zovu Dalmacijom, a planinski dio Hrvatskom ". Glasoviti talijanski humanist Flavije Biondo (Flavius Blondus, 1388.-1463.) u svom poznatom djelu Povijesti prenosi gotovo od riječi do riječi ono, što je Dandolo napisao o duvanjskom saboru, dotično o Bijeloj i Crvenoj Hrvatskoj.

Laonik Halkokondyles (o. 1432.-1490.), rodom Grk iz Atene, bio je učen humanist i dobar poznavalac prilika svoga doba na Balkanu i u Turskom Carstvu. Napisao je suvremenu Povijest Turske na osnovu onoga, što je sam vidio, a djelomično i prema pisanim izvorima. Osim grčkoga govorio je turski, a kako se čini, poznavao je i slavenske jezike: bugarski, srpski i hrvatski. Njegova je slaba strana vremenoslovlje, on naime rijetko spominje godine i dane, a i onda, kada ih navodi, nije u tome uvijek pouzdan. Inače on je istinoljubiv, nepristran i dobro obaviješten o stvarima, o kojima piše.

Halkokondyles u svom djelu više puta spominje Bosnu i narod, koji u njoj živi. Prema njemu Slaveni se na Balkanu dijele u tri različita naroda: Bugare, Srbe i Hrvate, koje on prema tadanjem humanističkom običaju naziva starim klasičnim imenima: Mezeji, Tribali i Iliri. Halkokondyles ime Tribala, pa i Ilira, negda uzimlje u širokom značenju tako, da tim imenima označuje sve južne Slavene uopće. Ali kada pobliže i stvarno govori o hrvatskim i srpskim vladarima, pokrajinama i mjestima, tada on uvijek Srbe nazivlje Tribalima, a Hrvate Ilirima. Prema Halkokondilesu Tribali i Iliri, dotično Srbi i Hrvati, su dva različita slavenska naroda, koje dijeli rijeka Dorobica, pod kojom, izgleda, jedanput razumijeva rijeku Dubravu (Dobre), koja je u 15. stoljeću dijelila Mačvu od srpskih zemalja, a drugi put rijeku Drinu.

U svakom slučaju ta je razdiobna granična rijeka ležala istočno od grada Bobovca. Po Halkokondilesu Iliri, tj. Hrvati, žive zapadno od Drine do Jadranskoga mora, koje on po tadašnjem običaju zove Jonsko more, te od Dubrovnika do Istre. Sva Bosna neposredno prije njezina pada pod Tursku i za vrijeme zaposjednuća bila je naseljena isključivo Ilirima, naime narodom istovjetnim s onim, koji je tada živio u današnjoj Dalmaciji do Istre, a to znači Hrvatima. I zemlje Sandaljeve, kako Halkokondyles zove široku oblast, kojom je u njegovo vrijeme vladao Herceg Stjepan, sinovac i nasljednik Sandaljev, smješta on u Ilirik. I u toj zemlji živi isti narod, kao onaj uz dalmatinsku obalu do Istre, a to su bili Hrvati. Bosanskoga kralja Stjepana Tomaševića (1461.-63.) Halkokondyles zove kraljem Ilira, tj. Hrvata, jer je Stjepan stvarno vladao većim dijelom tadašnjih hrvatskih zemalja. On dapače veli, da neki u njegovo vrijeme Ilire nazivlju Bošnjacima, a to radi toga, što je u Bosni stolovao kralj, koji je imao u svojoj državi većinu Ilira, tj. Hrvata.

U prvomu zapisu na dnu druge stranice 15. lista o biranju hrvatskih kraljeva piše ovo: "U prošlim vremenima u kraljevstvu Hrvata bio je ovakav običaj: bilo je sedam banova, koji su birali kralja u Hrvatskoj, kada bi kralj umro bez djece, naime ban Hrvatske prvi, ban bosanski drugi, ban Slavonije treći, ban Posige četvrti, ban Podravije peti, ban Albanije šesti, ban Sremi [= Hl'mi, Hum] sedmi..."

Kako se vidi, onaj, koji je prepisao ovu bilješku u Supetarski zbornik, nije mogao pravo pročitati imena iz predloška, koji je prepisivao, pa je pokrajine zadnjih banova krivo i nerazumljivo napisao. Ban Hrvatske je onaj, koji je banovao u kraljevstvu Hrvatske i Dalmacije od Jadrana do Gvozda. Ban bosanski je vladao srednjovjekovnom Bosnom, a ban Slavonije upravljao je hrvatskim zemljama između Gvozda i Drave, koji se krajevi od 11-st. zovu kraljevina Slavonije (regnum Sclavoniae). Činjenica da hrvatski pravnici u 11., dotično koncem 13- ili početkom 14-st., navode bana Bosne kao izbornika hrvatskih kraljeva, govori nam, da se u tim stoljećima u Hrvatskoj Bosna smatrala hrvatskom zemljom, u kojoj upravlja jedan od hrvatskih narodnih vladalaca. Po naravi same stvari ni kod kojega naroda strani vladaoci nisu birali vrhovnoga vladara toga naroda. Ako Supetarski zbornik broji bosanskoga bana među izbornicima hrvatskoga kralja, znači, da su ga i on i tadašnji hrvatski pravnici smatrali pokrajinskim upraviteljem, a njegovu državu dijelom opće hrvatske narodne države.

Rastko, najmlađi sin Stefana Nemanje, nakon što se zakaluđerio pod imenom Save, poduzeo je godine 1219. da u srpskim zemljama organizira srpsku samoupravnu crkvu pod okriljem bizantske crkve, kojoj je tada bilo sijelo u Niceji u Maloj Aziji. U staroj domovini Srba, u Raškoj, on je osnovao sedam episkopija. Posebnu episkopiju osnovao je u benediktinskom manastiru u Prevlaci kod Kotora za Duklju, a drugu u Stonu, sjedištu stare katoličke zahumske biskupije. U to doba pravoslavnih nije bilo ni u Duklji ni u Zahumlju. U tim katoličkim i hrvatskim zemljama Sava je osnovao srpske episkopije u nadi, da će te zemlje uslijed djelovanja srpske državne vlasti s vremenom postati pravoslavne i srpske. Ali se prevario. Srpski se episkop u Stonu nije mogao održati ni 25 godina, jer nije imao vjernika, " ni vr'hovine ni ima, ni biri, ni jed'noga dohod'ka ni otkuder'...". Episkopija u Prevlaci životarila je do turskih vremena, kada se preselila na Cetinje u današnjoj Crnoj Gori. Na cijelom pak području tadašnje Bosne, koja je bila prostorno opsežnija nego stara Raška, Sava nije osnovao ni jednu episkopiju. To govori, da Sava tadašnji bosanski narod nije smatrao Srbima ni pravoslavnima, niti stvarno ni potencijalno, naime, niti je držao, da su tada bili Srbi i pravoslavni, niti da bi s vremenom takvi mogli postati.

Najveći srpski narodni kralj bio je Stefan Dušan, nazvan Silni (1331.-1355.). Nakon što je više puta pobijedio Bizantince i Bugare, i svoju državu proširio do Soluna i duboko u današnju Grčku, on se godine 1346. okrunio i proglasio " car' Sr'bljem i Gr'kom' " Godine 1350., kada je bio u naponu svoje snage, Dušan je poduzeo da svojoj državi pripoji Bosnu, Zahumlje i Makarsku Krajinu. Osobito mu je bilo na srcu Zahumlje, današnja srednja i zapadna Hercegovina. Tu je oblast Dušan smatrao " svojom zemljom ", kako vidimo iz pisma Mletačke republike od 13. travnja 1350. upravljenoga srpskom caru Stefanu Dušanu. S jakom vojskom prodre Dušan u srce srednjovjekovne Bosne i podsjede grad Bobovac. Bosanski ban Stjepan II. i Bošnjaci nisu se osjećali toliko snažnima, da bi se mogli oprijeti Dušanu na otvorenu polju, pa su se povukli u gorovite i tvrde gradove. Dušan pobjedonosno prođe srednjom Bosnom, Donjim Krajima oko Jajca i Bugojna, Završjem preko Duvna, Imotskim, Ljubuškim, Stocom i Ljubinjem preko Zahumlja, da preko Dubrovnika i Boke zamakne na istok. Kako je vjerovati, Dušan je u osvojenim zemljama, napose u Zahumlju, ostavio svoje predstavnike i vojničke posade u zgodnijim mjestima. Ali čim je Dušan s glavnom vojskom ostavio Bosnu i Zahumlje, domaće plemstvo i narod digli su se na moge i protjerali Dušanove ljude i uspostavili vlast bana Stjepana II. Kotromanića u cijelom opsegu zemalja, kojima je ban Stjepan vladao prije Dušanova pohoda.

Da su srednjovjekovni Bošnjaci i Zahumljani bili Srbi i osjećali narodnu zajednicu sa srpskim narodom u staroj Raškoj, oni bi bez sumnje srpskoga cara Dušana Silnoga na njegovu pohodu godine 1350. objeručke primili i ostali bi trajno u njegovoj velikoj i tada slavnoj državi srpskoj. Ako se oni pak kriju pred Dušanom u gorovite i utvrđene gradove i ako odbacuju njegovu vlast, čim se on s vojskom udaljio iz Bosne i Zahumlja, znači, da su Dušana smatrali tuđinom, dotično da se nisu osjećali Srbima. Zabacivši Dušanovo srpsko carstvo, Bošnjaci i Zahumljani uspostavili su u svojim zemljama vlast svoga domaćega bana Stjepana II. Kotromanića, koji je tada priznavao vrhovništvo ugarsko-hrvatskoga kralja Ljudevita I i živio u tadašnjoj državnoj zajednici, u kojoj se nalazio cijeli hrvatski narod.

U Stonu, na početku poluotoka Rata, koji se da nas zove Pelješac, u negdašnjem glavnom gradu Zahumlja, i danas stoji crkva Sv. Mihovila, koju je između godine 1074. do 1081. sagradio Mihajlo Dukljanski, "vladar onih, koji se zovu Hrvati". To kaže natpis nad vratima te crkve. U crkvi se do danas sačuvala fresko-slika osnovatelja crkve kralja Mihajla, s krunom na glavi, koja je veoma slična onoj hrvatskoga kralja na splitskoj krstionici iz 10- ili 11-st.

Pet godina poslije pada Bosne pod tursku vlast, ugarsko-hrvatski kralj Matija Korvin izdao je namiru Dubrovačkoj Republici na 800 zlatnih florina, koje su ovi dali " za uzdržavanje grada našega Počitelja zvanoga u rečenoj kraljevini našoj Hrvatskoj ". Počitelj leži u sredini današnje Hercegovine, koja se, prema mišljenju i svjedočanstvu kralja Matijaša, nalazila u Hrvatskom kraljevstvu.

Antonio Burgio, papinski poslanik na dvoru ugarsko-hrvatskoga kralja Ljudevita II dne 18. veljače 1526. pisao je Jakovu Sadoleto, tajniku pape Klementa VII u Rim, ovako: " U pismu od 15. (o. mj.) pisao sam, da se Hrvati misle predati vojvodi Ferdinandu i da grof Krsto (Frankopan) misli postati gospodar Bosne. Nakon toga sam saznao bolje. Neka zna Vaše prečasno gospodstvo, da su pregovori istiniti, i kažu da vojvoda Ferdinad to rado sluša, da bi se mogao proglasiti kraljem Bosne, jer Bosna pripada Hrvatskoj ". Iz ovoga svjedočanstva jasno se vidi, da je početkom 16-st. u srednjoj Europi bilo opće mišljenje, da Bosna pripada Hrvatskoj, i prema tome, da u Bosni živi hrvatski narod.

Protestantski propovjednik Antun Dalmatinac o Bosni je ovako pisao: "... Ako nećemo pod oblast Tursku prići kako jest Bosna ... Hrvatska zemlja ".

Branitelj Kisega, Nikola Jurišić, 23. lipnja 1541. pisao je kapetanu Bihaća, da je taj grad " cijeloga kraljevstva Hrvatske spas i uporište ". Papinski poslanik godine 1580. zove Unu, u današnjoj Bosni, " glavna rijeka Hrvatske ", a mletački poslanik godine 1592. izvješćujući svoju vladu o padu Bihaća veli, da je on " glavni grad Hrvatske, najglavnija tvrđava onih krajeva ".

Ivan Tomašić (+ 1562.), franjevac provincije Hrvatske Bosne, godine 1561. dovršio je Kratki ljetopis kraljevine Hrvatske., na latinskom jeziku. Izdajući ovo djelo Ivan Kukuljević-Sakcinski ovako piše o piscu: " Što Tomašićevomu ljetopisu njeku osobitu vriednost podaje, jest ono hrvatsko čuvstvo i samostalna narodna sviest, kojom se naš pisac odlikovao u ono doba, kad je u najumnijih i najuglednijih muževih naroda hrvatskoga, živućih u tako zvanih zemljah krune ugarske, čistu hrvatsku sviest nadvladala bila tuđa sviest državno-ugarska, pa kad se nisu stidili ovi muževi, ne samo umom podupirati tuđi narod i tuđu književnost, nego dapače i poštena svoja porodična imena pretvarati u madjarske krparine, kao na primjer: Berislavići (Beriszlo), Deševići (Dezsoffy), Martinovići (Martinuczy)... " Tomašić nije zabilježio, u kojemu je kraju bio rođen, ali se čini, da je pripadao franjevačkomu samostanu u Otoki na Uni, jer je između svih franjevačkih kuća zabilježio propast samo toga samostana. Međutim, hrvatska rodoljubna svijest, koja u cijelom Tomašićevu ljetopisu dolazi do izražaja, nije mogla biti samonikla i njemu samome samobitna, nego je pisac to rodoljublje baštinio od svojih franjevačkih odgojitelja i dijelio s drugom braćom franjevcima, s kojima je Tomašić u samostanima živio i dnevno izmjenjivao misli i osjećaje. Ovo govori, da je hrvatska narodna svijest, kojom su se odlikovali franjevci bosanske vikarije u slobodnim hrvatskim krajevima početkom 16-st., i dalje bila budna i cvala u franjevačkim samostanima franjevačke provincije Hrvatske Bosne.

Za " dugoga turskog rata " (1593.-1606.) Hrvati su željeli i očekivali, da će biti oslobođene sve hrvatske zemlje, napose Bosna. Zbog toga nijesu nikako bili zadovoljni sa zaključkom mira na ušću rijeke Žitve u Dunav dne 11. studenoga 1606, koji je kralj Rudolf II. sklopio s Turcima, da bi imao slobodne ruke u borbama s Francuzima. Nakon sklopljenoga mira, hrvatski staleži na saboru u Zagrebu početkom rujna godine 1608. zaključili su, da hrvatski izaslanici na općem saboru u Požunu traže, da se svi krajevi od Drave do Jadrana, pa i oni u Bosni, ujedine s kraljevinom Hrvatskom i podvrgnu pod vlast hrvatskoga bana. Taj zahtjev prihvatio je novi kralj

Matija II. (1608.-1619.) i na nj se zakleo u svojoj krunidbenoj zavjernici. Budući da kralj Matija nije ispunio svoju obvezu, hrvatski staleži ponovno su obnovili taj zahtjev na svom saboru od godine 1628.

Predstavnici hrvatskoga naroda trajno su u duši nosili i čuvali navedenu misao, da su sve zemlje od Drave do Jadrana hrvatske, u koje spada i Bosna. Za vrijeme velikoga bečkoga rata (1683.-1699.), Hrvati su se nadali, da će Bosna biti oslobođena, pa su na saboru godine 1695. između drugoga zaključili, da se od kralja Leopolda I. (1657.-1705.) traži, da se banovini Hrvatskoj pridruže one hrvatske zemlje, uključivo s onim bosanskima, koje su dotle bile oslobođene. Zaključak saborski glasi: " Mi smo našim vlastitim oružjem ove krajeve opet pridobili, mi smo ih čuvali, naša vojska izvela je većinu ovoga naroda iz Bosne pod kršćansku vlast, mi smo onaj narod i kruhom prehranili, da opet u Tursku ne pobjegne. Ove su zemlje od uvijek spadale pod crkvu zagrebačku i pod kraljevstvo naše ".

I u stranom međunarodnom svijetu bilo je poznato, da je Bosna hrvatska i da u njoj žive Hrvati. Koncem 17-st. jedan Francuz napisao je Povijest današnjega stanja kraljevine Ugarske. U tom djelu on piše: " Nekada je kraljevina Hrvatske obuhvaćala sve, što leži između Drave i Dalmatinskoga mora te se dijelila u tri dijela ... (Današnja) Hrvatska redovito se dijeli na austrijsku ili kraljevsku i na tursku Hrvatsku, jer su joj suvereni austrijska kuća i Otomani "

Drugo znamenito svjedočanstvo nalazi se u rješenju crkvenoga suda Svete Rote u Rimu iz godine 1656. Hrvati su, naime, od starine hodočastili u Rim na grobove sv. Petra i Pavla. Kao i drugi narodi, Hrvati su redovito odsjedali u istoj gradskoj četvrti, koja se nazivala " La comunita della nazione Illirica o Schiavona ", ili " Vicolo degli Schiavoni ". Taj se pak nalazio na lijevoj obali Tibera nedaleko od grobnoga spomenika cara Augusta. U toj četvrti još u 15-st. Hrvati su podigli gostinjac ili kolegij, koji se nazivao " Collegium Illyricum S. Hieronymi " (Ilirski Kolegij Sv. Jeronima). U tom gostinjcu svaki Hrvat, hodočasnik iz svih hrvatskih zemalja, imao je besplatno prenoćište i uzdržavanje za tri dana Slovenci iz Kranjske, Štajerske i Koruške nijesu imali svojega gostinjca u Rimu, pa su i oni pod konac 16-st. stali zahtijevati, da mogu uživati pogodnosti u gostinjcu Sv. Jeronima u Rimu. Pomognuti austrijskim vlastima, pod koje su državno spadali, Slovenci su godine 1618. službeno zatražili, da im se prizna pravo na kolegij i gostinjac Sv. Jeronima u Rimu. Kao razlog naveli su, " da i oni pripadaju Iliričkom narodu ". Tomu su se zahtjevu oprli Hrvati, tvrdeći da se pod " Iliričkim narodom " imaju razumijevati samo Hrvati iz raznih hrvatskih pokrajina. Stvar je došla pod vrhovni crkveni sud pred Rimsku Rotu. Punih 36 godina pitanje se sa svih strana pretresalo i ispitivalo. Pisale se rasprave i stručna mišljenja i ujedno tiskale razne brošure. Na koncu je Rimska Rota na svojoj generalnoj sjednici od 24. travnja 1656. donijela odluku, da pod Ilirik spadaju samo hrvatske zemlje: Dalmacija, Hrvatska, Bosna i Slavonija, i da samo stanovnici tih zemalja imaju pravo na pogodnosti kolegija Sv. Jeronima, isključivši sve druge, napose one iz Koruške, Štajerske i Kranjske. Bitni dio sudske odluke Rimske Rote glasi ovako: " Odlučujemo i izjavljujemo, da istinita i stvarna zemlja naroda Ilirskoga prema Buli i misli rečenoga Siksta V bila je i jest, i razumjeti se ima Dalmacija ili Ilirik, kojega su dijelovi: Hrvatska, Bosna i Slavonija, potpuno isključivši Korušku, Štajersku i Kranjsku; i samo oni, koji su rođeni u tim četirma pokrajinama: u Dalmaciji, Hrvatskoj, Bosni i Slavoniji mogu biti primani ... ".Nakon donesene odluke rimski kartograf A. Buffalini nacrtao je kartu, u koju su ucrtane gore navedene hrvatske zemlje, tada zvane " iliričke ", u cijelom njihovu prostiranju. Na jugu Dalmacija je obuhvaćala sredovječnu Duklju, pa granica počinje od rijeke Bojane i uz Skadarsko jezero povija se preko Nikšića na Drinu, i tokom Drine do Save, o odatle Savom do njezina ušća u Dunav, pa Dunavom i Dravom do visine Ptuja, odakle skreće na jug uz tadašnju slovensku granicu do Istre. Na toj karti posebno su nacrtane - uz " ilirčke ", tj. hrvatske zemlje - Srbija i slovenske pokrajine Koruška, Štajerska i Kranjska.

Prema dugoj i svestrano proučenoj odluci vrhovnoga suda u Rimu Bosna, dakle, spada u hrvatske zemlje i Bošnjaci pripadaju narodu hrvatskomu, koji se tada na zapadu nazivao "ilirički", kao i drugi stanovnici tadašnjih uskih pokrajina Dalmacije, banovine Hrvatske i Slavonije. I europski kartografi 17- i 18-st. u svojim zemljovidnim kartama Bosnu ucrtavaju medu hrvatskim zemljama. Tako poznati kartograf Ivan Blaeu (Johannes Blavius) nacrtao je kartu " Ilirika " i tu objelodanio u svom Velikom atlasu godine 1669. u Amsterdamu. Tu je kartu posvetio tadašnjemu hrvatskom banu Petru Zrinjskomu i u lijevom kutu karte na latinskom jeziku napisao ove riječi: " Današnji Ilirik, koji pisci obično zovu ' Slavonija', a Talijanci ' Schiavonia', dijeli se na Dalmaciju, Hrvatsku, Bosnu i Slavoniju. Veći dio [današnjega] Ilirika drže Turci, dijeleći ga na oblasti, koje po svom običaju nazivaju sandžakatima. Drugo drže Mlečani, Madžari i Dubrovčani ".

Da je domaće stanovništvo Bosne i Hercegovine u 17-st. bilo svijesno svoga hrvatskoga porijekla i svoje pripadnosti hrvatskom narodu, govore široki narodni slojevi, koji su tada ostavljali Bosnu, a napose oni ugledni Bošnjaci, koji su u to doba tiskali razne spise i knjige i sebe nazivali Hrvatima. Medu tima na prvom mjestu spominje se Ivana Tomku Mrnavića, bosanskoga biskupa (1580.-1637.). Tomko se rodio u Šibeniku u bosanskoj izbjegličkoj obitelji, koja je za više pokoljenja sačuvala svoje bosanske osobine i svoju bosansku svijest. Ivan Tomko odgojen je u Rimu i tamo je proveo veći dio svoga života. Bio je kanonik u Šibeniku, pa u Zagrebu, a na koncu, godine 1631. bio je imenovan biskupom u Bosni. Ivan Tomko Mrnavić napisao je više djela na hrvatskom i latinskom jeziku. U tim djelima on sam sebe redovito nazivlje Bošnjakom, a tako su ga i drugi zvali. Ali usto on jasno ističe i svoje hrvatstvo, svoj materinski jezik zove hrvatskim i Bosnu ubraja među hrvatske zemlje. U svojim djelima Tomko piše, da je on po rođenju Hrvat, kao i oni, za koje svoje djela piše. Tima on kaže: " Kako se rađamo Hrvati ... ". Ivan Tomko u svojim djelima govori o " zemlji hrvatskoj " i o " moru hrvatskomu ", spominje " Primorje hrvatsko ", " rod " i " puk harvatski ", kojemu pripada i pučanstvo u Bosni i Hercegovini. O tome on pjeva u «Životu Magdalene Budrišića» († 1531.):

Biše roda svoga zator jur vidila,
Puka harvatskoga razutje slišala,
Pod Turci Bosnu svu biše oplakala,
Hercega daržavu zgubljenu jadala...

Kako Ivan Tomko Mrnavić lijepo spaja i svoje pokrajinsko bosansko posebništvo i opće hrvatsko rodoljublje, dobro se vidi iz samih naslova njegovih djela. Od tih navodimo slijedeća:

"Život Margarite blažene Divice, itd. prinešen iz vlaškoga u harvatski jezik ", u Mletcih 1614.
"Žalosnoskazje Krispa Cesara itd. preneseno iz pisme vlaške u harvatsku tumačenjem i slogom Iv. Tomka Marnjavića bošnjanina, kanonika Šibeničkoga, vlastopis g. 1614. u Rimu ".
"Istumačenje obilnie nauka karstianskoga od g. R. Bellarmina kardinala prinešeno u jezik harvatski, u Rimu 1627 ".
"Vita Berislavi Bosnensis Episcopi Vesprimensis etc. Ioanne Tomco Marnavich bosnen(si) canonico Si(beni)cen(si) Authore. Venetiis 1620 ".

Opaska iz djela Krunoslava Draganovića Herceg Bosna i Hrvatska (1940.) glasi: "U sarajevskom muzeju čuvaju se »Pistule i Evanđelja... hrvatskim jezikom stumačene«, štampane u Mlecima 1589., koje su u svojoj crkvi rabili olovski franjevci (Jelenić, "Kultura i bosanski franjevci", II., 164) ". Radi se o poznatom djelu Trogiranina Marka Andriolića, što još jednom pokazuje duhovno jedinstvo Hrvata, u ovom slučaju od obala srednje Dalmacije do sjeveroistoka Bosne.

Drugi pisac iz Bosne, kojega valja posebno istaći, jest franjevac fra Franjo Glavinić (1580.-1650.). Kako je on sam zabilježio, njega su roditelji iz Glamoča u kolijevci prenijeli u Istru, bježeći pred progonima Turaka, da sačuvaju svoju katoličku vjeru. Glavinić je u Istri postao franjevac i tri puta bio je provincijalnim starješinom franjevačke provincije " Hrvatske Bosne ".

U svojim tiskanim djelima Glavinić naglasuje, da piše hrvatskim jezikom, kojim se on ponosi i na njegovu slavu piše. U svom djelu Svitlost duše verne, tiskanom u Mlecima godine 1632. Glavinić kaže, da ga je napisao: " za ugoditi bratji i vernim, a navlastito hervatskomu jeziku ". Prvo Glavinića djelo tiskano na hrvatskom jeziku nosi naslov " Czvit szvetih, t.j. sivot szvetih itd. prenessen i szlosen na Harvatszki jezik ", u Mletcima 1628. To je djelo Glavinić posvetio hrvatskomu knezu Vuku Krsti Frankopanu, za kojega kaže: " Inter nostrae nationis Proceres nemini secundus " = među velikašima našega naroda, koji ne zaostaje ni za kim. Glaviniću, rođenu u Bosni, Vuk Krsto Frankopan, član stare hrvatske plemićke obitelji iz Hrvatskoga Primorja, jest velikaš " našega naroda ". Tim on ispovijeda, da su i on i njegovi Bošnjaci jedan te isti narod sa svim Hrvatima u ostalim hrvatskim zemljama.

Pišući Kongregaciji de propaganda u Rim godine 1680. bosanski pisac franjevac fra Ivan Ančić tvrdi, da se Hlivno, Rama i cijela duvanjska biskupija nalaze u Hrvatskoj (in principato di Croazia). Vodeći ljudi i predstavnici Hrvata u 17-st., kao i oni u predašnjima, smatrali su Bosnu hrvatskom zemljom nastojali su, da je oslobode i ujedine s drugim hrvatskim zemljama. Tako je hrvatski ban Toma Erdedi (1683-85) g. 1684 pisao zagrebačkom biskupu Martinu Borkoviću: " Mene srdce vu Bosniu vlče ".

Hrvatski pisac i povjesničar Pavao Ritter-Vitezović (1652.-1713.) napisao je godine 1699. spomenicu pod naslovom «Responsio ad postulata» {Odgovor na pitanja) i posvetio grofu A. F. Marsigliu, opunomoćenomu carskomu povjereniku za utvrđenje granica s Turskom. U tom spisu Ritter-Vitezović ovako opisuje hrvatske zemlje: 1. Primorska Hrvatska (Croatia maritima) obuhvaća područje svih rijeka, koje se slijevaju u Jadransko more. Toj Hrvatskoj pripada cijela Humska zemlja ili Hercegovina, Zeta do Skadarskoga jezera, zemljište Dubrovačke republike, Hlivno i Rama. 2. Zagorska ili međuzemna Hrvatska (Croatia mediterranea), koja obuhvaća uz staru Hrvatsku (propria Croatia) i Bosnu. Prva obuhvaća predjele od Mosora i Velebita do Petrove Gore, a Bosna krajeve od Gore Borove do Drine, s većim mjestima: Vrhbosna ili Sarajevo, Visoko, Sutiska, Bobovac i Soli (Gornja i Donja Tuzla). 3. Međuriječna ili Savska Hrvatska (Croatia interamnis sive Savia), zvana Slavonija, od Save do Mure, Drave i Dunava. Godine 1700. Ritter-Vitezović tiskao je latinsko djelo «Oživjela Hrvatska» (Croatia rediviva) i posvetio ga caru Leopoldu I. Tu on ponovno Bosnu i Hercegovinu svrstava u središnje hrvatske zemlje.

Kada je carski povjerenik Marsigli svoj posao završavao na štetu hrvatskih prava i narodnih želja, Ritter-Vitezović spjevao je dirljivu elegiju «Plačne Hrvatske dva stoljeća» (Plorantis Croatiae saecula duo) i tiskao je godine 1703. u Zagrebu. U toj žalobnoj pjesmi, koju je pjesnik predao grofu Marsigli na njegovu odlasku iz Hrvatske, Ritter-Vitezović izriče čvrstu nadu da će brzo doći do novoga rata, u kojemu će se Hrvatskoj povratiti hrvatske zemlje: Bosna, Srijem i slobodna Rama. Hrvatska, na usta pjesnika, dovikuje grofu Marsigli:

Putuj dakle sretno, pa kad opet dođeš
Da mi povratiš Bosnu i srijemska sela.......
i slobodnu Ramu svome kralju.

U ovom stoljeću zapadni katolički pisci dva puta spominju srpsko ime u Bosni. Bosanski franjevac i prvak bosanskih pisaca, fra Matije Divković (1563.-1631.), u Mlecima je u godine 1611. sam dao saliti slova hrvatske ćirilice ili bosančice i tim je tiskao svoja djela. U tim djelima Divković ta pisma naziva "sarpskijemi slovima".

Divković je rodom iz Jelaška u istočnoj Bosni. Taj dio Bosne već prije drugoga desetljeća 17-st., kada je Divković svoja djela pisao i tiskao, bio je postao gotovo potpuno pravoslavni. Osnovane su i brojne pravoslavne parohije i manastiri u Paprači i Vozućoj. Divković je u rukama pravoslavnih popova i kaluđera, koji su potpadali pod srpskoga patrijarha u Peći, vidio knjige crkvene i svjetovne, koje su bile pisane isključivo ćirilicom. Zbog toga je mislio, da je ćirilica " srpsko pismo ". Kako je i bosančica, kojom su se narod i svećenstvo u BiH služili od davnina, jedna vrsta ćirilice, to je Divković pogrješno došao do zaključka, da su to " sarpska slova ". Međutim, on nije znao, da početnici ćirilice nisu bili Srbi nego bugarski svećenik Ćiril Preslavski......

Međutim Divković, iako je iz nepoznavanja povjesnoga razvoja azbuke, slova hrvatske ćirilice ili bosančice nazvao " sarpskijemi slovima ", on nigda ne zove srpskim ni svoj jezik ni narod u Bosni. Godine 1611 on je izdao svoja djela "Nauk krstjanski " za "narod slovinski ... u jezik slovinski ", a tako i "Sto čudesa " prevede "z dijačkoga jezika u jezik slovinski ". Divković naziva svoj jezik i narod u Bosni "slovinskim", kako su u ono doba Dubrovčani i drugi Hrvati u primorskoj Hrvatskoj nazivali svoj jezik i svoj hrvatski narod. U to doba nitko nije nazivao Srbe "Slovinima" niti njihov jezik "slovinski". Njih su tada nazivali: Srbima, Racima, ili Rašanima, Vlasima i Hrkaćima. Ako Divković svoj jezik naziva "slovinski", i katoličke čitatelje u Bosni, za koje piše, "slovinski narod", on tim ispovijeda, da su Bošnjaci Hrvati kao i njihovi sunarodnjaci u Dubrovniku, Dalmaciji i u drugim hrvatskim krajevima, koje se tada često nazivalo "Slovinima" i njihov jezik "slovinski".

Drugi spomen Srbije imamo u rimskom Postupku (Processus) godine 1624. za premještenje skadarskoga nadbiskupa fra Dominika Andrijaša na biskupsku stolicu "stefansku" ili "mostarsku". U tom Postupku, dva su svjedoka izjavila, da je Andrijaš rođen "u Pappu u Srbiji", i da se "stefanska", dotično "mostarska" biskupija nalazi "u donjoj Srbiji". Svjedoci, koji su bili prijatelji i pristaše fra Dominika Andrijaša, i s njim radili, da on dođe za biskupa u srednjoj Hercegovini, gornju svoju izjavu dali su, jer su znali iz djela Mavre Orbinija, da su Popovo i srednja Hercegovina neko vrijeme bili u srpskoj državi pod vlašću srpskih vladara. Ali glavni je razlog bio, da su oni godine 1624. Popovo i "mostarsku" biskupiju strpali u Srbiju, da tim lakše postignu premještenje skadarskoga nadbiskupa Andrijaša na "stefansku" ili "mostarsku" biskupiju, koja stvarno nije postojala. Da izmišljenu biskupiju što bolje zaviju tajnom pred tadašnjim rimskim krugovima, koji su o balkanskim zemljama imali veoma slabo znanje, Andrijaševi su svjedoci posvjedočili, da se Popovo i "mostarska" biskupija nalaze u "donjoj" Srbiji, za koju se je znalo u Rimu, da leži negdje u srednjem Balkanu.

Fra Toma Babić (+ 1750.) rođen je u Velimu kod Skradina od stare bosanske obitelji. Odgojen je i bio je članom provincije Bosne srebreničke do godine 1735., kada je od nje odijeljena provincija Sv. Kaja, kasnije nazvana Presvetoga Otkupitelja. Godine 1712. on je u Mlecima tiskao djelo: "Prima grammaticae institutio pro tyronibus illyricis". Na zadnje tri stranice (134.-136.) otisnut je oglas knjiga: "Broj knigh Hervatschiih gimenovanih od zdola nahodise u butighi Bartula Occhi kgnigara, u Rivi od Harvatou...". Kako u predgovoru kaže, pisac je ovo djelo napisao za "bosansku dicu naroda slavnoga i jezika harvatskoga". Drugo prošireno izdanje ove gramatike fra Toma je izdao u Mlecima godine 1745. Glavno je djelo fra Tome Babića "Cvit razlika mirisa duhovnoga", koje je prvi put izišlo u Mlecima 1726. i kasnije više puta pretiskano. U Bosni se mnogo čitalo i narod ga nazvao "Babuša ".

U prvoj polovici 18-st. četiri franjevca rođena u Hercegovini svoj materinski jezik nazivlju "hrvatski" To su: fra Bernardin Nagnanović iz Broćna (+ 1718.), fra Marijan Lekušić iz Mostara (+ 1742.), fra Lovro Sitović iz Ljubuškoga (+ 1729.) i fra Bernardin Pavlović iz Stona (+ 1763.).

Fra Bernardin Nagnanović je stupio u franjevački red godine 1700. u Zaostrogu. Godine 1715. bio je imenovan učiteljem bogoslovlja u Budimu. Napisao je "Ljetopis", koji je objelodanio fra J. Jelenić u Glasniku zemaljskoga muzeja u Sarajevu godine 1918. i posebno otisnuo godine 1919.

Fra Marijan Lekušić je godine 1720. bio učitelj filozofije u Splitu, a godine 1727. učiteljem moralke na franjevačkom generalnom studiju u Šibeniku. U Mlecima tiskao je "Bogoljubna razmišljena otajstva odkupljenja čovječanskog", prvo izdanje, koje se izgubilo, nepoznate godine i drugo popravljeno godine l730.

Fra Lovro Šitović se rodio u Ljubuškom od muslimanskih roditelja. Ime mu je bilo Hasan. U vrijeme bečkoga rata, nakon osvojenja Vrgorca (1690.), harambaša Tulnja nazvan Delija, u četovanju zasužnji Hasanova oca, koji zamoli da ga pusti uz otkup, a on će mu dati kao jamca sina, dok otkup ne podmiri. Mladi Hasan uz dječicu Delije Tulnja nauči bukvicu čitati, izgovarati kršćanske molitve i pjevati duhovne pjesme na čast Majke Božje. Hasanov otac pošteno podmiri ugovoreni otkup i svoje dijete odvede kući. Nakon kratkoga vremena Hasan pobježe iz očeve kuće i dođe u kuću Delije Tulnja i kaza mu, da se želi pokrstiti. Delija ga odvede mjesnom župniku franjevcu, koji ga posla gvardijanu samostana u Zaostrogu. Taj mladića pouči i krsti. Videći u njemu veliku oštroumnost i želju za naukom s drugim pripravnicima posla ga u samostan Našice u Slavoniji, gdje stupi u franjevački red i dobi ime fra Lovro. Više nauke svršio je u Italiji i postao učitelj bogoslovije. Kada se povratio u domovinu, bio je imenovan učiteljem mladih redovnika, za koje je sastavio i godine 1713 tiskao u Mlecima gramatiku latinsko-ilirsku. Godine 1717. postao je profesorom bogoslovije na nadbiskupskom sjemeništu u Splitu. Uz profesorsku službu mnogo se bavio propovijedanjem riječi Božje. Godine 1723., na molbu starješinstva provincije Bosne srebreničke, Sv. stolica dala je dopust, da može biti biran za sve redovničke službe, osim vrhovnoga starješine reda, unatoč tome, što je bio rođen u drugoj vjeri. Umro je u Šibeniku dne 28. veljače 1729.

U svojim djelima on govori o hrvatskom narodu, o hrvatskom jeziku, o hrvatskim glagolima i hrvatskim rijekama. U predgovoru svojoj gramatici latinsko-ilirskoj (Mleci, 1713.) uz bok drugih naroda: Francuza, Španjolaca, Talijana, Nijemaca i Madžara, on stavlja i svoj narod Hrvata. Obraćajući se mladeži tadašnje bosanske provincije, koja je potjecala iz Bosne, Hercegovine, Dalmacije, Slavonije, Bačke i Baranje, on im dovikuje: " Mi Hrvati ". Prelazeći preko državnih i pokrajinskih podjela, na koje su tada bile podijeljene hrvatske zemlje, Sitović na cijelom prostoru od Jadrana do Dunava ne vidi nego jedan narod, kojega su članovi "mi Hrvati". Šitovićeva gramatika latinsko-ilirska prvi put tiskana je u Mlecima godine 1713., drugi put 1742., a treći put 1781. Ona se, dakle, dugo upotrebljavala - skoro jedno stoljeće - u školama provincije Bosne srebreničke i učila je bosansku mladež, uz latinski jezik, poznavati i ljubiti hrvatski jezik i hrvatski narod.

Kada se govori o franjevcima rodom iz Hercegovine, koji svoj materinski jezik nazivlju hrvatskim, i prema tome sebe i svoj narod u Hercegovini smatraju Hrvatima, treba spomenuti i fra Bernardina Pavlovića. On se rodio u Stonu, u glavnom gradu srednjovjekovnoga Zahumlja, kako se tada zvala današnja Hercegovina. Starina Pavlovića je u Veloj Međi u Popovu polju, u jugoistočnoj Hercegovini. Fra Bernardin Pavlović je priredio i tiskao Pripravljanje za dostojno reći sv. misu itd. "u hrvatski jezik pomljivo i virno privedene", u Mlecima 1747. U predgovoru toga djela kaže, da ga je napisao "za naruč i korist nas misnika harvatske ruke". Iste godine (1747.) Pavlović je tiskao drugo izdanje djela don L. Terzića "Pokripljenje umirućih", "pomnoženo i popravljeno po ocu P. Fra Bernardinu Pauloviću iz Dubrovačke države, da bolje i upravnie izgovara u harvaski jezik... za korist naroda Harvaskoga. U Mletcih po Bartolu Occhi 1747 ". Daljnja izdanja izašla su godine 1758., 1797. i 1800.

Od franjevačkih pisaca rodom iz Bosne, koji su u 18-st. naglašavali svoju hrvatsku narodnu pripadnost posebno valja istaći fra Nikolu Lašvanina (+ 1750), pisca najopsežnijega bosanskog ljetopisa. U svom "Ljetopisu" Lašvanin potanko opisuje dolazak Hrvata na jug i njihovu povijest za narodnih vladara i na toj narodnoj osnovi gradi i razvija povijest Bosne. On izričito naglašuje, da su Hrvati kod svoga dolaska - po njemu godine 640. - naselili sve zemlje od Jadrana do Dunava, u koje on uključuje i Bosnu. Od toga doba pa sve do "današnjega dneva", tj. do doba, kada je Lašvanin pisao svoj "Ljetopis", u Bosni su živjeli Hrvati i ta se zemlja po njima zvala i bila je Hrvatska. To Lašvanin posebno naglašuje u svom Ljetopisu pod godine 640. i 1131. Ta dva mjesta glase ovako:

" 640. Doidoše iz priko Babini(h) Gora Hervati naiparvo u Dalmaciju, i ove sadašnje harvatske i slovinske strane. S mnogim boiem istiravši Avare, ovdi se nastaniše. Prid ovim biaše pet braće: Kluka, Kloben, Kozočeš, Muklo, Harvat i dvie sestre Tuia i Vuga. I od nji Dalmacija, koja je od mora do Dunava dosegla, harvatsko ime prima i zove se do današnjega dneva".
"1131. Stipan ugarski kralj ... Ovi zadobi Ramu u gornjoj Harvatskoj zemlji, koja se sada imenue, i zato svi njegovi namisnici zovu se kralji od Rame, tj. Bosne".
Po Lašvaninu se, dakle, Bosna nalazi u gornjoj Hrvatskoj, dotično u zagorskoj ili planinskoj Hrvatskoj, kako to kažu stari hrvatski ljetopis "Kraljevstvo Hrvata" i Ritter-Vitezović.

Svasta li i ima na ovom dunjaluku...

Seoskivaralica wrote:Svasta li i ima na ovom dunjaluku...

Dobar je Bog sto svasta drzi na ovom svijetu..

Ovo bi bilo sjajno sve,još kad bi hrvati našli ijednu kosku ijjednog njihovog kralja koja bi dokazala da su zaista i postojali potpiso bi sve ovo navedeno! Atlantide mi!

Opet ove bajke, cudi me da Bosanski kraljevi i banovi koji su toliko svjesni da su hrvati nikada i ama bas nikada svoj narod ne nazivaju drugacije osim Bosnjanima, a Hrvate u jednoj povelji Tvrtko smatra neprijateljima....... svasta.

Zemljače pišeš/kopiraš gluposti. Koliko mi na živce idu četnici, velikosrbi i ostali mitomanijaci, isto tako mi idu na živce Hrvati poput tebe. Muslimani/Bošnjaci nisu Hrvati ni danas niti su bili nekoliko stoljeća unazad, pišeš ista sranja ko i šešelj, samo što on piše da su Hrvati i Bošnjaci Srbi, a ti da su Srbi prekodrinci i Bošnjaci Hrvati.
Ovo samo na glupom balkanu ima, da jedni drugima patronizirajućim tonom idemo govoriti tko smo i što smo.
Hoćeš li išta promijeniti ovakvim temama? Ne.
Hoće li se iti jedan Bošnjak nakon što pročita tvoje upise na sljedećem popisu izjasniti kao Hrvat? Neće.

Čak i da je sve napisano u prvom postu tačno i da su izvori vjerodostojni, kakvog to uticaja ima na sadašnji momenat?
To kako se neko nekad osjećao i izjašnjavao, stvar je prošlosti...
Danas u BIH imamo i Srbe, Bošnjake i Hrvate i to je jedino relevanto. Sve ostalo, savršeno je nebitno....

shadowblade wrote:Zemljače pišeš/kopiraš gluposti. Koliko mi na živce idu četnici, velikosrbi i ostali mitomanijaci, isto tako mi idu na živce Hrvati poput tebe. Muslimani/Bošnjaci nisu Hrvati ni danas niti su bili nekoliko stoljeća unazad, pišeš ista sranja ko i šešelj, samo što on piše da su Hrvati i Bošnjaci Srbi, a ti da su Srbi prekodrinci i Bošnjaci Hrvati.
Ovo samo na glupom balkanu ima, da jedni drugima patronizirajućim tonom idemo govoriti tko smo i što smo.
Hoćeš li išta promijeniti ovakvim temama? Ne.
Hoće li se iti jedan Bošnjak nakon što pročita tvoje upise na sljedećem popisu izjasniti kao Hrvat? Neće.

Ja samo govorim istinu, a ta je da bi se bosanski muslimani da nije bilo komunista i danas smatrali Hrvatima. Vjerojatno si u pravu da je sada kasno za osvješćivanje i da je ovo stvar prošlosti, ali upravo je ovaj podraspravnik ((H)istorija/povijest) i predviđen za raspravljanje o prošlosti.

Hrvat_DU wrote:

shadowblade wrote:Zemljače pišeš/kopiraš gluposti. Koliko mi na živce idu četnici, velikosrbi i ostali mitomanijaci, isto tako mi idu na živce Hrvati poput tebe. Muslimani/Bošnjaci nisu Hrvati ni danas niti su bili nekoliko stoljeća unazad, pišeš ista sranja ko i šešelj, samo što on piše da su Hrvati i Bošnjaci Srbi, a ti da su Srbi prekodrinci i Bošnjaci Hrvati.
Ovo samo na glupom balkanu ima, da jedni drugima patronizirajućim tonom idemo govoriti tko smo i što smo.
Hoćeš li išta promijeniti ovakvim temama? Ne.
Hoće li se iti jedan Bošnjak nakon što pročita tvoje upise na sljedećem popisu izjasniti kao Hrvat? Neće.

Ja samo govorim istinu, a ta je da bi se bosanski muslimani da nije bilo komunista i danas smatrali Hrvatima. Vjerojatno si u pravu da je sada kasno za osvješćivanje i da je ovo stvar prošlosti, ali upravo je ovaj podraspravnik ((H)istorija/povijest) i predviđen za raspravljanje o prošlosti.

jel ovo podforum i jel podraspravnik oficijalna (pardon zvanicna) hrvatska rijec?

Hrvat_DU wrote:

shadowblade wrote:Zemljače pišeš/kopiraš gluposti. Koliko mi na živce idu četnici, velikosrbi i ostali mitomanijaci, isto tako mi idu na živce Hrvati poput tebe. Muslimani/Bošnjaci nisu Hrvati ni danas niti su bili nekoliko stoljeća unazad, pišeš ista sranja ko i šešelj, samo što on piše da su Hrvati i Bošnjaci Srbi, a ti da su Srbi prekodrinci i Bošnjaci Hrvati.
Ovo samo na glupom balkanu ima, da jedni drugima patronizirajućim tonom idemo govoriti tko smo i što smo.
Hoćeš li išta promijeniti ovakvim temama? Ne.
Hoće li se iti jedan Bošnjak nakon što pročita tvoje upise na sljedećem popisu izjasniti kao Hrvat? Neće.

Ja samo govorim istinu, a ta je da bi se bosanski muslimani da nije bilo komunista i danas smatrali Hrvatima. Vjerojatno si u pravu da je sada kasno za osvješćivanje i da je ovo stvar prošlosti, ali upravo je ovaj podraspravnik ((H)istorija/povijest) i predviđen za raspravljanje o prošlosti.

Haha, pa ko zna bolje od Bosanski kraljeva ili banova, mozes mi dati jednu jedinu povelju gdje oni nazivaju svoj narod ikako drugacije osim Bosnjanima? Hrvate spominju kao svoje neprijatelje:

E, moj @Ljiljanko, puno čitaš, ali ili zatvoriš jedno oko čitajući, ili preskačeš stranice koje ti se ne sviđaju:

Haha, pa ko zna bolje od Bosanski kraljeva ili banova, mozes mi dati jednu jedinu povelju gdje oni nazivaju svoj narod ikako drugacije osim Bosnjanima? Hrvate spominju kao svoje neprijatelje:

Pa, evo ko je znao:

Hrvoje Vukčić Hrvatinić (Kotor (Varoš) oko 1350 – 1416) bio je Hrvatski Ban, Veliki Vojvoda Bosne i Herceg Splita. Bio je najpoznatiji član i Bosanske i Hrvatske plemićke porodice Hrvatinića i najjači od tri najveća feudalca rane srednjevjekovne Bosne . 1403-e je imenovan prijestolonasljednikom Mađarske, Hrvatske i Dalmacije i bio je Vojvoda Splita

I gdje to Bošnjani pominju Hrvate kao svoje neprijatelje? Hajde, navedi mi samo jednu bitku, eto ne mora rat, između "Bošnjana" i "Hrvata"?

I, šta ćemo sad? Ništa! Više čitati...

Pozdrav domovini