Forum Klix.ba

ladyblue18 wrote:Ja nisam to primijetila kod nas.
Inace totalna besmislica procjenjivati ljude na osnovu toga.

Mi smo drzava kakva jesmo, sa ekonomskim i socijalnim stanjem kakvo jes, i ludilo mi je ocekivati da se neko odvaja od roditelja jer se eto mora tako, a jedva se sastavlja kraj sa krajem.

Inace ja cijenim ljude koji su vezani za porodicu, i kojima je porodica vazna pa mi je jos vise ta prica besmislena.

JohnnyS wrote:I tako, čovjek 34 mu godine, mama mu napravila špagete bolonjeze za večeru, raskuhane mu špagete, a milijun puta joj je rekao da ne voli raskuhane. Posvađa se s mamom, a tata ga pošalje u sobu jer ne može slušati Dnevnik. Demonstrativno ode sa stola, uđe u sobu i zalupi vratima tako jako da se odlijepi poster brazilske reprezentacije sa SP 1994. u SAD-u.

DoZeN wrote:Postoji stereotip da muskarci koji žive sa roditeljima a predju 30 godina imaju „falinku” jer trebaju da se osamostale i da žive sami?
Za djevojke se u mnogome manje postavlja taj uslov,jer je gledanje na djevojke drugacije,čak i da se osamostale i imaju posao ako udju u 35 a nisu udate,isto se gledaju kao i muskarci koji žive sa mamom i tatom a imaju preko 30 ili preko 35 i vise..
Međutim za djevojke se bas ne gleda da moraju po pravilu da budu osamostavljene i da imaju svoj stan i apartman-iako se dolaskom „talasa zapada” možda i to postoji sve vise i vise.

Možda po Evropi i preko oceana taj uslov možda i ima smisla, iako i na Zapadu jedna plata i zivjeti sam nije uopste lako, i znam mnoge koji su otisli od roditelja u 20 ili čak i ranije i nisu se proslavili da su uspjeli da zarade neke velike pare,jer kao sto kažem biti sam i imatti svoj kutak da nisi samo sa roditeljima, nije sam preduslov za stabilan zivot.
Međutim,na Balkanu gdje stvarno vlada ekonomska kriza i nestasica svega i svačega,slučajevi da momci od 35 i vise ostaju sa roditeljima nije uopste slučajan (pogotovo na selima)

Šta mislite o ovoj temi? Da li stvarno cjenite osobe koji se otrgnu od roditeljskog doma i bore se sami iako to uopste nije lako? ili je ipak bolje i bolje pogledati i pokusati dokuciti zašto je on ostao u roditeljskom domu

Zovem se Zelena wrote:U principu ne smeta mi ako ima 30+ a još uvijek živi sa roditeljima. Teško je u današnji vakat, u BiH, osamostaliti se i pokušati nešto sa prosječnom platom.
Meni smetaju oni koji nemaju nikakve vizije svoje budućnosti, pri tome kukajući kako se nema i teško je i čeka da starci otegnu papke pa da naslijedi stan.

Dakle, sa roditeljima ili sam manje važno sve dok želi i pokušava da nešto stekne. A ne znaju današnji frajeri da je u dvoje lakše i slađe

gustaVege wrote:

Zovem se Zelena wrote:U principu ne smeta mi ako ima 30+ a još uvijek živi sa roditeljima. Teško je u današnji vakat, u BiH, osamostaliti se i pokušati nešto sa prosječnom platom.
Meni smetaju oni koji nemaju nikakve vizije svoje budućnosti, pri tome kukajući kako se nema i teško je i čeka da starci otegnu papke pa da naslijedi stan.

Dakle, sa roditeljima ili sam manje važno sve dok želi i pokušava da nešto stekne. A ne znaju današnji frajeri da je u dvoje lakše i slađe

Kao sto ne znaju ni danasnje cure

Zovem se Zelena wrote:

gustaVege wrote:

Zovem se Zelena wrote:U principu ne smeta mi ako ima 30+ a još uvijek živi sa roditeljima. Teško je u današnji vakat, u BiH, osamostaliti se i pokušati nešto sa prosječnom platom.
Meni smetaju oni koji nemaju nikakve vizije svoje budućnosti, pri tome kukajući kako se nema i teško je i čeka da starci otegnu papke pa da naslijedi stan.

Dakle, sa roditeljima ili sam manje važno sve dok želi i pokušava da nešto stekne. A ne znaju današnji frajeri da je u dvoje lakše i slađe

Kao sto ne znaju ni danasnje cure

Ti znaš, ja znam. I šta ćemo sad?

x_lecter wrote:mijenjajte se za slibe

Goran Milić – “Djeco, idite svojim putem”
Februar 17
18:25
2014

Imao sam životnu sreću da mogu iz vlastitog iskustva uspoređivati gospodarski uspješne zemlje s onima kojima slabije ide.Recimo, Dansku i Hrvatsku. Švicarsku i Hrvatsku. Norvešku i Hrvatsku. Premda su navedene zemlje, mjereno BDP – om po stanovniku, otprilike četiri puta bogatije od nas, ne postoji nijedan pojedinačni ekonomski i socijalni parametar koji im daje tu četverostruku prednost.

Niti su im četiri puta veće bruto plaće. Niti im je zdravstvo četiri puta bolje. Nemaju ni četiri puta više fakultetski obrazovanih. Nemaju (to pogotovo!) ni četverostruko veće vlasništvo nekretnina. Nemaju četiri automobila na našeg jednoga. Ne znaju njihovi učenici i studenti četiri puta više od naših. Ne idu im djeca na četiri puta skuplja maturalna putovanja. Njihov jedan ne jede i ne pije koliko naših četvero, vjenčanja im nisu u prosjeku četiri puta skuplja, nemaju ni četiri mobitela na jedan naš.

I onda sam se pitao nije li ova klasična gospodarsko-socijalna statistika nešto propustila, postoji li makar jedan segment u kojemu bi spomenute zemlje bile 5, 10, ili čak 20 puta drukčije i uspješnije od Hrvatske? Ima jedan! U ekonomskoj znanosti nije istaknut kao relevantan, ali baš me briga, ja mislim da je važan, prevažan. To je osamostaljivanje djece i mladeži, uključivanje u proces rada, stjecanje radnih navika i, nadasve, odlazak iz roditeljskog doma. Preuzimanje odgovornosti za vlastiti život. Tu je statistika neumoljiva! Ravno 40 puta više (!) punoljetnih Hrvata mlađih od 30 godina živi kod tatice i mamice nego u Danskoj! Ne četiri nego četrdeset puta više!

Uzalud će mi netko objašnjavati kako mlad čovjek „ondje, u bogatom svijetu“ može sebi unajmiti stan i plaćati „sve ostalo“ od svoje plaće. A kod nas je to, navodno, nemoguće. „Dijete“, po našemu, ne bi trebalo odlaziti iz kuće dok mu roditelji ne osiguraju vlasništvo stana ili bar veći dio. Naša se logika pita zašto bi „dijete“ (29-godišnji konj s fakultetskom diplomom) živjelo nižim standardom nego u roditeljskom domu? A u tome i jest glavni gvint! I mladim Dancima osjetno padne standard kada počnu plaćati podstanarstvo, kupovati namirnice i prati vlastito rublje. Ali, za nekoliko godina, oni dostignu a ubrzo i preteknu razinu blagostanja koju su imali kod mame i tate. U međuvremenu, pritisak borbe za napredak stvara im novi krug prijatelja u sličnoj situaciji, zajedno otkrivaju posve nepoznate mogućnosti, počinju realno cijeniti teško zarađeni novac, brzo postaju zreli i odgovorni članovi društva.

Znam da će reakcije mnogih na ovu kolumnu biti negativne u stilu – „kod nas to nije moguće“, „zato su njihova djeca narkomani“, „lako je Miliću govoriti“, itd. Nisam neosjetljiv na kritike, priznajem i da mi je stalo dopasti se ljudima, ali ovoga puta – baš me briga! Jer znam da sam u pravu. Priče o uspjehu ne pišu oni koji su spavali kod roditelja do 35-te godine.