Porodični odnosi – šta je zapravo normalno i podnošljivo?

[ispit_zivota]

Prije dvije godine upoznala sam čovjeka s kojim sam prvi put nakon dugo vremena poželila graditi vezu, maštati o zajedničkom životu, izvući se iz izolacije i života u kojem samo mislim kako preživjeti, zadržati posao, kako pomoći članovima porodice koji su na rubu siromaštva, bez puno sebične brige za sebe.

Oboje smo iz malih mjesta iz sličnih nestabilnih porodica s očevima sklonim kocki, alkoholu i majkama koje su se trudile preživjeti u tom haosu i odgojiti nas kako su znale i mogle.

Ja sam starija od njega i iako potičemo iz slične bijede, uspjela sam završiti fakultet, sama naći pristojan posao i prividno stati na noge. Iako je izuzetno inteligentan, nije nikada imao ničiju podršku ni ikakvih sredstava da se školuje pa je gimnazija ostala krajnja stepenica do koje je stigao. Godinama se grebao da radi šta nađe u malom mjestu gdje živi (ko nije iskusio patnju današnjih malih mjesta i traženja posla tamo ne može uopšte zamisliti šta to znači), radeći razne fizičke poslove, konobareći i slično a onda se potrudio da nauči raditi s kompjuterima pa je uspio steći praktično znanje koje mu je omogućilo da dođe do manjih poslića, pa i do jednog većeg projekta zahvaljujući kojem smo se i upoznali.

U vremenu kada se jako teško živi i kada ljudi gledaju svaku marku, nikada mi nije bilo bitno što nema ništa od stvari što ljudi gledaju kao simbole uspjeha u životu. Stvarno sam vjerovala da slogom i zajedničkim radom možemo izgraditi temelj života kakav mene zanima i privlači – ja sam radničko dijete naučila na rad i strpljenje, težim za stabilnom porodicom i duševnim mirom. Skupa smo maštali o pokretanju vlastitog biznisa, osnivanju porodice, djeci i bili smo sretni skupa. Meni prvi put nije nedostajalo ništa i niko. Posvetila sam se nama. Roditelje i njihove probleme sam udaljila sa liste prioriteta. Problematičnu sestru za koju se godinama brinem, takođe. Svi odnosi s ljudima, prijateljima, kolegama na poslu pa i moj status u firmi su se znatno poboljšali. Jednostavno mi je život dobio smisao.

On je iz mjesta gdje su se u proteklom ratu desila užasna razaranja i tek nedavno je uspio obnoviti porodičnu kuću. Skoro sve što zaradi dao je u obnovu kuće i meni je to imalo smisla.

Obzirom da oboje radimo najviše online bilo mi je skoro svejedno gdje ćemo živjeti samo da budemo skupa i da imam tu stabilnost i ljubav koju sam stekla s njim.

Otac mu je umro prije godinu dana i obzirom da je jedinac, nije mi bilo neobično što je jako privržen majci. Upoznao me s njom i činilo se da joj se sviđam, koliko je to uopšte moguće. Stalno je pitala za mene, slala mi neke male poklone, činilo se da joj je stalo da budemo sretni skupa. Sve je bilo dobro do nedavno dok se nismo svo troje našli skupa. Mi smo stvarno bili i djelovali sretni. Uprkos finansijskim izazovima, uprkos raznim porazima nekako smo imali vjeru u nas koja je bila temelj i meni i njemu. Ona nas je pozvala da neko vrijeme provedemo skupa, izanalizirala sve kako funkionišemo i onda se kao neki lešinar obrušila na nas oboje. Prvo je njega izvrijeđala, govoreći mu najpogrdnije riječi da je bijednik, škrt, da nema pojma o životu, da njoj uskraćuje hljeb i slično što uopšte nije istina. Ona je ostala bez posla i sa 60 godina starosti nije zanimljiva nijednom poslodavcu. Nema uslove ni pravo za penziju i on se uz sve svoje snove i potrebe brine za nju da ima sve, pa njemu šta ostane. Nakon što je izvrijeđala njega obrušila se na mene pokušavajući mi reći kako je on smeće, kako sam ja jadna šta ću s njim, kako mi se piše njena jadna sudbina kakvu je imala s njegovim ocem bitangom i kockarom.

Odrastajući s ocem koji je predivan čovjek ali alkoholičar koji pod starost naginje i kladionicama i tombolama što je meni sve obična kocka, naslušala sam se svakakvog verbalnog nasilja ali moji roditelji nikada nisu izašli iz zone naše privatnosti i ne mogu zamisliti da bi ikada pred nekim stranim rekli nešto jedno na drugo ili da tuđem djetetu govore ružne stvari. Sve mi je to bilo šok i nisam znala kako da reagujem pa sam je samo pustila da priča nadajući se da će je proći. On se potpuno izgubio u kombinaciji stida i šoka šta mu je priredila. Nakon toga, između nas više ništa nije isto. On se stidi i udaljava od mene. Sve više se izoluje i zatvara u tu kuću i govori kako mu je to najveći mir i zona udobnosti iz koje ne želi da se izvlači. Nedavno smo se skupa spremali za razgovor za jedan zanimljiv posao za koji se prijavio i molio me je da mu zbavim neki leksaurim ili apaurin što sam ja odbila dijelom jer neću da lažem ljekarima da meni treba a dijelom jer ne želim da se neko koga volim oslanja u životu na sedative umjesto na sebe. Ali tu se pojavila mama s pakovanjem tableta koje i sama troši i od tada je još dalji. Neprirodno je umiren, samo priča o mami i kako je ona puna sjajnih ideja (osim kad priča kako mu uništava život i kako ga pravi bogaljem) teži samoći i da se skloni i nema više puno snova.

Ja se sada pitam da li tu stvarno ima ikakvog mjesta za mene, da li je realno očekivati išta od života u takvim uslovima patološke ovisnosti u kombinaciji sa životnim nedaćama, da li se i drugi ljudi susreću s takvim situacijama, da li je ‘normalna' reakcija i priča njegove majke, da li ljudi prelaze preko takvih stvari i da li je neko na takvim osnovama uspio izgraditi nešto što se stvarno može zvati životom. Hvala za čitanje!

[insomnia78]

Moje misljenje, nemoj dzaba
Previse je tu faktora da bi se dogodio sretni zavrsetak
Samo ces dzaba zakomplikovati sebi ionako komplikovan zivot


Envoyé de mon iPhone à l'aide de Tapatalk

[ho oponopono]

... ne znam, mene čudi kako ovdje još uvijek nije počelo izrugivanje?!

Neprirodno je umiren, samo priča o mami i kako je ona puna sjajnih ideja (osim kad priča kako mu uništava život i kako ga pravi bogaljem) teži samoći i da se skloni i nema više puno snova.

...u ozbiljnoj je on situaciji, nije to mala zajebancija , ali kaj da ti velim, ti pak znaš najbolje ti ćeš biti sa njim ...

...a ja šta sam sve proživjela i doživjela... pak bolje je da ćutim...biće ti onako kako ti skrojiš!

[O'zone]

Ono što mrzim više od roditelja koji se upliću u porodični život svoje djece jesu sama djeca koja to dopuštaju, tolerišu i čak opravdavaju.

Probaj razgovarati sa njim, na osnovu razgovora sama odluči mada nema tu neke fajde, sorry.

Nada zadnja umire.

[kingofsnake]

Nisam imao sličnih iskustava, al na osnovu napisanog mislim da ti već znaš odgovor, samo ti treba potvrda. Ne dozvoli da sama sebi ponovo padneš na zadnje mjesto na listi prioriteta.

[sokkia]

reci njemu isto što si nama rekla, shvatice valjda.

[say_cheese]

Mislim da je gubljenje vremena, da ulazis u rivalitet sa njegovom majkom, jer u takvim igrama pobjednika nema. Ovo sto ona sad cini, to je samo pocetak, ona ce nastviti da zemlju grebe i da rezi na tebe, kako bi odbranila svoju teritoriju. Ako sebe vidis u filmu sa posesivnom i sveprisutnom svekrvom, a tvom muzu ne smeta da bude cedo mamino, ti onda nastavi sa vezom. U suprotnom, trazi znak 'exit'.

[swanfilter]

Opustena vecerica, samo vas dvoje, jedan iskren i opusten razgovor sa face to face. Bez pritiska i njegove majke. Nakon toga bi morala skontati gdje si s njim ...

[insomnia78]

I naravno "povampirene" vidite samo njegovu majku kao problem
Ako skroz izbacimo taj dio sa majkom lik opet toliko "mirise" na probleme da je svakom zivon jasno koji je tu jedini lijek


Envoyé de mon iPhone à l'aide de Tapatalk

[Šveđanin]

Sama si sebi najbitnija, zapamti to.

Sent from my Nexus 7 using Tapatalk

[safran]

Imala sam prilike iz prve ruke gledati kako izgleda takav odnos majke i sina i kako prolaze "tuđe kosti". Moguće je, ali za to bi ti trebala biti sebična i isključiva osoba a čini mi se da nisi. Da, i u tom slučaju je sin donji. Od svega je najvažnije ovo:

Ne dozvoli da sama sebi ponovo padneš na zadnje mjesto na listi prioriteta.

[jedna tamo]

Ono što mrzim više od roditelja koji se upliću u porodični život svoje djece jesu sama djeca koja to dopuštaju, tolerišu i čak opravdavaju.

Probaj razgovarati sa njim, na osnovu razgovora sama odluči mada nema tu neke fajde, sorry.

Nada zadnja umire.

[JThomas]

a još i tabletoman, ljubi majka

[berenice]

Ja mislim da i ti sama znaš da to što si opisala nije normalno. E, sad, svako se ponekad nađe u situaciji koja te ponese i zatvori u neki čarobni krug, te je teško naći izlaz. Ne može uvijek ni razum pobjeđivati. I pored svog zdravog razuma i savjeta ljudi koji te vole, nekad jednostavno napraviš ili dopustiš nešto što ni u snu ne bi pomislila da ćeš i što si samo u filmovima gledala i kontala: "Jah budala ljudi"! Sama sam prošla razna sranja, tako da ne bi bilo fer da ti išta savjetujem. Mogu ti samo reći da se nadam da ćeš postupiti ispravno, pa kakvo god ono bilo.

[ema_]

2 riječi: NIJE VRIJEDNO.

[Objektivni navijac]

Ti si previse opterecena materijalnim. Onda smatras da si puno bolja od njega: Skolovanija,pametnija,sposobnija,iz bolje porodice. A najvaznije,ti njega ne volis,nego se ubi matematikom. Previse mu lako nalazis mane. Sada je problem sto se 'izoluje' a to vjerovatno radi,jer je vidio da ga ne volis. Od par tableta koje je popio pred intervju ,sto radi 90 % ljudi si ga odmah predstavila kao tabletomana i slabica. Da par puta sedmicno sa rajom odigra kladionicu,bio bi ti 'kockar' ,da par puta popije koju pivu ,bio bi 'alkoholicar'. Kada mu sada dok ste u vezi tako lako nalazis mane,nalazis i ne oprastas,onda bi mu poslije dvije godine braka nasla stojednu manu,smetao bi ti i nacin na koji dise.
Ostavi se njega,trazi drugoga,to je najbolje i za tebe i za njega.

[swanfilter]

Poglupo pitanje, al, koliko ceste imate sex seanse ? Dolazite oboje iz prilicno patrijahalnih porodica (po opisu iste to zakljucujem), morali bi malo vise na one druge stvari gledati. U vasoj vezi fali toga, cini se meni ..

[ispit_zivota]

Sama si sebi najbitnija, zapamti to.
Sent from my Nexus 7 using Tapatalk

Hvala za sve odgovore, naročito onima koji su pročitali dio mog problema i stvarna pitanja koja sam postavila bez da pišu o stvarima koje njih trenutno izjedaju što je naročito slučaj s ovim tzv. objektivnim palamuđenjem o vlastitim frustracijama. Većina ljudi oko mene proživljava neke manje ili veće patnje. Većina mojih poznanika je u vezama s ljudima koje im mi ostali ne bi preporučili. Svi ljudi imaju svoje dobre i loše osobine i svi se nosimo sa nedaćama najbolje kako znamo. Svi kao posmatrači znamo šta je bolje za druge ali da li svi baš lako odustajemo od ljudi koji su slabi u nekim stvarima? Da li se i ostali roditelji često deru na svoju djecu i ponižavaju ih pred ljudima koji ih vole?
Da li svi ljudi ulaze u veze s istim startnim pozicijima? Da li ljudi koji nemaju dovoljno novca trebaju biti isključivo u startu odbačeni kao teret i nešto od čega nikada neće biti neke fajde? Da li muškarac koji se udao u inostranstvo stvarno vjeruje da je žena koja je izabrala da ga povuče sa sobom i spasi i sam bio škart i mirisao toliko na nemo i probleme da ga je trebalo samo ćušnuti nogom? Zanimljivo je kako ljudi koji i sami nisu neka "roba" na tržištu s omalovažavanjem gledaju na slične sebi.

Od početka našeg odnosa uvijek mi je govorio ovo što citiram i mislim da je to jedino na što sad stvarno trebam obratiti pažnju. Altruizam je divan. Vjera u nemoguće i želja da se pruži pomoć nekome su isto divni. Probala sam. Ne ide. Ili makar sad ne ide. Neka vrijeme radi svoje a ja ću se probati više posvetiti sebi.

[rekla-kazala]

S jedne strane pravdaš njegov neuspjeh a sa druge strane mu ne možeš oprostiti.
Ako ga voliš i ako ti je stalo do njega onda nećeš odustati i udaljit ćeš ga od majke na udaljenost koja tebi odgovara.
Naravno možeš čekati i savršenog muškarca ili onog koji tebi savršeno odgovara ali nema garancije da će se pojaviti do kraja tvog života.

[ispit_zivota]

S jedne strane pravdaš njegov neuspjeh a sa druge strane mu ne možeš oprostiti.
Ako ga voliš i ako ti je stalo do njega onda nećeš odustati i udaljit ćeš ga od majke na udaljenost koja tebi odgovara.
Naravno možeš čekati i savršenog muškarca ili onog koji tebi savršeno odgovara ali nema garancije da će se pojaviti do kraja tvog života.

Ne pravdam nikakav neuspjeh. Ništa iz njegovog života ne doživljavam kao neuspjeh. Naprotiv, kad sve sagledam iz čega dolazi, osjećam poštovanje i divljenje za snagu koju ima da se nosi s tim i čudim se odakle mu još uvijek toliko energije i ideja koje ima u poslu kojim se bavimo. Imam razumijevanje za životne okolnosti iz kojih i sama dolazim i znam koji je pritisak kad nemas ništa i nikoga ko bi ti bio podrška i pomogao ti da staneš na noge. Nemam mu ja šta oprostiti niti se moje pitanje odnosi na opraštanje, da li nekome oprostiti nešto ili ne. To je tvoje tumačenje nečeg tvog o čemu ti razmišljaš.
Ne vjerujem u potrebu i smisao udaljavanja od roditelja. Roditelji su nam jedini kakve god da imamo i svaki pokušaj drugih ljudi da nam ih ocrne može uglavnom biti kontraproduktivan. Znam to po svojim roditeljima, naročito ocu koji ima bezbroj mana ali meni ne prija da mi iko ko nije dio naše porodice govori išta loše o njemu. Treba ih prihvatiti kakvi jesu i truditi se živjeti život u kojem ćemo nekako naći kompromis između želja i mogućnosti.

Moje pitanje je postavljeno ljudima koji imaju bračna iskustva sa sličnim osnovama, kako se nose s tim, zašto ostaju dijelom tih odnosa iako znaju da nije sve kao iz priručnika "savršen život". Da li je najlakše odustati?

[rekla-kazala]

Odustati ?
Do kada odustajati.
Odustaje se samo ako je jasno da ne želite gurati " kola" skupa.
Daj mu podršku, daj i njegovoj majci do znanja da ima mjesta u njegovom ili vašem životu i za nju i da on nije "dovoljno dobar" samo za nju nego i za tebe.
Do tebe je šta želiš i koliko želiš investirati. Čini mi se da imaš dovoljno snage, strpljenja i pameti da sve pokreneš u željenom pravcu.

[CaneBos]

S jedne strane pravdaš njegov neuspjeh a sa druge strane mu ne možeš oprostiti.
Ako ga voliš i ako ti je stalo do njega onda nećeš odustati i udaljit ćeš ga od majke na udaljenost koja tebi odgovara.
Naravno možeš čekati i savršenog muškarca ili onog koji tebi savršeno odgovara ali nema garancije da će se pojaviti do kraja tvog života.

Ne pravdam nikakav neuspjeh. Ništa iz njegovog života ne doživljavam kao neuspjeh. Naprotiv, kad sve sagledam iz čega dolazi, osjećam poštovanje i divljenje za snagu koju ima da se nosi s tim i čudim se odakle mu još uvijek toliko energije i ideja koje ima u poslu kojim se bavimo. Imam razumijevanje za životne okolnosti iz kojih i sama dolazim i znam koji je pritisak kad nemas ništa i nikoga ko bi ti bio podrška i pomogao ti da staneš na noge. Nemam mu ja šta oprostiti niti se moje pitanje odnosi na opraštanje, da li nekome oprostiti nešto ili ne. To je tvoje tumačenje nečeg tvog o čemu ti razmišljaš.
Ne vjerujem u potrebu i smisao udaljavanja od roditelja. Roditelji su nam jedini kakve god da imamo i svaki pokušaj drugih ljudi da nam ih ocrne može uglavnom biti kontraproduktivan. Znam to po svojim roditeljima, naročito ocu koji ima bezbroj mana ali meni ne prija da mi iko ko nije dio naše porodice govori išta loše o njemu. Treba ih prihvatiti kakvi jesu i truditi se živjeti život u kojem ćemo nekako naći kompromis između želja i mogućnosti.

Moje pitanje je postavljeno ljudima koji imaju bračna iskustva sa sličnim osnovama, kako se nose s tim, zašto ostaju dijelom tih odnosa iako znaju da nije sve kao iz priručnika "savršen život". Da li je najlakše odustati?

Naizgled su odgovori jasni, ali ko nije imao takva iskustva, ne bi trebao ni davati odgovor na to. Jer takve situacije su sve samo ne ''jasne'' i ''jednostavne'' za odluciti. One su samo jednostavne kad su oba partnera na istoj talasnoj liniji i isto se postave prema ''problemu'', kad nije tako, onda je sve natezanje, borba, neko ispasta, u sustini nijednoj strani nije dobro.
Ti nemas sta razgovarati sa njegovom majkom, njegova majka je njegov problem, a ne tvoj, ti se nisi udala za nju, vec za njega. Njegovo je da sa majkom nadje kompromis zarad vaseg zajednickog zivota.
Licno ti mogu reci da ako procijenis da on nece promijeniti odnos prema majci u smislu da njen uticaj ne stavi na distancu, a posto nemate djece u braku pretpostavljam, onda nastavi zivot solo, jer tako ces samo biti razguljena izmedju njega i nje dugi niz godina pa samo sebi skrhati zdravlje.
Drugi par opanaka je kad su djeca jos tu..tada je vec kasno i svaki razlaz je haotican.

[kockica_kockica]

to je njegova majka i njegov problem u koji si ti upletena... nije rjesenje odustati od svega, ali nije ni rjesenje trpiti necije izivljavanje... ti njega volis i ne zelis da pati, ne zelis da postane ovistan o tabletama... nije tvoje da rjesavas njegov problem s njegovom majkom posebno ako je takav hrsuz kakvom je opisujes...

ja ne mogu razumjeti savjete tipa: odvedi ga od matere.. pa pobogu to je nejgova majka i kakva god da je njih dvoje su povezani za citav zivot...
ne razumijem one koji misle da ga ne volis i da ti je sve materijalno... danas ako nemas materijalno od ljubavi se ne zivi... ljubav zajednicki zivot cini ugodnijim ali ako nemate dovoljno za normalan zivot cak i ljubav prelazi u drugi plan... kome je do ljubavi ako sutra nema za hljeba...

svaka prica ima dvije medalje... porodicni odnosi su cudni i zagonetni... majke cesto znaju biti vrlo netrpeljive spram supruznika svoje djece... ocekuju jedno dobiju drugo... najgore je kad ocekujes i razocaras se...

ti prvenstveno moras srediti odnos sa svojim muzem... kad vas dvoje sredite svoj odnos onda ces srediti odnos i sa njegovom majkom... mi zene smo cesto daleko od diplomatije i prelazimo granice zdravog razuma, sa pitanjima: sta ti je? prije svega ti njemu trebas pokazati da si mu zena, prijatelj i neko kome moze vjerovati, tek onda ti on moze isprocati sta njega muci... iako je u tvom slucaju to vrlo jasno, muci ga to sto ne moze ispuniti majcina ocekivanja, tvoja ocekivanja, i svoje padove dozivljava kao katastrofalne neuspjehe...

[ispit_zivota]

Čudno ali dobro. Dok sam skupila snage da otvorim ovu temu skupila sam i snage da ustrajem u pokušaju razgovora s njim i uspjela sam sve riješiti za kratko vrijeme tako da nema potrebe više za ovom temom.
Uporno sam pitala da mi odgovori vidi li se više u životu sa mnom na što mi je odgovarao nekim šupačkim neodređenim odgovorima i pričama da je u teškom razdoblju da gnjavim da ga smaram.
Pošto vjerujem da ljudi koji se vole stoje jedno uz drugo i u najtežim situacijima nije mi to bilo dovoljno opravdanje.
Ustrajnim pitanjima sam dobila odgovor da je prenaglio u svojim osjećanjima prema meni da je to sve bilo nerealno.
To je to. Priča završena. Život ide dalje!

[swanfilter]

Znaci, dvicu je fasao? Zao mi je u tom slucaju. Samo ti zivi sretno, ostalo ce doci samo po sebi ..