Obično ljudi obično prozivaju su šefovi šest vladajućih stranaka, no oni su samo vrh ledenog brijega. Njihovo postojanje je moguće zahvaljjujući cijeloj piramidi, zapravo menažeriji likova raznh profila od sitnih kriminalaca, preko ljekara, novinara, potkupljenih sindikalista koja su radnici zadnja briga do "umjetnika" i doktora nauka.
Ko su zapravo ljudi koji su možda najveći krivci za bijedno stanje u kojem živi običan čovjek? Zbog koga nam u novčanicima vije paučina, zbog čega nam gradovi tako jadno i zapušteno, zbog čega tako mnogo gladnih u zemlji koja može hraniti cijeli Balkan. Zbog čega se u ovoj zemlki u kojom ima nekakve vlasti na papiru i u kojoj ima para u budžetima sve raspada. Zbog čega ništa nije kako treba? Zbog kojih ljudi stolim zaglavljeni u blatu?
Možda zbog njih.
Prvi mi na um pada ovaj prodavač magle
Zlatko Hurtić, ublehaš. liberal po političkom opredjeljennju, grijeh grijehova: PDV
Glavni krivaca za elemenentarnu nepogodu zvanu PDV. Od kraja rata do 2006. naša ekonomija je imala uzlazan trend. Padale su cijene industrijskih proizvoda , posebno hrane a rasle plate. Uvođenjem PDV poskupjelo je sve baš SVE. Kada je porasla cijena hrane uvođenjem PDV -a, a Hurtić je bio najgrlatiji zagovornik ovog nameta, ljudi su počeli manje trošiti na druge proizvode Tako je počala opadati industrijska proizvodnja, domaće fabrike nestaju, nestaje radnička klasa. Uvođenje PDV omogućilo je vladajućim elitama zgrtanje brda para, čitavih milijardi na godišnjem nivou, zapošljavanje desetina hijada činovnika i podizanje plata političarima i administraciji do neba.
Danas ovaj ublehaš i prodavač magle, zagovornik neoliberalnih metoda u ekonomiji trabunja sljedeće
http://nap.ba/kolumna.php?id=2
Ubleha ostaje ublehaLažni bauk privatizacije
Piše : Zlatko Hurtić
I pored opravdanosti održavanja, protesti koji još uvijek traju otvaraju nekoliko važnih pitanja, posebno u pogledu njihove organiziranosti i razumijevanja ekonomskih problema zemlje. Najveći dio javnosti oštro je osudio paljenje državnih institucija, zastave BiH i napade na policiju. To je značajno umanjilo oštrinu demonstracija, ali i podršku građana, posebno u Sarajevu. Bez obzira na sve simpatije objektivni posmatrač mora zaključiti da su se protesti, ipak, sveli na okupljanje nekoliko stotina upornih, a istima se i pored otvorenog poziva nisu pridružili borci, sindikati niti penzioneri.
Zbog toga oni teško da se mogu smatrati masovnim i dovoljno utjecajnim da bi pokrenuli, toliko željene, korjenite promjene u društvu.
Pored ovoga, pojedini ključni zahtjevi nisu jasno artikulisani kako bi bili razumljivi običnom građaninu, ali ni stručnoj javnosti. Posebno bih istakao zahtjev za revizijom privatizacije koji istu stavlja na stub srama i proglašava „krivcem svih krivaca“. Time se stvari zamagljuju, jer ono što je bio problem jeste loš model privatizacije, tj. javni upis dionica, a ne privatizacija sama po sebi. Bit će pogubno ako kao rezultat ovih demonstracija privatizacija kao model transformacije u tržišnu ekonomiju bude doveden u pitanje, posebno u FBiH gdje još uvijek postoje značajni resursi koji trebaju biti privatizirani.
To će samo pogodovati strankama na vlasti, jer smo svjedoci da je privatizacija praktički već nekoliko godina „obustavljena“. Vlasti oklijevaju da okončaju privatizaciju zbog lažne brige da se „sačuva i ne rasproda nacionalno blago“. Međutim, pravi motiv stranaka na vlasti bio je da su za svoj i račun svoje rodbine crpile resurse ovih preduzeća i zapošljavale svoje kadrove i članove familija. Antiprivatizacijski sentiment koji je ovladao demonstrantima je kontraproduktivan, jer privatizacija predstavlja i jedan od načina za privlačenje toliko potrebnih stranih investitora, i može biti važna poluga za rast investiranja, konkurentnosti, izvoza, zapošljavanja kao i penzija i plata. Sve su to ciljevi koje su istakli demonstranti, a koji će se teško postići bez ubrzanja i okončanja privatizacije i bez obzira ko dođe na vlast: „ekspertska“ ili druga vlada.
2. Bimo Jusufranić

Bimo nije samo uništio GRAS. Bimo je uništio najvažniji resurs i proces u našoj zemlji. Obrazovanje.
Kaže ovako
Ibrahim Jusufranić zvani Bimo, koji je nakon smjene sa mjesta direktora sarajevskog JP GRAS, sa sinom Jasminom, te šurom Branislavom Petrovićem, svojim dugogodišnjim poslovnim partnerima, preuzeo kontrolu većine dionica u Unioninvestu, te nezanemariv udio u Centrotransu, odlučio se okušati i u visokom obrazovanju. Naravno, iskustvo u ovoj oblasti stekao je donacijama sarajevskom Saobraćajnom fakultetu, koji je, kako tvrde dobro obaviješteni intelektualni krugovi, godinama bio privatna prćija njegovog rođaka, služeći isključivo za osiguranje sumnjivih diploma brojnim rođacima ovih obitelji.
Plodno tlo za realiziranje ovog biznisa našao je 2006. godine u Srednjobosanskom kantonu i tadašnjem ministru obrazovanja Branku Golubu čija je supruga, kažu, u bliskim rodbinskim vezama sa Biminom boljom polovinom. A onda je Jusufraniće krenulo. U prostorijama Osnovne škole u Turbetu 2007. godine osnovali su saobraćajni fakultet, zatim fakultet za tehničku logistiku, a potom i ekonomski. Svakom po jedan, Ibrahimu, Jasminu i Branislavu. Nedugo zatim, sva tri fakulteta sele u travničko naselje Bunar, u zgradu stovarišta građevinskog materijala. U osiguranju potrebne dokumentacije svesrdnu podršku uz Ministarstvo obrazovanja Srednjobosanskog kantona, te ministra Branka Goluba i njegovog pomoćnika Zorana Matoševića, Jusufranićima pružaju i u Općinskom sudu. U dokumentaciji, koja se uz pomenute institucije, nalazi i na zvaničnoj web-stranici fakulteta stoji:
Saobraćajni fakultet, u sudski registar upisan je 2007. godine, a u registar visokoškolskih ustanova Srednjobosanskog kantona 2009, znači dvije godine poslije. Na osnovu čega je upisan u sudski registar ostaje nejasno, kao i dilema jesu li potvrde o završenom studiju u ovom periodu legalne, legitimne i pravovaljane. No o tome neka brinu Bimini studenti, od kojih je većini trebao samo papir, a radno mjesto su imali ili su ga po završetku fakulteta dobili u zgradi u kojoj su navodno studirali. Naravno, brigu s njima trebali bi dijeliti i uposlenici Ministarstva obrazovanja, u kojem, kada je ova visokoškolska rašomonijada u pitanju, nema nevinih. Studenti se upisuju, a nastava izvodi po kriterijima dogovorenim unutar porodočnog klana. Potpisi i ocjene počesto se upisuju po ugostiteljskim objektima, uz obrazloženje ovaj nam je dao donaciju. Pojedini predavači odbijaju pristati na takvu praksu i, naravno, kupe kofere. Njihova mjesta zauzima mlađi kadar, koji je tek zagazio u osmu deceniju života, poput Saliha Bučuka i Mladena Bodirože. Neki među njima profesorsku praksu sticali su provodeći skoro cijeli radni vijek u studentskoj službi pojedinih fakulteta. A onda je Kantonalno ministarstvo obrazovanja sugeriralo da Bimini fakulteti ne mogu raditi samostalno i oni formalno-pravno ulaze pod okrilje Univerziteta u Travniku. Ali samo formalno-pravno. Sudeći po dokumentaciji i javnim istupima, Ibrahim Jusufranić Bimo, samo godinu dana od otvaranja porodičnih fakulteta, sebe u javnosti titulira rektorom nepostojećeg Internacionalnog univerziteta u Travniku. Kao vlasnik fakulteta i nepostojećeg Univerziteta, sklapa ugovore sa srodnim fakultetima u susjednoj Hrvatskoj.
Istovremeno, ovaj mafijaški klan nastoji na brzinu iškolovati što više magistara. Među prvim magistrantima je i njegov sin, poslovni partner i vlasnik jednog od tri fakulteta, Jasmin, koji je nakon što je, kažu, završio elektrotehniku, odlučio magistrirati na babinoj ekonomiji. I onda mu se omakne zbog kamera. A, kažu, u pauzi između briga o pozamašnim udjelima u brojnim firmama, učio i spremao magistarski noćima. Njegovo odustajanje otvorilo je oči i Rasimu Daciću, rektoru Univerziteta Travnik, čija tabla krasi zgradu Bime i sina mu, koji je poručio da će zbog činjenice da fakultet o izboru teme magistarskog rada Jusufranića juniora i datumu njegove odbrane nije zatražio saglasnost Rektorata, biti ekscesa, te da on neće staviti potpis na tu diplomu, kao ni na prethodne dvije koje su pod istim uvjetima nastale. Mediji objave i opet frka. Babo Ibrahim krene u pregovore i ubjeđivanja rektora da mu potpiše antidatiranu saglasnost, a kada ne uspije, uključi se i majka Smilja, koja s kućnog telefona zaprijeti glavnoj inspektorici obrazovanja te novinarima, koji su se eto usudili stati na put napredovanju u naučnim krugovima, njenom junioru. Zabrine to i ostale prijavljene magistrante, među kojima ima, kažu, i onih koji su nakon završene muzičke akademije odlučili magistrirati na Biminoj ekonomiji.U pauzama između organiziranja odbrana magistarskih radova, rektor nepostojećeg Internacionalnog univerziteta, za čije je osnivanje, istina, od Vlade Srednjobosanskog kantona dobio saglasnost, ali i pored pomoći moćnih zaštitnika u nadležnom Ministarstvu još nije uspio upisati u sudski registar, organizira i međunarodni simpozij. Do 6. maja na njihovoj zvaničnoj stranici pisalo je da je suorganizator Ministarstvo prometa i komunikacija BiH, čiji je ministar Rudo Vidović predstavljen kao predsjednik organizacionog odbora. U sastavu istog su bila zvučna imena, poput premijera SBK-a Salke Selmana, travničkog načelnika Tahira Lende, pomoćnika ministra obrazovanja Zorana Matoševića. Ali, opet nakon objave u medijima, obavijest se drastično mijenja. Nema više zvučnih imena, a uz Internacionalni univerzitet dodato je u osnivanju. Nastojeći sakriti tragove mafijaških poslova u navodnom visokom obrazovanju, Jusufraniću, koji i dalje sebe titulira rektorom, omaknu se greške, koje je lako otkriti. On sam podastire svoje neznanje i time na naplatu stiže propušteno redovno obrazovanje. Šta li tek čeka one kojima je on dijelio diplome.
No, ne sumnjajući u spregu obrazovne i političke mafije, Internacionalni univerzitet će uskoro i formalno i pravno biti stvarnost i postati treći privatni univerzitet u Travniku. Uz dva državna na ovom prostoru, i Oxford bi nam pozavidio. Prateći samo zvaničnu web-stranicu klana Jusufranić, koji se sam spleo u kučine, sasvim se logičnim nameće zaključak, da država godinama nije htjela pratiti mafijaške tokove novca koji se slijevao u džepove porodice Jusufranić i Petrović. Jer da jesu, nakon ojađenih radnika sarajevskog GRAS-a i Unioninvesta, barem bi bili pošteđeni brojni studenti. A bogami i država, koju bi narednih godina trebao voditi Bimin kadar, kojem se uskoro pridružuje i četvrti fakultet - ekološki. Sačuvaj nas Bože.
Bimo je prvi spojio kapitalistički način razmišljanja i obrazovanje. Bimo je u ovoj zemlji uveo princip da nije važno učiti, važno je imati pare i dovoljno goriva da se dođe Travnika. U kapitalizmi se sve mpže kupiti, zašto ne i titula i dploma.
Grobar bh. obrazovanja.
3. Zlatko Petrović

Vječiti ministar Prostornog uređenje u svim kantonalnim vladama. Čovjek koji je bio član svih mogućih partija koje su bile na vlasti u KS. Ako nekim slučajem jednog jutra primjetite da vašeg prak ili parkinga više nema i da se na njemu gradi nekakv tržni centar, krivac za to je Zlatko Petrović, čovjek bez kojeg se u Sarajevu ništa ne može graditi. Petrovič je Sarajlijam šupački poskupio vodu, krv je jer je grad prljav i oronuo, kriv je kolaps komunalne privede, redukcije vode , loše i skupo grijanje. Jedna od najpogubnijih pojava u javnom i političkom životu BiH. Čovjek za svaku stranku i svaku vlas i za svakog tajkuna. Čovje kojeg se je nemoguće riješiti. Ako na idućim izborima Naša stranka osviji vlast u KS, ljugavi Petrovi će biti jihov minisatr prostornog uređenja. Čovjek koji ej stanarima D: malte ukrao parking i prodao ga svojoj firmi. Ministtar Petrović je tako učinio uslugu građaninu Petroviću.
4. Nedžad Branković

Čovjke koji je uništio sve što je dotakao. Iza njega su ostale propale Željeznice, Energoinvest, GRAS. Sve po zakonu. Ima facu gangstera
5. Ismet Bajramović

Imenjak i prezimenjak najpoznatijeg ovdađnjeg gangstera. Najbolji sindikalaca kojeg vlast može poželjeti. Ako vas poslodavac guzi u zdrav mozak i čini vam pakao od života, za to ne krivite poslodavca. Krivite sindikat i ovog lažnog prestavnika radnika i ljubiteja fitnesa.
Tu bi kontinjud...
Ko su po vama najveći neprijatelji običnih ljudi u BiH? osim vodećih političara koji su kategorija zlikovaca za sebe...





