#1 Ovo ne moze pisati svako!
Posted: 06/03/2005 23:19
Ovako moze pisati neko je dio Sarajeva bio,ostao a fala bogu i bice.Svaka ti cast Gorane Radonjicu jer pises ono sto mislim a vjerujem i sve postene Sarajlije ma gdje bile.
Naslov:Istina!
>Subota 22 januar 2005, veceras sam gledao utakmicu Bosna - Partizan. Setam
>avenijama i razmišljam. Misli su mi ispreturane i ne mogu da odvojim javu
>od snova. Dobro se sjecam da sam mladost proveo u najljepsem gradu na
>svijetu i da sam bio ispunjen bogatstvom i ljepotom sarajevskog zivljenja i
>da se nisam razlikovao od drugih iz svih naših generacija: da sam isao na
>igranke u FIS, da sam setao drzeci se za ruke na Vrelu Bosne, da sam jeo
>cevapcice na Bascarsiji i sladoled u, da je od Parkuse do Slatkog Coska
>bila najbogatija jer su njom prolazili najljepsi biseri u vidu mojih
>prijatelja, drugova, poznanika.
>
>
>Povratak Bose Tanjevica nam je svima otvorio oci i poceli smo da
>ostvarujemo dugogodisnje snove. Zivjeli smo sa prvoligaskim utakmicama
>Bosne, a onda nas titula prvaka Jugoalsije nije zadovoljila i Evropa nam je
>bila mala. Svi smo nalazili mjesto pod kosarkaskim suncem. Skenderija je
>bila mala, a Bosnine utakmice su postale najgledaniji tv program. preporod
>zivljenja su se nezadrzivo sirili kroz sve sarajevske pore: muzika je
>dozivljala punu ekpanziju, a Vucko nam je postajao kucni ljubimac,
>kongeresi su nam uljepsavali grad i bili smo u transu. Drogirali smo se
>borbenoscu i ljepotom kosarke, njihali smo se u ritmu Indeksa i Keminih
>balada, Malo pozoriste i Nadrealisti su nam postali sastavni dio zivota,
>jedni su slavili pobjede a drugi, Kindje i Pimpek su nam postali najblizi
>prijatelji i onda smo organizacijom Olimpijade definitivno potisnuli simbol
>atentata i Sarajevo je postalo grad svih ljudi, Jugoslavije, Evrope,
>Svijeta...
>
>Bili smo bliski jedni drugima, nam je postalo najupotrebljavanija rijec, a
>cesto nismo ni znali imena svih prijatelja. Znali smo < face > znali smo da
>pripadamo istom prostoru, da volimo isti grad i imena nisu bila važna.
>Voljeli smo se i zenili medusobno, nismo ni znali da li pripadamo nekoj od
>nacija ili religija, a baklava nam je bila najdrazi kolac.
>
>I ja sam rastuci realizovao svoje snove. Poceo sam da sudim prvoligaske
>utakmice, postao najmladji medunarodni sudija sa 25 godina i bio ponosan
>sto me svi prepoznaju po gradu kojem sam istinski pripadao, po Bosni ili
>odlicno organizovanoj Olimpijadi. Realizovao sam i ja svoja djecacka
>mastanja ucescem na Olimpijadi u Seulu. Putovanja, utakmice, turniri,
>sampionati su se smjenjivali i mojoj sreci nije bilo kraja. Radovao sam se
>svakom novom iskustvu, pricao drugima o onome sto sam vidio, a uvijek sam
>bio najsrecniji kada sam se vracao u zagrljaj Sarajevu. Uceni smo da
>vrednujemo ljude, bez obzira na ime, religiju ili naciju, razlikovali smo
>se kao posteni i neposteni, korektni i nekorektni, znali smo ko je i ko to
>nije bio, dijelili od onih drugih, a imena i onako cesto nisu kazivala
>drugo osim da Kindje, Pimpek, Bodo, Zike, Moke, Skija, Pape i svi mi drugi
>nismo imali drugu pripadnost osim onoj sarajevskoj.
>
>Kada nam se ucinilo da nam je bas sve po „tamam”, „rahatluk” nam je
>prikunulo ljudsko ludilo. Granate i snajperi nisu birali, nisu znali imena
>ljudi, nisu znali koje je nacije ubijeni ili kome je pripadala razrusena
>zgrada ili kako se zvala ulica. Dani i sati u mraku su nam postajali
>beskonacni, a ja sam se mentalno spasavao pripremajuci tv komentare NBA
>kosarke. Snovi su prekinuti, porodice rasturene, tuga, stradanja, rusenja
>su postali sastavni dio naših bezvrijednih svakodnevnica. Cesto i sada kroz
>snove cujem jecanje djevojcice koju sam na rukama nosio do Vrazove: <hocu
>svoju nogu da mogu da se igram>. Nazalost, sutradan u pet sati ujutro njena
>sestra bliznakinja je jauknula u postelji kraj svojih roditelja i tada je
>prestalo da kuca srce najnevnije osobe koja je platila cijenu bezumlja...
>
>Treninge, utakmice, radost i zadovoljstvo, zivoti su nam prekinuti i
>poceli smo da živimo na nacin da se snalazimo kako bismo prezivjeli. Jedni
>su nastojali da pronadju komad hrane za djecu, a drugi su zivjeli za
>informaciju gdje su im djeca i šta rade u tudjem svijetu. Vijest, makar
>stara i po nekoliko mjeseci, o našim najblizima nas je hrabrila i jacala za
>neka buduca vremena. Jedni su uspjeli da izadju iz Sarajeva i ne znajuci da
>je lakse zivjeti u svom gradu pod granatama i u gladi, a drugi su ostali da
>cekaju kraj sudbine. Meni je trcanje preko piste bila najteza i najduza
>pretrcana staza, a onda nakon Evropskog prvenstva u Njemackoj usao sam u
>prostore Francuske kosarkaske federacije i u sektoru Medunarodnih odnosa
>iskazao iskustvo steceno kao generalni sekretar KSBiH i KK „Bosna”.
>
>Moja svakodnevnica se odvijala kao u snovima koje nikada nisam mogao da
>zamislim. Prihavatili su me kao najrodenijeg, svi su me zavoljeli, a cak
>ni u sudjenju nisam osjetio zavist. Cesto nisam znao da li sanjam kada sam
>dobivao mnogobrojna delegiranja za utakmice Finala Play off-a Francuske,
>utakmica All Star ili Finala Kupa Francuske, kao i delegiranja za sve
>utakmice evropskih takmicenja. Cesto sam razmišljao i postavljao bezbroj
>pitanja, ali na svako ili moji novi prijatelji su objašnjavali da sam to
>zasluzio mnogo cim, a ja sam jedino to mogao da objasnim sarajevskim
>mentalitetom. Zivotni fakultet, odnosi sa ljudima, nacin rada i
>komuniciranja stecen na sarajvskim ulicama, kaficima, Skenderiji,
>Bascarsiji mi je pomogao da ponosno idem putem na koji su me natjerali, a
>sa mojom diplomom Fakulteta politickih nauka mogao samo da se u Parizu.
>
>Nisam bio drugaciji od ostalih. Naprotiv uvijek sam bio poput mojih
>drugara, prijatelja, poznanika, poput moje raje. Znam da nosim u sebi tugu
>kao i hiljade drugih rasutih po svijetu. Znam da sam jak i snažan i da sam
>nadvladao sve nove izazove, ali to je isto kao sto su i svi drugi ucinili u
>mnogim dijelovima svijeta. Ljudi rasli na sarajevskim ulicama su drugaciji
>od ostalih. Obrazovanje koje smo sticali godinama samo smo primjenili u
>novim sredinama. Sada svakodnevno slavimo one koji su izmislili telefon, a
>pogotovo internet i E-Mail. Nasa djeca su još puno kvalitetnija od nas.
>Bilo gdje u svijetu nova pokolenja rodenih na sarajevskim prostorima su
>najbolji djaci i studenti. Gorjan je profesionalni kosarkas, Igor je u
>Australiji zavrsio dva fakulteta i bio jedan od najboljih studenata u
>Brizbenu, Emir je u Svedskoj vec poceo da radi kao ljekar, Davor je postao
>inzinjer elektornike u Kanadi...i svi oni s radoscu slusaju price svojih
>roditelja o ljepoti i raskosi grada u kojem su rodeni.
>
>Francuzi kažu da i 20 maja prošle godine još jednom sam dobio izvanredno
>priznanje. Odreden sam da sudim, po treci put za redom, finalnu utakmicu
>Kupa Francuske u veleljepnoj pariskoj dvorani Bercy. Bilo je velicanstveno,
>dvorana prepuna - 15.000 ljudi,. Bio sam sjetan. Atmosfera me je podsjetila
>na posljednju utakmicu koju sam sudio u prepunoj Skenderiji. Bila je to
>utakmica Bosna - Real, Kindje je posljednji put istrcao u dresu Bosne.
>Davor je pjevao u ime svih nas . Steglo mi se oko srca i stalno sam gledao
>u pravcu prvog reda centralne loze, kao da sam tražio suosjecaje. Utakmica
>je bila super i sve je teklo kako treba, pa cak ni sudije nisu bile loše.
>Dobijenu medalju za tu finalnu utakmicu sam s ponosom drzao na grudima.
>Bilo ih je puno u mojoj karijeri, ali ova posljednja je bila nekako
>najljepsa. Mislio sam na moj grad, na moje prijatelje i otisao sam u pravcu
>gledalista. Skinuo sam medalju s vrata i poklonio je gospodjici Ambasador
>BiH u Francuskoj kazjujuci da ce da mi bude cast da je primi i da je
>poklanjam mojim prijateljima i mom gradu. Medalja i sada krasi kancelariju
>u Ambasadi, a moj sarajevsko-pariski prijatelj Aljo Sok (s kojim sam
>ispricao hiljade sarajevskih prica) stiscuci mi ruku iskreno i toplo
>kazujuci ono sto mnogi koji nisu iz Sarajeva ne mogu da razumiju : .
>
>Prvu ovogodisnju medunardonu utakmicu sam sudio u Madridu i tog dana sam
>procitao tekst posvecen sadasnjem najboljem igracu Real Madrida Lousi
>Bullock. Novinar je kazao da nakon vremena Mirze Delibasica i Dražena
>Petrovica nije bilo takvog igraca u kraljevskom timu. I ovaj (kao i svaki
>raniji) put prije utakmice mi je prisao dedica koji brine o opremi igraca
>Reala i ponovio mi da je Kindje njegovom sinu poklonio motocikl.
>
>Uskoro ce i moja sudijska karijera da se zavrsi, vise mi je od 53 godine i
>kao najstariji aktivni medunardoni sudija sam sudio u 72 razlicite zemlje
>svijeta i predstavljao svoju zemlju (i sada Francusku) svuda po svijetu...
>Sve cesce razmišljam o gradu koji nema ni Trijumfalnu Kapiju, ni Ajfelov
>Toranj, ni Luvr ni Jelisejska Polja, ni svo bogatstvo ovog prostora, a koji
>mi je vise u srcu od ovog najljepseg na svijetu... Šta vrijedi njegova
>ljepota kada nije moj grad... Moj grad je onaj rasprostranjen sa dvije
>obale Miljacke... Sanjam o setnji bascarsijskim ulicama, o ljudima koje
>sam godinama susretao, o njihovoj duhovitosti, o prepunoj Skenderiji na
>mojoj posljednjoj utakmici, o Zetri, o Vrelu Bosne, sanjam o onome sto mi
>nedostaje sve ove godine... Sanjam o Sarajevu.
>
>
>Postovani citaoce,
>Oprosti mi sto sam bio lican... Oprosti mi sto sam kazao i dio onoga sto
>svako od nas (koji se sticajem okolnosti i ne po vlastitom izboru nasao u
>tudjem svijetu) nosi i osjeca duboko u svojim porama... Oprosti mi sto
>svakodnevno mislim i pricam o Sarajevu... Oprosti mi sto svakodnevno
>telefoniram Bosi Tanjevicu ili Aliji Ramicu...Oprosti mi sto želim da znaš
>da su mi Haris, Anto, Zoran ili Zeljko puno draži od ljubaznih Paskala,
>Misela ili Zan Pjera... Oprosti mi sto svaki dan primim i posaljem bezbroj
>poruka svuda u svijetu ljudima kojima nedostaje Sarajevo...Oprosti mi sto
>govorim i sanjam o Sarajevu... Oprosti mi sto želim da znaš da je Sarajevo
>i Tvoj i moj, da je nas grad.
>
>Iskreno
>
>Goran Radonjic
>
Naslov:Istina!
>Subota 22 januar 2005, veceras sam gledao utakmicu Bosna - Partizan. Setam
>avenijama i razmišljam. Misli su mi ispreturane i ne mogu da odvojim javu
>od snova. Dobro se sjecam da sam mladost proveo u najljepsem gradu na
>svijetu i da sam bio ispunjen bogatstvom i ljepotom sarajevskog zivljenja i
>da se nisam razlikovao od drugih iz svih naših generacija: da sam isao na
>igranke u FIS, da sam setao drzeci se za ruke na Vrelu Bosne, da sam jeo
>cevapcice na Bascarsiji i sladoled u, da je od Parkuse do Slatkog Coska
>bila najbogatija jer su njom prolazili najljepsi biseri u vidu mojih
>prijatelja, drugova, poznanika.
>
>
>Povratak Bose Tanjevica nam je svima otvorio oci i poceli smo da
>ostvarujemo dugogodisnje snove. Zivjeli smo sa prvoligaskim utakmicama
>Bosne, a onda nas titula prvaka Jugoalsije nije zadovoljila i Evropa nam je
>bila mala. Svi smo nalazili mjesto pod kosarkaskim suncem. Skenderija je
>bila mala, a Bosnine utakmice su postale najgledaniji tv program. preporod
>zivljenja su se nezadrzivo sirili kroz sve sarajevske pore: muzika je
>dozivljala punu ekpanziju, a Vucko nam je postajao kucni ljubimac,
>kongeresi su nam uljepsavali grad i bili smo u transu. Drogirali smo se
>borbenoscu i ljepotom kosarke, njihali smo se u ritmu Indeksa i Keminih
>balada, Malo pozoriste i Nadrealisti su nam postali sastavni dio zivota,
>jedni su slavili pobjede a drugi, Kindje i Pimpek su nam postali najblizi
>prijatelji i onda smo organizacijom Olimpijade definitivno potisnuli simbol
>atentata i Sarajevo je postalo grad svih ljudi, Jugoslavije, Evrope,
>Svijeta...
>
>Bili smo bliski jedni drugima, nam je postalo najupotrebljavanija rijec, a
>cesto nismo ni znali imena svih prijatelja. Znali smo < face > znali smo da
>pripadamo istom prostoru, da volimo isti grad i imena nisu bila važna.
>Voljeli smo se i zenili medusobno, nismo ni znali da li pripadamo nekoj od
>nacija ili religija, a baklava nam je bila najdrazi kolac.
>
>I ja sam rastuci realizovao svoje snove. Poceo sam da sudim prvoligaske
>utakmice, postao najmladji medunarodni sudija sa 25 godina i bio ponosan
>sto me svi prepoznaju po gradu kojem sam istinski pripadao, po Bosni ili
>odlicno organizovanoj Olimpijadi. Realizovao sam i ja svoja djecacka
>mastanja ucescem na Olimpijadi u Seulu. Putovanja, utakmice, turniri,
>sampionati su se smjenjivali i mojoj sreci nije bilo kraja. Radovao sam se
>svakom novom iskustvu, pricao drugima o onome sto sam vidio, a uvijek sam
>bio najsrecniji kada sam se vracao u zagrljaj Sarajevu. Uceni smo da
>vrednujemo ljude, bez obzira na ime, religiju ili naciju, razlikovali smo
>se kao posteni i neposteni, korektni i nekorektni, znali smo ko je i ko to
>nije bio, dijelili od onih drugih, a imena i onako cesto nisu kazivala
>drugo osim da Kindje, Pimpek, Bodo, Zike, Moke, Skija, Pape i svi mi drugi
>nismo imali drugu pripadnost osim onoj sarajevskoj.
>
>Kada nam se ucinilo da nam je bas sve po „tamam”, „rahatluk” nam je
>prikunulo ljudsko ludilo. Granate i snajperi nisu birali, nisu znali imena
>ljudi, nisu znali koje je nacije ubijeni ili kome je pripadala razrusena
>zgrada ili kako se zvala ulica. Dani i sati u mraku su nam postajali
>beskonacni, a ja sam se mentalno spasavao pripremajuci tv komentare NBA
>kosarke. Snovi su prekinuti, porodice rasturene, tuga, stradanja, rusenja
>su postali sastavni dio naših bezvrijednih svakodnevnica. Cesto i sada kroz
>snove cujem jecanje djevojcice koju sam na rukama nosio do Vrazove: <hocu
>svoju nogu da mogu da se igram>. Nazalost, sutradan u pet sati ujutro njena
>sestra bliznakinja je jauknula u postelji kraj svojih roditelja i tada je
>prestalo da kuca srce najnevnije osobe koja je platila cijenu bezumlja...
>
>Treninge, utakmice, radost i zadovoljstvo, zivoti su nam prekinuti i
>poceli smo da živimo na nacin da se snalazimo kako bismo prezivjeli. Jedni
>su nastojali da pronadju komad hrane za djecu, a drugi su zivjeli za
>informaciju gdje su im djeca i šta rade u tudjem svijetu. Vijest, makar
>stara i po nekoliko mjeseci, o našim najblizima nas je hrabrila i jacala za
>neka buduca vremena. Jedni su uspjeli da izadju iz Sarajeva i ne znajuci da
>je lakse zivjeti u svom gradu pod granatama i u gladi, a drugi su ostali da
>cekaju kraj sudbine. Meni je trcanje preko piste bila najteza i najduza
>pretrcana staza, a onda nakon Evropskog prvenstva u Njemackoj usao sam u
>prostore Francuske kosarkaske federacije i u sektoru Medunarodnih odnosa
>iskazao iskustvo steceno kao generalni sekretar KSBiH i KK „Bosna”.
>
>Moja svakodnevnica se odvijala kao u snovima koje nikada nisam mogao da
>zamislim. Prihavatili su me kao najrodenijeg, svi su me zavoljeli, a cak
>ni u sudjenju nisam osjetio zavist. Cesto nisam znao da li sanjam kada sam
>dobivao mnogobrojna delegiranja za utakmice Finala Play off-a Francuske,
>utakmica All Star ili Finala Kupa Francuske, kao i delegiranja za sve
>utakmice evropskih takmicenja. Cesto sam razmišljao i postavljao bezbroj
>pitanja, ali na svako ili moji novi prijatelji su objašnjavali da sam to
>zasluzio mnogo cim, a ja sam jedino to mogao da objasnim sarajevskim
>mentalitetom. Zivotni fakultet, odnosi sa ljudima, nacin rada i
>komuniciranja stecen na sarajvskim ulicama, kaficima, Skenderiji,
>Bascarsiji mi je pomogao da ponosno idem putem na koji su me natjerali, a
>sa mojom diplomom Fakulteta politickih nauka mogao samo da se u Parizu.
>
>Nisam bio drugaciji od ostalih. Naprotiv uvijek sam bio poput mojih
>drugara, prijatelja, poznanika, poput moje raje. Znam da nosim u sebi tugu
>kao i hiljade drugih rasutih po svijetu. Znam da sam jak i snažan i da sam
>nadvladao sve nove izazove, ali to je isto kao sto su i svi drugi ucinili u
>mnogim dijelovima svijeta. Ljudi rasli na sarajevskim ulicama su drugaciji
>od ostalih. Obrazovanje koje smo sticali godinama samo smo primjenili u
>novim sredinama. Sada svakodnevno slavimo one koji su izmislili telefon, a
>pogotovo internet i E-Mail. Nasa djeca su još puno kvalitetnija od nas.
>Bilo gdje u svijetu nova pokolenja rodenih na sarajevskim prostorima su
>najbolji djaci i studenti. Gorjan je profesionalni kosarkas, Igor je u
>Australiji zavrsio dva fakulteta i bio jedan od najboljih studenata u
>Brizbenu, Emir je u Svedskoj vec poceo da radi kao ljekar, Davor je postao
>inzinjer elektornike u Kanadi...i svi oni s radoscu slusaju price svojih
>roditelja o ljepoti i raskosi grada u kojem su rodeni.
>
>Francuzi kažu da i 20 maja prošle godine još jednom sam dobio izvanredno
>priznanje. Odreden sam da sudim, po treci put za redom, finalnu utakmicu
>Kupa Francuske u veleljepnoj pariskoj dvorani Bercy. Bilo je velicanstveno,
>dvorana prepuna - 15.000 ljudi,. Bio sam sjetan. Atmosfera me je podsjetila
>na posljednju utakmicu koju sam sudio u prepunoj Skenderiji. Bila je to
>utakmica Bosna - Real, Kindje je posljednji put istrcao u dresu Bosne.
>Davor je pjevao u ime svih nas . Steglo mi se oko srca i stalno sam gledao
>u pravcu prvog reda centralne loze, kao da sam tražio suosjecaje. Utakmica
>je bila super i sve je teklo kako treba, pa cak ni sudije nisu bile loše.
>Dobijenu medalju za tu finalnu utakmicu sam s ponosom drzao na grudima.
>Bilo ih je puno u mojoj karijeri, ali ova posljednja je bila nekako
>najljepsa. Mislio sam na moj grad, na moje prijatelje i otisao sam u pravcu
>gledalista. Skinuo sam medalju s vrata i poklonio je gospodjici Ambasador
>BiH u Francuskoj kazjujuci da ce da mi bude cast da je primi i da je
>poklanjam mojim prijateljima i mom gradu. Medalja i sada krasi kancelariju
>u Ambasadi, a moj sarajevsko-pariski prijatelj Aljo Sok (s kojim sam
>ispricao hiljade sarajevskih prica) stiscuci mi ruku iskreno i toplo
>kazujuci ono sto mnogi koji nisu iz Sarajeva ne mogu da razumiju : .
>
>Prvu ovogodisnju medunardonu utakmicu sam sudio u Madridu i tog dana sam
>procitao tekst posvecen sadasnjem najboljem igracu Real Madrida Lousi
>Bullock. Novinar je kazao da nakon vremena Mirze Delibasica i Dražena
>Petrovica nije bilo takvog igraca u kraljevskom timu. I ovaj (kao i svaki
>raniji) put prije utakmice mi je prisao dedica koji brine o opremi igraca
>Reala i ponovio mi da je Kindje njegovom sinu poklonio motocikl.
>
>Uskoro ce i moja sudijska karijera da se zavrsi, vise mi je od 53 godine i
>kao najstariji aktivni medunardoni sudija sam sudio u 72 razlicite zemlje
>svijeta i predstavljao svoju zemlju (i sada Francusku) svuda po svijetu...
>Sve cesce razmišljam o gradu koji nema ni Trijumfalnu Kapiju, ni Ajfelov
>Toranj, ni Luvr ni Jelisejska Polja, ni svo bogatstvo ovog prostora, a koji
>mi je vise u srcu od ovog najljepseg na svijetu... Šta vrijedi njegova
>ljepota kada nije moj grad... Moj grad je onaj rasprostranjen sa dvije
>obale Miljacke... Sanjam o setnji bascarsijskim ulicama, o ljudima koje
>sam godinama susretao, o njihovoj duhovitosti, o prepunoj Skenderiji na
>mojoj posljednjoj utakmici, o Zetri, o Vrelu Bosne, sanjam o onome sto mi
>nedostaje sve ove godine... Sanjam o Sarajevu.
>
>
>Postovani citaoce,
>Oprosti mi sto sam bio lican... Oprosti mi sto sam kazao i dio onoga sto
>svako od nas (koji se sticajem okolnosti i ne po vlastitom izboru nasao u
>tudjem svijetu) nosi i osjeca duboko u svojim porama... Oprosti mi sto
>svakodnevno mislim i pricam o Sarajevu... Oprosti mi sto svakodnevno
>telefoniram Bosi Tanjevicu ili Aliji Ramicu...Oprosti mi sto želim da znaš
>da su mi Haris, Anto, Zoran ili Zeljko puno draži od ljubaznih Paskala,
>Misela ili Zan Pjera... Oprosti mi sto svaki dan primim i posaljem bezbroj
>poruka svuda u svijetu ljudima kojima nedostaje Sarajevo...Oprosti mi sto
>govorim i sanjam o Sarajevu... Oprosti mi sto želim da znaš da je Sarajevo
>i Tvoj i moj, da je nas grad.
>
>Iskreno
>
>Goran Radonjic
>
dakle molio bih malo razumijevanja i bez omalovazavanja 
zivim u finskoj 
)
