#1 bez naslova...
Posted: 02/03/2005 12:54
Sedmicno snovidjenje
Mirza, hvala ti, ili sanjam o Sarajevu
Pise : Goran RADONJIC
Dobro se sjecam da sam mladost proveo u najljepsem gradu na svijetu i da sam bio ispunjen bogatstvom i ljepotom sarajevskog zivljenja i da se nisam razlikovao od drugih iz svih nasih generacija. Da sam isao na igranke u FIS, da sam setao drzeci se za ruke na Vrelu Bosne, da sam jeo cevapcice na Bascarsiji i sladoled u Egiptu, da je "avenija" od Parkuse do Slatkog coska bila najbogatija jer su njom prolazili najljepsi biseri u vidu mojih prijatelja, drugova, poznanika.
(...)
Bili smo bliski jedni drugima, "vozdra" nam je postalo najupotrebljivanija rijec, a cesto nismo ni znali imena svih prijatelja. Znali smo "face", znali smo da pripadamo istom prostoru, da volimo isti grad i imena nisu bila vazna. Voljeli smo se i zenili medjusobno, nismo ni znali da li pripadamo nekoj od nacija ili religija, a baklava nam je bila najdrazi kolac.
(...)
Kada nam se ucinilo da nam je bas sve potaman, rahatluk nam je prekinulo ljudsko ludilo. Granate i snajperi nisu birali, nisu znali imena ljudi, nisu znali koje je nacije ubijeni ili kome je pripadala razrusena zgrada, ili kako se zvala ulica. (...) Snovi su prekinuti, porodice rasturene, tuga stradanja, rusenja su postali sastavni dio nasih bezvrijednih svakodnevnica.
Cesto i sada kroz snpve cujem jecanje djevojcice koju sam na rukama nosio do Vrazove: "Cika Gorane, ne dajte me, ja necu da umrem, ja hocu svoju nogu da mogu da se igram". Nazalost, sutradan u pet sati ujutro njena sestra bliznakinja je jauknula u postelji kraj svojih roditelja i tada je prestalo da kuca srce najnevinije osobe koja je platila cijenu bezumlja.
(...)
Nisam bio drugaciji od ostalih. Naprotiv, uvijek sam bio poput mojih drugara, prijatelja, poznanika, poput moje raje. Znam da nosim u sebi tugu kao i hiljade drugih rasutih "bisera po svijetu". Znam da sam jak i snazan i da sam nadvaladao sve nove izazove, ali to je isto kao sto su i svi drugi ucinili u mnogim dijelovima svijeta. (...)Sve cesce razmisljam o gradu koji nema ni Trijumfalnu kapiju, ni Ajfelov toranj, ni Luvr, ni Jelisejska polja, ni sve bogatstvo ovog prostora, a koji mi je vise u srcu od ovog najljepseg na svijetu. Sta vrijedi njegova ljepota kada nije moj grad. Moj grad je onaj rasprostranjen na dvije obale Miljacke.
Sanjam o setnji bascarsijskim ulicama, o ljudima koje sam godinama susretao, o njihovoj duhovitosti, o prepunoj Skenderiji na mojoj posljednjoj utakmici, o Zetri, o Vrelu Bosne, sanjam o onome sto mi nedostaje sve ove godine... Sanjam o Sarajevu!
("OSLOBODJENJE", International Edition, 01. mart 2005.)
Mirza, hvala ti, ili sanjam o Sarajevu
Pise : Goran RADONJIC
Dobro se sjecam da sam mladost proveo u najljepsem gradu na svijetu i da sam bio ispunjen bogatstvom i ljepotom sarajevskog zivljenja i da se nisam razlikovao od drugih iz svih nasih generacija. Da sam isao na igranke u FIS, da sam setao drzeci se za ruke na Vrelu Bosne, da sam jeo cevapcice na Bascarsiji i sladoled u Egiptu, da je "avenija" od Parkuse do Slatkog coska bila najbogatija jer su njom prolazili najljepsi biseri u vidu mojih prijatelja, drugova, poznanika.
(...)
Bili smo bliski jedni drugima, "vozdra" nam je postalo najupotrebljivanija rijec, a cesto nismo ni znali imena svih prijatelja. Znali smo "face", znali smo da pripadamo istom prostoru, da volimo isti grad i imena nisu bila vazna. Voljeli smo se i zenili medjusobno, nismo ni znali da li pripadamo nekoj od nacija ili religija, a baklava nam je bila najdrazi kolac.
(...)
Kada nam se ucinilo da nam je bas sve potaman, rahatluk nam je prekinulo ljudsko ludilo. Granate i snajperi nisu birali, nisu znali imena ljudi, nisu znali koje je nacije ubijeni ili kome je pripadala razrusena zgrada, ili kako se zvala ulica. (...) Snovi su prekinuti, porodice rasturene, tuga stradanja, rusenja su postali sastavni dio nasih bezvrijednih svakodnevnica.
Cesto i sada kroz snpve cujem jecanje djevojcice koju sam na rukama nosio do Vrazove: "Cika Gorane, ne dajte me, ja necu da umrem, ja hocu svoju nogu da mogu da se igram". Nazalost, sutradan u pet sati ujutro njena sestra bliznakinja je jauknula u postelji kraj svojih roditelja i tada je prestalo da kuca srce najnevinije osobe koja je platila cijenu bezumlja.
(...)
Nisam bio drugaciji od ostalih. Naprotiv, uvijek sam bio poput mojih drugara, prijatelja, poznanika, poput moje raje. Znam da nosim u sebi tugu kao i hiljade drugih rasutih "bisera po svijetu". Znam da sam jak i snazan i da sam nadvaladao sve nove izazove, ali to je isto kao sto su i svi drugi ucinili u mnogim dijelovima svijeta. (...)Sve cesce razmisljam o gradu koji nema ni Trijumfalnu kapiju, ni Ajfelov toranj, ni Luvr, ni Jelisejska polja, ni sve bogatstvo ovog prostora, a koji mi je vise u srcu od ovog najljepseg na svijetu. Sta vrijedi njegova ljepota kada nije moj grad. Moj grad je onaj rasprostranjen na dvije obale Miljacke.
Sanjam o setnji bascarsijskim ulicama, o ljudima koje sam godinama susretao, o njihovoj duhovitosti, o prepunoj Skenderiji na mojoj posljednjoj utakmici, o Zetri, o Vrelu Bosne, sanjam o onome sto mi nedostaje sve ove godine... Sanjam o Sarajevu!
("OSLOBODJENJE", International Edition, 01. mart 2005.)
