#1 Bosnjacke licnosti iz proslosti
Posted: 04/12/2013 12:11
Cilj teme je da saznamo vise o bosnjackim herojima koji su branili ovu zemlju od neprijateljskih/stranih sila(Osmanlije,Austrougari prvenstveno)
Prvi je muftija Semsikadic,koji je uspio organizirati veliki otpor prema austrougarskim vojnicima koji su ulazili u BIH
junak bosnjackog naroda, rodjen je 1827. godine u uglednoj pljevaljskoj familiji. Obrazovanje je zapoceo u rodnim Pljevljima, nastavio u Sarajevu, gdje zavrsava medresu drveniju. Zahvaljujuci finansijskoj potpori svojih roditelja nastavlja skolovanje u Istambulu, na cuvenoj Seherzadi medresi, koju sa uspjehom zavrsava. Nakon zavrsnih studija vraca se u Pljevlja gdje se zaposljava kao vaiz u pljevaljskoj Ruzdiji, a 1866. je imenovan za muftiju u Taslidzi (Pljevljima). Zbog svog visokog obrazovanja i ugleda koji je uzivao u svom gradu, njegova kuca je bila mjesto gdje su se okupljali vidjeni
Bosnjaci i Srbi. Uzivao je veliki ugled i kod obicnog i muslimanskog i hriscanskog stanovnistva. Od Berlinskog kongresa on se politicki aktivira i uspostavlja vezu sa vodecim ljudima u Sarajevu koji su se pripremali za oruzani otpor Austrijancima. Istovremeno radi na stvaranju antiokupacionog otpora na Kosovu kako bi u svoje redove privukao i albanske dobrovoljce. Njegova aktivnost se protezala od rijeka Lima i da, koliko je moguce, sprijeci njen prodor prema Kosovskoj Mitrovici, podupiruci antiaustrijske elemente u neokupiranom dijelu Sandzaka. Mr. Avdija Avdic navodi rijeci austrijskog historicara Simona Joanovica da "na teritoriji Novopazarskog sandzaka stoje politicki i vojnicki interesi Austro-Ugarske i Turske u direktnoj suprotnosti". Ni carska Rusija nije htjela da se odrekne prestiza i svojih interesa na Balkanu, pa je nastojala da ostvari uticaj propagandom preko slavenskih komiteta i svojih agenata i emisara. Rusi su poceli da stvaraju svoje depoe u Sandzaku i u njih gomilaju oruzije.
Drzali su u pripremi i 2.000 ljudi izmedju Raske i Ivanjice. Zadatak ruskih slavenskih komiteta nije bio samo organizovanje otpora austrijskim trupama u Novopazarskom sandzaku, vec i priprema za izbacivanje Austro-Ugarske iz Bosne i Hercegovine. Pljevaljski muftija je trazio pomoc i od susjednih pravoslavnih knezevina Srbije i Crne Gore. Muftija je nudio saradnju knjazu Nikoli Petrovicu sa Cetinja, ali ovaj je Balkanu. I Srbija i Crna Gora su potpirivale nezadovoljstvo bosnjackog naroda u Bosni i Sandzaku, bosnjacko-muslimanski narod je ostao jedini da brani ova podrucija od Austrijanaca. Muftija je vatreno agitovao u Bosni i Hercegovini hrabreci prisutne da pridju pokretu otpora svi, bez obzira na vjeru. Govorio je da ce Bosnu braniti sva Srbija i Crna Gora i 300.000 Albanaca sa Kosova, upozoravajuci, narocito Bosnjake, da je po Kur'anu "svaki musliman duzan da se odupre neprijatelju, i da onog ko to nece, treba kazniti oduzimanjem imovine i protjerivanjem". Na vijest da je sultan prodao Bosnu Sarajlije su se prve pobunile. Hadzi Lojo je poveo oko 700 Sarajlija i zajedno sa njima opkolio rezidenciju (konak) sultanovog namjesnika za Bosnu - valije Ahmed Mazhar-pase. Pobunjena masa je zatrazila da komandant turske vojske u Bosni Veli-pasa odmah napusti Bosnu i da valija vojno zapovjednistvo preda domacem covjeku. Valija je morao da pristane na sve uslove. Poslije skupa u Begovoj dzamiji i pregovora sa valijom Sarajevo je bilo u ratnom stanju... Vodje su nakon vijecanja u Begovoj dzamiji uputile poziv u sve krajeve zemlje da se priprema oruzije i sprema za najgore. Malo nakon toga u Sarajevo su poceli pristizati naoruzani odredi. Prvi su dosli Fojnicani i Visocani (09. jula). Poziv bosanskih vodja da se ustaje u odbranu domovine dopro je u sve kutke Bosne. Narodni odbor iz Sarajeva, koji je bio mjesovitog nacionalnog sastava, je pozvao u pomoc pljevaljskog muftiju Semsikadica. Iako su na pocetku austrijski generali i politicari prognozirali da ce im biti dovoljno 80.000 vojnika da okupiraju Bosnu, bili su prinudjeni, zbog pruzenog otpora, dovesti jos 220.000 vojnika. Tada je narod u Sarajevu, ogorcen na pasivno drzanje
Turske, govorio: "Sultan moze dati Istambul, a ne Bosnu!" "Bosna je narodna, a ne sultanova koji nas prodaje Svabi!" Sarajlije su pruzili herojski otpor. Vrhovni komandant bosanske vojske Smail Haki-beg Selmanovic je u avgustu 1878. izdao Objavu u kojoj poziva sve stanovnike Bosne i Hercegovine, "muslimane, hristjane i latine" da se slozno odupru neprijatelju. Austrijske trupe predvodili su generali Josip Filipovic i Sapari (Czapary).
Borbeni put pljevaljskog muftije
Pljevaljski muftija je u Sarajevo dosao 12. jula 1878. zajedno sa Hafiz-pasom novim vojnim zapovjednikom Bosne koga je poslala Turska. Muftijin dolazak je bio u funkciji dogovora oko odbrane Bosne. Austrijske trupe su prodrle u Bosnu 29. jula 1878. iz sest pravaca: kod Bosanskog Broda, Gradiske, Kostajnice, Samca, Vrgorca i Imotskog. Crna Gora i Srbija nisu ustale da pomognu Bosni kada je, tada najjaca evropska sila krenula da je okupira. I jedna i druga su se drzale kukavicki. Pljevaljski muftija nije zbog toga mnogo zalio pa je podigao svoje dobrovoljacke odrede i krenuo ka Bosni da je brani. Jedan od ucesnika tog pohoda Omeraga Vajzovic pricao je 1943. o tom polasku i muftiji: \"Kad smo posli za Bosnu, muftija Semseefendija je bio u najboljim godinama mladosti. Tek se bio ozenio. Uzeo je najljepsu djevojku kakvu nikad vidio nisam. Ime joj je bilo Dzemila, rodom iz Pljevalja, a roditelji su joj se doselili iz Sarajeva. Otac joj je bio hadzi Avdija Smrekic. Nas muftija je bio osrednjeg rasta, crnomanjast. Jahao je vrana konja kog je timario i cuvao Semseefendijin brat Nazif. Vranac je bio sila od konja. Ostala je uspomena: propinje se kao Nazif-agin konj. Mladom muftiji je bilo veoma drago slusati gusle i junacke pjesme..." nastavljajuci dalje o polasku: "Bio je Ramazan, mjesec posta. Prvisi su se iskupili pred hucumet.
Tu su doneseni bajraci. Pod muslimanskim bajracima je pjevala muslimanska vojska i dalbuhane (zurle i bubnjevi) su svirale. Pod pravoslavnim bajracima su stajale starjesine i prvisi pljevaljskih Srba i dalbuhana je lupala. Ja sam tovario dzebhanu-municiju na svom konju iz Pljevalja sve do Sarajeva. Dzebhana je dolazila iz Mitrovice i Sjenice. Sa Mehmedom su bili takodje i njegova braca Ibraga i Nazif-aga. Cekali su na konjima polazak. Muslimanski bajrak je nosio Hajdar Tahiragic iz Pljevalja a druge bajrake nosila je vrijedna omladina. Medju njima je bio Mujo Kuloglija kao bajraktar. Pravoslavne krstali-bajrake su nosili najvredniji momci. Prvisi kao Jaksic, Djenisijevic, Cirkovic, Radovic, Cor Gavro isli su sa muftijom
zajedno i bili su do svrsetka zajedno. Kada smo izasli iz Pjevalja i prosli Dolove, onda je Semseefendija sisao sa konja i zaustavio vojsku, digao ruke i poceo dovu ciniti ovim rijecima: "Boze nas ne vrati porazene bez obraza, i Boze, sacuvaj nam Bosnu i Hercegovinu od neprijatelja". Na ovu dovu su muslimani plakali.
Zatim su otpoceli molitvu popovi obracajuci se narodu rijecima: "Boze nam sacuvaj Bosnu i Hercegovinu, to je nasa stara domovina i ne dozvoli da je neprijatelj pritisne". Kad su culi tu molitvu, pravoslavni su takodje plakali. Zatim je cjelokupna vojska krenula zajednicki. Vojska je isla preko Boljanica, Metaljke, Cajnica, Gorazda i Glasinca, gdje su joj se pridruzili Bosnjaci iz istocne Bosne, te je tako uvecana stigla u Sarajevo. U Seher je usla 04. avgusta 1878., tacno na 151 godisnjicu Banjalucke bitke (1727). Tog nedeljnog dana muftija je na Alifakovcu, pred velikom masom Sarajlija, odrzao patriotski govor. Od naroda je bio docekan onako kako su se samo bosanski veziri docekivali. Nakon kraceg boravka u Sarajevu, muftija je krenuo sa nekoliko hiljada dobrovoljaca preko Kladnja prema Tuzli. Prema ovom gradu je napredovao i austrijski general Sapari sa svojom XX divizijom, nakon sto je razbio bosanske odrede kod Gracanice. Cilj generala Saparija je bio da odvoji sjeveroistocnu Bosnu. Rano ujutro, 08. avgusta, Semsikadic je stigao u Donju Tuzlu. Grad je bio skoro opustio, a tuzlanski prvaci su, demoralisani pred nadmocnijim okupacionim snagama, poceli razmisljati o predaji grada. Dolazak muftije i njegove vojske sve je preokrenuo. On je brzo konsolidovao snage odbrane i nakon dva dana zestokih borbi uspio odbraniti Tuzlu.
Semsikadiceva poruka sarajevskim agama
Potucene jedinice kod Gracanice i Tuzle bile su i dalje pod pritiskom bosanskih snaga koje je predvodio muftija Semsikadic. Bila je ugrozena i glavna neprijateljska baza u Doboju. U jednoj od tamosnjih teskih bitaka bio je ranjen i podmarsal Smigoc. Semsikadic je sa svojim jedincima drzao obje strane rijeke Sprece. Stab mu se nalazio na planini Preslica. Polozaj Austrijanaca u dobojsko-tuzlanskom kraju nije se poboljsao ni nakon sto im je stiglo pojacanje od 20.000 vojnika, dok su se bosanske snage koje su ih ugrozavale sastojale od svega 6.000 boraca. Bili su opremljeni sa svega nekoliko topova koje su zaplijenili u turskim kasarnama tog dijela Bosne. I dok se Semsikadic uspjesno krvio sa mnogo nadmocnijim neprijateljom, stigne mu vijest da u Sarajevu neki krugovi otvoreno spominju sporazum sa Austrijancima.
Odgojen u starobosanskom duhu da se s neprijateljem nema sta pregovarati dok gazi zemljom, pun bijesa smjesta posalje brzojav u Sarajevo sljedeceg adrzaja: "Cujete li Sarajlije i svi ostali! Ja sam vam Svabu dobro docekao i vratio ga od Tuzle i Brckog, a jedna mi je vojska kod Maglaja gdje ce Svabu docekati. No cujete li age Sarajlije! Kunem vam se vjerom i Kur'anom, ako li mi nevjeru ucinite, zive cu vas sve odrati".
U svim bitkama koje je vodio sa austrijskom vojskom Semsikadic se pokazao kao izvanredan borac i strateg. Komandant austrijske okupacione vojske general Josip Filipovic je shvatio da ga od potpunog poraza mogu spasiti samo dodatna pojacanja koja je grcevito trazio od vrhovne komande u Becu. Neosporno je da se radilo o sposobnom vojskovodji bez posebne vojne naobrazbe i borcu starog kova koji je interese vjere i odbrane zemlje, stavljao na prvo mjesto. Austrougarski poslanik u Istambulu, Ferenc Zici, dao je jedan od najboljih opisa energicnog pljevaljskog muftije. Zici prema njemu gaji visoko misljenje: \"Potpuno sigurno mi je poznato da je ovaj muftija jedan izvanredno darovit, okretan i radin covjek cije je temeljito znanje povezao sa izvanrednom energijom i sposobnoscu... On je pravi narodni tribun, naravno u islamskom smislu. Jahao je dobrog ata o cije je sjedlo vjesao dvije puske. Oko sebe je pasao sablju iako je nosio hodzinsko odijelo\". Muftijina brilijantna pobjeda je imala veliki odjek. Ona je podigla na noge cijelu Posavinu, pa su se njegovoj vojsci pridruzili i posavski begovi. Austrijske posade iz Gradacca i Samca morale su se povuci preko rijeke Save. Koliki je ugled uzivao i kod srpskih savremenika, govori i ocjena cuvenog velikosrpskog akademika Vase Cubrilovica, covjeka koji je iz dna duse mrzio islam i muslimane. "Sreca je Generalstaba (austrijskog) sto nije bilo jos kojeg pljevaljskog muftije". Muftija je najvise bitaka vodio izmedju Gracanice i Doboja. Medjutim, brojcano i oruzijem nadmocnija habzburska vojska uspjela je da na vise mjesta probije liniju odbrane i udje u nekoliko vecih gradova, medju kojima i u Sarajevo (19. avgusta 1878.).
Pogiblja Muhameda efendije Hadzijamakovica
Nakon grcevitog otpora zauzeto je i Sarajevo. General Filipovic je naredio da se pohapse vodje bosanskih otpora. Medju njima je bio i Muhamed ef. Hadzijamakovic. Uhapsen je i osudjen na smrt vjesanjem. Pod Goricom, na raskrscu puteva Sarajevo-Pofalici i Sarajevo-Velesici, na lokalitetu ispod Vojne bolnice (sada Gradske bolnice), trebalo je izvrsiti vjesanje o jednom hrastu. Osuda nije izvrsena onako kako je planirana.
Muhamed Hadzijamakovic nije pao bez junackog otpora, kao sto nije palo bez otpora ni njegovo Sarajevo. Jedan historicar opisuje na slijedeci nacin dramu koja se odvijala na mjestu pogubljenja: "U casu kada su mu skinuli lisicine, Hadzijamakovic je oteo revolver od prisutnog oficira i dva puta opalio, dvojicu vojnika zgrabio udarivsi jednog o drugog, digao ih uvis i od jednog oteo bajonet i izlomio ga. Sad je nastalo ocajno hrvanje izmedju ovog diva junaka i vojnika koji ga izbodose bajonetima". Okupator nije dopustio da se njegov grob obiljezi prikladnim kamenim nisanima, pa mu je vremenom izgubljen svaki trag. Posljednji grad u Bosni koji je pruzio otpor Austrijancima bila je Velika Kladusa cuvenog Muja Hrnjice. Austrijska vojska je u svom ratnom pohodu na Bosnu "izgubila" oko 6.000 vojnika i oficira (1.946 poginulih, 3.980 ranjenih i 272 nestala vojnika i oficira).
Odbrana Sandzaka
Muftija je u dogovoru sa svojim komandantima odlucio da se povuce ka jugu i tako izbjegne opkoljavanje. Sa svojom vojskom se povlacio u pravcu Tuzle, a zatim planinskim krajevima i dolinom rijeke Drine dolazi do Medjedje, a onda prelazi u Sandzak. Napustanjem bosanskog ratista, krajem novembra, muftija nije prestao da pruza otpor okupacionoj vojsci. Vrsio je temeljite pripreme za sprecavanje ulaska
Austrijanaca u Sandzak. Historicar Bogumil Hrabak u djelu "Arbanasi i njihova Liga" navodi da su se u pripreme za odbranu Sandzaka pored pljevaljskog muftije ukljucili i Osman Nuri-pasa i Ahmet-beg Curic iz Novog Pazara. Novi Pazar postaje centar iz koga se pripremala odbrana Sandzaka. Istaknuti prvaci kao sto su Semsikadic, Haki Selmanovic, Osman Nuri-pasa, Ahmet-beg Curic, Murat efendija i drugi ugledni clanovi Prizrenske lige su se u novembru 1878., na sastanku u pazarskoj "Bajrak dzamiji" dogovorili da treba mobilisati 25.000 boraca koji ce se staviti pod komandom Ahmet-bega Curica. Mr. Safet Bandzovic u svojoj knjizi "Iskusenja historije" pise: "Nakon prestanka otpora u Bosni, muftija je zatvorio granicu sa te strane, zabranio svaku trgovinu sa Austro-Ugarskom u Sandzaku. On je u Sandzaku uzeo gotovo cjelokupnu vlast u svoje ruke kao i sve drzavne magacine. Pod oruzjem je vec imao 2.500 ljudi, mahom svojih proslavljenih saboraca sa bosanskog ratista. U novembru 1878. muftija je u Pristini od Nazif-pase primio Portina odlikovanja za ispoljenu hrabrost i pokazanu vjestinu u ratovanju u Bosni". Novopostavljeni komandant sandzacke vojske Ahmet-beg Curic je odmah krenuo u Sjenicu da mobilise sto veci broj boraca za odbranu Sandzaka. Odziv je bio izuzetno dobar sirom Sandzaka tako da je vec u martu 1879. godine bio stacioniran odred koji je brojao od 4.000 - 5.000 dobrovoljaca. "Bio je to izraz volje i spremnosti da se brani Sandzak" - zakljucuje B. Hrabak u navedenom djelu. Da bi zadrzala ono sto je okupirala i da nebi navlacila na sebe nove bitke za bosnjackom vojskom iz Sandzaka, Austro-Ugarska sklapa sa Turskom 21. aprila 1879. Novopazarsku konvenciju po kojoj je odredjeno da Austrijanci mogu drzati svoje garnizone u Priboju, Prijepolju i Bijelom Polju (kasnije zamijenjeno za Pljevlja), a da sultan Abdul Hamid II dalje ima administrativnu vlast u tim gradovima. Imperijalisticka politika austrougarskog ministra spoljnih poslova Julija (Djula) Andrasija je smatrala teritoriju Novopazarskog sandzaka od zivotnog znacaja. Ona je na ovaj komad zemlje gledala kao na most koji ce joj omoguciti dalji prodor na jug, u pravcu Vardarske doline i Soluna. Na pritisak njemackog kancelara Ota von Bizmarka potpisnice Berlinskog ugovora su definisale polozaj Novopazarskog sandzaka takodje u korist Austro-Ugarske. Tako clan 25 ovog ugovora glasi: "Austro-Ugarska ce okupirati i administrirati Bosnom i Hercegovinom. Posto austrougarska vlada ne zeli da administrira Novopazarskim sandzakom koji se prostire izmedju Srbije i Crne Gore u jugo-istocnom pravcu preko Mitrovice, to ce tamo Otomanska vlada i dalje otpravljati svoju administrativnu vlast, ali da bi se odrzalo novo politicko stanje kao i sloboda osigurnost saobracajnih puteva, Austro-Ugarska zadrzava pravo da drzi garnizone i da ima vojnicke i trgovacke drumove na cijelom prostranstvu ovog dijela starog Bosanskog vilajeta. U ovom pogledu Austro-Ugarska i Porta zadrzavaju pravo da se sporazumu o pojedinostima". Suocena sa zastokim otporom Bosnjaka kako u Bosni, kao i izgledom da ce u Sandzaku naici na slican otpor, Austrijanci odustaju od zaposjedanja cijele teritorije Sandzaka, vec se ogranicavaju na tri grada u kojima po Novopazarskoj konvenciji iz 1879. godine dobijaju pravo da drze svoje garnizone ciji ukupan broj vojnika ne bi prelazio 5.000 vojnika, s tim da i Porta ima pravo da drzi u tim gradovima isti broj vojnika. Sklapanje konvencije je izazvalo veliki talas nezadovoljstva u Sandzaku. Bosanski begovi u emigraciji, u Istambulu, su pokusali da preko posljednjeg bosanskog guvernera (valije) Mazhar-pase jos nesto ucine za svoj politicki program u vezi sa Bosnom, i da pomocu Semsikadica organizuju i za taj cilj, eventualno, pridobiju Albance. Njima je objasnjavano da se cijela stvar nece zavrsiti samo zaposjedanjem nekih dijelova Novopazarskog sandzaka, nego ce Austro-Ugarska u podesenom momentu okupirati i Albaniju. Dok je Rusija preko svojih spijuna i emisara, muslimana i hriscana, koje je slala na razna mjesta Bosne i Hercegovine i Novopazarskog sandzaka, pokusavala podici ustanak protiv austrougarskog ulaska u te krajeve, turski funkcioneri u samom Sandzaku nisu bili mnogo zainteresovani za politicka zbivanja i citavu situaciju u vezi sa tim. Potresano cestim unutrasnjim politickim nemirima, ratovima sa svojim susjedima kao i teskom ekonomskom krizom, Tursko carstvo je bilo na izdisaju. Ovakvu situaciju je pravoslavna Rusija dugo prizeljkivala pa je intezivno pocela da snadbijeva naoruzanjem i municijom Srbe i Crnogorce u Hercegovini i Sandzaku nebi li ovi poceli dizati nove ustanke protiv Austro-Ugarske. Pljevaljski prvaci savjetuju muftiju da je pruzanje otpora brojnijem i bolje naoruzanom neprijatelju uzaludan posao koji ce donijeti velike zrtve i gubitke. I Austro-Ugarska je ulozila ogroman diplomatski napor da pljevaljskog muftiju ukloni iz Sandzaka. Semsikadic je, da bi postedio sandzacko stanovnistvo daljeg prolivanja krvi, odlucio da u pratnji najodanijih ljudi napusti rodni grad Pljevlja. Sa njim je poslo jos 25 boraca naoruzana sa jos dva topa. Ni u Kosovskom vilajetu muftija nije mirovao vec je i tamo nastavio zapocetu aktivnost na odbrani Bosne i Hercegovine od austrijske okupacije. Izlozen velikom diplomatskom pritisku i stalnim zalbama na muftijinu aktivnost sultan Abdul-Hamid II ga iz Pristine poziva u Istambul, gdje ga odlikuje i proglasava specijalnim musafirom. U znak postovanja dobio je i veliki zemljisni posjed - Cekmedze ciflik na obali Mramornog mora. Austrijskom okupacijom Bosnjaci pocinju da se masovno iseljavaju iz Bosne i Hercegovine u pravcu Sandzaka, Albanije i Turske. Oni su novu okupatorsku vlast docekali sa nepovjerenjem. Gledali su na Austro-Ugarsku kao nevjernicku, katolicku silu koja zeli da ih pokrsti, jer su iz ranije historije (krajem 17. vijeka) imali lose iskustvo sa Austrijancima, koji su u svojim krstaskim napadima, zajedno sa Mlecanima istrijebili sve muslimane iz Madjarske, Slavonije, Like, Krbave, Dalmacije i Boke Kotorske! U Istanbulskoj emigraciji su se, pored Semsikadica, nalazili i Ibrahim Fehmi ef. Djumisic, Sahinpasic iz Banja Luke, a medju visokim sultanovim sluzbenicima bili su: Mehmed Ali-pasa Rizvanbegovic, Osman Madjar-pasa Cengic, Mehmed-beg Jajcanin, Hamid-beg Resulbegovic. Ljudi od najviseg sultanovog povjerenja koji su se nalazili u njegovom licnom obezbjedjenju bili su takodje Bosnjaci iz Sandzaka - Becir-aga Bihorac i Omer-aga Plava. Muftijina sposobnost u vodjenju anti-austrougarske kampanje je primorala njihove diplomate i vojne strucnjake da ponovo upute protest Abdul Hamidu II da mu se zabrani svaka aktivnost u tom pogledu. Sultan je duboko uvazavajuci zasluge ovog gazije odgovorio diplomatski, isticuci da je \"muftiji najstroze naredjeno da se uzdrzava od bilo kakvog uticaja na politiku u Bosni i Hercegovini i da mu je cak zaprijeceno surgunom (progonstvom) u Meku i Medinu ako bi na tome radio\". Historicar dr. Mustafa Memic navodi da je zbog nepruzene pomoci, od strane srbijanske i crnogorske vlade, Drugi hercegovacki ustanak (1882), koji je poveden protiv Austrijanaca, doziveo neuspjeh, a njen vodja Salko Forto, iako su mu Crnogorci ponudili gostoprimstvo, prelazi da zivi u Sandzak gdje je i umro. Medjutim, za ovog junaka danas zna malo Sandzaklija. Na drugoj strani, i agitacija bosnjackih prvakana celu sa Semsikadicem pocinje jenjavati uslijed nedostatka novcanih sredstava i bezizglednosti promjene situacije na Balkanu. Austro-Ugarska je nasla ljude u muslimanskim redovima u Istambulu koji su radili na razbijanju politickih planova bosnjacke emigracije. To su bili Salih-pasa, bivsi banjalucki mutesarif i Fadil- pasa Serifovic iz Sarajeva. Time je u redove Bosnjaka, koji su inace bili spremni za borbu, unosena zabuna i defetizam. Pljevaljski muftija je iznenada umro u svojoj 60-oj godini, 29. januara 1887. godine.
Kao zasluzna i izuzetno cijenjena licnost Turskog carstva, ukopan je u dvoristu dzamije sultana Memeda Fatiha (Osvajaca) u Istambulu. Navescemo dvije od cetiri pjesme o sandzackom muftiji (Mehmedu Semsikadicu) koje se danas pjevaju u nasem narodu a koje je zabiljezio mr. Avdija Avdic u svojoj knjizi. ("Sinovi Sandzaka")
San zaspao Mehmed-beg
San zaspao Mehmed-beg
u Taslidzi bijeloj.
Sabah-zora svitala,
majka ga je budila:
"Sto si, sine, prispao,
-dusman Bosnu napao!
Skupi svoje delije,
-sve mlade Sandzaklije.
Valja nam se boriti,
vatan Bosnu braniti!"
..I pred njima jezdi sandzacki muftija
Odjekuju gore pokraj vode Drine,
obasjalo sunce brda i planine,
isle djevojke na kule visoke, of, aman, aman!
Od ranog sabaha tutnji dzada plaha
to prolaze cete mladih Sandzaklija
i pred njima jezdi sandzacki muftija, of aman, aman!
Sa planine vila njemu govorila
da ljepseg junaka jos vidjela nije,
od kad Drina tece, od kad sunce grije, of, aman, aman!
Prvi je muftija Semsikadic,koji je uspio organizirati veliki otpor prema austrougarskim vojnicima koji su ulazili u BIH
junak bosnjackog naroda, rodjen je 1827. godine u uglednoj pljevaljskoj familiji. Obrazovanje je zapoceo u rodnim Pljevljima, nastavio u Sarajevu, gdje zavrsava medresu drveniju. Zahvaljujuci finansijskoj potpori svojih roditelja nastavlja skolovanje u Istambulu, na cuvenoj Seherzadi medresi, koju sa uspjehom zavrsava. Nakon zavrsnih studija vraca se u Pljevlja gdje se zaposljava kao vaiz u pljevaljskoj Ruzdiji, a 1866. je imenovan za muftiju u Taslidzi (Pljevljima). Zbog svog visokog obrazovanja i ugleda koji je uzivao u svom gradu, njegova kuca je bila mjesto gdje su se okupljali vidjeni
Bosnjaci i Srbi. Uzivao je veliki ugled i kod obicnog i muslimanskog i hriscanskog stanovnistva. Od Berlinskog kongresa on se politicki aktivira i uspostavlja vezu sa vodecim ljudima u Sarajevu koji su se pripremali za oruzani otpor Austrijancima. Istovremeno radi na stvaranju antiokupacionog otpora na Kosovu kako bi u svoje redove privukao i albanske dobrovoljce. Njegova aktivnost se protezala od rijeka Lima i da, koliko je moguce, sprijeci njen prodor prema Kosovskoj Mitrovici, podupiruci antiaustrijske elemente u neokupiranom dijelu Sandzaka. Mr. Avdija Avdic navodi rijeci austrijskog historicara Simona Joanovica da "na teritoriji Novopazarskog sandzaka stoje politicki i vojnicki interesi Austro-Ugarske i Turske u direktnoj suprotnosti". Ni carska Rusija nije htjela da se odrekne prestiza i svojih interesa na Balkanu, pa je nastojala da ostvari uticaj propagandom preko slavenskih komiteta i svojih agenata i emisara. Rusi su poceli da stvaraju svoje depoe u Sandzaku i u njih gomilaju oruzije.
Drzali su u pripremi i 2.000 ljudi izmedju Raske i Ivanjice. Zadatak ruskih slavenskih komiteta nije bio samo organizovanje otpora austrijskim trupama u Novopazarskom sandzaku, vec i priprema za izbacivanje Austro-Ugarske iz Bosne i Hercegovine. Pljevaljski muftija je trazio pomoc i od susjednih pravoslavnih knezevina Srbije i Crne Gore. Muftija je nudio saradnju knjazu Nikoli Petrovicu sa Cetinja, ali ovaj je Balkanu. I Srbija i Crna Gora su potpirivale nezadovoljstvo bosnjackog naroda u Bosni i Sandzaku, bosnjacko-muslimanski narod je ostao jedini da brani ova podrucija od Austrijanaca. Muftija je vatreno agitovao u Bosni i Hercegovini hrabreci prisutne da pridju pokretu otpora svi, bez obzira na vjeru. Govorio je da ce Bosnu braniti sva Srbija i Crna Gora i 300.000 Albanaca sa Kosova, upozoravajuci, narocito Bosnjake, da je po Kur'anu "svaki musliman duzan da se odupre neprijatelju, i da onog ko to nece, treba kazniti oduzimanjem imovine i protjerivanjem". Na vijest da je sultan prodao Bosnu Sarajlije su se prve pobunile. Hadzi Lojo je poveo oko 700 Sarajlija i zajedno sa njima opkolio rezidenciju (konak) sultanovog namjesnika za Bosnu - valije Ahmed Mazhar-pase. Pobunjena masa je zatrazila da komandant turske vojske u Bosni Veli-pasa odmah napusti Bosnu i da valija vojno zapovjednistvo preda domacem covjeku. Valija je morao da pristane na sve uslove. Poslije skupa u Begovoj dzamiji i pregovora sa valijom Sarajevo je bilo u ratnom stanju... Vodje su nakon vijecanja u Begovoj dzamiji uputile poziv u sve krajeve zemlje da se priprema oruzije i sprema za najgore. Malo nakon toga u Sarajevo su poceli pristizati naoruzani odredi. Prvi su dosli Fojnicani i Visocani (09. jula). Poziv bosanskih vodja da se ustaje u odbranu domovine dopro je u sve kutke Bosne. Narodni odbor iz Sarajeva, koji je bio mjesovitog nacionalnog sastava, je pozvao u pomoc pljevaljskog muftiju Semsikadica. Iako su na pocetku austrijski generali i politicari prognozirali da ce im biti dovoljno 80.000 vojnika da okupiraju Bosnu, bili su prinudjeni, zbog pruzenog otpora, dovesti jos 220.000 vojnika. Tada je narod u Sarajevu, ogorcen na pasivno drzanje
Turske, govorio: "Sultan moze dati Istambul, a ne Bosnu!" "Bosna je narodna, a ne sultanova koji nas prodaje Svabi!" Sarajlije su pruzili herojski otpor. Vrhovni komandant bosanske vojske Smail Haki-beg Selmanovic je u avgustu 1878. izdao Objavu u kojoj poziva sve stanovnike Bosne i Hercegovine, "muslimane, hristjane i latine" da se slozno odupru neprijatelju. Austrijske trupe predvodili su generali Josip Filipovic i Sapari (Czapary).
Borbeni put pljevaljskog muftije
Pljevaljski muftija je u Sarajevo dosao 12. jula 1878. zajedno sa Hafiz-pasom novim vojnim zapovjednikom Bosne koga je poslala Turska. Muftijin dolazak je bio u funkciji dogovora oko odbrane Bosne. Austrijske trupe su prodrle u Bosnu 29. jula 1878. iz sest pravaca: kod Bosanskog Broda, Gradiske, Kostajnice, Samca, Vrgorca i Imotskog. Crna Gora i Srbija nisu ustale da pomognu Bosni kada je, tada najjaca evropska sila krenula da je okupira. I jedna i druga su se drzale kukavicki. Pljevaljski muftija nije zbog toga mnogo zalio pa je podigao svoje dobrovoljacke odrede i krenuo ka Bosni da je brani. Jedan od ucesnika tog pohoda Omeraga Vajzovic pricao je 1943. o tom polasku i muftiji: \"Kad smo posli za Bosnu, muftija Semseefendija je bio u najboljim godinama mladosti. Tek se bio ozenio. Uzeo je najljepsu djevojku kakvu nikad vidio nisam. Ime joj je bilo Dzemila, rodom iz Pljevalja, a roditelji su joj se doselili iz Sarajeva. Otac joj je bio hadzi Avdija Smrekic. Nas muftija je bio osrednjeg rasta, crnomanjast. Jahao je vrana konja kog je timario i cuvao Semseefendijin brat Nazif. Vranac je bio sila od konja. Ostala je uspomena: propinje se kao Nazif-agin konj. Mladom muftiji je bilo veoma drago slusati gusle i junacke pjesme..." nastavljajuci dalje o polasku: "Bio je Ramazan, mjesec posta. Prvisi su se iskupili pred hucumet.
Tu su doneseni bajraci. Pod muslimanskim bajracima je pjevala muslimanska vojska i dalbuhane (zurle i bubnjevi) su svirale. Pod pravoslavnim bajracima su stajale starjesine i prvisi pljevaljskih Srba i dalbuhana je lupala. Ja sam tovario dzebhanu-municiju na svom konju iz Pljevalja sve do Sarajeva. Dzebhana je dolazila iz Mitrovice i Sjenice. Sa Mehmedom su bili takodje i njegova braca Ibraga i Nazif-aga. Cekali su na konjima polazak. Muslimanski bajrak je nosio Hajdar Tahiragic iz Pljevalja a druge bajrake nosila je vrijedna omladina. Medju njima je bio Mujo Kuloglija kao bajraktar. Pravoslavne krstali-bajrake su nosili najvredniji momci. Prvisi kao Jaksic, Djenisijevic, Cirkovic, Radovic, Cor Gavro isli su sa muftijom
zajedno i bili su do svrsetka zajedno. Kada smo izasli iz Pjevalja i prosli Dolove, onda je Semseefendija sisao sa konja i zaustavio vojsku, digao ruke i poceo dovu ciniti ovim rijecima: "Boze nas ne vrati porazene bez obraza, i Boze, sacuvaj nam Bosnu i Hercegovinu od neprijatelja". Na ovu dovu su muslimani plakali.
Zatim su otpoceli molitvu popovi obracajuci se narodu rijecima: "Boze nam sacuvaj Bosnu i Hercegovinu, to je nasa stara domovina i ne dozvoli da je neprijatelj pritisne". Kad su culi tu molitvu, pravoslavni su takodje plakali. Zatim je cjelokupna vojska krenula zajednicki. Vojska je isla preko Boljanica, Metaljke, Cajnica, Gorazda i Glasinca, gdje su joj se pridruzili Bosnjaci iz istocne Bosne, te je tako uvecana stigla u Sarajevo. U Seher je usla 04. avgusta 1878., tacno na 151 godisnjicu Banjalucke bitke (1727). Tog nedeljnog dana muftija je na Alifakovcu, pred velikom masom Sarajlija, odrzao patriotski govor. Od naroda je bio docekan onako kako su se samo bosanski veziri docekivali. Nakon kraceg boravka u Sarajevu, muftija je krenuo sa nekoliko hiljada dobrovoljaca preko Kladnja prema Tuzli. Prema ovom gradu je napredovao i austrijski general Sapari sa svojom XX divizijom, nakon sto je razbio bosanske odrede kod Gracanice. Cilj generala Saparija je bio da odvoji sjeveroistocnu Bosnu. Rano ujutro, 08. avgusta, Semsikadic je stigao u Donju Tuzlu. Grad je bio skoro opustio, a tuzlanski prvaci su, demoralisani pred nadmocnijim okupacionim snagama, poceli razmisljati o predaji grada. Dolazak muftije i njegove vojske sve je preokrenuo. On je brzo konsolidovao snage odbrane i nakon dva dana zestokih borbi uspio odbraniti Tuzlu.
Semsikadiceva poruka sarajevskim agama
Potucene jedinice kod Gracanice i Tuzle bile su i dalje pod pritiskom bosanskih snaga koje je predvodio muftija Semsikadic. Bila je ugrozena i glavna neprijateljska baza u Doboju. U jednoj od tamosnjih teskih bitaka bio je ranjen i podmarsal Smigoc. Semsikadic je sa svojim jedincima drzao obje strane rijeke Sprece. Stab mu se nalazio na planini Preslica. Polozaj Austrijanaca u dobojsko-tuzlanskom kraju nije se poboljsao ni nakon sto im je stiglo pojacanje od 20.000 vojnika, dok su se bosanske snage koje su ih ugrozavale sastojale od svega 6.000 boraca. Bili su opremljeni sa svega nekoliko topova koje su zaplijenili u turskim kasarnama tog dijela Bosne. I dok se Semsikadic uspjesno krvio sa mnogo nadmocnijim neprijateljom, stigne mu vijest da u Sarajevu neki krugovi otvoreno spominju sporazum sa Austrijancima.
Odgojen u starobosanskom duhu da se s neprijateljem nema sta pregovarati dok gazi zemljom, pun bijesa smjesta posalje brzojav u Sarajevo sljedeceg adrzaja: "Cujete li Sarajlije i svi ostali! Ja sam vam Svabu dobro docekao i vratio ga od Tuzle i Brckog, a jedna mi je vojska kod Maglaja gdje ce Svabu docekati. No cujete li age Sarajlije! Kunem vam se vjerom i Kur'anom, ako li mi nevjeru ucinite, zive cu vas sve odrati".
U svim bitkama koje je vodio sa austrijskom vojskom Semsikadic se pokazao kao izvanredan borac i strateg. Komandant austrijske okupacione vojske general Josip Filipovic je shvatio da ga od potpunog poraza mogu spasiti samo dodatna pojacanja koja je grcevito trazio od vrhovne komande u Becu. Neosporno je da se radilo o sposobnom vojskovodji bez posebne vojne naobrazbe i borcu starog kova koji je interese vjere i odbrane zemlje, stavljao na prvo mjesto. Austrougarski poslanik u Istambulu, Ferenc Zici, dao je jedan od najboljih opisa energicnog pljevaljskog muftije. Zici prema njemu gaji visoko misljenje: \"Potpuno sigurno mi je poznato da je ovaj muftija jedan izvanredno darovit, okretan i radin covjek cije je temeljito znanje povezao sa izvanrednom energijom i sposobnoscu... On je pravi narodni tribun, naravno u islamskom smislu. Jahao je dobrog ata o cije je sjedlo vjesao dvije puske. Oko sebe je pasao sablju iako je nosio hodzinsko odijelo\". Muftijina brilijantna pobjeda je imala veliki odjek. Ona je podigla na noge cijelu Posavinu, pa su se njegovoj vojsci pridruzili i posavski begovi. Austrijske posade iz Gradacca i Samca morale su se povuci preko rijeke Save. Koliki je ugled uzivao i kod srpskih savremenika, govori i ocjena cuvenog velikosrpskog akademika Vase Cubrilovica, covjeka koji je iz dna duse mrzio islam i muslimane. "Sreca je Generalstaba (austrijskog) sto nije bilo jos kojeg pljevaljskog muftije". Muftija je najvise bitaka vodio izmedju Gracanice i Doboja. Medjutim, brojcano i oruzijem nadmocnija habzburska vojska uspjela je da na vise mjesta probije liniju odbrane i udje u nekoliko vecih gradova, medju kojima i u Sarajevo (19. avgusta 1878.).
Pogiblja Muhameda efendije Hadzijamakovica
Nakon grcevitog otpora zauzeto je i Sarajevo. General Filipovic je naredio da se pohapse vodje bosanskih otpora. Medju njima je bio i Muhamed ef. Hadzijamakovic. Uhapsen je i osudjen na smrt vjesanjem. Pod Goricom, na raskrscu puteva Sarajevo-Pofalici i Sarajevo-Velesici, na lokalitetu ispod Vojne bolnice (sada Gradske bolnice), trebalo je izvrsiti vjesanje o jednom hrastu. Osuda nije izvrsena onako kako je planirana.
Muhamed Hadzijamakovic nije pao bez junackog otpora, kao sto nije palo bez otpora ni njegovo Sarajevo. Jedan historicar opisuje na slijedeci nacin dramu koja se odvijala na mjestu pogubljenja: "U casu kada su mu skinuli lisicine, Hadzijamakovic je oteo revolver od prisutnog oficira i dva puta opalio, dvojicu vojnika zgrabio udarivsi jednog o drugog, digao ih uvis i od jednog oteo bajonet i izlomio ga. Sad je nastalo ocajno hrvanje izmedju ovog diva junaka i vojnika koji ga izbodose bajonetima". Okupator nije dopustio da se njegov grob obiljezi prikladnim kamenim nisanima, pa mu je vremenom izgubljen svaki trag. Posljednji grad u Bosni koji je pruzio otpor Austrijancima bila je Velika Kladusa cuvenog Muja Hrnjice. Austrijska vojska je u svom ratnom pohodu na Bosnu "izgubila" oko 6.000 vojnika i oficira (1.946 poginulih, 3.980 ranjenih i 272 nestala vojnika i oficira).
Odbrana Sandzaka
Muftija je u dogovoru sa svojim komandantima odlucio da se povuce ka jugu i tako izbjegne opkoljavanje. Sa svojom vojskom se povlacio u pravcu Tuzle, a zatim planinskim krajevima i dolinom rijeke Drine dolazi do Medjedje, a onda prelazi u Sandzak. Napustanjem bosanskog ratista, krajem novembra, muftija nije prestao da pruza otpor okupacionoj vojsci. Vrsio je temeljite pripreme za sprecavanje ulaska
Austrijanaca u Sandzak. Historicar Bogumil Hrabak u djelu "Arbanasi i njihova Liga" navodi da su se u pripreme za odbranu Sandzaka pored pljevaljskog muftije ukljucili i Osman Nuri-pasa i Ahmet-beg Curic iz Novog Pazara. Novi Pazar postaje centar iz koga se pripremala odbrana Sandzaka. Istaknuti prvaci kao sto su Semsikadic, Haki Selmanovic, Osman Nuri-pasa, Ahmet-beg Curic, Murat efendija i drugi ugledni clanovi Prizrenske lige su se u novembru 1878., na sastanku u pazarskoj "Bajrak dzamiji" dogovorili da treba mobilisati 25.000 boraca koji ce se staviti pod komandom Ahmet-bega Curica. Mr. Safet Bandzovic u svojoj knjizi "Iskusenja historije" pise: "Nakon prestanka otpora u Bosni, muftija je zatvorio granicu sa te strane, zabranio svaku trgovinu sa Austro-Ugarskom u Sandzaku. On je u Sandzaku uzeo gotovo cjelokupnu vlast u svoje ruke kao i sve drzavne magacine. Pod oruzjem je vec imao 2.500 ljudi, mahom svojih proslavljenih saboraca sa bosanskog ratista. U novembru 1878. muftija je u Pristini od Nazif-pase primio Portina odlikovanja za ispoljenu hrabrost i pokazanu vjestinu u ratovanju u Bosni". Novopostavljeni komandant sandzacke vojske Ahmet-beg Curic je odmah krenuo u Sjenicu da mobilise sto veci broj boraca za odbranu Sandzaka. Odziv je bio izuzetno dobar sirom Sandzaka tako da je vec u martu 1879. godine bio stacioniran odred koji je brojao od 4.000 - 5.000 dobrovoljaca. "Bio je to izraz volje i spremnosti da se brani Sandzak" - zakljucuje B. Hrabak u navedenom djelu. Da bi zadrzala ono sto je okupirala i da nebi navlacila na sebe nove bitke za bosnjackom vojskom iz Sandzaka, Austro-Ugarska sklapa sa Turskom 21. aprila 1879. Novopazarsku konvenciju po kojoj je odredjeno da Austrijanci mogu drzati svoje garnizone u Priboju, Prijepolju i Bijelom Polju (kasnije zamijenjeno za Pljevlja), a da sultan Abdul Hamid II dalje ima administrativnu vlast u tim gradovima. Imperijalisticka politika austrougarskog ministra spoljnih poslova Julija (Djula) Andrasija je smatrala teritoriju Novopazarskog sandzaka od zivotnog znacaja. Ona je na ovaj komad zemlje gledala kao na most koji ce joj omoguciti dalji prodor na jug, u pravcu Vardarske doline i Soluna. Na pritisak njemackog kancelara Ota von Bizmarka potpisnice Berlinskog ugovora su definisale polozaj Novopazarskog sandzaka takodje u korist Austro-Ugarske. Tako clan 25 ovog ugovora glasi: "Austro-Ugarska ce okupirati i administrirati Bosnom i Hercegovinom. Posto austrougarska vlada ne zeli da administrira Novopazarskim sandzakom koji se prostire izmedju Srbije i Crne Gore u jugo-istocnom pravcu preko Mitrovice, to ce tamo Otomanska vlada i dalje otpravljati svoju administrativnu vlast, ali da bi se odrzalo novo politicko stanje kao i sloboda osigurnost saobracajnih puteva, Austro-Ugarska zadrzava pravo da drzi garnizone i da ima vojnicke i trgovacke drumove na cijelom prostranstvu ovog dijela starog Bosanskog vilajeta. U ovom pogledu Austro-Ugarska i Porta zadrzavaju pravo da se sporazumu o pojedinostima". Suocena sa zastokim otporom Bosnjaka kako u Bosni, kao i izgledom da ce u Sandzaku naici na slican otpor, Austrijanci odustaju od zaposjedanja cijele teritorije Sandzaka, vec se ogranicavaju na tri grada u kojima po Novopazarskoj konvenciji iz 1879. godine dobijaju pravo da drze svoje garnizone ciji ukupan broj vojnika ne bi prelazio 5.000 vojnika, s tim da i Porta ima pravo da drzi u tim gradovima isti broj vojnika. Sklapanje konvencije je izazvalo veliki talas nezadovoljstva u Sandzaku. Bosanski begovi u emigraciji, u Istambulu, su pokusali da preko posljednjeg bosanskog guvernera (valije) Mazhar-pase jos nesto ucine za svoj politicki program u vezi sa Bosnom, i da pomocu Semsikadica organizuju i za taj cilj, eventualno, pridobiju Albance. Njima je objasnjavano da se cijela stvar nece zavrsiti samo zaposjedanjem nekih dijelova Novopazarskog sandzaka, nego ce Austro-Ugarska u podesenom momentu okupirati i Albaniju. Dok je Rusija preko svojih spijuna i emisara, muslimana i hriscana, koje je slala na razna mjesta Bosne i Hercegovine i Novopazarskog sandzaka, pokusavala podici ustanak protiv austrougarskog ulaska u te krajeve, turski funkcioneri u samom Sandzaku nisu bili mnogo zainteresovani za politicka zbivanja i citavu situaciju u vezi sa tim. Potresano cestim unutrasnjim politickim nemirima, ratovima sa svojim susjedima kao i teskom ekonomskom krizom, Tursko carstvo je bilo na izdisaju. Ovakvu situaciju je pravoslavna Rusija dugo prizeljkivala pa je intezivno pocela da snadbijeva naoruzanjem i municijom Srbe i Crnogorce u Hercegovini i Sandzaku nebi li ovi poceli dizati nove ustanke protiv Austro-Ugarske. Pljevaljski prvaci savjetuju muftiju da je pruzanje otpora brojnijem i bolje naoruzanom neprijatelju uzaludan posao koji ce donijeti velike zrtve i gubitke. I Austro-Ugarska je ulozila ogroman diplomatski napor da pljevaljskog muftiju ukloni iz Sandzaka. Semsikadic je, da bi postedio sandzacko stanovnistvo daljeg prolivanja krvi, odlucio da u pratnji najodanijih ljudi napusti rodni grad Pljevlja. Sa njim je poslo jos 25 boraca naoruzana sa jos dva topa. Ni u Kosovskom vilajetu muftija nije mirovao vec je i tamo nastavio zapocetu aktivnost na odbrani Bosne i Hercegovine od austrijske okupacije. Izlozen velikom diplomatskom pritisku i stalnim zalbama na muftijinu aktivnost sultan Abdul-Hamid II ga iz Pristine poziva u Istambul, gdje ga odlikuje i proglasava specijalnim musafirom. U znak postovanja dobio je i veliki zemljisni posjed - Cekmedze ciflik na obali Mramornog mora. Austrijskom okupacijom Bosnjaci pocinju da se masovno iseljavaju iz Bosne i Hercegovine u pravcu Sandzaka, Albanije i Turske. Oni su novu okupatorsku vlast docekali sa nepovjerenjem. Gledali su na Austro-Ugarsku kao nevjernicku, katolicku silu koja zeli da ih pokrsti, jer su iz ranije historije (krajem 17. vijeka) imali lose iskustvo sa Austrijancima, koji su u svojim krstaskim napadima, zajedno sa Mlecanima istrijebili sve muslimane iz Madjarske, Slavonije, Like, Krbave, Dalmacije i Boke Kotorske! U Istanbulskoj emigraciji su se, pored Semsikadica, nalazili i Ibrahim Fehmi ef. Djumisic, Sahinpasic iz Banja Luke, a medju visokim sultanovim sluzbenicima bili su: Mehmed Ali-pasa Rizvanbegovic, Osman Madjar-pasa Cengic, Mehmed-beg Jajcanin, Hamid-beg Resulbegovic. Ljudi od najviseg sultanovog povjerenja koji su se nalazili u njegovom licnom obezbjedjenju bili su takodje Bosnjaci iz Sandzaka - Becir-aga Bihorac i Omer-aga Plava. Muftijina sposobnost u vodjenju anti-austrougarske kampanje je primorala njihove diplomate i vojne strucnjake da ponovo upute protest Abdul Hamidu II da mu se zabrani svaka aktivnost u tom pogledu. Sultan je duboko uvazavajuci zasluge ovog gazije odgovorio diplomatski, isticuci da je \"muftiji najstroze naredjeno da se uzdrzava od bilo kakvog uticaja na politiku u Bosni i Hercegovini i da mu je cak zaprijeceno surgunom (progonstvom) u Meku i Medinu ako bi na tome radio\". Historicar dr. Mustafa Memic navodi da je zbog nepruzene pomoci, od strane srbijanske i crnogorske vlade, Drugi hercegovacki ustanak (1882), koji je poveden protiv Austrijanaca, doziveo neuspjeh, a njen vodja Salko Forto, iako su mu Crnogorci ponudili gostoprimstvo, prelazi da zivi u Sandzak gdje je i umro. Medjutim, za ovog junaka danas zna malo Sandzaklija. Na drugoj strani, i agitacija bosnjackih prvakana celu sa Semsikadicem pocinje jenjavati uslijed nedostatka novcanih sredstava i bezizglednosti promjene situacije na Balkanu. Austro-Ugarska je nasla ljude u muslimanskim redovima u Istambulu koji su radili na razbijanju politickih planova bosnjacke emigracije. To su bili Salih-pasa, bivsi banjalucki mutesarif i Fadil- pasa Serifovic iz Sarajeva. Time je u redove Bosnjaka, koji su inace bili spremni za borbu, unosena zabuna i defetizam. Pljevaljski muftija je iznenada umro u svojoj 60-oj godini, 29. januara 1887. godine.
Kao zasluzna i izuzetno cijenjena licnost Turskog carstva, ukopan je u dvoristu dzamije sultana Memeda Fatiha (Osvajaca) u Istambulu. Navescemo dvije od cetiri pjesme o sandzackom muftiji (Mehmedu Semsikadicu) koje se danas pjevaju u nasem narodu a koje je zabiljezio mr. Avdija Avdic u svojoj knjizi. ("Sinovi Sandzaka")
San zaspao Mehmed-beg
San zaspao Mehmed-beg
u Taslidzi bijeloj.
Sabah-zora svitala,
majka ga je budila:
"Sto si, sine, prispao,
-dusman Bosnu napao!
Skupi svoje delije,
-sve mlade Sandzaklije.
Valja nam se boriti,
vatan Bosnu braniti!"
..I pred njima jezdi sandzacki muftija
Odjekuju gore pokraj vode Drine,
obasjalo sunce brda i planine,
isle djevojke na kule visoke, of, aman, aman!
Od ranog sabaha tutnji dzada plaha
to prolaze cete mladih Sandzaklija
i pred njima jezdi sandzacki muftija, of aman, aman!
Sa planine vila njemu govorila
da ljepseg junaka jos vidjela nije,
od kad Drina tece, od kad sunce grije, of, aman, aman!
