Forum Klix.ba

Legendarni beogradski odvjetnik, intelektualac i politički disident Srđa Popović u razgovoru za agenciju Anadolija komentirao je najnovije ispade novog srpskog predsjednika Tomislava Nikolića i tvrdnju da u Srebrenici nije počinjen genocid, rekavši da je Nikolić 'stvarno neuračunljiv čovjek

u Beogradu je umro advokat , covjek, prijatelj , Bosne i Hercegovine ! Covjek koji je podrzavao zracne udare na srbiju zbog Bosne i agresije njegove zemlje . Gromada . Takvih na svijetu ima na prste jedne ruke . Veci od Himalaja .

Aspekt wrote:Legendarni beogradski odvjetnik, intelektualac i politički disident Srđa Popović u razgovoru za agenciju Anadolija komentirao je najnovije ispade novog srpskog predsjednika Tomislava Nikolića i tvrdnju da u Srebrenici nije počinjen genocid, rekavši da je Nikolić 'stvarno neuračunljiv čovjek

Jel je isto rekao i za Tadica?

Srdja P
Ljudi veruju da nemaju šansu. Nije to defekt onih koji žive ovde, to je posledica izuzetno nesrećne istorije. Ja zaista mislim da je ovo jedan izuzetno nesrećan narod koji onda i nije dobar koliko bi mogao biti jer nesreća ubija! Ljudi su u samoodbrani potonuli u apatiju, cinizam i asocijalnost, koji vode tome da ih se ne tiče ništa što se tiče njihovog života. Biološki moraju da nestanu oni koji su vinovnici takve istorije da bi došle nove generacije koje bi mogle sebi da dozvole luksuz da pogledaju sve te ružne istine. Treba doživeti taj pad u varvarstvo – racionalno i nepristrasno. Činjenicu da smo uništili život i sebi i drugima.

Razgovor vodio Milan Nikolić, Esquire

„Sve što ima da se kaže – neko je već rekao. Moja logika je da vredi govoriti samo ako je tumačenje originalno, ako predstavlja neki drugi pogled na stvari“, bila je jedna od prvih rečenica koje je izgovorio Srđa Popović. „Ovo je jedan izuzetno ispolitizovan svet i konformizam je ovde ogroman. Ljudi se kreću u grupama. Igraju igru svoje grupe i ne odustaju od tih pravila. Veoma dugo živim i pratim tu politiku, još od vremena kad to nije imalo nikakvog smisla, kada smo čitali izveštaje gradskog komiteta, opštinskog komitetta, centralnog komiteta, gde se moralo čitati između redova. Naučio sam da se, ne tako pouzdano, oslanjam na svoju intuiciju i da ne donosim zaključke na osnovu nedovoljnog broja činjenica, odnosno dok se ne slegne sve ono što se dnevno plasira kao pseudodogađaj. Kažem pseudo jer iz takvih vesti obično ne sledi ništa dalje. A toga je ovde koliko hoćete. Polovina vesti se sastoji od toga ko je šta izjavio. To nisu nikakve vesti, to je jedna strašna sasvim besmislena kakofonija… Ima još nešto čega sam naučio da se čuvam. To je taj binarni model mišljenja. Ili si za ili si protiv. Ništa u životu nije tako jednostavno. Sve je mnogo komplikovanije. Retke su situacije kada možete da odgovorite sa da ili ne. Zauzmi stranu, zauzmi stav, a pritom se onim što je problem bavi samo onoliko koliko koristi tvojoj strani i tvom stavu.“

U zenitu advokatske karijere, kada je branio mnoge istinski kontroverzne ličnosti, neprestano su ga krivili za „političko mišljenje“, iako je, kako sam kaže, nastojao da se fokusira isključivo na slučaj. Od povratka u Srbiju, dvehiljadite i, očekivano, nakon što je postao pravni zastupnik porodice Đinđić, svojim političkim analizama koje uglavnom iznosi na nezavisnom mediju Peščanik, samo je produbio raskol između većinske i spostvene pozicije, raskol koji je počeo ranih devedesetih: „Ja volim da mislim o politici. Tako sam navikao. Imam nekakav stalni unutrašnji monolog. Često ne dođem ni do kakvog zaključka, ali ima nešto što sam primetio. Sa ovom sredinom složim se na svakih deset godina. U međuvremenu se uopšte ne razumemo. Ali posle deset godina dođemo na isto. Kada posmatram ovo okruženje, imam utisak kao da gledam kroz neku vodu, okean kroz koji se istina vrlo sporo probija.“

Na pitanje da li je ikakav srednji put moguć, odgovara: „Kako da ne postoji? Obe su te varijante vrlo jednostrane. U svemu se polarizuju mišljenja. U krugu ljudi koje znam i sa kojima živim jako dugo aktuelna je dilema – za ili protiv Vučića. Pa čekajte, tako smo imali i sa Titom, pa sa Miloševićem, onda sa Koštunicom, čak i sa Đinđićem. Pazite, Đinđića sad prisvajaju i oni koji su ga osporavali sve dok je bio prisutan na političkoj sceni, ali su u međuvremenu shvatili da je on opasan protivnik čak i mrtav. Glavni problem Srbije je društvo, biračko telo. Ono je to koje je izabralo Miloševića, uzdiglo Koštunicu i to je ono isto biračko telo koje je i na ovim poslednjim izborima glasalo za jedan strašan program, ali, na sreću, to nije isti program koji oni koji su sada na vlasti sprovode.

Nemam ništa protiv toga da su predstavnici vladajuće garniture došli sebi pa sad vode drugačiju politiku, ali ako govorimo o biračkom telu – biračko telo nije htelo ovo što se sada dešava. Stalno govore, čak i u Peščaniku: ’Napravite vi partiju, pa da se prebrojimo’. Pa nije stvar ni u brojanju. Većina ljudi ovde je oduvek bila na pogrešnim pozicijama. Većina ne garantuje ništa. Ja sam bio jedan od tih belih listića na poslednjim izborima, smatrao sam da je važno napraviti taj dest. Onda vam kažu: ’Vi opstruirate demokratske procese!’ Ali demokratski procesi imaju smisla samo ako imate i obrazovane birače koji umeju da misle.

Dugo smo živeli u komunizmu kada nam je sve dolazilo odozgo ili spolja. Demokratija u ovako konformističkom i ciničnom društvu, koje smatra da postoji samo interes, nema nikakvog smisla. Ja pitam nekog svog prijatelja, na primer: ’Kako si ti od marksiste postao neoliberal? Objasni mi evoluciju svog mišljenja. Nemam ništa protiv, ali želim da znam kako si od tačke A došao do tačke B.’ I tu nema odgovora. Mi, kao ono prolećni pilići, svaki dan živimo ispočetka. Ponovo izmišljamo i sebe i druge. To je strašno destruktivno. Za život u jednom društvu nekakvo poverenje mora da postoji. Ovde je svako poverenje izgubljeno. Među ljudima na ulici poverenje je izgubljeno. Niko nikome ništa ne veruje. Sam si kriv ako se buniš protiv toga. Normalno je da se svi uzajamno lažemo.“

Ipak, u jednom tekstu Srbe je opisao kao decu od dvanaest godina koja nikako nisu u stanju da se dokopaju zrelosti. Međutim politička naivnost nije jedini razlog tome: „Kada kažem dete od dvanaest godina, mislim na to da ovde ljudi često biraju ono mišljenje koje bi zadovoljilo njihove psihološke potrebe bez obzira na realne argumente. Veruju u ono što bi želeli. I na televiziji često čujem frazu – Hteo bih da verujem… Čekaj, čekaj, nemoj da veruješ. Prvo ispitaj tu stvar, pa ćeš videti da li je vredno verovanja.

Bio sam prijatelj sa Milovanom Danojlićem dugo vremena i on je, ranih devedesetih, bio zanet Miloševićem. Kada se posle pokazalo šta se pokazalo, ja ga pitam: ’Pa dobro, Mićo, kako nisi odmah video o kakvom je čoveku reč?’ A on kaže: ’Hteo sam da verujem, ja sam pesnik, ja sam hteo da verujem.’ Još bolji primer je moj prijatelj, možda najbolji kojeg sam imao u životu, Stojan Cerović, koji je posle Petog oktobra verovao da je sve rešeno i da ništa više ne treba kritikovati. Sve je ovo sada naše. Mada, možda sam ja stvarno namćor. Moguće da je ljudima nada neophodna, samo ja mislim da i bez nade može da se živi. Mi se ponosimo time kako smo emotivan svet. To je sve lepo i krasno, ali time se ne treba hvaliti. To je posledica filozofskog ustrojstva. Ljudi moraju imati emocije jer i zadovoljstvo u životu dolazi od tih emocija. Ali emocije se moraju kontrolisati, a ne svoditi na ono – ja hoću, ja želim, moji će pobediti, bolji smo od svih…“

Godine 1976. Srđa Popović našao se na naslovnoj strani londonskog magazina Tajms, ali ne zbog toga što je bio „disident“: „Ja ne volim termin disident, nikada sebe nisam smatrao disidentom i mislim da je sam izraz etimološki netačan. Disident je neko ko se odvoji od određenog pokreta. Oni koji nikada nisu bili deo toga ne mogu biti ni disidenti. Ali imam još jedan razlog za to. Ja sam uglavnom samo radio svoj posao. Kada sam branio određene ljude, govorili su mi: ’Ti se baviš politikom.’ Nije tačno, politika se bavi mnome. Ja branim te ljude i njihovo pravo na izražavanje mišljenja s kojim mogu i da se ne slažem. Branio sam i Dobricu Ćosića i Arkana i Šešelja i nacionaliste, albanske, hrvatske, bošnjačke. Može li se sve to poistovetiti sa mnom? Ali pošto politika ima interesovanja za takva suđenja, onda i vi postanete predmet politike. Počne da vas bije takav glas.“

Nije mi lako da zamislim kako izgleda razgovor Srđe Popovića i Željka Ražnatovića Arkana, na kom se to jeziku odvija: „Držao sam se optužnice i činjenica. Arkan je bio zatečen sa oružjem u nekom džipu u Bosanskoj Krajini. Njegova odbrana se zasnivala na tome da je on zapravo obilazio Zvezdine navijače, a postojala su i neka pravna pitanja koja su meni bila zanimljiva. Bilo je to polovinom osamdesetih. Otvorili su istragu baziranu na tezi da je planirao delo protiv bezbednosti ustavnog poretka SFRJ. U međuvremenu su doneli svoj ustav, a na sudu su tvrdili da je Arkan hteo da otkine deo suverene hrvatske teritorije. To je jedna čisto tehnička stvar, greška, ali meni nije bio problem da kažem sudu: ’Sa aspekta krivičnog zakona SFRJ čitava ova vaša tvorevina i ovaj sud su neprijateljsko delo, kriminalna tvorevina sa gledišta tog ustava koji pokušavate da branite’. Odmah su moju izjavu proglasili političkom. Nije tačno. To je pravno potpuno zasnovana istina. SFRJ je još uvek postojala, Mesić je još uvek sedeo u Predsedništvu.

Bio je to poseban period, neko međuvreme kada su sve republike donosile zakone koji su svi do jednog bili kriminalni sa stanovišta pravnog poretka SFRJ. U tom slučaju, ja sam na liniji zakona dok branim njegovu nevinost. Onoga momenta kada se suđenje završi ja ga više ne branim. Kada to ispričam, mnogima zvuči kao dobar vic. Naši ljudi nisu spremni da prihvate istinu koja je pomalo apstraktna. Oni ne veruju u teoriju i apstrakciju. Njih samo zanima u čiju je to korist, protiv koga je to upereno. Dobricu Ćosića sam branio u postupku kada je sa još nekih tridesetak istomišljenika hteo da pokrene list koji je trebalo da se zove Javnost. Sud je doneo rešenje kojim se to zabranjuje. Zahtevali su samo registraciju, koja je morala da bude sprovedena. Bio je to kraj sedamdesetih.“

I zaplet koji su donele devedesete i rasplet dvehiljaditih dobro su poznati, ali je ipak nemoguće ne pitati kako danas izgledaju susreti, naravno slučajni, Srđe Popovića i Dobrice Ćosića: „Imam priliku da sretnem Dobricu Ćosića, ali pravo da vam kažem ni ja nemam neku pretaranu želju s njim da razgovaram, a mislim da nema ni on. Javim se čoveku, ali ništa više od toga.“

Kao jedan od najslobodoumnijih ljudi nekadašnje države, Srđa Popović se afirmisao i u procesima protiv šezdesetosmaša i umetnika koji su bili ocenjeni kao opasnost po sistem i subverzivni elementi: „Makavejevu je zabranjen film ’Misterije organizma’. Sa Neoplantom, koja je bila producent, čelni ljudi koji su učestvovali u tom ostvarenju napravili su jednu belu knjigu u kojoj su se nalazili svi podaci u vezi sa zabranom – od partijskih sastanaka, do protesta SUBNOR-a, članaka u javnosti. Sud u Novom Sadu pokušao je da zabrani i objavljivanje te knjige. Nisam zastupao direktno Makavejeva već tu ediciju. Što se Šejke tiče, to je bila 1965. godina. On je sa jednom grupom ljudi iz Slovenije i Hrvatske hteo da osnuje Demokratsku partiju. Bilo ih je šesto. Tvrdim da su naši životi potpuno neispitani, naša istorija takođe.

Kada je Tito uz znatnu Čerčilovu pomoć došao na vlast, želeo je, s jedne strane, da ostane blizak sa Moskvom, a sa druge da ostavi utisak da ovde pravi jedno građansko društvo. Samim tim, u SFRJ nikada nije bilo zabranjeno političko organizovanje, tek mnogo kasnije. Posle rata vi ste imali demokratsku partiju Grolovu, zatim republikansku partiju. Oni su imali svoja glasila koja su se prodavala na kioscima, a onda je praktičnim putem – pritiskom, pretnjom, zastrašivanjem – sve to ugašeno. Ali nije menjan zakonodavni okvir koji, navodno, dopušta takvu vrstu angažovanja. Sedamdeset četvrte godine je to i zvanično urađeno. Dogodilo se da ti zanesenjaci, među kojima je bio i Šejka, budu pohapšeni i proglašeni za kontrarevolucionare. Imali su ludu sreću da je usred postupka protiv njih pao Ranković i to su mnogi doživeli kao dolazak liberalnog talasa. Ljudi su sa suzama izgovarali da je došla sloboda. To je bio strašan udar i Tito ih je abolirao da ne bi ulazio u spor sa Zapadom.

Iskreno da vam kažem, nikada se nisam specijalizovao za te političke predmete, ali život vas uvuče u to. Godine 1965. branio sam tu grupu umetnika i kada je došla čuvena šezdeset osma i velike studentske demonstracije, neki od njih su mi se ponovo obratili. Takvih postupaka je bilo sve više i više. Meni su ti ljudi bili simpatični, ideološki se nisam s njima naročito slagao, ali mi ništa od toga nije smetalo. Bio je to prodor života u jednu okoštalu binarnu društvenu strukturu i ta godina, koju mnogi i danas kritikuju kao godinu ideološkog zastranjivanja, ipak je predstavljala nekakav dašak slobode. To su bili mladi ljudi, jedna nova generacija koja je osećala da nema dovoljno prostora. Mladalačka pobuna, spontana, difuzna. Mnogo ljudi je dočekalo pobunu mladosti sa simpatijama i režim je prvi put osetio neko ugrožavanje iz baze, što bi se reklo. Priznajem, za mene je to značilo ogromno otkriće, mislio sam da je tako nešto nemoguće. Bili smo ubeđeni da je nemoguće da se kod nas dogodi ono što se, na primer u Parizu, dešavalo u isto vreme. Čitav taj pokret bio je podržan od strane brojnih umetnika, udruženja književnika, slikara.

Tada je nastao i crni talas, Makavejev, sve je ili izašlo iz šezdeset osme ili se direktno vezivalo za nju. Na tom osećanju slobode da se granice šire. Sistem je bio vrlo oprezan i svestan da to ne sme da davi, već je naučio da živi sa tim, ali je promena u društvenoj klimi bila velika. Zapravo, tada je politika uletela u teren i nikada je više nisu izbacili odande. Jurili su ih, tukli, hapsili, ali publika nikada više nije prestala da se interesuje za to. Cela opozicija devedesetih izašla je iz te godine, počev od Koštunice, Čavoškog, Đinđića.“

Samo dve decenije kasnije krenulo je razilaženje sa savremenicima, ali Srđa Popović se trudi da bude objektivan kada danas, nakon što su sve igre odigrane, bude objektivan: „Sa Čavoškim sam se dosta družio. On je dobar pravnik, cenim kolege koje razumeju stvari i umeju da misle. Ono što se kasnije dogodilo s njim, iskreno, nikada nisam razumeo. Sretnem ga nekad na ulici, stane on, stanem ja, ali nemamo šta jedan drugom da kažemo. Mnogo je takvih bilo koji su, kada je nacionalizam počeo da se širi kao zarazna bolest, podlegli. Čavoški je bio član ideološke komisije CK omladine Srbije, bio je potpuno u tome, kao i Šešelj, pravi komunista, besprekoran po meri partije. Šta se u stvari dogodilo? Kada je zafalila majka parija, oni su našli drugu majku – naciju.

’Ne bih hteo da mi se desi da me deca jednog dana pitaju – Deda, šta si ti radio kada smo izgubili Kosovo?’, kaže mi Vladeta Janković jednom prilikom ispred Ateljea 212. Ja ga pitam: ’Vladeta, šta je tebi?’ Dva puta. Mnogo se tada uvredio. Jednostavno je imao potrebu da nađe sebi mesto u istorijskim tokovima. Nekakvu važnost. Ljudi često iz frivolnih, potpuno banalnih razloga pristaju na neki stranu, a kasnije se toliko poistovete sa tim da izgube sve koordinate. Ni sami više ne znaju šta je istina, šta emocija, a šta parada.“

U vreme rađanja „zanosa“ Srđa Popović, koji priznaje da nije, za razliku od Vesne Pešić, u Miloševiću odmah prepoznao opasnost, odlučuje da napusti Beograd. Godine 1991. doneo je tu odluku: „Imao sam četvoro dece i nisam želeo da odrastaju u jednom takvom svinjcu. Takvo je bilo vreme. Dok sam još bio tu, na putu od kuće do kancelarije, molio sam boga da nikoga poznatog ne sretnem. Samo da me još neko ne razočara. U jednom trenutku sam shvatio – nisam ja njima potreban, ni oni meni. Većina su. Plebiscitarno su na drugoj strani. Ništa se tu ne može učiniti. Hajde da se sklonim. Mislio sam da će se ispucati cela ta histerija, ali nije bilo tako. Imao sam porodicu, morao sam nešto da radim. Godinama sam se bavio konsultantskim poslovima u različitim advokatskim firmama s kojima sam imao kontakte još dok sam bio u Beogradu. Sarađivao sam sa kolegama iz celog sveta, advokatima, naročito američkim. Još se kancelarija mog oca bavila zaštitom intelektualne svojine. Reč je o posebnoj oblasti prava koja obuhvata zaštitu pronalazaka, robnih marki i autorskih prava. Tu postoji jedan postupak kojim se sve to štiti u svakoj pojedinačnoj zemlji. I to je bio deo prakse koju je, kao što sam rekao, osnovao moj otac još 1931. godine.

Kada sam otišao u Ameriku, jedno vreme sam pomišljao i da polažem ispite koji su bili potrebni da bih tamo radio, ali nisam prestao da se interesujem za ono što se dešava u zemlji. Ovo je sad nešto intimno, što inače ne volim da delim, ali za mene je to bilo kao da mi je život završen. Rat, raspala se zemlja, izgubio sam posao koji sam radio toliko godina, dakle ostalo je samo podići tu decu. Bila je jedna novinarnica u Njujorku, na 42. ulici, koja je prodavala Večernje novosti, Vreme i ja sam to kupovao svakodnevno, čitao od A do Š i bio odlično obavešten. Imao sam kontakte sa brojnim organizacijama za ljudska prava još od sedamdesetih godina kao što su Human Rights Watch, Komitet za ljudska prava i oni su me, kada su čuli da sam u Njujorku, zvali da bi i sami saznali više o svemu što se dešava. U početku su informacije bile nejasne, polovične, loše interpretirane.

Mi smo u to vreme bili nisko na listi njihovih prioriteta. Sjedinjavala se Nemačka, raspadao SSSR, ceo svet je bio u haosu i panici. Mi smo bili najmanje važni. Nikada nisam odbijao da idem na skupove koji su se održavali svuda, tribine po školama, crkvama, gradskim komorama. Dolazili su da slušaju ljudi iz svih krajeva bivše Jugoslavije. Svoje učešće sam uvek koristio da insistiram na tome da se organizuje međunarodni tribunal za ratne zločine.“

I tu dolazimo do čuvenog pisma potpisanog 1994. godine, pisma koje je kasnije služilo kao glavni argument u ućutkivanju Srđe Popovića, pisma koje se pominje i danas u sasvim pogrešnom kontekstu. Zapravo, jedan od zaštitnika slobode u bivšem poretku postao je državni neprijatelj u novom: „Potpisali smo pismo upućeno Klintonu u kojem se traži neka vrsta ograničene intervencije protiv zvaničnog Beograda, poput bombardovanja aerodroma sa kojih poleću avioni prema Bosni. Nisam se u potpunosti slagao sa celinom tog pisma, ali sam smatrao da bi neki oblik intervencije morao da postoji u skladu sa konvencijom o sprečavanju genocida. Pismo mi je ponudio Josip Brodski, a među potpisnicima bili su i Časlav Miloš, Margaret Tačer, Sajrus Vens i mnogi drugi. I dan-danas ćete čuti da sam ja tražio bombardovanje SRJ 1999. godine, bez obzira na pet godina razlike i sasvim drugi povod. Pismo sam uvrstio u knjigu, koji sam objavio po povratku iz Amerike, ali niko to nije ni hteo da čita.“

Razlog za povratak u Srbiju je sasvim jednostavan, ljudski, lišen bilo kakvih mistifikacija: „Deca su mi porasla, završila škole, video sam da im više nisam potreban. Ja sam ceo život ovde proveo, ovo je ono što znam. S ovim ljudima se lakše sporazumevam i zanimaju me slične stvari. Koga je u Americi briga za Tuđmana, Miloševića… Rođen sam ovde, pedeset metara od ovog stana i nekada u šali kažem da sam palilulski lokal-patriota.“

Srđa Popović nikada nije odustao od svog opredeljenja da se izajšnjava kao Jugosloven, ali ni tome ne prilazi olako, jednostrano. Naprotiv, veruje da je Jugoslavija imala smisla, ali da je kao tema i danas nedorečena: „Mislim da je Jugoslavija jena velika tema. Desimir Tošić je lepo rekao da je Jugoslavija bila velika, ali da smo mi bili mali. Mislim da je to tačno. Nismo bili dorasli jednoj takvoj emancipatorskoj ideji kakvu je ta zemlja predstavljala. U svakom pogledu Jugoslavija je imala smisla. Pre svega po sličnosti mentaliteta, zajedničkoj istoriji, iskustvima, pa i kulturi. Smetalo mi je samo to što je, greškom u mišljenju i prosuđivanju, bila neodvojiva od komunističkog režima.“

Najkoncizniji je kada treba da govori o svojoj mladosti u toj zemlji, što je opet nemoguće ne pomenuti budući da je deo mita o Srđi Popoviću. Ali ne advokatu, aktivisti, već gradskom šmekeru, zavodniku: „Bio sam mlad, živeo sam onako kako je moja generacija živela. Interesovale su me devojke, kafana.“ U svemu ostalom, zadržao sam se u manjini. I matematički dokazuje ispravnost svoje pozicije: „Ponekad mislim, da sam živeo u bilo kom vremenu, živeo bih u manjini. Ima tu jedna matematički dokazana istina. Većina ljudi koji spekulišu na berzi nisu u pravu, ali to uporno rade iako gube novac. Dakle, 90% ljudi gubi novac na berzi, 10% zna šta radi. Baš tu gde vlada materijalni interes koji treba da opomene ljude da nisu u pravu, ništa ne pomaže. Većina nikada nije u pravu. To je istorijska istina. Ne moram da pominjem izbore Hitlera, Tuđmana, Miloševića.“

U samom finalu razgovora vraćamo se na njego posao: „Kada protiv sebe imate čitavu državnu silu i odijum društva, onda je veoma teško da dobijete fer suđenje, a ideja advokature je da obezbedi ravnopravni tretman za sve. Kakav će ishod biti, ja ne odlučujem. Braniti nekog ne znači braniti ga u svakom smislu. Sintagma „đavolji advokat“ se koristi u drugom kontekstu, kada neko zastupa tezu u koju sam ne veruje.“ Najvažniji postupak koji je obeležio ovu fazu njegovog života jeste zastupanje porodice Đinđić, majke i sestre Zorana Đinđića. Slučaj o kojem ima i političko mišljenje, ali koji je i sam toliko ispolitizovan da postaje očigledno da pravda i istina o zločinu ne zanimaju više nikoga:

„Moja lojalnost prema Đinđiću potiče iz tri razloga. Prema njemu lično. Prvo, ja sam ga branio ranije. Pre četrdeset i nešto godina. Klijent uvek ostaje klijent. Kada vam se obrati, vi ste obavezni da ga branite ponovo. Za mene on simbolizuje tu šezdeset osmu godinu, koju, kako sam objasnio, doživljavam kao emancipatorsku, oslobađajuću. Njega sam, opet, doživljavao kao prijatnu osobu, na stranu što je inteligentan i što je pokušavao da učini nešto za ovu zemlju iz manjinske pozicije prometejski svestan da u tome verovatno neće uspeti. To ga je i ubilo. Onako kako se država ponela, sramno je i skandalozno jer ne tvrdim da sam dokazao krivicu Koštunice, Čovića, Ace Tomića, ali mislim da toliko činjenica ukazuje na to da je trebalo da oni u najmanju ruku budu saslušani.“

Prošetati dvadesetim vekom u društvu Srđe Popovića uzbudljivo je i melanholično, a sa aspekta potrage za činjenicama više nego korisno. Istina je i da se ton menja što smo bliže našem vremenu, jer nestaje spasonosna distanca: „Nikada se ne klanjam većini, ali mogu da razumem zašto su narod i javnost obeshrabreni jer ih je njihovo iskustvo naučilo da ne može šut sa rogatim. Ljudi veruju da nemaju šansu. Nije to defekt onih koji žive ovde, to je posledica izuzetno nesrećne istorije. Ja zaista mislim da je ovo jedan izuzetno nesrećan narod koji onda i nije dobar koliko bi mogao biti jer nesreća ubija! Ljudi su u samoodbrani potonuli u apatiju, cinizam i asocijalnost, koji vode tome da ih se ne tiče ništa što se tiče njihovog života. Biološki moraju da nestanu oni koji su vinovnici takve istorije da bi došle nove generacije koje bi mogle sebi da dozvole luksuz da pogledaju sve te ružne istine. Treba doživeti taj pad u varvarstvo – racionalno i nepristrasno. Činjenicu da smo uništili život i sebi i drugima.“

samo za ovog mufljuza koji se nakostrjesio kada je cuo da jedan ADVOKT branio cak i Drazu

Srđa Popović: Tadić rehabilitacijom Draže Mihailovića rehabilitira i Ratka Mladića

VEZANO

Radi se o kukavičkoj filozofiji i taktici Borisa Tadića koji čini razne političke i nacionalističke ustupke samo da bi na političkom spektru ostao u centru. Draža Mihailović je pravedno osuđen za kolaboraciju i ratne zločine. On je, u ime iste ideologije, etnički čistio Bosnu od muslimana, kao i Mladić 50 godina poslije

Beogradski odvjetnik Srđa Popović jedan je od najistaknutijih srbijanskih intelektualaca. Zbog protivljenja velikosrpskom nacionalizmu i Slobodanu Miloševiću devedesete je uglavnom proveo u Americi.

Unatoč dobi od 76 godina, još uvijek je aktivan u svom poslu koji ga je svojedobno doveo u situaciju da brani Andriju Artukovića s jedne, a Vojislava Šešelja s druge strane. Posljednjih devet godina zastupa obitelj ubijenog premijera Zorana Đinđića u njihovoj pravnoj borbi s ciljem razotkrivanja političkih nalogodavaca atentata. Za sve srpske vlasti, otpočetka devedesetih pa dosad, Popović je, upravo zato jer stvari naziva pravim imenom, persona non grata.

Taj status ga ne smeta, već dodatno motivira na kritičko preispitivanje srpske stvarnosti. Nekoliko je neposrednih povoda za razgovor sa Srđom Popovićem: rehabilitacija Draže Mihailovića koju podržavaju sve vodeće, ali i oporbene stranke u Srbiji, deveta godišnjica atentata na premijera Đinđića, parlamentarni i predsjednički izbori za točno mjesec dana na kojima su kandidati za srbijanskog premijera, kao i za predsjednika države, uglavnom osobe koje smatra (in)direktno upletenim u ubojstvo Đinđića.

Osim o Vojislavu Koštunici, Vojislavu Šešelju, Tomislavu Nikoliću i Čedi Jovanoviću, Popović je otvoreno i najviše progovorio o odlazećem predsjedniku Borisu Tadiću i svim slabostima njegove politike, pomanjkanju osobnosti, praznim izjavama, netransparentnosti i afirmiranju negativnih vrijednosti.

Gospodine Popović, prije nekoliko dana bila je deveta godišnjica atentata na premijera Zorana Đinđića. Kao zastupnik njegove majke i dalje ustrajavate na razotkrivanju političke pozadine atentata. Posebnog uspjeha, nažalost, nemate?

– Još u studenom 2005. pokrenuo sam pitanje odgovornosti tadašnjeg premijera Vojislava Koštunice i načelnika vojne službe sigurnosti Aleksandra Tomića za kazneno djelo oružane pobune koja je prethodila ubojstvu premijera Zorana Đinđića. Ta oružana pobuna bila je krčenje puta, priprema terena, za atentat na Đinđića. Pobuna je, nažalost, i uspjela. Njen uspjeh se sastojao u smjeni čelnih ljudi obavještajnog sustava koje je postavio Đinđić. Tu pobunu su politički podržavali i pomagali Koštunica i Tomić, prije svega kao protivnici suradnje s Haškim tribunalom.

Bilo je zanimljivo kad je u akciji Sablja, nakon Đinđićevog ubojstva, uhićen i sam Tomić kojem je Koštunica poslao pismo s indikativnom porukom – da se njih dvojica najbolje razumiju dok šute. Tako je savjetovao Tomića da »šuti i izdrži«. Kaznenu prijavu protiv njih podnio sam 2011. godine, a nešto kasnije i protiv Nebojše Čovića koji je u Đinđićevoj vladi bio potpredsjednik, a ustvari Koštuničina krtica, dok je za vrijeme Miloševića bio gradonačelnik Beograda. Sada je predsjednik Košarkaškoga kluba »Crvena zvezda«.

Kriminalci Simović i Kalinić, koji su nedavno iz Hrvatske izručeni Srbiji, potvrdili su da je i Čović bio naručitelj Đinđićevog ubojstva, a sličnu izjavu dao je ranije i jedan zaštićeni svjedok na suđenju atentatorima. Zato ga i teretimo za poticanje na atentat.

Koštunica odgovarao Amerikancima
Jesu li policija i tužiteljstvo radili po vašim kaznenim prijavama?

– Poticanje na oružanu pobunu, što ja forsiram kroz kaznenu prijavu, iznimno je važno. Sam tužitelj u postupku protiv Legije i ostalih atentatora još 2003. godine utvrdio je kako je oružana pobuna bila nužan korak u pripremi i realizaciji atentata. Ta je skupina ljudi oružanom pobunom preuzela kontrolu nad obavještajnim sustavom koji je trebao osiguravati premijera, a kroz koji su dobivali informacije o Đinđićevom kretanju. Đinđićevi politički protivnici podržavali su, i to ne iz daleka, nego javno, poput Koštunice, oružanu pobunu Jedinice za specijalne namjene. No oružana pobuna kao krivično djelo optužnicom protiv Legije i ostalih namjerno nije obuhvaćena, jer bi upućivala na politički karakter i političku pozadinu atentata.

Smatrate li i dalje da su neki novinari, poput Aleksandra Tijanića, sudjelovali u medijskoj pripremi terena za Đinđićevo ubojstvo? Tijanić je, inače, poznat po izjavi koju je dao neposredno pred atentat: »Ako Đinđić preživi, Srbija neće«.

– Tijanić je bio Koštuničin savjetnik i bio je najaktivniji u priči oko duhanske mafije za koju je otkriveno da je kreirana u Koštuničinu kabinetu iz kojeg su išli tako daleko da su konstruirali navodne dokaze o Đukanovićevoj i Đinđićevoj vezi u švercu duhana koje su onda prevodili na talijanski i slali ih istražiteljima u Italiju. Nevjerojatno mi je da ih je u tome pomagao i američki veleposlanik William Montgomery. To zaključujem jer je kontakt prema talijanskom tužilaštvu odrađen preko jednog agenta CIA-e lociranog u Beogradu.

Ispada kako je Koštunica Amerikancima u jednom trenutku bio prihvatljiviji od Đinđića.

– U prvom trenutku je bilo tako. Amerikancima se činilo da će Koštunica ići polako, da je on umjeren, da je tradicionalist i političar građanskog tipa. Koštunica je, međutim, srbijanski i vjerski fanatik koji sebi traži mjesto u srpskoj povijesti. Iako želi pustiti dojam akademskog čovjeka, pomalo nesnalažljivog u javnom životu, iza te fasade odmah se okružio opasnim i beskrupuloznim ljudima spremnim na sve u rušenju Đinđića. On je sebe zamislio kao vođu koji ima veliki i sveti cilj koji opravdava sva sredstva i svaku žrtvu te da je zato opravdano okružiti se i ljudima koji će izvršiti neke ružne i prljave, ali neophodne poslove. U biti, u dubini duše, tješio se da sve što radi, radi da bi spašavao srpski narod.

Tobože »umjereni« Vojislav Koštunica tada je odgovarao Amerikancima, za razliku od Đinđića, čovjeka revolucionarnoga habitusa i ljevičarske provenijencije koji je Amerikancima izazivao nepovjerenje i činio se nepredvidivim.

Kad je riječ o politici SAD-a prema Srbiji u tom trenutku, Montgomeryjevu ulogu u svemu tome, posebno oko Koštunice, nitko nikad nije potpuno shvatio. Danas se pak Montgomery, koliko mi je poznato, ne može vratiti u SAD, navodno zbog poreznih problema. On je, naime, u Srbiji, zajedno s jednim čovjekom iz Koštuničine stranke, imao tvrtku koja se bavila zaštitarstvom i sigurnošću. Očito svoje poslove nije prijavljivao američkim poreznim vlastima pa se nalazi u neugodnoj situaciji.

Na staklenim nogama
Vratimo se tužiteljstvu i policiji i njihovom angažmanu, odnosno opstruiranju vaše kaznene prijave protiv Koštunice oko ubojstva Đinđića.

– Pričam o oružanoj pobuni sedam godina. Tužiteljstvo je shvatilo da se na taj način, i ja to doista i forsiram, ide prema Koštunici. Već 2003. u akciji Sablja tijekom istrage došlo se na prag Vojislava Koštunice koji je morao biti saslušan. Mnoge su indicije i signali ukazivali da je postojala veza između ubojica i samoga Koštunice preko načelnika vojne službe sigurnosti Ace Tomića i šefa BIA Bulatovića. Iako je Koštunica bio premijer, tražio sam njegovo saslušanje. Ali, neuspješno.

Vratimo se rehabilitaciji Mihailovića. Koliko je istine u tezi da Amerikanci inzistiraju na tome, i to navodno nekadašnji senator, a sada potpredsjednik SAD-a John Biden?

– Mislim da to nije vjerojatno. Bio sam kod Bidena, razgovarao sam s njime. Biden se u pitanju ratova 90-ih savršeno držao. Sve mu je bilo jasno, tko je bio agresor, a tko sve napadnut. Podržavao je vojnu intervenciju jer je bio svjestan da s Miloševićem nema dogovora. I zato mislim da SAD i Biden nisu intervenirali za rehabilitaciju Mihailovića, unatoč tome što je bio antikomunist pa su ga Amerikanci tokom hladnog rata podržavali i unatoč spašavanju američkih pilota u Drugom svjetskom ratu.

Tijekom suđenja dogodilo se nešto neobično. Suđenje je počelo s tužiteljem i s predsjednikom Sudskog vijeća koje je imenovala Živkovićeva vlada, kao nasljednik Đinđićeve. Kad je Koštunica 2004. došao na vlast, predsjednik Sudskog vijeća je odstupio zbog pritisaka, dok je tužitelj smijenjen. Naravno, Koštunica je postavio svoje ljude. Oblik pritiska bilo je i hapšenje jednog od zamjenika tužitelja zbog navodnog odavanja službene tajne vlastitoj ženi! Nezamislivo je da bi se time uopće netko bavio.

Uoči suđenja ubijen je i jedini svjedok Đinđićevog ubojstva. Koštuničin MUP izdao je priopćenje da ubojica nije pronađen, »ali da to nema nikakve veze sa suđenjem!« Onda je ministar pravde, Koštuničin čovjek, tražio da se ukine Specijalni sud, i to zato jer ga tada još nisu uspjeli staviti pod kontrolu. No ni to nije bilo dovoljno opstrukcije pa su iz Koštuničine stranke dolazile informacije da je slučaj istrage Đinđićevog ubojstva loše napravljen, da je na staklenim nogama, kao i da su »prave ubojice montirale proces«.

Bilo je jasno da vlast ne želi razjasniti političke okolnosti Đinđićevog ubojstva, a ja s druge strane nisam odustajao od oružane pobune. I onda je tužiteljstvo, taktički, poslije šest godina, uoči predstojećih izbora, odlučilo da uzme u obradu moju kaznenu prijavu, i to po meni s jedinim ciljem da zaključe slučaj s tezom da nema osnova protiv Koštunice i Tomića. Oni misle da su se sada, kada su odbili moju kaznenu prijavu, oslobodili tog balasta. U međuvremenu je uhapšeno još pet pripadnika Jedinice za specijalne akcije kojima će se suditi.

Zašto svi pripadnici te Jedinice, koji su očito žrtvovani od svojih nalogodavaca, javno ne kažu tko politički stoji iza oružane pobune koja je prethodila Đinđićevom ubojstvu? Zašto ne progovore i možda si smanje kazne?

Oni se nadaju da će biti rehabilitirani dolaskom na vlast Koštunice ili njemu bliskih. Recimo, izjave o eventualnoj rehabilitaciji davao je i Tomislav Nikolić u jednoj predizbornoj kampanji prije četiri godine. To je jedina nada ubojica i zato ne progovaraju o onome što znaju.

Mislite da je njihova nada Tomislav Nikolić, koji se odmetnuo od Šešelja, malo si oprao lice, uzeo Montgomeryja za savjetnika, i sada je glavni kandidat za pobjedu na skorašnjim izborima?

– Upravo na njega. On je rekao da će, ako dođe na vlast, posebno preispitati odluku suda o krivici Đinđićevih ubojica i samu osnovanost optužnice. Zanimljivo je kako je Vojislav Šešelj, nekadašnji Nikolićev šef, a sada su politički neprijatelji, na odlasku u Haag, za koji se kao opciju sam odlučio, rekao da će Srbijom poteći krv, a on će se vratiti kad sve bude gotovo. Šešelj je nesumnjivo znao da se priprema Đinđićeva likvidacija i puč.

Legija je istodobno, a radi se o razdoblju mjesec dana prije atentata, određenim političarima slao pisma u kojima ih poziva na otpor i pobunu protiv Đinđića. Slao ih je – a Koštunici nije trebao jer je sve znao o tome, kao i Šešelj – Velimiru Iliću, predsjedniku Nove Srbije i ministru u raznim vladama nakon Miloševića i Čoviću. Oni to, naravno, nisu prijavili.

Udovica maskota stranke
Jasno je zašto su u Koštuničinom mandatu istrage o političkoj pozadini Đinđićevog ubojstva bile blokirane. Kažete, zbog njegove uloge u tome. No zašto predsjednik Tadić, sa snažnim polugama vlasti koje ima u svojim rukama već godinama, nije tražio zaključenje te istrage i konačno razotkrivanje urote? Tadić je, na kraju krajeva, Đinđićev čovjek iz stranke pa ga to na neki način i obavezuje.

– Tadić se po tom pitanju drži apsolutno pasivno. Kao i njegova Demokratska stranka. Oni nikad o tome ne govore, već jednom godišnje na grob polože vijenac zajedno s Đinđićevom udovicom. Nju su pak usvojili. Ona nema vlastitu političku težinu, ali služi kao maskota stranke. Dali su joj kuću kojom se služio Đinđić, a Stanko Cane Subotić nedavno je potvrdio da je dobila još i milijun i pol američkih dolara iz fonda koji je on bio osnovao za pomoć Demokratskoj stranci Zorana Đinđića.

Kako komentirate činjenicu da je šef Nacionalnog savjeta za suradnju s Haškim sudom Rasim Ljajić ponudio, sigurno ne bez Tadićevog odobrenja, garancije Haškom sudu za privremeno puštanje na slobodu Vojislava Šešelja? Tumači se da je to Tadić napravio i zato da bi na taj način oslabio najvećega izbornog favorita Tomislava Nikolića, jer je potpuno jasno da će ga Šešelj, kao kuma i bivšeg stranačkoga kolegu koji ga je napustio i izdao, odmah napasti i tako direktno pomoći Tadiću.

– Postoji i ta kalkulacija o kojoj govorite. No prije svega riječ je i u ovoj priči o Tadiću. On svakome želi dati nešto. Garancijama za Šešelja dodvorava se ultranacionalistima.

Prema Subotiću, nakon što je Đinđić ubijen, Tadić i udovica su išli kod njega, a on se složio da taj novac njoj pripadne. Tadić, u svakom slučaju, želi da se cijela priča oko ubojstva Đinđića završi na već osuđenim egzekutorima.

Nije li nevjerojatno, pa i sumnjivo, da je Tadić protiv otkrivanja istine o ubojstvu Đinđića?

– Jedna osoba snažnog imena i prezimena, no sada je neću spominjati zbog neugodnosti i indiskrecije, tijekom suđenja Legiji i ostalima rekla mi je kako joj je Tadić govorio, očito u to uvjeren, o luđačkoj tezi da je Đinđić ubijen s druge lokacije, trećim metkom. Po Tadiću je ispalo da Legija i ostali uopće nisu umiješani u likvidaciju!

Priču o tom fantomskom trećem metku lansirala je Legijina obrana i sud ju je odbacio. Onda je ta osoba pitala Tadića kako može vjerovati u takve gluposti i kako može tako nezainteresirano pratiti suđenje i normalno živjeti sa spoznajom da Koštunica opstruira proces. I tada je Tadić rekao, po meni, možda i ključnu rečenicu: »Ti znaš da mene Đinđić nije previše volio i da me zato držao na ledu.«

Morate znati da Tadić u svom političkom životu izbjegava sve oštrije političke sukobe. On se pojavljuje kao kralj-ujedinitelj, kao predsjednik svih Srba koji nikada ni s kime ne ide u suštinski sukob. On je proglasio i nacionalno pomirenje, koje je izazvalo šok i u njegovoj stranci, sa socijalistima Ivice Dačića, sadašnjeg ministra unutarnjih poslova, inače bliskim Miloševićevim suradnikom koji je vodio sve srpske ratove devedesetih. Čak je u koaliciji i s Jedinstvenom Srbijom Dragana Markovića Palme, gradonačelnikom Jagodine, sljednikom stranke Željka Ražnjatovića Arkana. On je pomogao i neiskreno presvlačenje stranke Tomislava Nikolića u »proeuropsku stranku«.

U stvarnosti, Tadić je politički prilično slab, ima minimalnu većinu i zato se pozicionirao na centru ne otvarajući nikakve frontove. Istodobno ima snagu da svakom od tih likova nešto oprosti, nekome zločin, a nekome kriminal. U javnosti se drži kao veliki miritelj, a sa svima dijeli plijen. On sve relativizira pa tako i rehabilitaciju Draže Mihailovića.

Kako to mislite?

– Tadićeva skupština je najprije donijela zakon kojim su partizani i četnici izjednačeni kao antifašisti. Sada se išlo i korak dalje - da se rehabilitira i samog Mihailovića. To je Tadićev ustupak desnici koja četnički pokret gleda na drugačiji, povijesno krivi način. To je isti projekt četništva koji je postojao u ratu devedesetih godina. Radi se o kukavičkoj filozofiji i taktici Borisa Tadića koji čini razne političke i nacionalističke ustupke samo da bi na političkom spektru ostao u centru. Draža Mihailović je pravedno osuđen za kolaboraciju i ratne zločine. On je, u ime iste ideologije, etnički čistio Bosnu od muslimana, kao i Mladić 50 godina poslije. Analogijom, Tadić, na neki način, rehabilitira i Mladića.

Uloga Dobrice Ćosića
Je li Tadićevo koketiranje s četništvom i rehabilitacijom Draže Mihailovića tek predizborno pragmatično ponašanje s ciljem privlačenja birača desnice ili srpski predsjednik doista vjeruje u to što govori?

– Tadića znam dosta dobro, još iz njegovih studentskih dana. Da bi na to pitanje što preciznije odgovorio, moramo se malo vratiti u povijest, u početak 90-ih kad je stvarana Demokratska stranka koja je u svojoj naravi ambivalentna. Đinđić je otpočetka bio unutra i mene je zvao da se priključim. Pogledao sam program. S prvim dijelom sam se složio odmah: vladavina prava, tržišna ekonomija, gradnja demokratskih institucija...

Drugi dio programa, primijetio sam, čisti nacionalizam. To me je zaprepastilo. Đinđić mi je rekao da je društvo u takvom, nacionalističkom stanju te da je potrebno privući umjerenije nacionaliste. Rekao sam tada Đinđiću da će napraviti monstruma. Ta politika Demokratske stranke prati je do danas. Da bi zadovoljio oba krila stranke, Tadić napravi dva koraka u jednu pa dva koraka u drugu stranu.

Možete li biti još precizniji oko Tadićevog stava prema četništvu – pragmatika ili uvjerenje?

– Njegov otac, politički i ideološki dakako, Dobrica Ćosić, odigrao je veliku ulogu u Tadićevoj odluci da podrži rehabilitaciju četništva i njegovo izjednačavanje s partizanskim pokretom u perspektivi antifašizma. To je ta ambivalentnost, njegova podijeljenost s ciljem da malo zadovolji jedne, a malo druge. Znači, on malo igra s ultranacionalistima, a malo je za Europu koja to isključuje. To je nepomirljivo.

To je i Jovo Kapičić, bivši šef UDB-e i jedan od najvećih protivnika rehabilitacije četništva i Draže Mihailovića kojeg je priveo Rankoviću, nedavno rekao za Tadića – da bi on i četnike i partizane, i Kosovo i RS, ali i Europsku uniju. Nije li to sve za što se Tadić zalagao, a sigurno će se i zalagati na predsjedničkim izborima za mjesec dana – spoj nespojivog?

– Ili ovo ili ono, Tadić mora izabrati. Ne može sve kako bi on htio. Tadić je za političko manevriranje izabrao uzak put kojim se ustvari nemoguće kretati. Stvar je u tome što u Srbiji postoje dva puta, dvije opcije – proeuropska i ona druga, nacionalistička, pravoslavna, vezana za Rusiju. Proeuropski put u nasljeđe je, unatoč svemu, ostavio Zoran Đinđić. Tadić se toga u potpunosti ne može odreći, iako bi se toga možda i rado odrekao, ali bi uništio identitet stranke. Bio bi izdan Đinđić u kojeg se ipak, pa makar i formalno, u njegovoj stranci zaklinju. Zbog svega toga, iz ove pozicije koju sada ima Tadić i jednima i drugima, i partizanima i četnicima, i onima koji su proeuropski, ali i onima sa suprotnih nacionalističkih pozicija, djeluje neiskreno, neefikasno i neuvjerljivo. On hoće pomiriti nepomirljivo; on je čovjek koji jednom nogom daje gas, a drugom koči. Stoji na mjestu i auto se trese dok se ne raspadne.

Njegova je želja samo da preživi još samo jedan mandat, još jednu godinu, još jedan mjesec ili još samo jedan dan. Na taj način pokazuje da nema politiku, da vuče u stagnaciju, a to za zemlju znači propast.

Nisam očekivao toliko kritike na Tadića.

– Tadić je prazan čovjek. On je ono što vidite na pojavnoj razini. I to je sve. Iza toga nema ništa. On je politički maneken.

Je li moguće da Tadić kao predsjednik već godinama, upravo i zbog povrijeđene taštine, s obzirom na to da ga Đinđić očito nije osobito cijenio, ne inzistira koliko bi trebao na razotkrivanju svih aspekata njegove likvidacije?

– To je itekako moguće. Taština je sigurno jako bitna. Kako je Đinđić i dalje najjača politička ličnost u Srbiji, Tadiću to sigurno smeta.

Status quo svima odgovara
Iako dobiva malo glasova, je li Čedo Jovanović nova budućnost Srbije?

– Čedo Jovanović ima puno problema. Tadić je, naprimjer, puno prije njega shvatio da postoji politička klasa i da su sve partije postale klasno svjesne. Shvatio je da svaka stranka ima svoje tajkune, upravne odbore i razne materijalne privilegije. I zato nitko na političkoj sceni ne talasa. Čedo Jovanović je talasao pa je shvatio da za to više nema potrebe. Tadić ga je korumpirao, ne direktno, novcem, ali na druge načine svakako. Jovanoviću je poručeno – ako ćeš biti naš protivnik, zgazit ćemo te. Ako želiš s nama surađivati, to je u redu. Nekad ćeš malo odstupiti, ali ćeš dobiti svoj dio kolača.

Zar ga je i on dobio? Barem njega se percipira kao vječnog oporbenjaka. Doduše, strašno je, kao uvjereni antifašist, zastranio u koaliciji s Vukom Draškovićem, koji je reafirmirao četnički pokret početkom devedesetih.

– Pa naravno da je dobio svoj dio. Dobio je, recimo, u Beogradu dio vlasti i dobio je nadzor nad lukrativnim ljekarnama u Srbiji! U njihovoj podijeli, to je njemu pripalo. Njegovi zastupnici u gradu Beogradu dali su doprinos za prenamjenu prostora beogradske luke što nekome u džepove stavlja stotine milijuna eura profita. E vidite, Tadićeva Demokratska stranka uspjela je u tome da ispreplete baš sve političke interese. Zato Jovanović neće ni na koga niti će netko na njega u najozbiljnijim pitanjima. I onda se održava status quo koji svima njima odgovara.

No prije mjesec dana Jovanović je imao žestok sukob s prvim čovjekom Republike Srpske Miloradom Dodikom kad je optužio Republiku Srpsku, što je notorna istina, da je nastala na srebreničkom pokolju.

– To je tema u kojoj je Jovanović u pravu, kao i u pitanju Kosova. Ali s druge strane, tamo gdje se također očekuje njegov konkretniji politički angažman, oko korupcije – u to ne dira. Pokušao je i stao. Ne bavi se ni Đinđićevom ubojstvom, već to povremeno spominje samo ritualno. Za njega je zanimljivo i to da ga financira jedan poznati tajkun, poznatiji kao beskrupulozni otimač para.

Kandidati kontinuiteta
Možemo li se vratiti na ubojstvo Đinđića i rezimirati tko je sve, posebno iz aktivne politike, znao da se priprema njegova likvidacija, a sada je potencijalni kandidat za premijera ili predsjednika?

– Znali su ljudi iz generalštaba, znali su Čović, Ilić i Tijanić, koji nisu kandidati na izborima, ali su znali i kandidati na skorim izborima: aktualni ministar unutarnjih poslova Ivica Dačić i njegovi »miloševićevci«, Tomislav Nikolić, Vojislav Koštunica i Vojislav Šešelj. Tadić, kao kandidat za premijera ili predsjednika, također je kompromitiran u priči oko Đinđića. Iako nije znao i sudjelovao u atentatu, poslije toga, kao i sada, sve čini da se službenim, sudskim putem, ne dođe do pravih nalogodavaca zločina.

Kako je moguće da su svi oni to znali, a da informacija o pokušaju atentata na njega do samog Đinđića nije došla?

– Đinđić je bio svjestan da mu se priprema atentat, ali ga nije mogao spriječiti.

Velika je vjerojatnost da bi Srbija mogla dobiti i predsjednika i premijera koji su indirektno ili direktno sudjelovali ili u ubojstvu svog premijera prije devet godina ili u opstrukciji istrage oko ubojstva. Srbija je valjda jedina država u svijetu u kojoj na izbore temeljem kojih će se birati premijer s velikim šansama izlaze osobe koje su dio urote oko ubojstva njihovog prethodnika.

– U pravu ste. To je paradoks. Svi ti ljudi su kandidati kontinuiteta. Svi oni imaju isti odnos prema ratovima i zločinima. Jedino što je Tadić u tome sebi uzeo zgodnu poziciju – on će u Hrvatskoj položiti vijenac, otići u Srebrenicu, biti s Josipovićem...

Koliko je Tadić iskren u tome što radi?

– Ne bih rekao da je iskren. Pitam se ima li on uopće neku političku supstancu, ima li on jasan, strateški cilj. Možda je to ulazak u Europu, a da se u Srbiji ništa ne promijeni. A to tako ipak neće ići.kraj teksta

Tako je govorio Srđa Popović: RS je nastala na genocidu, Nikolić je neuračunljiv čovjekFOTO: ARHIVATako je govorio Srđa Popović: RS je nastala na genocidu, Nikolić je neuračunljiv čovjek

Legendarni beogradski intelektualac, ugledni advokat i borac za ljudska prava koji je, poslije kraće i teške bolesti, umro u 76. godini u Beogradu, u protekle nepune dvije godine u više navrata je otvoreno govorio za Anadoliju, secirajući političku scenu ...... Srbije i Balkana, na svoj, jedinstveni način.Anadolu Agency (AA) bila je jedan rijetkih medija na Balkanu gdje se Popović redovno oglašavao i rado se odazivao pozivima za razgovr. Njegove poruke i komentari potvrđivali su da je decenijima s pravom smatran lijepim licem demokratske Srbije. Njegovim odlaskom izgubit će, ne samo Srbija, već i cijeli Balkan, jer su Popovićeve poruke uvijek, prije svega, apelirale na zdrav razum, kojeg tako često nedostaje na ovim prostorima.U razgovoru za AA u maju 2012. godine Popović je, osvrćući se na početak suđenja Ratku Mladiću, bivšem komandantu Vojske Republike Srpske (VRS), optuženom za genocid i druge zločine u Bosni i Hercegovini, kazao da taj događaj srbijanska javnost naprosto ignorira.“Ovde se u novinama zabavljaju Novakom Đokovićem i estradnim zvezdama. Upravo čitam jedan tekst na ''Pečaniku'' da se Srbija odrekla jedine svoje velike ideje, a to je ideja antifašizma. Ratko Mladić je završio samo ono što je pokušao Draža Mihailović. To je tačno, i to je porazno! Ovo s Mladićem je kruna ignorisanja događaja iz 90-tih godine. To je podatak koji potvrđuje da nismo daleko odmakli od tih 90-tih godina”, izjavio je Popović za agenciju Anadolija.Vjerovao je da je pojavljivanje Ratka Mladića u Haškom tribunalu došlo prekasno.“Niko ne postavlja pitanja kako je bilo moguće da se Mladić 16 godina skrivao u vojnim obektima u Beogradu i to dok je predsednik Demokratske stranke (DS) Boris Tadić bio ministar odbrane. Niko ne radi istragu o tom skrivanju. Nedavno se u Prvom osnovnom sudu u Beogradu pojavio Branislav Puhalo, bivši šef obezbeđenja Ratka Mladića. On je rekao da je celi državni vrh do kraja marta 2002. godine bio obavešten da je general Mladić u Beogradu i da su ljudi koji su ga čuvali radili po nalogu vrha države! To je prošlo bez komentara u srpskoj javnosti, a kamo li da se nakon te izjave vidi ko je iz vrha države dao takve naloge”, govorio je tada Popović.Tada je kazao i kako ''srpsko društvo nije izvuklo nikakve pouke iz bliske istorije, i to je porazno''.“Ja spadam u one koji misle da je Republika Srpska genocidna tvorevina. Vidim da je Milorad Dodik primio odlikovanja koja su ranije primili i Karadžić i Mladić. Isto tako, vidim da se Boris Tadić pomaže sa Dodikom koji vodi secesionističku politiku u susednoj državi, u BiH, kojoj mi želimo dobro”, istakao je Popović u razgovoru objavljenom 17. maja 2012. godine.Nakon izjave predsjednika Srbije Tomislava Nikolića da u Srebrenici nije počinjen genocid, koja je potresla Balkan i svijet, Popović je u junu 2012. za AA kazao da je on "stvarno neuračunljiv čovek"."Naravno da je zabrinjavajuće i da je loše što je do tog došlo. Neprijatno jeste. Ne utiče najbolje na odnose u regionu. Ali, Nikolić nema velika ovlaštenja kao predsjednik Republike Srbije. Ne može da utiče na politiku ni na koji način. Osim toga, bit će pod lupom ovdje. Demokratska stranka (DS) Borisa Tadić je jako osvetoljubljivo raspoložena prema njemu. Pored toga, Nikolić je jako prevrtljiv čovjek, neozbiljan čovjek. On može da kaže danas jedno, sutra drugo. Zavisno od toga kome hoće da se udvara", izjavio je Srđa Popović za Anadolu Agency 4. juna 2012. godine, je dodao:"Ne mislim da je sve to veliki problem. On (Nikolić) je stvarno neuračunljiv čovjek. Tačno je da je on predsednik Republike, ali štetu može naneti samo na ovom simboličkom nivou. Ne podcenjujem ga, ali to bi bili uglavnom ovako glupi gestovi", kazao je Popović.Analizirajući poteze nove srbijanske vlasti 13. novembra 2012. godine pokojni Popović je kazao:"Kako je rekla jedna novinarka, davimo se u plićaku. Ne postoje nikakve nove ideje, nikakve odlučne politike... Skače se samo s kamena na kamen i gleda kako će se sve to odraziti na javnom mnenje", tvrdio je Popović.Smatrao je da postoje razlozi za takvo ponašanje aktuelnog vodstva u Srbiji. "Mislim da su oni stisnuti između jedne realnosti, koja je vrlo neprijatna po Srbiju, i neke želje da se i dalje dodvoravaju preovlađujućem javnom mnenju, koje se 20 godina ne menja i koje stalno pokušava da profitira na toj nacionalističkoj ideologiji. Mislim da je ustvari isto radio i Boris Tadić. Napravi jedan krak u pravom smeru, pa onda dva koraka unazad, pa jedan opet u istom pravcu. To je jedna neodlučna politika koja stalno povećava to ispitivanje ovdašnjeg javnog mnenja i prilagođava se tome. Ne vidim tu ništa...", naglasio je Popović u tom intervjuu.Među prvima je Popović prognozirao da će Kosovo biti država. Sjetio se tog i u razgovoru za AA prije godinu dana.''Onog trenutka kada sam vidio kako je Slobodan Milošević pokušao da reši to pitanje, kada je postalo jasno da će to jednog dana da se internacionalizira. Kada se pojavi pitanje poštovanja ljudskih prava, bilo mi je jasno da tu bitku Srbija gubi. Nikada to nisam hteo govoriti da ne ispadne da ja to zagovaram. Nego je to danas objektivno tako. I dalje mislim da je jasno kako će sve to sa Kosovom da svrši. Samo nas zamajavaju. To ovdje služi kao neka stalna kampanja, kampanja za svaku vlast. Sada je potpuno sužen prostor", govorio je on.Popović, ipak, vjerovao da aktuelni srbijanski vrh makar može staviti tačku na taj slučaj, što je smatrao, također, da je dobro. "Vidim, s jedne strane, da Dačić (Ivica, srbijanski premijer, op. a.) tačno kaže da će on i Toma Nikolić (predsjednik Srbije) najlakše rešiti pitanje Kosova, jer njima niko ne može zameriti da su izdajnici. Poznati su kao "tvrdi borci". Ima smisla to što kaže. Na ovakvoj javnoj sceni, oni su u najboljoj poziciji da to stvarno i urade. S druge strane, izjave koje daju s vremena na vreme nameću pitanje da li ih daju da bi, ipak, malo umirili dio nacionalističke javnosti ili to stvarno misle. Teško je to reći. Za mene nema nikakve dileme kako će to svršiti. To je činjenica. To je postalo jasno od Miloševićevih pokušaja da bajunetama kontrolira Kosovo. To ne može, to nikada nije i neće funkcionisati", izjavio je Popović.O pregovorima Begrada i Prištine je kazao da će to ''možda biti neki poduži valcer koji oni igraju''.''Ali, svi znaju, i Albanci, i međunarodna zajednica, i Ivica Dačić, svi znaju, kako će se to sve završiti. Neki ustupak moraju i oni (Srbija) da dobiju, jasno, ali u čemu se to sastoji? To u svakom slučaju ne može da bude teritorijalna autonomija severa Kosova. Ali, neki ustupak, kažem, moraju da dobiju. Prosto da bi pokazali da su, kao, nešto postigli", ocijenio je Popović u decembru 2012. godine.- Borba protiv korupcije – predstava za javnost -Govoreći o borbi protiv korupcije i kriminala na kojoj se angažirao novi srbijanski vrh, prije svega vicepremijer Vlade Srbije Aleksandar Vučić, Popović je u decembru 2012. godine rekao da je to predstava za javnost."Ali, mislim da će mnogi platiti za to, da se ne varamo. U ovom prvom talasu mnogi mogu da plate. Mislim da će to poslije da ode u neke žalbe, uslovne presude, odlaganja... Tako to ide kod nas. Tako mi se čini. Kada bi imali idealne institucije, a tu mislim na policiju, tužilaštvo i jednu vladu koja je politički zainteresirana za to, nama bi trebalo deset godina za rješavanje kriminala i korupcije", zaključio je tada Popović.Advokat i borac za ljudska prava Srđa Popović preminuo je u 76. godini života, poslije kraće i teške bolesti u Beogradu. Rođen je 1937. u Beogradu, u advokatskoj porodici. Proslavio se još 1970-ih godina zastupanjem optuženih u političkim procesima.Branio je političke i ideološke protivnike komunističkog režima koje su izvodili pred sud najčešće zbog verbalnih delikata. Branio je između ostalog: Dobricu Ćosića, Vuka Draškovića, Miću Popovića, Gojka Đoga, Mihajla Mihajlova, Leonida Šejku, Vojislava Šešelja, Mihaila Markovića, Dragoljuba Mićunovića, Nebojšu Popova, Kostu Čavoškoga, Dušana Makavejeva, ali i Željka Ražnatovića Arkana, Franju Tuđmana, Vladimira Šeksa, Dobroslava Paragu, Ivana Zvonimira Čička...U svijetu je postao poznat još 1976. godine kada je bio na naslovnoj strani londonskog "Timesa", koji ga je opisao kao "čovjeka koji je dugo žigosan u Jugoslaviji, jer je jedan od hrabrih muškaraca i žena koje brane progonjene zbog svojih uvjerenja".Nakon što je učestvovao u osnivanju sedmičnika „Vreme", čiji je bio većinski vlasnik, sa suprugom, mlađim sinom i kćerkama 1991. otišao je u New York. Iz SAD se vratio nakon 5. oktobra 2000. i poslije ubistva premijera Đinđića postao je pravni zastupnik njegove majke i sestre.


Legendarni beogradski intelektualac, ugledni advokat i borac za ljudska prava koji je, poslije kraće i teške bolesti, umro u 76. godini u Beogradu, u protekle nepune dvije godine u više navrata je otvoreno govorio za Anadoliju, secirajući političku scenu Srbije i Balkana, na svoj, jedinstveni način.

Anadolu Agency (AA) bila je jedan rijetkih medija na Balkanu gdje se Popović redovno oglašavao i rado se odazivao pozivima za razgovr. Njegove poruke i komentari potvrđivali su da je decenijima s pravom smatran lijepim licem demokratske Srbije. Njegovim odlaskom izgubit će, ne samo Srbija, već i cijeli Balkan, jer su Popovićeve poruke uvijek, prije svega, apelirale na zdrav razum, kojeg tako često nedostaje na ovim prostorima.

U razgovoru za AA u maju 2012. godine Popović je, osvrćući se na početak suđenja Ratku Mladiću, bivšem komandantu Vojske Republike Srpske (VRS), optuženom za genocid i druge zločine u Bosni i Hercegovini, kazao da taj događaj srbijanska javnost naprosto ignorira.

“Ovde se u novinama zabavljaju Novakom Đokovićem i estradnim zvezdama. Upravo čitam jedan tekst na ''Pečaniku'' da se Srbija odrekla jedine svoje velike ideje, a to je ideja antifašizma. Ratko Mladić je završio samo ono što je pokušao Draža Mihailović. To je tačno, i to je porazno! Ovo s Mladićem je kruna ignorisanja događaja iz 90-tih godine. To je podatak koji potvrđuje da nismo daleko odmakli od tih 90-tih godina”, izjavio je Popović za agenciju Anadolija.

Vjerovao je da je pojavljivanje Ratka Mladića u Haškom tribunalu došlo prekasno.

“Niko ne postavlja pitanja kako je bilo moguće da se Mladić 16 godina skrivao u vojnim obektima u Beogradu i to dok je predsednik Demokratske stranke (DS) Boris Tadić bio ministar odbrane. Niko ne radi istragu o tom skrivanju. Nedavno se u Prvom osnovnom sudu u Beogradu pojavio Branislav Puhalo, bivši šef obezbeđenja Ratka Mladića. On je rekao da je celi državni vrh do kraja marta 2002. godine bio obavešten da je general Mladić u Beogradu i da su ljudi koji su ga čuvali radili po nalogu vrha države! To je prošlo bez komentara u srpskoj javnosti, a kamo li da se nakon te izjave vidi ko je iz vrha države dao takve naloge”, govorio je tada Popović.

Tada je kazao i kako ''srpsko društvo nije izvuklo nikakve pouke iz bliske istorije, i to je porazno''.

“Ja spadam u one koji misle da je Republika Srpska genocidna tvorevina. Vidim da je Milorad Dodik primio odlikovanja koja su ranije primili i Karadžić i Mladić. Isto tako, vidim da se Boris Tadić pomaže sa Dodikom koji vodi secesionističku politiku u susednoj državi, u BiH, kojoj mi želimo dobro”, istakao je Popović u razgovoru objavljenom 17. maja 2012. godine.

Nakon izjave predsjednika Srbije Tomislava Nikolića da u Srebrenici nije počinjen genocid, koja je potresla Balkan i svijet, Popović je u junu 2012. za AA kazao da je on "stvarno neuračunljiv čovek".

"Naravno da je zabrinjavajuće i da je loše što je do tog došlo. Neprijatno jeste. Ne utiče najbolje na odnose u regionu. Ali, Nikolić nema velika ovlaštenja kao predsjednik Republike Srbije. Ne može da utiče na politiku ni na koji način. Osim toga, bit će pod lupom ovdje. Demokratska stranka (DS) Borisa Tadić je jako osvetoljubljivo raspoložena prema njemu. Pored toga, Nikolić je jako prevrtljiv čovjek, neozbiljan čovjek. On može da kaže danas jedno, sutra drugo. Zavisno od toga kome hoće da se udvara", izjavio je Srđa Popović za Anadolu Agency 4. juna 2012. godine, je dodao:

"Ne mislim da je sve to veliki problem. On (Nikolić) je stvarno neuračunljiv čovjek. Tačno je da je on predsednik Republike, ali štetu može naneti samo na ovom simboličkom nivou. Ne podcenjujem ga, ali to bi bili uglavnom ovako glupi gestovi", kazao je Popović.

Analizirajući poteze nove srbijanske vlasti 13. novembra 2012. godine pokojni Popović je kazao:

"Kako je rekla jedna novinarka, davimo se u plićaku. Ne postoje nikakve nove ideje, nikakve odlučne politike... Skače se samo s kamena na kamen i gleda kako će se sve to odraziti na javnom mnenje", tvrdio je Popović.

Smatrao je da postoje razlozi za takvo ponašanje aktuelnog vodstva u Srbiji.

"Mislim da su oni stisnuti između jedne realnosti, koja je vrlo neprijatna po Srbiju, i neke želje da se i dalje dodvoravaju preovlađujućem javnom mnenju, koje se 20 godina ne menja i koje stalno pokušava da profitira na toj nacionalističkoj ideologiji. Mislim da je ustvari isto radio i Boris Tadić. Napravi jedan krak u pravom smeru, pa onda dva koraka unazad, pa jedan opet u istom pravcu. To je jedna neodlučna politika koja stalno povećava to ispitivanje ovdašnjeg javnog mnenja i prilagođava se tome. Ne vidim tu ništa...", naglasio je Popović u tom intervjuu.

Među prvima je Popović prognozirao da će Kosovo biti država. Sjetio se tog i u razgovoru za AA prije godinu dana.

''Onog trenutka kada sam vidio kako je Slobodan Milošević pokušao da reši to pitanje, kada je postalo jasno da će to jednog dana da se internacionalizira. Kada se pojavi pitanje poštovanja ljudskih prava, bilo mi je jasno da tu bitku Srbija gubi. Nikada to nisam hteo govoriti da ne ispadne da ja to zagovaram. Nego je to danas objektivno tako. I dalje mislim da je jasno kako će sve to sa Kosovom da svrši. Samo nas zamajavaju. To ovdje služi kao neka stalna kampanja, kampanja za svaku vlast. Sada je potpuno sužen prostor", govorio je on.

Popović, ipak, vjerovao da aktuelni srbijanski vrh makar može staviti tačku na taj slučaj, što je smatrao, također, da je dobro.

"Vidim, s jedne strane, da Dačić (Ivica, srbijanski premijer, op. a.) tačno kaže da će on i Toma Nikolić (predsjednik Srbije) najlakše rešiti pitanje Kosova, jer njima niko ne može zameriti da su izdajnici. Poznati su kao "tvrdi borci". Ima smisla to što kaže. Na ovakvoj javnoj sceni, oni su u najboljoj poziciji da to stvarno i urade. S druge strane, izjave koje daju s vremena na vreme nameću pitanje da li ih daju da bi, ipak, malo umirili dio nacionalističke javnosti ili to stvarno misle. Teško je to reći. Za mene nema nikakve dileme kako će to svršiti. To je činjenica. To je postalo jasno od Miloševićevih pokušaja da bajunetama kontrolira Kosovo. To ne može, to nikada nije i neće funkcionisati", izjavio je Popović.

O pregovorima Begrada i Prištine je kazao da će to ''možda biti neki poduži valcer koji oni igraju''.

''Ali, svi znaju, i Albanci, i međunarodna zajednica, i Ivica Dačić, svi znaju, kako će se to sve završiti. Neki ustupak moraju i oni (Srbija) da dobiju, jasno, ali u čemu se to sastoji? To u svakom slučaju ne može da bude teritorijalna autonomija severa Kosova. Ali, neki ustupak, kažem, moraju da dobiju. Prosto da bi pokazali da su, kao, nešto postigli", ocijenio je Popović u decembru 2012. godine.

Borba protiv korupcije – predstava za javnost

Govoreći o borbi protiv korupcije i kriminala na kojoj se angažirao novi srbijanski vrh, prije svega vicepremijer Vlade Srbije Aleksandar Vučić, Popović je u decembru 2012. godine rekao da je to predstava za javnost.

"Ali, mislim da će mnogi platiti za to, da se ne varamo. U ovom prvom talasu mnogi mogu da plate. Mislim da će to poslije da ode u neke žalbe, uslovne presude, odlaganja... Tako to ide kod nas. Tako mi se čini. Kada bi imali idealne institucije, a tu mislim na policiju, tužilaštvo i jednu vladu koja je politički zainteresirana za to, nama bi trebalo deset godina za rješavanje kriminala i korupcije", zaključio je tada Popović.

Advokat i borac za ljudska prava Srđa Popović preminuo je u 76. godini života, poslije kraće i teške bolesti u Beogradu. Rođen je 1937. u Beogradu, u advokatskoj porodici. Proslavio se još 1970-ih godina zastupanjem optuženih u političkim procesima.

Branio je političke i ideološke protivnike komunističkog režima koje su izvodili pred sud najčešće zbog verbalnih delikata. Branio je između ostalog: Dobricu Ćosića, Vuka Draškovića, Miću Popovića, Gojka Đoga, Mihajla Mihajlova, Leonida Šejku, Vojislava Šešelja, Mihaila Markovića, Dragoljuba Mićunovića, Nebojšu Popova, Kostu Čavoškoga, Dušana Makavejeva, ali i Željka Ražnatovića Arkana, Franju Tuđmana, Vladimira Šeksa, Dobroslava Paragu, Ivana Zvonimira Čička...

U svijetu je postao poznat još 1976. godine kada je bio na naslovnoj strani londonskog "Timesa", koji ga je opisao kao "čovjeka koji je dugo žigosan u Jugoslaviji, jer je jedan od hrabrih muškaraca i žena koje brane progonjene zbog svojih uvjerenja".

Nakon što je učestvovao u osnivanju sedmičnika „Vreme", čiji je bio većinski vlasnik, sa suprugom, mlađim sinom i kćerkama 1991. otišao je u New York. Iz SAD se vratio nakon 5. oktobra 2000. i poslije ubistva premijera Đinđića postao je pravni zastupnik njegove majke i sestr