#1 Muž izbjegava i mene i našeg tek rođenog sinčića!
Posted: 29/10/2013 00:40
Nisam sigurna zašto sam ovu temu postavila u ovom dijelu, vjerovatno zato što se radi o ljubavi, ili prije o gašenju jedne.
Imam 29 godina, mužu je 30. Sreli smo se još na faksu i ludo se zaljubili; nakon 4 godine zabavljanja smo se uselili skupa, kasnije se vjenčali, a prije 3 mjeseca smo postali roditelji zdravog, prekrasnog sinčića. Imali smo skladnu vezu i brak, veliko prijateljstvo, bilo je tu dosta strasti. I sve, ali zaista sve je bilo u redu do trena kad se rodio naš sin. Željeli smo ovu bebu, bio je divan prema meni tokom cijele trudnoće, ali otkako smo se vratili iz bolnice, on je postao drugačiji čovjek. Inače sve kućne poslove dijelimo, ali u početku sam samo ja ustajala i brinula o bebi. To sam pravdala time što on radi, umori se, nije fer od mene... međutim, on je za ova 3 mjeseca sina u ruke uzeo 2 puta! Nikad ga nije pomilovao, okupao, promijenio pelene. To mi je isprva bilo čudno, nisam to razumjela, onda me je boljelo, rastuživalo, a sada sam ljuta i isfrustrirana! Kao da nema nikakvu potrebu za bliskošću, za iskazivanjem ljubavi. Toliko se radovao bebi, opremanju sobe, milovao mi stomak i pričao s njim, a sada samo rutinski pita za sina i to je sve. Na sve načine pokušavam da ga zainteresujem, da ga nekako "prevarim" da ga uzme, da se poveže sa njim, ali mi ne uspijeva. Izbjegava i mene. Nakon porođaja smo prvi put bili intimni nakon mjesec dana i ja sam to jedva izdržala, poželjela sam ga. Normalno je što je to sada drugačije i treba malo vremena da se uhodamo, ali nakon toga smo odnose imali još samo dvaput. Mislila sam da je problem u meni, da ga više ne privlačim (iako smo imali odnose i za vrijeme trudnoće). Nisam se puno ugojila tokom trudnoće, polako vraćam liniju i brinem se o sebi, trudim se da ga nekako zavedem, ali on uopšte ne reaguje. Bebač je divan, dobro spava pa se i ja odmorim, napravim neku finu večeru, predložim mu masažu, probala sam i sexy veš i svijeće i film i razgovor. Ništa.Toliko ga želim i toliko mi nedostaje! Pred porodicom se trudim da sve "zamaskiram", da se ne primjeti, pravim se da sam sretna, mada je mama primjetila da se nešto dešava sa mnom. Imam osjećaj da se urušavam iznutra. Od ove tuge i čemera sam počela da gubim mlijeko, živci su mi se istanjili. Čitala sam knjige o psihologiji, stručnu literaturu, forume, časopise, ali ne znam šta da radim. Pokušala sam razgovarati s njim, ali on izbjegava svaki razgovor na tu ili sličnu temu. Situirani smo, zdravi, nije bilo nikakvih drugih problema. Je li moguće da je on ljubomoran na naše dijete? Zašto, ako vidi da sam i dalje njegova supruga, ljubavnica, prijatelj? Da je naš dječak centar NAŠEG, ne MOG svijeta?
Ako iko zna za slično iskustvo (ovo nikome ne bih poželjela), ima neki savjet, bilo šta, molim vas da ga podijelite sa mnom. Ne želim ovo dijeliti sa nekim koga poznajem. I strah me je i sramota i puno me boli, jer zaista ne znam šta ću. Svaki put kad pogledam sina, srce me zaboli. I onda opet kad legnemo u isti krevet, a on se okrene od mene kao od stranca.
Imam 29 godina, mužu je 30. Sreli smo se još na faksu i ludo se zaljubili; nakon 4 godine zabavljanja smo se uselili skupa, kasnije se vjenčali, a prije 3 mjeseca smo postali roditelji zdravog, prekrasnog sinčića. Imali smo skladnu vezu i brak, veliko prijateljstvo, bilo je tu dosta strasti. I sve, ali zaista sve je bilo u redu do trena kad se rodio naš sin. Željeli smo ovu bebu, bio je divan prema meni tokom cijele trudnoće, ali otkako smo se vratili iz bolnice, on je postao drugačiji čovjek. Inače sve kućne poslove dijelimo, ali u početku sam samo ja ustajala i brinula o bebi. To sam pravdala time što on radi, umori se, nije fer od mene... međutim, on je za ova 3 mjeseca sina u ruke uzeo 2 puta! Nikad ga nije pomilovao, okupao, promijenio pelene. To mi je isprva bilo čudno, nisam to razumjela, onda me je boljelo, rastuživalo, a sada sam ljuta i isfrustrirana! Kao da nema nikakvu potrebu za bliskošću, za iskazivanjem ljubavi. Toliko se radovao bebi, opremanju sobe, milovao mi stomak i pričao s njim, a sada samo rutinski pita za sina i to je sve. Na sve načine pokušavam da ga zainteresujem, da ga nekako "prevarim" da ga uzme, da se poveže sa njim, ali mi ne uspijeva. Izbjegava i mene. Nakon porođaja smo prvi put bili intimni nakon mjesec dana i ja sam to jedva izdržala, poželjela sam ga. Normalno je što je to sada drugačije i treba malo vremena da se uhodamo, ali nakon toga smo odnose imali još samo dvaput. Mislila sam da je problem u meni, da ga više ne privlačim (iako smo imali odnose i za vrijeme trudnoće). Nisam se puno ugojila tokom trudnoće, polako vraćam liniju i brinem se o sebi, trudim se da ga nekako zavedem, ali on uopšte ne reaguje. Bebač je divan, dobro spava pa se i ja odmorim, napravim neku finu večeru, predložim mu masažu, probala sam i sexy veš i svijeće i film i razgovor. Ništa.Toliko ga želim i toliko mi nedostaje! Pred porodicom se trudim da sve "zamaskiram", da se ne primjeti, pravim se da sam sretna, mada je mama primjetila da se nešto dešava sa mnom. Imam osjećaj da se urušavam iznutra. Od ove tuge i čemera sam počela da gubim mlijeko, živci su mi se istanjili. Čitala sam knjige o psihologiji, stručnu literaturu, forume, časopise, ali ne znam šta da radim. Pokušala sam razgovarati s njim, ali on izbjegava svaki razgovor na tu ili sličnu temu. Situirani smo, zdravi, nije bilo nikakvih drugih problema. Je li moguće da je on ljubomoran na naše dijete? Zašto, ako vidi da sam i dalje njegova supruga, ljubavnica, prijatelj? Da je naš dječak centar NAŠEG, ne MOG svijeta?
Ako iko zna za slično iskustvo (ovo nikome ne bih poželjela), ima neki savjet, bilo šta, molim vas da ga podijelite sa mnom. Ne želim ovo dijeliti sa nekim koga poznajem. I strah me je i sramota i puno me boli, jer zaista ne znam šta ću. Svaki put kad pogledam sina, srce me zaboli. I onda opet kad legnemo u isti krevet, a on se okrene od mene kao od stranca.