Simbol Štapa i Mjeseca na stećcima i nišanima:
I na stećcima i na najstarijim nišanima česti su prikazi štapa. Taj znak ima višestruku povezanost s jedinstvom u razlikama svetog Predanja. Štap ima, općenito govoreći, različita značenja: on je oružje, oslonac pastiru i hodočasniku, ali i osa svijeta. Na njemu su čvorovi koji odražavaju člankovitu vezanost za stablo. A to označava stupnjeve preko kojih se prelazi do Spoznaje. Čvorovi mogu biti skriveni kada je štap promatran spolja, ali oni su uvijek dio njegove unutrašnjosti.
Musaov štap je znamen vjerovjesništva i nadmoći objavljene Istine nad onom koja proistječe samo iz znanja mjerljivog svijeta. Bog naređuje Musau da baci svoj štap pred Faraonom, i on se začudno pretvara u zmiju koja proždire čarobnjačke zmija-štapove.
Štap je znak duhovnog učiteljstva i oslanjanja na duhovnog predvodnika koji uvedeniku pokazuje načine pristajanja uz Zbiljsko. Duhovno predvodništvo iskazuje se kao istinska vlast i moć, "oslonjene" na počela višeg reda, pa štap postaje žezlo. Intelektualna vlast, kao i vlast unutar društvene grupe, oznamenjena je štapom koji u svojoj ruci drži predvodnik. U sporu oko predvođenja i pokoravanja među Izraelićanima, Bog čini da štapovi svih plemenskih prvaka pokažu "zamrlost" pred Kovčegom saveza, osim Harunova; on propupa i pusti mladicu na kojoj procvjetaše cvjetovi i rodiše bajami. To je onaj isti štap kojim Musa a.s. obara lišće za stoku, dok čobanuje u Šuajba, rastvara more, kad izvodi Izraelićane iz Egipta, i potiče da iz stijena provre dvanaest izvora, kada mu se njegovi sljedbenici žale na žeđ koja prijeti da ih pomori. Predanja kazuju da je taj Musaov štap usječen s grma nebeske mirte. Na Zemlju ga je donio Adem, a od njega ga naslijedio Šit, a potom, preko Idriza, Nuha, Saliha, Ibrahima i njegove porodice - Šuajb, Musaov punac. Preko Šuajbove kćeri dospio je Musau. On će se, zajedno sa Sulejmanovim pečatom, ponovno pojaviti pred kraj svijeta, kada izađe Mehdi.
Gost Milutin, stećak, Humsko kod Foče
Pismo, knjiga, štap, podbočanj, oslonac...
Bilal je nosio štap pred Vjerovjesnikom na njegovom putu do mjesta skupnog klanjanja dva velika blagdana. U toku klanjanja štap je bio zaboden u zemlju i služio je kao oznaka mihraba ili smjera prema Kabi. Nakon osloboditeljskog ulaska u Meku Vjerovjesnik je izvršio obredno kupanje i klanjao osam rekata, a potom obukao pancir, stavio kacigu, pripasao sablju a u ruku uzeo štap. Na Kasvi je odjahao pravo prema Crnom kamenu, pa ga s poštovanjem dotakao štapom, izgovorivši
"Bog je Najveći". Nakon toga obavio je sedmostruku ophodnju Kabe, a potom se okrenuo prema kumirima koji su okruživali Najstariji hram. Pokazujući štapom prema svakom od njih izgovarao je:
"Istina je došla, a laž nestaje. Doista, laž je uvijek gubitnica !" Svaki je kumir padao na lice, čim bi on usmjerio štap prema njemu. Pred preseljenje u vječnost Vjerovjesnik je taj štap darovao Aliju, označavajući time prijenos vodstva na njeg.
Tako, štap je znak potčinjenosti počelima višeg reda iz čega proistječe nasljedstvo u predvođenju ljudi. Svakom malom i velikom dobrom ratu prethodi preuzimanje svetog nauka i potčinjavanje njemu. Ljudi oznamenjeni štapom prisutni su na svim prostorima i oni su temelj i svrha Božijeg dodjeljivanja čovjeku
"namjesništva na Zemlji". Štapovi u rukama didova i gostiju Crkve bosanske i šejhova bosanskih sufijskih tarikata oznamenjuju Jednost koja proistječe iz svih poredaka općeg postojanja i kojoj se uspinju predanici Bogu
"uskim prolazom" i
"strmim putem uzbrdnim". Oni svojim štapom, znakom duhovnog predvodništva i učiteljstva, pokazuju prema pojavama svijeta kao znacima Božijim, a koriste ih kao sablju u poricanju pogubnog pretvaranja znakova Božijih u kumire i bogove. Posljednji did Crkve bosanske predao je didovski štap šejhu mevlevijskog tarikata. Zbilo se to na Hodidjedu, nedaleko od Sarajeva. Štap je čuvan pet stoljeća u tekiji na Bentbaši, a iščezao kada je srušena. Njegova nedostupnost većini iznamenjuje skrivenost, ali ne i nepostojanje duhovnog vodstva.
nišani u okolini Olova sa motivima Didovog štapa
Mnoštvo štapova po stećcima i najstarijim nišanima oglašavaju poziv ljudima da priznaju Vlast Božiju, kako bi im bilo potvrđeno namjesništvo na Zemlji. Vlast koja zanemaruje taj poziv vodi nizbrdno, u dublju tamu i veću udaljenost od počela i potpunosti. Preuzimanju štapa prethodi progledanje srčanog oka i otpočinjanje mijene koja vodi otkalnjanju oblaka što ga je pad proizveo u ljudskom jastvu u predjelima između duše i srca. Zato prikaze štapa prate i znaci Mlađaka. Nalazimo ih na stećcima i najstarijim nišanima. On je znak i nad ulaznim vratima u kuću.
Mjesec nema vlastitu svjetlost, već je prima od Sunca. U tome on prolazi kroz različite mijene, neprestano ponavljajući krug od smrti do punine i od punine do smrti. Isto tako, ljudsko srce prima svjetlost s Božijeg Prijestolja (Arša), ali je u palom čovjeku ne uspijeva prenijeti u predjele duše. "Obnova" ljudskog jastva znači njegovo vraćanje izvornoj naravi, kada je srce primljenu svjetlost prenosilo ukupnosti bića, kada je čovjek znao kako
"Sedam Nebesa i Zemlja i sve što je u njima slave Njega". Mjesec je znak vremena koje prolazi i koje je, u svojoj punini, jedino s Bogom. Zato prolazak života nije i konačno prolaženje. To je mijena u kojoj se umrli čovjek pokazuje u novom svijetu. Mjesec je, kao i Sunce, jedan od znakova Božije moći. Budući da ga je stvorio Bog, on mu iskazuje štovanje. Bog ga je potčinio ljudima da bi im svojim mijenama mjerio vrijeme. Na dan posljednjeg Suda, koji će se primaknuti kad se Nebo rascjepi, Mjesec će se pomračiti i pridružiti Suncu.
Stećak u blizini Sarajeva
Mlađak je postavljen na vrh kupole Mesdžida na Stijeni. Budući da taj mesdžid osmougaone osnove okrunjuje mjesto i ostatke Sulejmanova hrama, Mlađak na njemu oznamenjuje započinjanje novog kruga vremena nakon što je u svijet dospio Pečat vjerovjesnika. Na bošnjačkim stećcima javljaju se i rozete koje izrastaju iz vrhova Mlađaka.