Ko je zaista krivac za pocetak rata u BiH?

[Sladji_od_baklave]

U ovom tekstu nastojaćemo ukazati na jednu historijsku istinu, a koja se odnosi na odbacivanje već usvojenog kompromisnog referendumskog pitanja od strane Alije Izetbegovića, tadašnjeg muslimanskog lidera u Bosni i Hercegovini. Sa kompromisnim referendumskim pitanjem prethodno su se saglasili politički predstavnici Srba, Hrvata i Muslimana, pa i sam Alija Izetbegović i uprkos toj povoljnoj činjenici isti je ipak imao dovoljno drskosti i nerazumjevanja za izuzetno kompleksnu situaciju, to jest da je tim činom BiH i narode u BiH osudio na rat.

Ali prije nego što dođemo do tog, dužni smo da ukažemo na percepciju Srba u odnosu na Muslimane i njihovo gledište o perspektivi zajedničkog života i suživota sa Muslimanima u zajedničkoj državi Jugoslaviji. U tom smislu srpsku percepciju u odnosu na Muslimane najbolje oslikava jedan govor tadašnjeg „svesrpskog predsjednika“ (predsjednika tadašnje Socijalističke Republike Srbije Slobodana Miloševića.

Slobodan Milošević je u Beogradu 16. marta 1991. na zatvorenom sastanku sa opštinskim funkcionerima (200 predsjednika srbijanskih opština u vezi sa Muslimanima (od 1993. godine proglašeni Bošnjacima) i njihovom ostanku u zajedinici sa Srbima izjasnio slijedećim riječima citiramo:

“Ovde se radi o raspadu Jugoslavije. Tačno je da Slovenci žele da se izdvoje. Tačno je da i Hrvati žele da se izdvoje. Ali, mislim da tu ne treba stavljati Muslimane. Mislim da Muslimani nemaju interesa da se izdvajaju od Jugoslavije. Što se tiče Muslimana, tu postoji u jednom delu Muslimana velika indoktrinacija, ali su naše ocene da većina Muslimana želi jedan dobar, tolerantan, kulturan i rekao bih, građanski, susjedski i prijateljski odnos i kad je reč o srpskom narodu i kad je reč o drugim narodima u Jugoslaviji. Na kraju krajeva, i oni žive u više republika. Ni njima nije stalo do rasturanja Jugoslavije, odnosno nije logično da bude u interesu Muslimana rasturanje Jugoslavije, a da ne govorim o veoma dubokim korenima, krvnim vezama i svemu drugom što postoji“.

Baš kao što se na tom sastanku izjasnio Slobodan Milošević identično tome razmišljali su i Srbi kao narod. Srbi uopće nisu ni pomišljali na mogućnost da će tadašnji Muslimani (a od 1993. godine nacionalno proklamovani Bošnjaci) tražiti izdvajanje iz Jugoslavije, odnosno odvajanje od Srba i Srbije, odnosno sam izlazak iz tadašnje zajedničke države Jugoslavije.

Baš kao što su Srbi tada imali strateški nacionalni interes da svi Srbi žive u jednoj državi Jugoslaviji, Srbi su logički zaključivali da je i strateški interes Muslimana da žive u jednoj državi (Muslimani BiH i Muslimani Sandžaka kao dijela Srbije i Crne Gore), a u prilog tome mišljenju su išli i tradicionalno jako dobri odnosi između Srba i Muslimana u zajedničkom viševjekovnom životu, a posebno u prilog tome je išlo državotvorno zajedništvo Srba i Muslimana u posljednje dvije Jugoslavije (Kraljevini i socijalističkoj Jugoslaviji).
Ali kao što se obično i dešava u srpsko-muslimanskim odnosima uvijek pa i u ovom slučaju se pojavljuju interesi trećeg, to jest interesi političkog Zapada koji je želio (a svojim potezima je i potvrdio svoje želje) da rasturi (uništi) Jugoslaviju, da zavadi narode Jugoslavije, da zavadi i zakrvi braću Srbe i Muslimane i da od istih napravi zavađena „plemena“ nad kojima će po dobro poznatom i oprobanom receptu politički Zapad vladati. Nažalost vrijeme nam pokazuje koliko se ova teza pokazala tačnom.

Politički Zapad je to maestralno odigrao. Svim bivšim južnoslovenskim republikama je ponudio mamac kojim ih je „vabio“ da izađu iz Jugoslavije a istovremeno je Srbiju ubjeđivao u neophodnost očuvanja Jugoslavije. Ta licimjerna igra je u potpunosti urodila „krvavim plodom“ kako je politički Zapad i želio. Desilo se ono što su i željeli, građanski rat na prostorima bivše Jugoslavije, raspad države na više malih poluzavisnih „banana državica“a koje u potpunosti u svakom segmentu manje ili više kontroliše politički Zapad.

U tom smislu (ka navedenom cilju) je išlo i formiranje takozvane Badinternove komisije koja je bila „mamac“ za rasturanje Jugoslavije. Badinterova komisija (čitaj politički Zapad) jeste namamila i Bosnu i Hercegovinu da se na referendumu izjasni o izlasku iz Jugoslavije i to bez obzira na to što se znalo da je Bosna i Hercegovina specifična po svojoj međunacionalnoj izmješanosti i sa ogromnom populacijom Srba kao konstitutivnog naroda a koji nije želio taj scenario, to jest izlazak iz Jugoslavije. Nažalost cilj političkog Zapada i nije bio mir i istinsko dobro Srba i Muslimana već im je bio bitan samo njihov interes i želja da dugoročno vladaju nad posvađanim narodima i kasnije ratom omeđenim teritorijama.

Nakon prijedloga „mamca“ za krvavi izlazak iz Jugoslavije od strane Badinterove komisije kao eksponenta političkog Zapada (august-septembar 1991. godine Bosna i Hercegovina se našla u jednoj izuzetno teškoj poziciji. Bila je na raskrsnici dva puta, jedan je značio ostanak u Jugoslaviji u zajednici sa Srbijom i Crnom Gorom, eventualno i Makedonijom ili krenuti putem Slovenije i Hrvatske u odvajanje od Jugoslavije, a time i u građanski rat „svih protiv svih“ (Srba protiv Hrvata i Muslimana, Hrvata protiv Srba i Muslimana, i Muslimana od 1993. godine deklarisanih Bošnjaka protiv Srba, Hrvata i Muslimana sljedbenika Fikreta Abdića).

Ostanak u Jugoslaviji je garantovao mir bez ljudskih i materijalnih žrtava, te život Srba i Muslimana u jednoj državi bez odvajanja državnim granicama Srba u Srbiji i Crnoj Gori od Srba u BiH i bez odvajanja Muslimana u BiH od Muslimana u Sandžaku kao teritoriji na prostoru Srbije i Crne Gore.

Istina je da je ostanak u Jugoslaviji i zajednički život u jednoj državi bio u najboljem interesu i Srba i Muslimana ali to nije bio i interes političkog Zapada koji je imao sasvim druge planove a to je da vlada nad zavađenim narodima.

Ipak u cilju da se izbjegne nepotrebni bratoubilački rat između naroda u BiH se pokušalo naći kompromisno rješenje a u vezi sa nametnutim referendumskim pitanjem koje bi zadovoljilo i Srbe i Hrvate i Muslimane. Ali politički Zapad je i među pregovaračima od samog početka imao „svoje igrače“ koji su sva nastojanja u tom cilju sabotirali. Ko su bili ti igrači čitaoci će jednostavno doći do zaključka kada pročitaju ovaj tekst do kraja.

U vezi sa navednim akademik Muhamed Filipović u svojoj knjizi „Bio sam Alijin diplomata“ u odjeljku naslovljenim kao „Referendumska zamka“ piše slijedeće:
U skupštinsku proceduru uveden je prijedlog za donošenje Zakona o referendumu o statusu naše zemlje[1]. u Jugoslaviji. Ta odluka je bila, kako su kasnije objašnjavali neki članovi delegacije koja je Izetbegovića pratila u Bruxelless a to mi je rekao prof. dr. Ćazim Sadiković, donesena nakon sto je Badinterova komisija, koja je razmatrala pravne aspekte slučaja Jugoslavije, zaključila da postoji takva mogućnost i da bi tada Evropska Zajednica mogla da prizna takav akt Bosne i Hercegovine[2]. Oni, koji su zemlju svojom dotadašnjom pogrešnom politikom doveli u bezizlazan položaj, prihvatili su se ove mogućnosti što se kaže u narodu kao pijan plota[3]. Tako je nastao ovaj radikalni, nepripremljeni i u stvari nedovoljno promišljeni potez[4].

Kao posljedicu, mi smo imali rat[5]. Badinterova komisija nije mogla djelovati u tom slučaju, te je rat išao sasvim na naš račun[6]. Prijedlog je imao efekat groma iz vedra neba. Nastala je velika politička kriza[7]. Iz te situacije pokušali smo potražiti izlaz putem kompromisa između zahtjeva za donošenje zakona o referendumu i neke solucije, koja bi mogla biti prihvaćena od svih, u situaciji kada bi svaki ekstremni stav vodio direktno ka sukobu koji ne bi imao granice i koji bi mogao zemlju da dovede do katastrofe[8]..

Formirana je jedna komisija ad hok, u Skupštini koja je imala zadatak da pokusa pronaći kompromis između sasvim suprotnih stavova koje su imale stranke SDA i SDS[9]. Komisija je na tom pitanju radila dva dana, neprestano vodeći diskusije i pokušavajuci da usaglasi sasvim oprečne stavove. U toj sam prilici, zajedno sa kolegom prof. dr. Ivom Komšićem, imao ulogu onih koji su trebali da pokušaju formulirati stavove tako da obje strane mogu biti s njima zadovoljne a da se ne dovede u pitanje opstanak Skupštine i legalnost njenog rada (napomena Skupština Republike BiH) , te da ne dođe do općeg rasula u cijelom političkom i državnom sistemu i rata, kao njegove logične konzekvencije[10]. Zajedno sa kolegom Komšićem i uz punu saradnju lidera svih stranaka, jer smo u početku rada komisije zahtijevali da, zbog važnosti pitanja o kojima će komisija razgovarati i donositi prijedloge odluka, obavezno u njenom radu uzmu učešće svi tadašnji lideri parlamentarnih stranka, što su oni i učinili.. Tako su osobito veliku pomoć u pokušajima nalaženja rješenja za nastali spor davali i Nijaz Duraković i Rasim Kadić i tadašnji šef parlamentarne grupe i jedan od šefova Stranke reformista Sejfudin Tokić. Nakon dva dana veoma iscrpljujućih rasprava, izgledalo je da smo došli do kompromisnog rješenja. Rješenje se temeljilo na kompromisu da referendum bude proveden na cijeloj teritoriji zemlje i uz učešće svih njenih građana i naroda, ali da se ne postavlja izričito pitanje o tome jesu li ispitanici, koji odgovaraju u referendumu, za nezavisnost zemlje, kako je prvobitno bilo predloženo, nego da kažu kakav bi status BiH najviše privilegirali i dali mu najveću podršku[11]. Tako bi sam referendum mogao biti u Skupštini BiH prihvaćen, mogao bi biti sasvim legalan, jer bi u njemu uzeli učešća građani svih narodnosti[12], ali ne bi izričito indicirao mogućnost odvajanja naše zemlje od Jugoslavije, nego bi dao sliku mišljenja naših građana o tom pitanju. Tako bi Skupština lakše, i sa većom dozom legitimiteta o tom pitanju, mogla da odlučuje. Najzad, drugi dan razgovora, kasno u noć smo došli do solucije protiv koje nisu imali ništa ni do tada potpuno suprotstavljeni Alija Izetbegović i Radovan Karadžić[13]. Izgledalo je da je naš napor urodio plodom. Naravno, da su predstavnici svih ostalih stranaka, HDZ-a, SDP-a, reformista, MBO-a, liberala, Građanske demokratske stranke i čak Srpskog pokreta obnove, bili za taj sporazum. Svi su s radošću i olakšanjem dočekali tekst na koji ni dva glavna oponenta (napomena SDS i SPO) nisu imali nikakve primjedbe.[14] Predložili smo da se tekst sporazumne formulacije odmah potpiše, da se o tome napiše Izjava za javnost, kako bi u tom momentu veoma uznemirena javnost BiH imala konačno jednu mirnu noć, Alija Izetbegović je rekao da je on saglasan s postignutim rješenjem, ali da predlaže da ga sada odmah ne potpisujemo, nego da to ostane za ujutro kada ćemo svi biti odmorniji i svježiji.[15] Napokon, postigli smo sporazumno rješenje, svi možemo da odahnemo i da se odmorimo, te da sutra ujutro, mirno potpišemo dokument i objavimo ga za javnost. Bili smo svi vrlo umorni, a malo je ljudi znalo za običaj Alije Izetbegovića da svaku stvar, osobito važnu, o kojoj treba da donese rješenje, ostavlja za sutra. Razlog tome je, vjerojatno, ležao u njegovoj obavezi da razmotri svaku takvu odluku sa uskim krugom svojih prijatelja i dobije njihovu saglasnost za nju. Odista, drugačije nije moguće objasniti njegovo takvo ponašanje.

Svi smo, ionako umorni od dvodnevnih rasprava, prihvatili njegov zahtjev i mirni otišli kućama. Sutra u devet sati, Alija Izetbegović je mimo, kao da dva protekla dana nismo ni riječi kazali, kao da nije ni luk jeo ni luk mirisao, kazao da on povlači svoj pristanak na sinoćnji kompromis i da SDA zahtijeva da se svi izjasnimo ili za ili protiv njenog prijedloga[16]. Ništa više nije moglo da se učini. Karadžić i ostali Srbi su vrlo gnjevno protestirali i frustrirani napustili skup uz prijetnje, a mi ostali smo bili dovedeni pred zid[17] i morali smo da se priklonimo rješenju koje nam je tada izgledalo riskantno, ali nismo željeli da u nadolazećoj teškoj situaciji ugrozimo, čak i ono malo, saglasnosti koja je postojala oko nekih glavnih pitanja u Skupštini BiH i političkom životu zemlje. Tako smo se polarizirali oko pitanja Zakona o referendumu. Na jednoj strani svi Srbi, odnosno SDS i SPO, a na drugoj strani svi ostali, tj. SDA, HDZ, SDP, Reformisti, MBO, Liberali i Građanska stranka (napomena Muslimani i Hrvati).[18] Sve je bilo priređeno za čuveno zasijedanje Skupštine BiH na kojem je Radovan Karadžić, u ime Srba, izrekao onu svoju čuvenu prijetnju: “Ako izglasate zakon i tako nas silom izvedete iz Jugoslavije, rizikujete rat u kojem će Bosna i Hercegovina nestati kao država, a Muslimani kao narod”. Time je scena za rat bila potpuno priređena i samo se očekivalo kada ce on izbiti:

http://www.youtube.com/watch?v=Xtk5LG8xvfw

Na kraju može se izvesti zaključak da je Alija Izetbegović (najvjerovatnije pod uticajem određenih centara moći sa političkog Zapada, podgovoren od njih) odbacio kompromisni prijedlog referendumskog pitanja a što je na poslijetku proizvelo strašne posljedice a na koje i sam akademik Muhamed Filipović ukazuje. Tim činom Alija Izetbegović je nanijeo užasnu i nepopravljivu štetu svima a ponajviše tadašnjim Muslimanima (a današnjim Bošnjacima) a što je krajnje žalosno. Kao proizvod politike Alije Izetbegovića imamo danas BiH sa dva entiteta (Republikom Srpskom i Federacijom BiH) i jednim distriktom (Brčko distrikt), Federacija BiH se sastoji od čak deset kantona.Zapad kroz takozvanu „međunarodnu zajednicu“ ima glavnu riječ (takozvani Ured visokog predstavnika OHR, specijalni izaslanik Evropske unije, ambasade zapadnih zemalja a posebno američka i britanska dr.). Ko je profitrao? Neka čitaoci sami zaključe! Amir Camdzic

[japin_mutapi]

[covjekvjeverica]

U ovom tekstu nastojaćemo ukazati na jednu historijsku istinu, a koja se odnosi na odbacivanje već usvojenog kompromisnog referendumskog pitanja od strane Alije Izetbegovića, tadašnjeg muslimanskog lidera u Bosni i Hercegovini. Sa kompromisnim referendumskim pitanjem prethodno su se saglasili politički predstavnici Srba, Hrvata i Muslimana, pa i sam Alija Izetbegović i uprkos toj povoljnoj činjenici isti je ipak imao dovoljno drskosti i nerazumjevanja za izuzetno kompleksnu situaciju, to jest da je tim činom BiH i narode u BiH osudio na rat.

Ali prije nego što dođemo do tog, dužni smo da ukažemo na percepciju Srba u odnosu na Muslimane i njihovo gledište o perspektivi zajedničkog života i suživota sa Muslimanima u zajedničkoj državi Jugoslaviji. U tom smislu srpsku percepciju u odnosu na Muslimane najbolje oslikava jedan govor tadašnjeg „svesrpskog predsjednika“ (predsjednika tadašnje Socijalističke Republike Srbije Slobodana Miloševića.

Slobodan Milošević je u Beogradu 16. marta 1991. na zatvorenom sastanku sa opštinskim funkcionerima (200 predsjednika srbijanskih opština u vezi sa Muslimanima (od 1993. godine proglašeni Bošnjacima) i njihovom ostanku u zajedinici sa Srbima izjasnio slijedećim riječima citiramo:

“Ovde se radi o raspadu Jugoslavije. Tačno je da Slovenci žele da se izdvoje. Tačno je da i Hrvati žele da se izdvoje. Ali, mislim da tu ne treba stavljati Muslimane. Mislim da Muslimani nemaju interesa da se izdvajaju od Jugoslavije. Što se tiče Muslimana, tu postoji u jednom delu Muslimana velika indoktrinacija, ali su naše ocene da većina Muslimana želi jedan dobar, tolerantan, kulturan i rekao bih, građanski, susjedski i prijateljski odnos i kad je reč o srpskom narodu i kad je reč o drugim narodima u Jugoslaviji. Na kraju krajeva, i oni žive u više republika. Ni njima nije stalo do rasturanja Jugoslavije, odnosno nije logično da bude u interesu Muslimana rasturanje Jugoslavije, a da ne govorim o veoma dubokim korenima, krvnim vezama i svemu drugom što postoji“.

Baš kao što se na tom sastanku izjasnio Slobodan Milošević identično tome razmišljali su i Srbi kao narod. Srbi uopće nisu ni pomišljali na mogućnost da će tadašnji Muslimani (a od 1993. godine nacionalno proklamovani Bošnjaci) tražiti izdvajanje iz Jugoslavije, odnosno odvajanje od Srba i Srbije, odnosno sam izlazak iz tadašnje zajedničke države Jugoslavije.

Baš kao što su Srbi tada imali strateški nacionalni interes da svi Srbi žive u jednoj državi Jugoslaviji, Srbi su logički zaključivali da je i strateški interes Muslimana da žive u jednoj državi (Muslimani BiH i Muslimani Sandžaka kao dijela Srbije i Crne Gore), a u prilog tome mišljenju su išli i tradicionalno jako dobri odnosi između Srba i Muslimana u zajedničkom viševjekovnom životu, a posebno u prilog tome je išlo državotvorno zajedništvo Srba i Muslimana u posljednje dvije Jugoslavije (Kraljevini i socijalističkoj Jugoslaviji).
Ali kao što se obično i dešava u srpsko-muslimanskim odnosima uvijek pa i u ovom slučaju se pojavljuju interesi trećeg, to jest interesi političkog Zapada koji je želio (a svojim potezima je i potvrdio svoje želje) da rasturi (uništi) Jugoslaviju, da zavadi narode Jugoslavije, da zavadi i zakrvi braću Srbe i Muslimane i da od istih napravi zavađena „plemena“ nad kojima će po dobro poznatom i oprobanom receptu politički Zapad vladati. Nažalost vrijeme nam pokazuje koliko se ova teza pokazala tačnom.

Politički Zapad je to maestralno odigrao. Svim bivšim južnoslovenskim republikama je ponudio mamac kojim ih je „vabio“ da izađu iz Jugoslavije a istovremeno je Srbiju ubjeđivao u neophodnost očuvanja Jugoslavije. Ta licimjerna igra je u potpunosti urodila „krvavim plodom“ kako je politički Zapad i želio. Desilo se ono što su i željeli, građanski rat na prostorima bivše Jugoslavije, raspad države na više malih poluzavisnih „banana državica“a koje u potpunosti u svakom segmentu manje ili više kontroliše politički Zapad.

U tom smislu (ka navedenom cilju) je išlo i formiranje takozvane Badinternove komisije koja je bila „mamac“ za rasturanje Jugoslavije. Badinterova komisija (čitaj politički Zapad) jeste namamila i Bosnu i Hercegovinu da se na referendumu izjasni o izlasku iz Jugoslavije i to bez obzira na to što se znalo da je Bosna i Hercegovina specifična po svojoj međunacionalnoj izmješanosti i sa ogromnom populacijom Srba kao konstitutivnog naroda a koji nije želio taj scenario, to jest izlazak iz Jugoslavije. Nažalost cilj političkog Zapada i nije bio mir i istinsko dobro Srba i Muslimana već im je bio bitan samo njihov interes i želja da dugoročno vladaju nad posvađanim narodima i kasnije ratom omeđenim teritorijama.

Nakon prijedloga „mamca“ za krvavi izlazak iz Jugoslavije od strane Badinterove komisije kao eksponenta političkog Zapada (august-septembar 1991. godine Bosna i Hercegovina se našla u jednoj izuzetno teškoj poziciji. Bila je na raskrsnici dva puta, jedan je značio ostanak u Jugoslaviji u zajednici sa Srbijom i Crnom Gorom, eventualno i Makedonijom ili krenuti putem Slovenije i Hrvatske u odvajanje od Jugoslavije, a time i u građanski rat „svih protiv svih“ (Srba protiv Hrvata i Muslimana, Hrvata protiv Srba i Muslimana, i Muslimana od 1993. godine deklarisanih Bošnjaka protiv Srba, Hrvata i Muslimana sljedbenika Fikreta Abdića).

Ostanak u Jugoslaviji je garantovao mir bez ljudskih i materijalnih žrtava, te život Srba i Muslimana u jednoj državi bez odvajanja državnim granicama Srba u Srbiji i Crnoj Gori od Srba u BiH i bez odvajanja Muslimana u BiH od Muslimana u Sandžaku kao teritoriji na prostoru Srbije i Crne Gore.

Istina je da je ostanak u Jugoslaviji i zajednički život u jednoj državi bio u najboljem interesu i Srba i Muslimana ali to nije bio i interes političkog Zapada koji je imao sasvim druge planove a to je da vlada nad zavađenim narodima.

Ipak u cilju da se izbjegne nepotrebni bratoubilački rat između naroda u BiH se pokušalo naći kompromisno rješenje a u vezi sa nametnutim referendumskim pitanjem koje bi zadovoljilo i Srbe i Hrvate i Muslimane. Ali politički Zapad je i među pregovaračima od samog početka imao „svoje igrače“ koji su sva nastojanja u tom cilju sabotirali. Ko su bili ti igrači čitaoci će jednostavno doći do zaključka kada pročitaju ovaj tekst do kraja.

U vezi sa navednim akademik Muhamed Filipović u svojoj knjizi „Bio sam Alijin diplomata“ u odjeljku naslovljenim kao „Referendumska zamka“ piše slijedeće:
U skupštinsku proceduru uveden je prijedlog za donošenje Zakona o referendumu o statusu naše zemlje[1]. u Jugoslaviji. Ta odluka je bila, kako su kasnije objašnjavali neki članovi delegacije koja je Izetbegovića pratila u Bruxelless a to mi je rekao prof. dr. Ćazim Sadiković, donesena nakon sto je Badinterova komisija, koja je razmatrala pravne aspekte slučaja Jugoslavije, zaključila da postoji takva mogućnost i da bi tada Evropska Zajednica mogla da prizna takav akt Bosne i Hercegovine[2]. Oni, koji su zemlju svojom dotadašnjom pogrešnom politikom doveli u bezizlazan položaj, prihvatili su se ove mogućnosti što se kaže u narodu kao pijan plota[3]. Tako je nastao ovaj radikalni, nepripremljeni i u stvari nedovoljno promišljeni potez[4].

Kao posljedicu, mi smo imali rat[5]. Badinterova komisija nije mogla djelovati u tom slučaju, te je rat išao sasvim na naš račun[6]. Prijedlog je imao efekat groma iz vedra neba. Nastala je velika politička kriza[7]. Iz te situacije pokušali smo potražiti izlaz putem kompromisa između zahtjeva za donošenje zakona o referendumu i neke solucije, koja bi mogla biti prihvaćena od svih, u situaciji kada bi svaki ekstremni stav vodio direktno ka sukobu koji ne bi imao granice i koji bi mogao zemlju da dovede do katastrofe[8]..

Formirana je jedna komisija ad hok, u Skupštini koja je imala zadatak da pokusa pronaći kompromis između sasvim suprotnih stavova koje su imale stranke SDA i SDS[9]. Komisija je na tom pitanju radila dva dana, neprestano vodeći diskusije i pokušavajuci da usaglasi sasvim oprečne stavove. U toj sam prilici, zajedno sa kolegom prof. dr. Ivom Komšićem, imao ulogu onih koji su trebali da pokušaju formulirati stavove tako da obje strane mogu biti s njima zadovoljne a da se ne dovede u pitanje opstanak Skupštine i legalnost njenog rada (napomena Skupština Republike BiH) , te da ne dođe do općeg rasula u cijelom političkom i državnom sistemu i rata, kao njegove logične konzekvencije[10]. Zajedno sa kolegom Komšićem i uz punu saradnju lidera svih stranaka, jer smo u početku rada komisije zahtijevali da, zbog važnosti pitanja o kojima će komisija razgovarati i donositi prijedloge odluka, obavezno u njenom radu uzmu učešće svi tadašnji lideri parlamentarnih stranka, što su oni i učinili.. Tako su osobito veliku pomoć u pokušajima nalaženja rješenja za nastali spor davali i Nijaz Duraković i Rasim Kadić i tadašnji šef parlamentarne grupe i jedan od šefova Stranke reformista Sejfudin Tokić. Nakon dva dana veoma iscrpljujućih rasprava, izgledalo je da smo došli do kompromisnog rješenja. Rješenje se temeljilo na kompromisu da referendum bude proveden na cijeloj teritoriji zemlje i uz učešće svih njenih građana i naroda, ali da se ne postavlja izričito pitanje o tome jesu li ispitanici, koji odgovaraju u referendumu, za nezavisnost zemlje, kako je prvobitno bilo predloženo, nego da kažu kakav bi status BiH najviše privilegirali i dali mu najveću podršku[11]. Tako bi sam referendum mogao biti u Skupštini BiH prihvaćen, mogao bi biti sasvim legalan, jer bi u njemu uzeli učešća građani svih narodnosti[12], ali ne bi izričito indicirao mogućnost odvajanja naše zemlje od Jugoslavije, nego bi dao sliku mišljenja naših građana o tom pitanju. Tako bi Skupština lakše, i sa većom dozom legitimiteta o tom pitanju, mogla da odlučuje. Najzad, drugi dan razgovora, kasno u noć smo došli do solucije protiv koje nisu imali ništa ni do tada potpuno suprotstavljeni Alija Izetbegović i Radovan Karadžić[13]. Izgledalo je da je naš napor urodio plodom. Naravno, da su predstavnici svih ostalih stranaka, HDZ-a, SDP-a, reformista, MBO-a, liberala, Građanske demokratske stranke i čak Srpskog pokreta obnove, bili za taj sporazum. Svi su s radošću i olakšanjem dočekali tekst na koji ni dva glavna oponenta (napomena SDS i SPO) nisu imali nikakve primjedbe.[14] Predložili smo da se tekst sporazumne formulacije odmah potpiše, da se o tome napiše Izjava za javnost, kako bi u tom momentu veoma uznemirena javnost BiH imala konačno jednu mirnu noć, Alija Izetbegović je rekao da je on saglasan s postignutim rješenjem, ali da predlaže da ga sada odmah ne potpisujemo, nego da to ostane za ujutro kada ćemo svi biti odmorniji i svježiji.[15] Napokon, postigli smo sporazumno rješenje, svi možemo da odahnemo i da se odmorimo, te da sutra ujutro, mirno potpišemo dokument i objavimo ga za javnost. Bili smo svi vrlo umorni, a malo je ljudi znalo za običaj Alije Izetbegovića da svaku stvar, osobito važnu, o kojoj treba da donese rješenje, ostavlja za sutra. Razlog tome je, vjerojatno, ležao u njegovoj obavezi da razmotri svaku takvu odluku sa uskim krugom svojih prijatelja i dobije njihovu saglasnost za nju. Odista, drugačije nije moguće objasniti njegovo takvo ponašanje.

Svi smo, ionako umorni od dvodnevnih rasprava, prihvatili njegov zahtjev i mirni otišli kućama. Sutra u devet sati, Alija Izetbegović je mimo, kao da dva protekla dana nismo ni riječi kazali, kao da nije ni luk jeo ni luk mirisao, kazao da on povlači svoj pristanak na sinoćnji kompromis i da SDA zahtijeva da se svi izjasnimo ili za ili protiv njenog prijedloga[16]. Ništa više nije moglo da se učini. Karadžić i ostali Srbi su vrlo gnjevno protestirali i frustrirani napustili skup uz prijetnje, a mi ostali smo bili dovedeni pred zid[17] i morali smo da se priklonimo rješenju koje nam je tada izgledalo riskantno, ali nismo željeli da u nadolazećoj teškoj situaciji ugrozimo, čak i ono malo, saglasnosti koja je postojala oko nekih glavnih pitanja u Skupštini BiH i političkom životu zemlje. Tako smo se polarizirali oko pitanja Zakona o referendumu. Na jednoj strani svi Srbi, odnosno SDS i SPO, a na drugoj strani svi ostali, tj. SDA, HDZ, SDP, Reformisti, MBO, Liberali i Građanska stranka (napomena Muslimani i Hrvati).[18] Sve je bilo priređeno za čuveno zasijedanje Skupštine BiH na kojem je Radovan Karadžić, u ime Srba, izrekao onu svoju čuvenu prijetnju: “Ako izglasate zakon i tako nas silom izvedete iz Jugoslavije, rizikujete rat u kojem će Bosna i Hercegovina nestati kao država, a Muslimani kao narod”. Time je scena za rat bila potpuno priređena i samo se očekivalo kada ce on izbiti:

http://www.youtube.com/watch?v=Xtk5LG8xvfw

Na kraju može se izvesti zaključak da je Alija Izetbegović (najvjerovatnije pod uticajem određenih centara moći sa političkog Zapada, podgovoren od njih) odbacio kompromisni prijedlog referendumskog pitanja a što je na poslijetku proizvelo strašne posljedice a na koje i sam akademik Muhamed Filipović ukazuje. Tim činom Alija Izetbegović je nanijeo užasnu i nepopravljivu štetu svima a ponajviše tadašnjim Muslimanima (a današnjim Bošnjacima) a što je krajnje žalosno. Kao proizvod politike Alije Izetbegovića imamo danas BiH sa dva entiteta (Republikom Srpskom i Federacijom BiH) i jednim distriktom (Brčko distrikt), Federacija BiH se sastoji od čak deset kantona.Zapad kroz takozvanu „međunarodnu zajednicu“ ima glavnu riječ (takozvani Ured visokog predstavnika OHR, specijalni izaslanik Evropske unije, ambasade zapadnih zemalja a posebno američka i britanska dr.). Ko je profitrao? Neka čitaoci sami zaključe! Amir Camdzic

e našo si forum za ovu temu...

[japin_mutapi]

[japin_mutapi]

„Opet smo pred bitkama i u bitkama. One nisu oružane, mada ni takve još nisu isključene.“

[covjekvjeverica]

haha, sorry ali ovo nista ne dokazuje...hahaha đe ovo stoje jel kod pijace na grbavici?

[japin_mutapi]

amir čamdžić
a đe ti dževad ....

[motorola01]

De ba zatvorite ovu temu. Za godinu dana ce doci lik i otvoriti temu kako su `92 muslimani i hrvati klali srbe i kako su oni jedini krivci za rat.

[japin_mutapi]

haha, sorry ali ovo nista ne dokazuje...hahaha đe ovo stoje jel kod pijace na grbavici?

ja nisam ni rekao da nešto dokazuje
samo sam postavio klip na kojem su četnici sa grbavice

[VjecitiStudent]

Milošević u intervju NIN-u 12. aprila 1991. godine on dalje objašnjava u čemu će se sastojati ta “vaninstitucionalna rešenja”:

“Mi moramo obezbediti jedinstvo ako želimo da kao najveća i najbrojnija republika diktiramo dalji tok događaja. To su pitanja granica, suštinska državna pitanja. A granice kao što znate, uvek diktiraju jaki, nikad ne doktiraju slabi… Ja sam naredio mobilizaciju rezervnog sastava milicije. Dalje, angažovanje u formiranju novih snaga milicije, a Vlada je dobila zadatak da pripremi odgovarajuće formacije koje će nas učiniti u svakom slučaju bezbednim, odnosno učiniti sposobnim da branimo interese naše republike, srpskog naroda izvan Srbije… Ako treba da se tučemo, bogami ćemo da se tučemo. A nadam se da neće biti toliko ludi da se sa nama tuku. Jer ako ne umemo dobro da radimo i privređujemo, bar ćemo znati dobro da se tučemo.”

[Havatar]

Srbi su krivi.

[japin_mutapi]

http://hr.wikipedia.org/wiki/Datoteka:R ... a_1992.jpg

[BHCluster]

Sarajevo



Mostar


Da ne spominjem avanture na pocetku rata po Istocnoj Bosni. To sto je JNA bilia ukljucena naravno pod komandom iz Beograda.

[japin_mutapi]

Šest strateških ciljeva srpskog naroda u Bosni i Hercegovini:
1. Uspostaviti državne granice koje bi odvojili srpski narod od druga dva naroda.
2. Uspostaviti koridor između Semberije i Bosanske Krajine.
3. Uspostaviti koridor u Podrinju, tj. ukinuti stanje Drine kao granice srpskih država.
4. Uspostaviti granicu na Uni i Neretvi.
5. Podijeliti Sarajevo u srpske i muslimanske dijelove, te uspostaviti sposobne državne vlasti u oba djela.
6. Osigurati pristup Jadranskom moru.

[VjecitiStudent]

Zavereničko komandovanje JNA

Međutim, ključne strategijske i taktičke odluke i komandovanje nad JNA ne preuzima čak ni nekvalifikovana “grupa članova” Predsedništva (“koji su za”), već sasvim neformalna grupa, tzv. “grupa šestorice”, neformalna zaverenička grupa, koju predvode Milošević, Jović i Kadijević.

Na sastanku 4. jula 1990. Veljko Kadijević izveštava Jovića: “Vojska će učiniti sve da spreči neustavna ponašanja (proglašenje Deklaracije o samostalnosti Slovenije – SP), koliko god je moguće legalno, a ako Predsedništvo ne može takvu odluku da obezbedi, onda se moraju tražiti i druge opcije… vojska bi izvršila naređenja i grupe članova Predsedništva, iako nisu kvalifikovana većina.” (BJ,162)

Prema Joviću, na sastanku 14. avgusta 1991. Milošević-Jović-Kadijević formiraju na predlog Kadijevića “grupu šestorice” Srba i Crnogoraca sa protivustavnim ovlašćenjima:

“Sastanak kod Veljka Kadijevića (Kadijević, Adžić, Milošević, Bulatović, B.Kostić i ja).”

“Veljko (Kadijević) kaže da bi morali imati stalni sistem koordinacije u ovom sastavu. Drugi rade mnogo sistematičnije od nas. Za vojsku je ovaj prilaz opasan, ali je nužan. Bilo bi dobro da se napravi stručni štab od 5-6 ljudi (Srbija, Crna Gora, JNA), koji bi imao zadatak da procenjuje i predlaže odluke.” (BJ, 371)

Prihvaćena je ideja o sistematskom dogovaranju šestorice, ali ne i o formiranju “štaba”. (BJ, 372).

“Šestorica” su, kako je i odlučeno, nastavila da se sastaju redovno. Jović beleži sledeće sastanke “Šestorice”:

14. avgust 1991. (BJ, 371)

05. septembar 1991. (BJ, 382-3)

12. septembar 1991. (BJ, 385)

20. septembar 1991. (BJ, 386)

24. septembar 1991. (BJ, 387)

28. septembar 1991. (BJ, 387)

02. oktobar 1991. (BJ, 391)

05. oktobar 1991. (391-2)

06. oktobar 1991. (392)

09.oktobar 1991. (BJ, 394)

25.oktobar 1991. (BJ, 402-3).

Na ovim sastancima se raspravlja i odlučuje o svim aspektima rata, strategijskim, taktičkim, pa i onim operativnim:

o “spremanju vojske za rat”, o tome da “rat mora biti ofanzivan i visokog intenziteta”, o potrebi “usklađenosti politike i propagande, osobito u odnosu na ljude koji idu u rat” , o “daljem usmeravanju događaja” (BJ, 383),

o tome da li je “nama” (Šestorici) “cilj da vojskom branimo nove granice naroda koji žele da ostanu u Jugoslaviji, ili da srušimo hrvatsku vlast”, o “neophodnosti mobilizacije” (BJ, 385),

o neuspehu plana (zbog neuspeha mobilizacije) da se “preseče Slavonija”, “preseče Zagreb s juga”, “preseče Hercegovina”, da se “probije prema Jadranu”, što je sve trebalo da dovede Hrvatsku “pred kapitulaciju” i o potrebi da s “pravi redukovani plan” (BJ, 386),

o tome da je “još uvek veliki broj Hrvata u vojsci”, o potrebi da “Srbija i Crna Gora proglase vojsku svojom”, “da se vojska ne može lišiti jugoslovenskog naziva” (BJ, 387),

o “kadrovskim promenama u Armiji”, o nužnosti da se “učvrste dostignute linije” i da se “popune jedinice dobrovoljcima”, “da se moraju srediti jedinice srpskih ustanika i utvrditi položaji za odbranu dostignutih linija”, da “Slavonija mora imati pešadiju, koja će kontrolisati oslobođenu teritoriju” (BJ, 390-1),

o tome treba “razraditi koncept mirovne inicijative sa konceptom sile” (BJ, 392) itd.

“Šestorica” preuzimaju potpunu kontrolu nad vosjkom.

[Basvod]

Zar je bitno?

[Danguba]

Vidi pod sudjenja u Den Hagu.

[japin_mutapi]

"SLUČAJNA" PRIMENA STRATEŠKIH CILJEVA

ČEMU SU SLUŽILI "STRATEŠKI CILJEVI"

STRATEŠKI CILJEVI BOSANSKIH SRBA

[akcid]

Srbi su krivi.

Ovo je primitivna generalizacija, post sam ti prijavio moderaciji.

[Havatar]

Srbi su krivi.

Ovo je primitivna generalizacija, post sam ti prijavio moderaciji.

Uopste se ne radi o tome a i postavljac teme posatavlja pitanje ko je kriv i pominje narode Srbe i Muslimane kasnije Bosnjake.

[antimobbing]

Evo odgovora: http://sr.wikipedia.org/wiki/Psihopatija

[motorola01]

Srbi su krivi.

Ovo je primitivna generalizacija, post sam ti prijavio moderaciji.

Zasto? U cemu je pogrijesio i zasto mislis da bi ga trebali kazniti?

[japin_mutapi]

Svjedočenje povjesničara: Mladić odmah znao da se sprema genocid

[chill001]

Tema je copy/paste sa ovog linka

http://www.nspm.rs/sudbina-dejtonske-bi ... alphabet=l

[poostar]

Srbi su krivi.

Ovo je primitivna generalizacija, post sam ti prijavio moderaciji.

jel primitivna generalizacija reci da su Nijemci pokrenuli 2 svjetski rat ?

koliko je Sloba dobio glasova na izborima na osnovu svoje nacionalisticke i ratno huskacke spike ?