#1 Pomen - Marko VEŠOVIĆ
Posted: 20/02/2005 16:01
Pomen
1. Umrijeću sa sto jednom neispunjenom željom. Sto bih pregorio, a sto prvu ne mogu: još otkad se u BiH zabumbalo, čeznem da Sarajlijama objasnim ko su moji sunarodnici, ali ću pod busen leći neobavljena posla. Više od 12 godina pričam im da su Crnogorci za dva koplja gori od Srba, ama uzalud. Valjda zato što smo šaka jada, pa se naše Zlo čini mnogo manje opasnim od srpskog? Zalud kažem: ko vam je, boni, sve ovo napravio? Dva Crnogorca, jedan sa Durmitora, drugi ispod Komova. I ko je, boni, bio najveći individualni istrebljivač Bošnjaka? Cetinjanin Arkan. Ali džaba. Naša priča o čojstvu i junaštvu, čija laž bazdi na kilometar, još uvijek je, kanda, jača od svega što oči vide i uši čuju.
Jedino je moj prijatelj Mirza Ibrahimpašić podlegao snazi mojih dokaza. Skitali smo pet dana, kroz travu do pojasa, Nišićkom visoravni, pričali o svačemu, ja mu kazivao sve što znam o Crnogorcima i, u jednom času koji neću nikad zaboraviti, Mirza je, gladeći slikarsku bradu koja mu krasno stoji, kazao - neću reći šta. Da ne vrijeđam suviše fini sluh crnogorskih plemića. A ja sam pomislio: kad bih svakog Bošnjaka pet dana vodao po Nišićima i pričao mu o Crnogorcima, sigurno bi mi povjerovao, ali bih morao živjeti milion godina kako bi Bošnjaci konačno zauzeli pravilan stav prema ovim potomcima nemanjićke vlastele.
2. U Monitoru i Vijestima Šeki Radončić objavljuje izvrsne tekstove o Bošnjacima koje je 1992. policija lovila diljem CG i slala ih Rašu u šape. Ne čudi me: 90 odsto Crnogoraca, s Kilibardom na čelu, u ratu su se kao pjan plota držali "Gorskog vijenca". Držali su se onog što u "Gorskom vijencu" ne valja, a namrtvo zaboravili ono što je u njemu besmrtno. Zaboravili su, na primjer, jarebice.
Gorski vijenac počinje skupštinom uoči Trojičina dne koja se završava neizbrisivim prizorom: kad se začuje "velika graja navrh Crkvine", serdar Vukota pita: "Što grajete, koji su vi jadi? / A evo ste gori nego đeca!" Vukota Mrvaljević odvraća: "Doleće ni jato jarebicah / i svakoju živu uhvatismo; / stoga graja stade među nama", našto "svi iz grla poviču: Puštite ih, amanat vi boži, / jere ih je nevolja nagnala, / a ne biste nijednu hvatali; / utekle su k vama da uteku, / a nijesu da ih pokoljete", nakon čega "puštiše jarebice".
Rado bih analizirao ove stihove, ali ovdje mi nije do poezije, jedino ću reći da ovaj događaj nije vezan samo za Njegošev vakat: moj brat od strica gledao je kako srna, koju su kerovi sa svih strana skolili, pobjegne u ruke lovcu da se spasi! I ove jarebice su, u bijegu pred većim neprijateljem, potražile spas kod manjeg. Instinkt im je rekao da je manji.
Kad su 1992. godine muslimanske jarebice pobjegle u CG "jere ih je nevolja nagnala", naši policajci su ih marljivo hvatali i slali Rašu pod nož. Kako i neće kad im je Kilibarda, koga akademik Tunjo Filipović zove mudracem, objasnio da je priča o jarebicama pičkin dim, a da je Njegoš genije kad kaže: "Kako smrde ove poturice", "Trijebimo gubu iz torine", "Udri vraga, ne ostav mu traga".
Ovaj tekst, u kojem sam od Radončića uzeo izvorna svjedočenja, treba čitati kao pomen, bez popa i tamjana, žrtvama crnogorske, suviše crnogorske mržnje prema "Turcima". One o kojoj svjedoči i policajac Slobodan Pejović, znojave, u šorc obučene mržnje koju znam ko svoj dlan: "Stigosmo ispred dvospratne kuće, preko puta samačkog hotela 'Prvoborac'. Iz susjednih kuća nagrnu tridestoro ljudi, žena i đece. Jedan od njih u šorcu, sav znojav, dere se: 'Tu su Turci, tu su Turci. Vodite ih, vodite ih...' Smučilo mi se".
Ovo je pomen Rikalo Huseinu, Midhatu i Zaimu, Neziru i Bekiru Krdžiću, Abdulahu Kameriću, Nedžibu Loju, Ramizu Babiću, Šefku Kubatu, Azizu Buriću, Enveru Mujičiću, Begu Jakiću, Esadu Hadžiću, Sadiku Demiroviću, Enesu Biču, Sanjinu Krdžaliji, Mirsadu Borovcu, Aliji Čardakliji, Suadu Karačiću, Ismetu Pašoviću, Mirsadu Hurenu, Rasimu Kajgani, Ibrahimu Sandalu, Zijadu Veliću, Alenku Titoriću, Muhamedu Pilavdžiću, Mirsadu Zecu, Izetu Tufekčiću, Safetu Buljubašiću, Aliji Prutini, Hajrudinu Bihorcu, Himzu Čengiću, Asimu Prelu, Osmu Bajramoviću, Rasimu Pljevljaku, Suadu Topaloviću, Sahidu Bašiću, Osmanu Bajroviću, Hazemu Hubliću, Esadu Bosnu, Asimu Dediću, Sazemu Begiću, Smailu Hasanbegoviću, Maliku Meholjiću, Mehmedu Jusiću i starom Humiću čije ime Radončić još nije doznao. Ovo je pomen i žrtvama čija se imena i prezimena još ne znaju, ali će se znati. Ovo je pomen i Crnoj Gori u kojoj su "svi iz grla" govorili da moraš pružiti utočište svakom živu stvoru koji, bježeći pred nevoljom, potraži spas kod tebe. Crnoj Gori koju je vladika možda izmislio, ali se u nju verovalo, i nije bio mali broj onih koje je obavezivala.
3. Trojicu braće Rikalo crnogorska policija je u maju 1992. uhapsila i izručila Rašovoj policiji. Njina majka Vahida 13 godina traga za njinim grobovima: "da ih ljudski ukopam, da im se duše smire".
U aprilu 1992. Foča je gorjela, JNA palila okolna sela, a bataljon mojih Vasojevića došo na mobu: potomci Đurišićevih četnika, koji su 1942. klali muslimane u Foči, prepali se da Rašo neće moći sam da pokolje "Turke". Porodica Rikalo sklonila se u Mazoče, selo blizu Sćepan Polja: nekoliko noći su proveli u šumi, onda je Husein, najstariji od braće, odlučio da pređu u CG: smjestili su se u ZOIL-ove vikendice i prijavili se MUP-u i Crvenom krstu.
Bolje da nisu. Jer su olakšali posao onim koji će ih poslati u smrt. Slobodan Pejović, kad je dobio naredbu da hapsi Bošnjake, pitao je Turkovića, šefa hercegnovske policije: "Kako da ih pronađemo, kada ne znamo đe su ti ljudi?" "Nemoj da brineš. Njihove kuće su tačno locirane", kaže Turković i daje mu spisak. A Rasim Hanjalić, koji je, po izručenju Rašu, 27 mjeseci proveo u fočanskom logoru i ostao živ, kaže: "Moja životna greška je bila što sam se prijavio Crvenom krstu u Podgorici. Ubijeđen sam da me je baš Crveni krst prijavio policiji. To sam izjavio i pred haškim istražiteljima".
Uzgred: Hanjalić je pobjegao u CG zašto što mu je "kum iz Podgorice, a poznavao sam i crnogorsku tradiciju. Zbog toga sam moje hapšenje i deportovanje doživio kao izdaju." Moj Rasime, izdaja bi bila da nisi izdan! Dobro si prošao. Ne znaš ti našu tradiciju. CG je svijet privida posijanih gusto kao šargarepa u Darinkinu vrtu. Talenat za lažno predstavljanje, kojim je Bog obdario Crnogorce, ide i do genijalnosti. CG koju znaš, to je reklama za izvanjce, a crnogorska tradicija, kakvu pamtim, nalaže naškom vitezu da iz mašinke puca u lice svom kumu koji mu se na vjeru predao.
Jedne noći bačena je bomba na vikendicu do one u koju se smjestila obitelj Rikalo, a sjutraveče ta je vikendica zapaljena: došla policija, a komšije su zalud gasile požar. Neko iz mase je vikao da je sin vlasnika vikendice u "zengama". Što je dovoljan razlog da vikendica izgori do temelja, jer sve što su kilibarde, bulatovići, đukanovići i ostali marovići u ona vremena javno zborili zažeglo je takvu mržnju spram Hrvata da su moja rođena braća moju rođenu ženu pitala: "Šta vi Hrvati radite onim jadnim Srbima?"
U zoru su Rikalima na vrata pokucala dva policajca: "Imamo nalog da povedemo tvoje sinove", rekli su Vahidi koja je zakukala: "Zašto ih vodite? Oni nemaju veze s požarom". Prošli su pored nje i ušli u kuću: "Dižite se! Idemo na informativni razgovor", kazali su njenim sinovima i izgurali ih vani. Usput su svratili do susjedne kuće, iz koje su izveli njihova rođaka Envera. "Mislila sam da ih vode na informativni razgovor zbog tog požara i da će ih brzo pustiti, jer sam bila sigurna da su nevini. Da sam znala da ih posljednji put vidim, molila bih, kukala, plakala, noktima bih branila živote svojih sinova. Ali vjerovala sam crnogorskoj policiji".
Bolje da nije. Epskim Crnogorcima, posebno njinoj policiji, "Turčin" može vjerovati koliko i povodnjima Drine u Andrićevu romanu. "Turčin" je u očima epskih Crnogoraca stvor kome možeš činiti što nikad niko nije činio nikom a da u svojim i u očima svojih bližnjih ostaneš vitez! Ko to ne razumije, neće shvatiti kako je moguće da se durmitorski krvolok osjeća nevin ko rosa, čak namjerava, ako dospije u Hag, da svijet i Evropu optuži za genocid nad njegovim srpskim narodom.
Kad se vratio Enver, ali ne i njeni sinovi, Vahida je zakukala: "Đe su mi djeca?" "Mene su pustili zato što mi znaju baba Rašida, a njih su zadržali. Kažu da je iz Foče stigla depeša da ih moraju vratiti". Sjutradan je Vahida sa snahama i unučadima otišla načelniku hercegnovske policije: "Došla sam da vidim šta je sa mojom djecom? Znam da ništa nijesu krivi. Ovdje su došli da spasu sebe i svoje porodice". Uputio ju je svom zamjeniku, dvometrašu krupnog glasa. Molila je da vidi svoju djecu, da im bar cigare doda. "Ti svoje sinove", rekao je, "ne možeš vidjeti. Do kraja dana će biti deportovani za Foču!". Zalud je Vahida kukala: "Kud ćete ih u Foču, tamo se ratuje!? Pobićete mi djecu!" Zalud, jer u mozgu crnogorskog policajca Rašov zahtjev za izručenje "Turaka" bio je jači od 10 božjih zapovijesti. Ko to ne shvata, do njega su doprle samo glasine o Crnogorcima.
Desetak dana potom, Vahida je otišla u Baošiće Novu Blagojeviću, svom komšiji iz Foče, i molila ga da joj djecu spasi: nije imala kome drugom otići, a Novo, kao prevoznik iz Foče, znao je mnogo ljudi. Rekao je: "Vahida, vidio sam ti djecu u Plužinama kad su ih crnogorski policajci predavali našim iz Foče. Husein mi je rekao: 'Vidi, Novo, šta nam rade, kao da smo najveći kriminalci!' i pokazao mi svezane ruke. Zamolio me da ti kažem da su sva trojica sprovedeni za Foču. Vidio sam mu modrice ispod oka. Tukli su ga u policiji." Bez čega nije moglo: crnogorski policajac sebe ne smatra čuvarem reda i mira već osobom ovlaštenom da mlati. Uz to, gotovo svaki tadašnji crnogorski policajac bi mogao potpisati rečenicu Anrija Mišoa: "Retko mogu da vidim Turčina a da ga ne bijem".
U mladosti sam čitao Nenadovićevu knjigu o Njegošu i upamtio serdara koji, dok su plovili talijanskim brodom s Turcima, nije mogao doći sebi od čuda: kako je moguće da sjedi toliko blizu Turčinu, a ne smije ga posjeći?! A kad se rodio Sloba i došlo novo doba, kilibardići su izvadili kokarde sa dna kovčega, pripučili ih na kape i stali se čuditi: zašto 40 i kusur godina nisu smjeli zaklati "Turčina"? Kad su skontali zašto, zapjevali su: "Muslimani, crni vrani, crni su vam došli dani, nema Tita da vas brani". Dva stiha su prepisali od očeva: "Partizani, crni vrani, crni su vam došli dani", i dopisali treći.
Nekoliko dana potom Vahida sa snahama i unučadima napušta CG. Onda: Tutin, Novi Pazar, Skoplje, Bugarska, Češka. U Bugarskoj, popela na treći sprat i htjela da skoči: "Šta će mi život, kad nema moje djece. Kako da živim i kome da idem. Svaka Nova godina, svaki Bajram prođe, a mojih sinova nema da mi dođu".
Vahida sada živi u Sarajevu kod kćerke koja je ovlastila advokata Dragana Prelevića da tuži MUP CG: "Oni meni ne mogu platiti moje sinove. Nema tog miliona, niti pet, ni stotinu, ni hiljade miliona eura, koji meni mogu nadoknaditi moju djecu i njihove živote". Ali Vahida se nada da će se, na suđenju, bar saznati ko je kriv za smrt trojice njenih sinova, i gdje su im kosti. Pa da ih ukopa ljudski, da im se duše upokoje. Ovo je moj prilog pokoju njihovih duša na onom svijetu.
Piše:
Marko VEŠOVIĆ
1. Umrijeću sa sto jednom neispunjenom željom. Sto bih pregorio, a sto prvu ne mogu: još otkad se u BiH zabumbalo, čeznem da Sarajlijama objasnim ko su moji sunarodnici, ali ću pod busen leći neobavljena posla. Više od 12 godina pričam im da su Crnogorci za dva koplja gori od Srba, ama uzalud. Valjda zato što smo šaka jada, pa se naše Zlo čini mnogo manje opasnim od srpskog? Zalud kažem: ko vam je, boni, sve ovo napravio? Dva Crnogorca, jedan sa Durmitora, drugi ispod Komova. I ko je, boni, bio najveći individualni istrebljivač Bošnjaka? Cetinjanin Arkan. Ali džaba. Naša priča o čojstvu i junaštvu, čija laž bazdi na kilometar, još uvijek je, kanda, jača od svega što oči vide i uši čuju.
Jedino je moj prijatelj Mirza Ibrahimpašić podlegao snazi mojih dokaza. Skitali smo pet dana, kroz travu do pojasa, Nišićkom visoravni, pričali o svačemu, ja mu kazivao sve što znam o Crnogorcima i, u jednom času koji neću nikad zaboraviti, Mirza je, gladeći slikarsku bradu koja mu krasno stoji, kazao - neću reći šta. Da ne vrijeđam suviše fini sluh crnogorskih plemića. A ja sam pomislio: kad bih svakog Bošnjaka pet dana vodao po Nišićima i pričao mu o Crnogorcima, sigurno bi mi povjerovao, ali bih morao živjeti milion godina kako bi Bošnjaci konačno zauzeli pravilan stav prema ovim potomcima nemanjićke vlastele.
2. U Monitoru i Vijestima Šeki Radončić objavljuje izvrsne tekstove o Bošnjacima koje je 1992. policija lovila diljem CG i slala ih Rašu u šape. Ne čudi me: 90 odsto Crnogoraca, s Kilibardom na čelu, u ratu su se kao pjan plota držali "Gorskog vijenca". Držali su se onog što u "Gorskom vijencu" ne valja, a namrtvo zaboravili ono što je u njemu besmrtno. Zaboravili su, na primjer, jarebice.
Gorski vijenac počinje skupštinom uoči Trojičina dne koja se završava neizbrisivim prizorom: kad se začuje "velika graja navrh Crkvine", serdar Vukota pita: "Što grajete, koji su vi jadi? / A evo ste gori nego đeca!" Vukota Mrvaljević odvraća: "Doleće ni jato jarebicah / i svakoju živu uhvatismo; / stoga graja stade među nama", našto "svi iz grla poviču: Puštite ih, amanat vi boži, / jere ih je nevolja nagnala, / a ne biste nijednu hvatali; / utekle su k vama da uteku, / a nijesu da ih pokoljete", nakon čega "puštiše jarebice".
Rado bih analizirao ove stihove, ali ovdje mi nije do poezije, jedino ću reći da ovaj događaj nije vezan samo za Njegošev vakat: moj brat od strica gledao je kako srna, koju su kerovi sa svih strana skolili, pobjegne u ruke lovcu da se spasi! I ove jarebice su, u bijegu pred većim neprijateljem, potražile spas kod manjeg. Instinkt im je rekao da je manji.
Kad su 1992. godine muslimanske jarebice pobjegle u CG "jere ih je nevolja nagnala", naši policajci su ih marljivo hvatali i slali Rašu pod nož. Kako i neće kad im je Kilibarda, koga akademik Tunjo Filipović zove mudracem, objasnio da je priča o jarebicama pičkin dim, a da je Njegoš genije kad kaže: "Kako smrde ove poturice", "Trijebimo gubu iz torine", "Udri vraga, ne ostav mu traga".
Ovaj tekst, u kojem sam od Radončića uzeo izvorna svjedočenja, treba čitati kao pomen, bez popa i tamjana, žrtvama crnogorske, suviše crnogorske mržnje prema "Turcima". One o kojoj svjedoči i policajac Slobodan Pejović, znojave, u šorc obučene mržnje koju znam ko svoj dlan: "Stigosmo ispred dvospratne kuće, preko puta samačkog hotela 'Prvoborac'. Iz susjednih kuća nagrnu tridestoro ljudi, žena i đece. Jedan od njih u šorcu, sav znojav, dere se: 'Tu su Turci, tu su Turci. Vodite ih, vodite ih...' Smučilo mi se".
Ovo je pomen Rikalo Huseinu, Midhatu i Zaimu, Neziru i Bekiru Krdžiću, Abdulahu Kameriću, Nedžibu Loju, Ramizu Babiću, Šefku Kubatu, Azizu Buriću, Enveru Mujičiću, Begu Jakiću, Esadu Hadžiću, Sadiku Demiroviću, Enesu Biču, Sanjinu Krdžaliji, Mirsadu Borovcu, Aliji Čardakliji, Suadu Karačiću, Ismetu Pašoviću, Mirsadu Hurenu, Rasimu Kajgani, Ibrahimu Sandalu, Zijadu Veliću, Alenku Titoriću, Muhamedu Pilavdžiću, Mirsadu Zecu, Izetu Tufekčiću, Safetu Buljubašiću, Aliji Prutini, Hajrudinu Bihorcu, Himzu Čengiću, Asimu Prelu, Osmu Bajramoviću, Rasimu Pljevljaku, Suadu Topaloviću, Sahidu Bašiću, Osmanu Bajroviću, Hazemu Hubliću, Esadu Bosnu, Asimu Dediću, Sazemu Begiću, Smailu Hasanbegoviću, Maliku Meholjiću, Mehmedu Jusiću i starom Humiću čije ime Radončić još nije doznao. Ovo je pomen i žrtvama čija se imena i prezimena još ne znaju, ali će se znati. Ovo je pomen i Crnoj Gori u kojoj su "svi iz grla" govorili da moraš pružiti utočište svakom živu stvoru koji, bježeći pred nevoljom, potraži spas kod tebe. Crnoj Gori koju je vladika možda izmislio, ali se u nju verovalo, i nije bio mali broj onih koje je obavezivala.
3. Trojicu braće Rikalo crnogorska policija je u maju 1992. uhapsila i izručila Rašovoj policiji. Njina majka Vahida 13 godina traga za njinim grobovima: "da ih ljudski ukopam, da im se duše smire".
U aprilu 1992. Foča je gorjela, JNA palila okolna sela, a bataljon mojih Vasojevića došo na mobu: potomci Đurišićevih četnika, koji su 1942. klali muslimane u Foči, prepali se da Rašo neće moći sam da pokolje "Turke". Porodica Rikalo sklonila se u Mazoče, selo blizu Sćepan Polja: nekoliko noći su proveli u šumi, onda je Husein, najstariji od braće, odlučio da pređu u CG: smjestili su se u ZOIL-ove vikendice i prijavili se MUP-u i Crvenom krstu.
Bolje da nisu. Jer su olakšali posao onim koji će ih poslati u smrt. Slobodan Pejović, kad je dobio naredbu da hapsi Bošnjake, pitao je Turkovića, šefa hercegnovske policije: "Kako da ih pronađemo, kada ne znamo đe su ti ljudi?" "Nemoj da brineš. Njihove kuće su tačno locirane", kaže Turković i daje mu spisak. A Rasim Hanjalić, koji je, po izručenju Rašu, 27 mjeseci proveo u fočanskom logoru i ostao živ, kaže: "Moja životna greška je bila što sam se prijavio Crvenom krstu u Podgorici. Ubijeđen sam da me je baš Crveni krst prijavio policiji. To sam izjavio i pred haškim istražiteljima".
Uzgred: Hanjalić je pobjegao u CG zašto što mu je "kum iz Podgorice, a poznavao sam i crnogorsku tradiciju. Zbog toga sam moje hapšenje i deportovanje doživio kao izdaju." Moj Rasime, izdaja bi bila da nisi izdan! Dobro si prošao. Ne znaš ti našu tradiciju. CG je svijet privida posijanih gusto kao šargarepa u Darinkinu vrtu. Talenat za lažno predstavljanje, kojim je Bog obdario Crnogorce, ide i do genijalnosti. CG koju znaš, to je reklama za izvanjce, a crnogorska tradicija, kakvu pamtim, nalaže naškom vitezu da iz mašinke puca u lice svom kumu koji mu se na vjeru predao.
Jedne noći bačena je bomba na vikendicu do one u koju se smjestila obitelj Rikalo, a sjutraveče ta je vikendica zapaljena: došla policija, a komšije su zalud gasile požar. Neko iz mase je vikao da je sin vlasnika vikendice u "zengama". Što je dovoljan razlog da vikendica izgori do temelja, jer sve što su kilibarde, bulatovići, đukanovići i ostali marovići u ona vremena javno zborili zažeglo je takvu mržnju spram Hrvata da su moja rođena braća moju rođenu ženu pitala: "Šta vi Hrvati radite onim jadnim Srbima?"
U zoru su Rikalima na vrata pokucala dva policajca: "Imamo nalog da povedemo tvoje sinove", rekli su Vahidi koja je zakukala: "Zašto ih vodite? Oni nemaju veze s požarom". Prošli su pored nje i ušli u kuću: "Dižite se! Idemo na informativni razgovor", kazali su njenim sinovima i izgurali ih vani. Usput su svratili do susjedne kuće, iz koje su izveli njihova rođaka Envera. "Mislila sam da ih vode na informativni razgovor zbog tog požara i da će ih brzo pustiti, jer sam bila sigurna da su nevini. Da sam znala da ih posljednji put vidim, molila bih, kukala, plakala, noktima bih branila živote svojih sinova. Ali vjerovala sam crnogorskoj policiji".
Bolje da nije. Epskim Crnogorcima, posebno njinoj policiji, "Turčin" može vjerovati koliko i povodnjima Drine u Andrićevu romanu. "Turčin" je u očima epskih Crnogoraca stvor kome možeš činiti što nikad niko nije činio nikom a da u svojim i u očima svojih bližnjih ostaneš vitez! Ko to ne razumije, neće shvatiti kako je moguće da se durmitorski krvolok osjeća nevin ko rosa, čak namjerava, ako dospije u Hag, da svijet i Evropu optuži za genocid nad njegovim srpskim narodom.
Kad se vratio Enver, ali ne i njeni sinovi, Vahida je zakukala: "Đe su mi djeca?" "Mene su pustili zato što mi znaju baba Rašida, a njih su zadržali. Kažu da je iz Foče stigla depeša da ih moraju vratiti". Sjutradan je Vahida sa snahama i unučadima otišla načelniku hercegnovske policije: "Došla sam da vidim šta je sa mojom djecom? Znam da ništa nijesu krivi. Ovdje su došli da spasu sebe i svoje porodice". Uputio ju je svom zamjeniku, dvometrašu krupnog glasa. Molila je da vidi svoju djecu, da im bar cigare doda. "Ti svoje sinove", rekao je, "ne možeš vidjeti. Do kraja dana će biti deportovani za Foču!". Zalud je Vahida kukala: "Kud ćete ih u Foču, tamo se ratuje!? Pobićete mi djecu!" Zalud, jer u mozgu crnogorskog policajca Rašov zahtjev za izručenje "Turaka" bio je jači od 10 božjih zapovijesti. Ko to ne shvata, do njega su doprle samo glasine o Crnogorcima.
Desetak dana potom, Vahida je otišla u Baošiće Novu Blagojeviću, svom komšiji iz Foče, i molila ga da joj djecu spasi: nije imala kome drugom otići, a Novo, kao prevoznik iz Foče, znao je mnogo ljudi. Rekao je: "Vahida, vidio sam ti djecu u Plužinama kad su ih crnogorski policajci predavali našim iz Foče. Husein mi je rekao: 'Vidi, Novo, šta nam rade, kao da smo najveći kriminalci!' i pokazao mi svezane ruke. Zamolio me da ti kažem da su sva trojica sprovedeni za Foču. Vidio sam mu modrice ispod oka. Tukli su ga u policiji." Bez čega nije moglo: crnogorski policajac sebe ne smatra čuvarem reda i mira već osobom ovlaštenom da mlati. Uz to, gotovo svaki tadašnji crnogorski policajac bi mogao potpisati rečenicu Anrija Mišoa: "Retko mogu da vidim Turčina a da ga ne bijem".
U mladosti sam čitao Nenadovićevu knjigu o Njegošu i upamtio serdara koji, dok su plovili talijanskim brodom s Turcima, nije mogao doći sebi od čuda: kako je moguće da sjedi toliko blizu Turčinu, a ne smije ga posjeći?! A kad se rodio Sloba i došlo novo doba, kilibardići su izvadili kokarde sa dna kovčega, pripučili ih na kape i stali se čuditi: zašto 40 i kusur godina nisu smjeli zaklati "Turčina"? Kad su skontali zašto, zapjevali su: "Muslimani, crni vrani, crni su vam došli dani, nema Tita da vas brani". Dva stiha su prepisali od očeva: "Partizani, crni vrani, crni su vam došli dani", i dopisali treći.
Nekoliko dana potom Vahida sa snahama i unučadima napušta CG. Onda: Tutin, Novi Pazar, Skoplje, Bugarska, Češka. U Bugarskoj, popela na treći sprat i htjela da skoči: "Šta će mi život, kad nema moje djece. Kako da živim i kome da idem. Svaka Nova godina, svaki Bajram prođe, a mojih sinova nema da mi dođu".
Vahida sada živi u Sarajevu kod kćerke koja je ovlastila advokata Dragana Prelevića da tuži MUP CG: "Oni meni ne mogu platiti moje sinove. Nema tog miliona, niti pet, ni stotinu, ni hiljade miliona eura, koji meni mogu nadoknaditi moju djecu i njihove živote". Ali Vahida se nada da će se, na suđenju, bar saznati ko je kriv za smrt trojice njenih sinova, i gdje su im kosti. Pa da ih ukopa ljudski, da im se duše upokoje. Ovo je moj prilog pokoju njihovih duša na onom svijetu.
Piše:
Marko VEŠOVIĆ